REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Rijeka, Erazma Barčića 5

Poslovni broj: 2 UsI-1013/2020-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Sofije Germovšek, u upravnom sporu tužitelja M. S., iz V., kojeg zastupa opunomoćenik T. P., odvjetnik u P., protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, kojeg zastupa službena osoba N. G., radi primitka u hrvatsko državljanstvo, 28. travnja 2021.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje Ministarstva unutarnjih poslova, KLASA: UP/I-224- 02/19-01/2704, URBROJ: 511-01-203-20-7 od 17. lipnja 2020. godine.

II. Predmet se vraća tuženiku na ponovni postupak.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju M. S. nadoknadi troškove ovoga upravnog spora u ukupnom iznosu od 9.375,00 (devet tisuća tri stotine sedamdeset pet) kuna (PDV uključen), u roku od 60 dana od dostave pravomoćne odluke o troškovima ovoga upravnog spora. Ako tuženik u navedenom roku tužitelju ne nadoknadi troškove spora, tužitelju pripadaju i zakonske zatezne kamate, od dana izvršnosti odluke o troškovima spora (tj. od dana što neposredno slijedi nakon posljednjeg dana roka za dobrovoljno ispunjenje ove obveze od strane tuženika po primitku pravomoćne odluke o troškovima spora) do isplate.

Obrazloženje

1. Rješenjem tuženika, KLASA: UP/I-224-02/19-01/2704, URBROJ: 511-01- 203-20-7 od 17. lipnja 2020., odbijen je zahtjev tužitelja, državljanina Republike Slovenije, za primitak u hrvatsko državljanstvo. Navedeni zahtjev podnijet je 24. lipnja 2019. pozivom na osnovu iz članka 16. stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu („Narodne novine“, broj 53/91, 70/91, 28/92, 113/93, 4/94, 130/11 i 110/15, u nastavku teksta: ZHD), koja se odnosi na naturalizaciju (prirođenje) pripadnika hrvatskog naroda. Tuženik obrazlaže, u bitnome, da tužitelj nije na odgovarajući način dokazao svoju pripadnost hrvatskom narodu.

2. Tužitelj u tužbi i kasnije tijekom spora osporava zakonitost tuženikove odluke i tvrdi, u bitnome, da se tužitelj tijekom života deklarirao pripadnikom hrvatskog naroda (uvažavajući razdoblje u kojem je takvo izjašnjavanje bilo moguće i dopušteno u danim okolnostima, kada se velika većina stanovnika izjašnjavala Jugoslavenima), da u svjedodžbama i drugim dokumentima u vrijeme SFRJ nije postojala rubrika nacionalnosti jer se tome tada nije pridavala važnost, da tužitelj odlično govori hrvatski jezik, da je tužiteljeva majka Hrvatica i hrvatska državljanka s područja Ljubuškog (Bosna i Hercegovina) odakle su najčišći mogući pripadnici hrvatskog naroda, dok mu je djed po ocu Hrvat rođen u Humu na Sutli, da obitelj pripada katoličkoj vjeri, da su tužitelj i njegova majka aktivni članovi Hrvatskog društva Lj., te da se tužitelj tijekom služenja vojnog roka u onodobnoj JNA izjasnio Hrvatom. Dodaje da je u Republici Hrvatskoj živi u izvanbračnoj zajednici i da je u radnom odnosu na neodređeno vrijeme. Upire na ustavnosudsku praksu u pogledu dokaznih sredstava u ovovrsnim predmetima. Tužitelj predlaže da Sud poništi osporavano rješenje tuženika. Traži i naknadu troškova spora, u ukupnom iznosu od 9.375,00 kuna (PDV uključen).

3. Tuženik u odgovoru na tužbu i dalje u sporu ostaje kod navoda osporenog rješenja, te dodaje, u bitnome, da na rješavanje ove upravne stvari ne utječe majčino državljanstvo ni nacionalnost, da vojna knjižica ne sadržava rubriku narodnost niti je vidljivo kada je i po kojoj pravnoj osnovi u vojnu knjižicu upisano da se tužitelj opredjeljuje kao Hrvat. Ustavnosudsku praksu na koju se tužitelj pozvao ne smatra relevantnom za rješavanje ovog predmeta. Tuženik predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev.

4. Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je donesena osporena odluka te u spis ovoga upravnog spora. Izvanraspravnim rješenjem od 22. ožujka 2021. odbijeni su daljnji dokazni prijedlozi tužitelja, zbog razloga iznesenih u tom rješenju.

5. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je, nakon provedene rasprave, utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. U pogledu tužiteljeva zahtjeva za primitak u hrvatsko državljanstvo, među strankama je sporno je li, u svjetlu propisanih kriterija, dokazana tužiteljeva pripadnost hrvatskom narodu.

7. Prema članku 16. stavku 1. ZHD-a, pripadnik hrvatskog naroda koji nema prebivalište u Republici Hrvatskoj, može steći hrvatsko državljanstvo ako udovoljava pretpostavkama iz članka 8. stavka 1. točke 5. toga Zakona. Odredbom članka 8. stavka 1. točke 5. ZHD-a propisano je da prirođenjem može hrvatsko državljanstvo steći stranac ako se iz njegova ponašanja može zaključiti da poštuje pravni poredak i običaje u Republici Hrvatskoj i da prihvaća hrvatsku kulturu.

8. Pripadnost hrvatskom narodu utvrđuje se ranijim deklariranjem te pripadnosti u pravnom prometu, navođenjem te pripadnosti u pojedinim javnim ispravama, zaštitom prava i promicanjem interesa hrvatskog naroda i aktivnim sudjelovanjem u hrvatskim kulturnim, znanstvenim i sportskim udrugama u inozemstvu (čl. 16. st. 2. ZHD-a).

9. U netom citiranoj zakonskoj odredbi navedena su četiri alternativna kriterija utvrđivanja pripadnosti hrvatskom narodu: (1) deklariranje te pripadnosti u pravnom prometu; (2) navođenje te pripadnosti u pojedinim javnim ispravama; (3) zaštita prava i promicanje interesa hrvatskog naroda; (4) aktivno sudjelovanje u hrvatskim kulturnim, znanstvenim i sportskim udrugama u inozemstvu (riječ je o aktivnom sudjelovanju, a ne isključivo o formalnom članstvu u spomenutim udrugama). Po prirodi stvari, ispunjavanje prvih dvaju kriterija u pravilu se dokazuje materijalnim dokazima. Međutim, u odnosu na druga dva kriterija, ni priroda stvari ni posebni zakon (u smislu formalne dokazne maksime, koja ovdje nije propisana), ne razumijevaju da bi se dokazivanje moglo temeljiti isključivo na materijalnim dokazima. Stoga vrijede opće odredbe o dokaznim sredstvima, sadržane u članku 58. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09, u nastavku teksta: ZUP), vezano uz članak 9. stavak 2. toga Zakona. Za primjenu formalne dokazne maksime uporišta nema ni u sadržaju članka 16. ZHD-a važećeg do 1. siječnja 2012., niti u sadržaju tog članka što je na snazi od navedenog dana (čl. 9. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o hrvatskom državljanstvu, „Narodne novine“, broj 130/11).

10. K tome, važnost primjene slobodne dokazne maksime, radi zbiljskog ostvarenja načela utvrđivanja materijalne istine, višestruko je i dosljedno naglašena u ustavnosudskoj praksi, koja sadržava generalna s time povezana postupovnopravna stajališta. Ta je praksa sistematizirana i reafirmirana, primjerice, u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-4851/2019 od 22. prosinca 2020. godine. U obrazloženju ove odluke izneseno je i sljedeće:

13. Ustavni sud je u odluci broj: U-III-1053/2000 od 23. ožujka 2001. ("Narodne novine" broj 32/01.) usvojio načelna stajališta o načelu materijalne istine kao jednog o temeljnih načela upravnog postupka. U toj odluci Ustavni sud naveo je: "Načelo materijalne istine kao jedno od temeljnih načela upravnog postupka, izraženo je odredbom članka 7. Zakona o općem upravnom postupku ('Narodne novine', broj 53/91, ...), prema kojemu se u postupku mora utvrditi pravo stanje stvari i u tom cilju se moraju utvrditi sve činjenice koje su od važnosti za donošenje zakonitog

i

pravilnog

rješenja.

(...)

Upravni sud Republike Hrvatske ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja, u obrazloženju osporene presude naveo je da podnositelj nije priložio niti jednu ispravu u kojoj navodi da je hrvatske narodnosti, a što je razlog zbog kojeg se odbijanje zahtjeva podnositelja ustavne tužbe za primitak u hrvatsko državljanstvo smatra osnovanim.

Ustavni sud Republike Hrvatske ne prihvaća stajalište Upravnog suda da je podnositelj bio dužan podnijeti bilo kakvu ispravu iz koje je razvidno da je on hrvatske narodnosti, jer je utvrđivanje pretpostavki propisanih zakonom predmet dokazivanja u upravnom postupku, u kojem se kao dokazna sredstva ne propisuju samo i isključivo isprave. Takvim obrazloženjem Upravni sud zapravo iznosi tvrdnje koje nisu utvrđene ni u postupku pred upravnim tijelom, niti u postupku pred tim sudom, a niti proizlaze iz mjerodavnih odredbi Zakona o hrvatskom državljanstvu. Stoga su takva utvrđenja Upravnog suda suprotna odredbi članka 39. Zakona o upravnim sporovima ('Narodne novine', broj 53/91, 9/92 i 77/92), te je time povrijeđeno ustavno jamstvo prema kojem sudovi sude na temelju Ustava i zakona, sadržano u članku 118. stavku 3. Ustava."

13.1. Načelna stajališta Ustavni sud ponovio je u više kasnijih odluka (primjerice u odluci broj: U-III-2820/2010. od 9. prosinca 2010. /"Narodne novine" broj 145/10./).

13.2. U odluci broj: U-III-2127/2001 Ustavni sud je u predmetu primitka određene osobe u hrvatsko državljanstvo (zahtjev je odbijen zbog toga što osoba nije dokazala pripadnost hrvatskom narodu) utvrdio da u spisu tog predmeta "... nema dokumentacije iz koje bi se dalo nedvojbeno zaključiti da je podnositelj ustavne tužbe pripadnik hrvatskog naroda, ali nisu utvrđene ni okolnosti koje bi ukazivale da podnositelj nije pripadnik hrvatskog naroda."

14. Ustavni sud potrebnim smatra napomenuti da pravila (kao i sredstva) dokazivanja čine dio cjeline postupovnih pravila upravnog postupka i neodvojiva su sastavnica postupovnih jamstava pravičnog suđenja, zaštićenih Ustavom. Upravo stoga se i procjena opsega poštivanja tih pravila mora zasebno ocjenjivati u svakom pojedinom slučaju, uzimajući u obzir sve relevantne osobite okolnosti, činjenice i posebnosti.

Ustavni sud ocjenjuje da su načelna stajališta o "povredi načela materijalne istine" izražena u navedenim odlukama Ustavnog suda primjenjiva u konkretnom slučaju.

15. Polazeći od ustavnosudske prakse, materijalnog prava mjerodavnog u vrijeme odlučivanja o zahtjevu podnositeljice, prethodno iznesenih ustavnopravnih stajališta i okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud ocjenjuje da su postupanja nadležnih upravnih tijela u konkretnom slučaju neosnovano ograničila dokaznu građu tijekom postupka utvrđivanja pretpostavki za primitak podnositeljice u hrvatsko državljanstvo samo na pisanu građu (odnosno ispravu), čime su ograničili mogućnost utvrđivanja relevantnih činjenica na temelju načela materijalne istine, što, pak, upućuje na zaključak o mogućoj arbitrarnosti.

Naime, stajališta MUP-a i upravnih sudova - da je u konkretnom slučaju odlučan izostanak navođenja hrvatske narodnosti u pojedinim podnositeljičinim ispravama - nije u skladu s mjerodavnim odredbama ZoHD-a, jer se ZoHD-om kao dokazna sredstava nisu popisivale samo i isključivo isprave. To stajalište Ustavni sud je utvrdio već u svojoj ranijoj praksi. Zbog toga, prema stajalištu Ustavnog suda, MUP i upravni sudovi nisu proveli postupak, donijeli odluke i obrazložili svoja pravna stajališta na način koji bi u objektivnoj, ustavnopravno prihvatljivoj mjeri otklonio sumnju u arbitrarnost njihovog postupanja i odlučivanja.

Opisano tumačenje mjerodavnih odredbi ZoHD-a (u sadržaju kako su one glasile u vrijeme odlučivanja o zahtjevu podnositeljice) ima tim više elemente arbitrarnosti, jer MUP i upravni sudovi, navodeći da se pripadnost hrvatskom narodu dokazuje ispravom u kojoj je upisan podatak o narodnosti, nisu uzeli u obzir činjenicu da takav uvjet odnosno pretpostavka nisu bili propisani ZoHD-om, niti su na bilo koji način proizlazili iz mjerodavnih odredbi ZoHD-a.

11. U skladu s netom iznesenim, uz dodatnu razradu kriterija sudjelovanja u hrvatskim udrugama u inozemstvu, jesu i stajališta iznesena u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-747/2019 od 4. veljače 2021. godine. Sagledavajući cjelinu argumentacije iznesene u dosadašnjoj ustavnosudskoj praksi, očito je promašen navod tuženika po kojem bi ta praksa bila mjerodavna samo u odnosu na sadržaj članka 16. ZHD-a koji je na snazi bio do 1. siječnja 2012. godine. Također, smisao te prakse povezan je s dokaznim sredstvima radi utvrđivanja činjenice pripadnosti hrvatskom narodu, a ne uz ispunjavanje ostalih pretpostavki za primitak u hrvatsko državljanstvo. Uzgredno, na tragu iznesenog u točki 9. obrazloženja ove presude, ovaj Sud podsjeća da je svojom dosadašnjom praksom već skretao pozornost tuženiku da u pogledu primjene verzije odredbe članka 16. ZHD-a koja je na snazi od 1. siječnja 2012., nije propisana formalna dokazna maksima (npr. ovosudna presuda, posl. br. 2 UsI-1507/18-13 od 21. lipnja 2019.).

12. Spisu spora prileži potvrda Hrvatskog društva Lj. u kojoj je opisano više aktivnosti tužitelja u tom Društvu. Usto, tužitelj smatra da u prilog ispunjavanja pretpostavki iz članka 16. stavka 2. ZHD-a može ići i saslušanje nekoliko svjedoka. U tom kontekstu, Sud utvrđuje da tužiteljev zahtjev tuženik nije ispitao na način koji nedvojbeno omogućuje ispunjavanje standarda iz članka 8. i članka 9. ZUP-a, te da je u tom pogledu ustrajao na praksi čiju pravnu utemeljenost Ustavni sud Republike Hrvatske dosljedno otklanja.

13. Sukladno prethodnom, Sud je poništio osporavano rješenje tuženika, te je predmet – uzevši u obzir prirodu stvari – vratio tuženiku na ponovni postupak (čl. 58. st. 1. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17, u nastavku teksta: ZUS).

14. U izvršenju ove presude tuženik će, vezan pravnim shvaćanjem i primjedbama Suda (čl. 81. st. 2. ZUS-a), ali i relevantnom ustavnosudskom praksom, ponovno odlučiti o predmetnom zahtjevu tužitelja za primitak u hrvatsko državljanstvo po osnovi beneficirane naturalizacije pripadnika hrvatskog naroda, tj. utvrditi ispunjava li tužitelj barem jedan od kriterija iz članka 16. stavka 2. ZHD-a. U obzir će uzeti dokaze izvedene u dosadašnjem tijeku upravnog postupka, te navode i dokaze koje je tužitelj iznio u ovom sporu. Usto, tužitelju će odrediti prikladan rok za predlaganje dodatnih dokaza, te će – iznese li tužitelj takve prijedloge - u nastavku upravnog postupka izvesti one dokaze koji, uvažavajući primjenu slobodne dokazne maksime, mogu biti prikladni za utvrđivanje činjenica iz članka 16. ZHD-a. Tako formiranu cjelinu dokaznog materijala tuženik će analizirati u svjetlu načelâ iz članka 8. i članka 9. ZUP-a.

15. U ponovnom postupku tuženik neće u obzir uzeti dio argumentacije tužitelja što se odnosi na navodna ograničenja nacionalnog izjašnjavanja u vrijeme SFRJ i na izjašnjavanje većine njenih građana Jugoslavenima. Naime, u tom su razdoblju pojedini oblici izražavanja nacionalne pripadnosti koji su smatrani politički nepoćudnima ili neprijateljskima bili predmet državne represije. To, međutim, nije obuhvaćalo izražavanje nacionalne pripadnosti u službenome pravnom prometu, u dokumentima, osobnim ispravama, popisima stanovništva i slično. Primjerice, na popisu stanovništva provedenom 1981. (posljednjem uoči procesa raspada SFRJ) nacionalno se izjasnilo 91% jugoslavenskih građana, dok ih se samo 5,4% deklariralo Jugoslavenima. U Hrvatskoj se tada 75,1% izjasnilo Hrvatima, a 8,2 % Jugoslavenima. U Sloveniji se, čiji je tužitelj državljanin, 90,5% stanovništva tada deklariralo Slovencima, a 1,4% Jugoslavenima. Pored toga, Hrvatska je nakon Slovenije bila jugoslavenska republika s najvećim udjelom stanovnika koji su se izjasnili pripadnicima većinskog naroda odnosne republike (ovdje: Hrvatima). Usto, nacionalnost ne proizlazi iz vjeroispovijedi, a pozivanje na vjeroispovijed naročito nije primjenjivo u situacijama kada su pripadnici obaju narodima s kojima stranka ima vezu većinom pripadnici iste vjeroispovijedi, kao što je slučaj sa Slovencima i Hrvatima. Na netom navedeno Sud je tužitelju ukazao i na ročištu za raspravu održanom 3. veljače 2021. (str. 156 spisa spora).

16. Tuženik će zanemariti i dio tužiteljeva izlaganja o „najčišćim mogućim pripadnicima hrvatskog naroda“ s područja Ljubuškog, budući da je vezivanje stupnja „čistoće“ pripadnosti hrvatskom narodu uz određeno područje i slično potpuna besmislica te neizravno uvredljiv izričaj u odnosu na sunarodnjake iz drugih područja, a time i izraz dvojbene lojalnosti tom narodu kao cjeline (no, za primjenu članka 16. ZHD-a mjerodavna je sâma pripadnost, a ne lojalnost hrvatskom narodu). Kao relevantne za dokazivanje tužiteljeve pripadnosti hrvatskom narodu tuženik u obzir neće uzeti ni tužiteljeve navode o precima koje su ubili odnosno proganjali partizani, budući da su i u partizanskom pokretu za vrijeme Drugoga svjetskog rata znatan dio činili Hrvati.

17. U pogledu vrste i stupnja aktivnosti u iseljeničkim udrugama, tuženik će u ponovnom postupku (tj. u nastavku upravnog postupka) u obzir uzeti i izneseno u podtočkama 16.1. i 16.2. obrazloženja ustavnosudske odluke od 4. veljače 2021. godine. Pri tome će se ravnati smislom ovim ustavnosudskih stajališta, a ne traženjem faktografskih razlika između dotičnih slučajeva kako bi otklonio primjenu navedenih stajališta.

18. Premda to nije izravno vezano uz rješavanje ovog spora, Sud primjećuje da dosljedna ustavnosudska praksa upućuje na svrhovitost razmatranja odgovarajućih generalnih prilagodbi u načinu obrade ove vrste predmeta od strane tuženika, ponajprije širenjem kruga dokaznih sredstava koja se smatraju prikladnima za utvrđivanje odlučnih činjenica, te s time povezanim sadržajem pitanja koja se strankama postavljaju u upravnom postupku (uključujući primjenu čl. 47. st. 3. ZUP- a). Nedvojbeno je da tuženik u svojem sastavu ima službene osobe koje, i uz takve prilagodbe, mogu pravilno i profesionalno primjenjivati odredbu članka 9. stavka 2. ZUP-a, ne po „špranci“, nego vodeći računa o posebnostima svakoga konkretnog slučaja.

19. Kako tužba nije odbačena, niti je tužbeni zahtjev odbijen, tužitelj nije pozvan na plaćanje sudske pristojbe, sukladno odredbi članka 22. stavka 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine,“ broj 118/18).

20. Odluka Suda o troškovima spora donesena je na temelju odredbi članka 79. ZUS-a te Tbr. 23 i Tbr. 50 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15), u okviru podnesenog troškovnika, polazeći od toga da je tuženik izgubio spor, a bazira se na sljedećim elementima. Kao radnje u odnosu na koje tužitelj može ostvariti pravo na naknadu troškova zastupanja priznat je sastav tužbe (2.500,00 kn), te pristup na dva ročišta za raspravu (2.500,00 kn za svaki pristup), tj. ukupno 7.500,00 kuna, što uvećano za PDV usve iznosi 9.375,00 kuna. Rok za isplatu naknade troškova (pri čemu je odluka o troškovima spora sadržana u točki III.. ove presude) određen je sukladno članku 81. stavku 2. ZUS-a, dok je početak tijeka roka zakonskih zateznih kamata vezan uz izvršnost odluke o troškovima spora, tj. uz istek paricijskog roka što počinje teći dostavom stranci pravomoćne odluke o troškovima spora (čl. 80. st. 1. ZUS-a). Sud uočava da je tuženik imao priliku smanjiti troškove spora dosuđene na njegov teret stavljanjem izvan snage osporavanog rješenja, bez da time prejudicira definitivan ishod rješavanja ove upravne stvari, na što mu je Sud ukazao točkom I. raspravnog rješenja od 3. veljače 2021. (str. 156 spisa) i točkom I. izvanraspravnog rješenja od 22. ožujka 2021. (str. 197. spisa).

U Rijeci 28. travnja 2021.

S u d a c

dr. sc. Alen Rajko, v.r.