REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 81 Pž-954/2020-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Veljak, predsjednika vijeća, Lidije Tomljenović, suca izvjestitelja, te Mirne Maržić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. d.o.o., OIB ..., M., kojeg zastupa punomoćnik Z. V. i drugi, odvjetnici u Odvjetničkom društvu V. i dr. u R., protiv tuženika M. V., vl. obrta A., OIB ..., M., kojeg zastupa punomoćnik M. Š., odvjetnica u R., radi isplate iznosa od 881.569,43 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-2672/2012-46 od 17. lipnja 2016., u sjednici vijeća održanoj 29. travnja 2021.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-2672/2012-46 od 17. lipnja 2016. u pobijanim točkama I. i III. izreke.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom poslovni broj P-2672/2012-46 od 17. lipnja 2016. ukinut je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Javnog bilježnika Z. V. iz R., poslovni broj Ovrv-2244/12-1 od 13. kolovoza 2012. kojim je naloženo tuženiku da naknadi tužitelju iznos od 881.569,43 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i trošak ovršnog postupka u iznosu od 6.325,00 kn (točka I. izreke), odbijen je protutužbeni zahtjev kojim je tuženik zahtijevao isplatu iznosa od 1.621.106,25 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka II. izreke), te je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove (točka III. izreke).

2. Tako je prvostupanjski sud presudio jer je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da su stranke bile u poslovnom odnosu na temelju ugovora o djelu u smislu odredbe čl. 590. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08: dalje: ZOO), da je tužitelj isporučivao tuženiku repromaterijal isključivo radi obrade tog repromaterijala od strane tuženika i isporuke tako obrađenog repromaterijala tužitelju radi daljnje prodaje krajnjim kupcima, da je obveza plaćanja isporučenog repromaterijala tuženiku dospijevala u trenutku isporuke gotovog proizvoda tužitelju, a sukladno dogovoru stranke su prebijale međusobne tražbine.

Prvostupanjski sud je nadalje ocijenio da tužitelj nije imao osnove zahtijevati plaćanje isporučenog repromaterijala prije njegove obrade i isporuke tako obrađenog materijala tužitelju, a što je ovisilo o narudžbama krajnjih kupaca (brodogradilišta) koje (narudžbe) je dogovarao tužitelj. S obzirom na to da tužitelj nije osigurao isporuku cjelokupnog obrađenog materijala krajnjim kupcima, taj materijal (nakon obrade) nije preuzimao od tuženika, posljedično čemu nije nastala ni tuženikova obveza isplate cijene repromaterijala isporučenog od strane tužitelja, slijedom čega je tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti. Odluka o protutužbenom zahtjevu donesena je na temelju odredbe čl. 219. st. 1. i čl. 221.a Zakona o parničnom postupku jer tuženik u odnosu na svoj zahtjev nije dokazao, ni predložio dokaze iz kojih bi se mogla utvrditi bilo koja okolnost koja bi ukazivala na osnovanost protutužbenog zahtjeva (koju je količinu robe tuženik obradio za tužitelja, obradu kolike količine robe je tužitelj od tuženika naručio, kolika je cijena obrađene robe zajedno s troškovima rada i dodatnog materijala i dr.).

3. Protiv točaka I. i III. izreke citirane presude tužitelj je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnom je naveo da su stranke bile u poslovnom odnosu kupoprodaje u kojem je isporučivao tuženiku brodomaterijal te je o svakoj isporuci postoji narudžbenica, tuženiku je izdan račun i potpisana otpremnica. Nadalje, tuženik je sve račune proknjižio u svojim poslovnim

knjigama.

Stoga je bez ikakve sumnje trebalo naložiti tuženiku da plati tužitelju tražbinu za utuženi materijal po izdanim računima. Sve činjenice upućuju na to da se radi o kupoprodajnom ugovoru u kojem je tužitelj bio prodavatelj, a tuženik kupac. Stranke nisu nikada ugovorile da će se tužiteljevi računi za isporučenu robu plaćati nakon što tuženik njemu isporuči neku drugu robu te je u tom dijelu činjenično stanje pogrešno utvrđeno. Prvostupanjski sud zanemaruje usklađene izvode otvorenih stavki s danom dospijeća svakog računa. Tužitelj sigurno ne bi pristao na oblik suradnje temeljem ugovora o djelu, a ni tuženik to nikada nije tražio od tužitelja. Činjenica da je tuženik gomilao materijal ili proizvode na svojim zalihama i od kada potječu te zalihe, tužitelju nije poznato. Predložio je preinačiti pobijanu odluku i prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova postupka tužitelju.

4. Žalba nije osnovana.

5. Pobijana presuda ispitana je na osnovi odredaba iz čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

6. Donošenjem pobijane presude nije učinjena ni jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. Prvostupanjski sud je dao jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama na kojima je zasnovao svoju odluku, a koji nisu proturječni sadržaju isprava i zapisnika u spisu.

7. Iz spisa proizlazi da je tužitelj pokrenuo ovaj postupak radi ostvarenja svog novčanog potraživanja u iznosu od 881.569,43 kn. Tužitelj u tužbi i tijekom cijelog parničnog postupka potražuje predmetni novčani iznos tvrdeći da se ta tražbina odnosi na cijenu materijala kojeg je tužitelj isporučivao tuženiku i o čemu postoje narudžbenice, računi i otpremnice. Tužitelj je pojasnio poslovnu suradnju prema kojoj tuženik kupuje materijal od tužitelja, nadalje, tuženik taj materijal obrađuje i prodaje gotove proizvode tužitelju. U slučaju postojanja zakonskih pretpostavki, stranke potpisuju izjave o prijeboju i na taj način podmiruju međusobne obveze. Tužitelj je istaknuo da među strankama nikada nije postojao ugovor o djelu za izradu određenih proizvoda, tužitelj nikada nije doveo u zabludu tuženika u odnosu na bilo kakav posao, a stvaranje viškova kod tuženika nije rezultat tužiteljeve otkazane narudžbe, već se radi o dugogodišnjem stvaranju zaliha za što tužitelj ne može snositi odgovornost.

8. Tuženik u prigovoru u bitnom navodi da osporava osnovu i visinu potraživanja, tvrdeći da tužitelj naručuje materijal i taj materijal isporučuje i prefakturira tuženiku, a potom tuženik fakturira tužitelju gotove proizvode, time da se isporučeni materijal naplaćuje putem međusobnih kompenzacija. Količine materijala koje je tužitelj naručivao za tuženika uvijek su bile veće od naručenog posla, veći dio narudžbi je storniran, a naručeni, isporučeni materijal ostajao je kod tuženika koji je plaćao radnike za obradu tog materijala u uvjerenju da će do narudžbe doći.

9. Tijekom postupka, sporna je priroda poslovnog odnosa među strankama, odnosno da li su stranke bile u poslovnom odnosu iz ugovora o kupoprodaji, ili su bile u poslovnom odnosu s osnove ugovora o djelu.

10. Nakon izvedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud je ocijenio da su stranke bile u poslovnom odnosu iz ugovora o djelu u smislu odredbe čl. 590. ZOO-a, da su stranke na tržištu nastupale jedinstveno, s time da je tužitelj dogovarao poslove i sukladno ugovorenim poslovima naručivao repromaterijal kojeg je isporučivao tuženiku. Taj materijal bi tuženik potom obrađivao nakon čega bi ga natrag isporučio tužitelju koji bi gotov proizvod plasirao na tržište, krajnjim kupcima-brodogradilištima. Tuženik nije poslovao s drugim osobama na način da bi za druge osobe (osim tužitelja) obrađivao repromaterijal koji mu je isporučio tužitelj i tako obrađeni materijal isporučivao trećim osobama. S obzirom na tako utvrđene činjenice prvostupanjski sud je ocijenio da tužitelj nije isporučivao tuženiku repromaterijal na temelju ugovora o kupoprodaji, već mu je materijal isporučivan na temelju ugovora o djelu. Zaključno, prvostupanjski sud je ocijenio da tužitelj nije imao osnove zahtijevati plaćanje isporučenog repromaterijala prije njegove obrade i isporuke tako obrađenog materijala tužitelju, a što je ovisilo o narudžbama krajnjih kupaca.

11. Prema odredbi čl. 590. ZOO-a ugovorom o djelu izvođač se obvezuje obaviti određeni posao, kao što je izrada ili popravak neke stvari, izvršenje kakva fizičkog ili umnog rada i sl., a naručitelj se obvezuje platiti mu za to naknadu. Ugovor kojim se jedna strana obvezuje izraditi određenu pokretnu stvar od svog materijala smatra se u sumnji kupoprodajom (čl. 591. st. 1. ZOO-a). Ali ugovor ostaje ugovor o djelu ako se naručitelj obvezao dati bitan dio materijala potreban za izradu stvari (čl. 591. st. 2. ZOO-a).

12. Uzevši u obzir činjenična utvrđenja u ovome postupku, te dovodeći ih u vezu s citiranim zakonskim odredbama, i ovaj sud ocjenjuje da su stranke bile u poslovnom odnosu s osnove ugovora o djelu. Naime, kao nesporno iz spisa proizlazi da je tužitelj isporučivao tuženiku repromaterijal s ciljem obrade tog materijala koju obradu je vršio sam tuženik, i nakon toga je obrađeni materijal odnosno gotove proizvode isporučivao tužitelju koji je takve gotove proizvode dalje prodavao krajnjim kupcima. Sam način plaćanja među strankama se vršio kompenzacijama, kako to proizlazi iz iskaza samog zastupnika po zakonu tužitelja, koji je iskazao da da je tuženiku naplaćivao isporučeni repromaterijal na način da bi za cijenu repromaterijala umanjio cijenu gotovog proizvoda kojeg mu je isporučio tuženik nakon obrade repromaterijala.

13. S obzirom da prema citiranoj zakonskoj odredbi ugovor ostaje ugovor o djelu ako se naručitelj obvezao dati bitan dio materijala potreban za izradu stvari, te da je tužitelj isporučivao tuženiku repromaterijal radi njegove obrade i vraćanja natrag gotovog proizvoda, to se u konkretnom slučaju radi o poslovnom odnosu proizašlom s osnove ugovora o djelu. Štoviše, iz dokaznog postupka proizlazi da su stranke poslovale na istoj poslovnoj adresi, u istom poslovnom prostoru, zatim, nastupale na tržištu jedinstveno, te da tuženik nije na takav način poslovao s drugim, trećim osobama, odnosno nije obrađivao isporučeni materijal i obrađivao ga te dalje isporučivao trećim osobama, nego samo i isključivo tužitelju

koji

je

dalje

isporučivao

gotove proizvode krajnjim kupcima.

14. Stoga je pravilan i zaključak prvostupanjskog suda da u situaciji kada tužitelj nije osigurao isporuku obrađenog materijala krajnjim kupcima, taj materijal nije ni preuzimao od tuženika, posljedično čemu nije ni nastala tuženikova obveza isplate cijene repromaterijala isporučenog od strane tužitelja, a sve s obzirom da su se plaćanja vršila na način da se prebijala cijena repromaterijala s dijelom cijene gotovog proizvoda.

15. U odnosu na tužiteljeve žalbene navode, ističe se da je za ocjenu pravne kvalifikacije poslovnog odnosa odlučan sadržaj načina poslovanja, sadržaj obveze obiju ugovornih strana, pri čemu izdavanje računa i otpremnica nije odlučno za tu ocjenu. Naime, u svjetlu citiranih zakonskih odredaba nesumnjivo proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o djelu budući da se tužitelj obvezao isporučiti materijal tuženiku radi dobivanja natrag novih, gotovih proizvoda. Upravo to čini sadržaj obveze stranaka, a kako to proizlazi iz svih izvedenih dokaza u spisu.

16. Preostalim žalbenim navodima tužitelj nije doveo u pitanje zakonitost i pravilnost pobijane odluke.

17. Posljedično navedenome, neosnovan je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj zahtijevao isplatu utuženog iznosa s osnove kupoprodajne cijene, pa je pravilno prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 881.569,43 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća do isplate i ukinuo platni nalog, sukladno odredbi čl. 451. st. 3. ZPP-a.

18. Pravilna je i odluka o troškovima parničnog postupka, koju tužitelj posebno ni ne osporava, a prvostupanjski sud je pravilno odlučio o tome vodeći računa da je (ne)uspjeh stranka u postupku kvalitativno jednak.

19. Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a tužiteljeva žalba je odbijena kao neosnovana i pobijana presuda potvrđena u točkama I. i III. izreke.

Zagreb, 29. travnja 2021.

Predsjednik vijeća

Marina Veljak