REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Kžzd 21/2019-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević Grbić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. S. zbog kaznenih djela iz čl. 158. st. 1. i 5. u vezi čl. 34. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak i 101/17. - dalje: KZ/11), odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Sisku od 15. ožujka 2019. broj Kzd-4/2018, u sjednici vijeća održanoj 29. travnja 2021.,

p r e s u d i o  j e:

I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni te se opt. M. S. zbog kaznenog djela iz čl. 158. st. 1. i 5. u vezi s čl. 34. st. 1. KZ/11 zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju tih zakonskih odredbi i uz primjenu čl. 48. st. 1. i čl. 49. st. 1. toč. 3. KZ/11, utvrđuje kazna zatvora od 2 (dvije) godine, dok se prihvaćaju kao utvrđene po prvostupanjskom sudu kazna zatvora od 6 (šest) mjeseci za kazneno djelo iz čl. 136. st. 3. KZ/11 i kazna zatvora od 3 (tri) mjeseca za kazneno djelo iz čl. 139. st. 2. KZ/11 pa se optuženi M. S. uz primjenu čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11, osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora od 2 (dvije) godine i 2 (dva) mjeseca, u koju kaznu mu se, na temelju čl. 54. KZ/11, uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru 5. lipnja 2018. do 6. srpnja 2018.

II. Žalba optuženog M. S. odbija se kao neosnovana te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom proglašen je krivim optuženi M. S. zbog tri kaznena djela i to: spolne zlouporabe djeteta mlađeg od 15 godina u pokušaju iz čl. 158. st. 1. i 5. u vezi čl. 34 KZ/11 za koje mu je, uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne, utvrđena kazna zatvora od jedne godine, zbog kaznenog djela protupravnog oduzimanja slobode iz čl. 136. st. 3. u vezi st. 1. KZ/11 za koje mu je, opet uz ublažavanje kazne, utvrđena kazna zatvora od šest mjeseci te zbog kaznenog djela prijetnje iz čl. 139. st. 2. KZ/11 za koje mu je utvrđena kazna od tri mjeseca, pa je optuženik, temeljem čl. 51. KZ/11, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od jedne godine i dva mjeseca. U navedenu kaznu optuženiku je uračunato vrijeme lišenja slobode od 5. lipnja 2018. do 6. srpnja 2018., sukladno čl. 54. KZ/11.

2. Na temelju članka 158. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje: ZKP/08), oštećenica je s imovinskopravnim zahtjevom upućena u parnicu.

3. Optuženik je oslobođen dužnosti snašanja troškova kaznenog postupka u smislu čl. 148. st. 6. ZKP/08.

4. Protiv te presude žale se optuženik i državni odvjetnik.

5. Optuženik se žali po svojoj braniteljici M. B., odvjetnici iz S., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženik oslobodi optužbe ili da se ta presuda ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak. Ujedno je zatražena obavijest o sjednici drugostupanjskog vijeća.

6. Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženiku izreknu strože kazne bez primjene odredaba o ublažavanju.

7. Odgovor na žalbu državnog odvjetnika nije podnesen.

8. Državni odvjetnik je odgovorio na žalbu optuženika ukazujući na njezinu neosnovanost te je predložio da se ista odbije.

9. Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske te je spis u roku vraćen.

10. Sjednici ovog drugostupanjskog vijeća nisu pristupili uredno obaviješteni zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske niti braniteljica M. B., koja je ispričala izostanak pisanim podneskom. Poziv optuženiku vratio se neuručen s naznakom da je odselio. Budući da optuženik nije obavijestio sud o promjeni adrese, ispunjene su pretpostavke iz čl. 475. st. 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 - dalje u tekstu: ZKP/08-I) te je sjednica održana u odsutnosti tih osoba.

12. Ističući žalbeni osnov bitne povrede odredaba kaznenog postupka, žalitelj tvrdi da „presuda nema valjanih razloga i izreka je kontradiktorna sama sebi i utvrđenom činjeničnom stanju u dokaznom postupku“. Time, iako ne izrijekom, žalitelj očito smjera na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11 ZKP/08.

12.1. Suprotno ovim paušalnim tvrdnjama žalbe, izreka prvostupanjske presude je u svemu jasna i razumljiva, a obrazloženje presude sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama temeljem kojih se ispravnost odluke suda prvog stupnja može s uspjehom ispitati. Drugo je pitanje što se žalitelj s razlozima prvostupanjskog suda ne slaže i time, ustvari, pobija pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.

13. Podnoseći žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik tvrdi da iskaz ošt. djeteta E. K. nije vjerodostojan jer je u suprotnosti s utvrđenim materijalnim tragovima. Ističe se da biološkim vještačenjem sadržaja izuzetog ispod noktiju oštećenice i optuženika nisu pronađeni relevantni DNK tragovi, dok vještačenjem tekstilnih vlakana na posteljini optuženika nije bilo kontaktnih tragova. Oštećenje na hlačama oštećenice te ozljede na njezinoj nadlaktici ne ukazuju nužno da ih je prouzročio optuženik. Oštećenica je nakon susreta s optuženikom bila dobro raspoložena, kako proizlazi iz iskaza svjedoka M. P., pa ukupno prikupljena dokazna građa pokazuje da predmetna kaznena djela nisu dokazana.

14. Nasuprot tome, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, nalazi da je prvostupanjski sud, u zakonito provedenom dokaznom postupku, sve činjenice potpuno i pravilno utvrdio te je sa sigurnošću našao dokazanim da je optuženik počinio sva terećena kaznena djela na štetu djeteta E. K., na način kako ga tereti optužba.

14.1. Terećenje ošt. djeteta E. K., koja je u dobi od 14 i pol godina ispitana na dokaznom ročištu u smislu čl. 292. st. 1. ZKP/08, u svemu je detaljno, životno i uvjerljivo te obiluje podacima koji mogu biti poznati samo osobi koja govori iz proživljenog iskustva. Neposredno nakon događaja ona se potužila svjedoku M. P. da ju je optuženik pokušao silovati te je istog popodneva podnijela kaznenu prijavu protiv njega. Svjedok M. P. to potvrđuje, pri čemu navod ove svjedokinje da se oštećenica „ponašala normalno“ ulazi u sferu njezinog subjektivnog dojma u kontekstu općepoznate činjenice da žrtve seksualnih delikata različito reagiraju na proživljeno. Osim toga, ovaj dojam svjedokinje u suprotnosti je s iskazom majke oštećenice, svjedoka D. K. koja iskazuje da je oštećenica plakala i izgledala ustrašeno te je nakon događaja zabrinjavajuće izmijenila svoje ponašanje zbog čega joj je pružena pomoć psihologa iz SOS Dječjeg sela L. Nastavno tome, žalitelj pretjerani značaj daje iskazu svjedoka M. P. koja je nastavila izvanbračnu zajednicu s optuženikom i kao takva je zainteresirana za ishod ovog kaznenog postupka.

14.2. Nadalje, iskaz ošt. djeteta potvrđen je materijalnim tragovima u vidu zadobivenih ozljeda - hematoma desne nadlaktice, kako proizlazi iz liječničke dokumentacije i sačinjenog foto-elaborata. Lokacija i mehanizam nastanka te ozljede u potpunosti je suglasan dinamici događaja, na način kako opisuje oštećenica.

14.3. Isto tako, zapisnikom o očevidu te sačinjenom foto-dokumentacijom utvrđeno je otrgnuće gumba na hlačama oštećenice, što potvrđuje njezin navod da ju je optuženik silom pokušao skinuti.

14.4. Konačno, ali ne manje važno, dokazan je bliski fizički kontakt između optuženika i oštećenice time što je vještačenjem tekstilnih vlakana izuzetih na majici i vesti oštećenice pronađeno ukupno 61 kemijsko vlakno koje je jednako pojedinim vlaknima iz sastava majice optuženika, dok su na njegovim hlačama pronađena tri kemijska vlakna jednaka vlaknima s hlača oštećenice. Toliki broj kontaktnih tragova svakako nije za očekivati ako je optuženik, kako kaže, samo kratko zagrlio i poljubio oštećenicu, a pogotovo se takvi tragovi ne bi očekivali na hlačama optuženika. Stoga je u pravu prvostupanjski sud kada ocjenjuje da nađeni tragovi tekstilnih vlakana prije potvrđuju iskaz oštećenice, nego li verziju optuženika.

14.5. Sve navedeno, to jest utvrđene ozljede, oštećenje na hlačama, kao i kontaktni tragovi odjeće, jasno pokazuju da je terećenje ošt. djeteta vjerodostojno, a žalitelj ga bezuspješno pokušava relativizirati izostankom bioloških tragova ispod noktiju optuženika i oštećenice koji mogu, ali i ne moraju nužno zaostati. Isto se odnosi i na izostanak tekstilnih vlakana na posteljini optuženika, tim više jer provedenim vještačenjem na istoj nisu utvrđeni niti kontaktni tragovi odjeće optuženika, koje bi, po prirodi stvari, tamo trebalo očekivati. Osim navedenog, treba imati u vidu i da je iskazom majke oštećenice, svjedoka D. K., također potvrđeno terećenje oštećenice.

14.6. Konačno, postavlja se pitanje zbog čega bi oštećeno dijete, koje je do tada nesporno bilo u dobrim odnosima s optuženikom, odjednom odlučilo izmisliti čitav događaj i lažno teretiti optuženika za ovako teško kazneno djelo. Optuženik u obrani tek paušalno tvrdi da je interes oštećenice materijalne prirode, međutim, za to u postupku nema nikakvog uporišta posebno kada se radi o djevojčici tako mlade dobi. Stoga je osnovano zaključiti da je oštećenica uistinu proživjela neugodno seksualno iskustvo s optuženikom o čemu je odmah obavijestila njegovu, tada, bivšu izvanbračnu suprugu M. P., a potom i svoju majku te djelatnike policije.

14.7. Zaključno, dakle, niti za ovaj žalbeni sud nikakve dvojbe nema da je optuženik, primjenom sile, pokušao s oštećenim djetetom, čija dob mu je po vlastitom priznanju bila dobro poznata, ostvariti spolni odnošaj, ali u tome, što zbog upornog otpora oštećenice, ali i zbog alkoholiziranosti optuženika, nije uspio pa je kazneno djelo iz čl. 158. st. 1. i 5. KZ/11 ostalo u pokušaju.

14.8. Isto tako, sa sigurnošću je dokazano da je optuženik zaključao oštećenicu u svojoj kući te ju je odbio pustiti van, kao i sprječavao njezin izlazak kroz prozor kuće, kako nedvojbeno proizlazi iz njezinog iskaza. Obrana optuženika koji tvrdi da je zaključao vrata kuće „kao i obično“, a bez namjere da oštećenicu zatvori i tako joj ograniči slobodu kretanja, demantirana je činjenicom da je optuženik ključ ulaznih vrata sakrio u frižider, za što inače ne bi bilo potrebe. Na taj način optuženik je pokazao očitu volju da oštećenicu zadrži u svojoj kući protivno njezinoj volji te je time, na štetu djeteta, ostvario i elemente bića kaznenog djela iz čl. 136. st. 3. u vezi st. 1. KZ/11.

14.9. U odnosu na kazneno djelo prijetnje iz čl. 139. st. 2. KZ/11, žalitelj ne navodi razloge pobijanja, a ovaj žalbeni sud, temeljem iskrenog i dosljednog terećenja oštećenice, i ovo kazneno djelo nalazi sa sigurnošću dokazanim.

15. Usprkos isticanja žalbenog osnova nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, žalitelj u žalbi ne navodi odlučne činjenice koje bi prvostupanjski sud propustio utvrditi niti predlaže provođenje novih dokaza.

16. Žalbeni osnov povrede kaznenog zakona optuženik izvodi iz, po njemu, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja pa niti taj žalbeni osnov, sukladno naprijed navedenom, nije osnovan.

17. U pravu je državni odvjetnik kada predlaže strože kažnjavanje optuženika dok, suprotno tome, nije osnovana optuženikova žalba koji, osim uvodnog isticanja ovog žalbenog osnova, tek paušalno ponavlja utvrđene olakotne okolnosti.

17.1. Naime, prvostupanjski je sud pri odmjeravanju pojedinačnih kazni za svako kazneno djelo cijenio optuženiku olakotnim njegovu neosuđivanost, očinstvo jednog mlt. djeteta te smanjenu ubrojivost zbog alkoholiziranosti, ali i činjenicu da je kazneno djelo iz čl. 158. st. 1. i 5. KZ/11 ostalo u pokušaju pa, uslijed izostanka otegotnih okolnosti, smatra opravdanim primijeniti odredbe o ublažavanju kazne.

17.2. Osnovano državni odvjetnik ukazuje da je prvostupanjski sud precijenio značaj utvrđenih olakotnih okolnosti, poglavito kada je u pitanju kazneno djelo iz čl. 158. st. 1. i 5. KZ/11 za koje zakon propisuje kaznu zatvora u trajanju od tri do 15 godina. Značaj i brojnost olakotnih okolnosti, a svakako i činjenica da je djelo ostalo u pokušaju, opravdavaju primjenu odredaba o ublažavanju kazne, ali ne u mjeri kako to čini prvostupanjski sud utvrđujući optuženiku minimalnu zakonom zaprijećenu kaznu. Nasuprot tome, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, akceptirajući razloge žalbe državnog odvjetnika, smatra primjerenim optuženiku za ovo kazneno djelo utvrditi strožu kaznu zatvora od dvije godine, koja više odgovara težini počinjenog kaznenog djela te okolnostima samog slučaja. Međutim, strožoj kazni tj. bez primjene odredaba o ublažavanju kazne kako predlaže državni odvjetnik, nema mjesta jer činjenica da je to kazneno djelo ostalo u pokušaju, osim što predstavlja zakonski osnov za ublažavanje, ima i naročito olakotan značaj.

17.3. Zbog navedenog, prihvaćanjem po sudu prvog stupnja utvrđenih kazni zatvora za kaznena djela iz čl. 139. st. 1. i 3. KZ/11 te čl. 139. st. 2. KZ/11, koje ovaj žalbeni sud cijeni odgovarajućim, te utvrdivši optuženiku kaznu zatvora od dvije godine za kazneno djelo iz čl. 158. st. 1. i 5. KZ/11, optuženika je trebalo osuditi za kaznena djela u stjecaju na jedinstvenu kaznu zatvora od dvije godine i dva mjeseca jer je takva kazna primjerenija okolnostima konkretnog slučaja te ličnosti samog optuženika.

17.4. Ovako odmjerena jedinstvena kazna zatvora nužna je i pravedna te će se njome iskazati odgovarajući prijekor društva prema počiniteljima ovakvih kaznenih djela na štetu djece te će se utjecati na optuženika da shvati krajnju neprihvatljivost vlastitog ponašanja i ujedno upozoriti drugi građani da se klone sličnih postupaka.

18. Budući da žalba optuženika nije osnovana, dok je žalba državnog odvjetnika osnovana, a ispitivanjem pobijane presude nisu nađene povrede na koje ovaj žalbeni sud, u smislu čl. 476. st. 1. ZKP/08-I, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl. 476. st. 1. i čl. 482. ZKP/08-I, odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 29. travnja 2021.

Predsjednik vijeća:

Ranko Marijan, v.r.