REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

49000 Krapina, Trg dr.Mirka Dražena Grmeka 1

Poslovni broj 13 P-291/2020-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini, po sutkinji toga suda Nataši Večković Jurman, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice A. V. iz K., OIB …, koju zastupaju punomoćnici V. A. i I. A., odvjetnici iz Z. odvjetničkog ureda V. A. i I. A. iz Z., protiv tuženika Z.b.d.d., Z., OIB … koju zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva M., K. & P. d.o.o. iz Z., radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 23. ožujka 2021. u prisutnosti punomoćnika tužitelja I. A., odvjetnika iz Z. odvjetničkog ureda V. A. i I. A. iz Z. i zz tuženika S. P., odvjetničke vježbenice iz Odvjetničkog društva M., K. & P. d.o.o. iz Z., 29. travnja 2021., donio je, objavio je,

p r e s u d i o  j e

I.

Utvrđuju se niśtetnim odredbe Ugovora o namjenskom kreditu, broj Ugovora: …, broj kreditne partije: …, sklopljenog dana 20. srpnja 2005. između tuženika Z . b . d . d . kao kreditora i tužitelja A. V. kao korisnika kredita, kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, dakle

obvezan iznos odobrenog

odredba čl. 1. st. 2. Ugovora u dijelu kojim je tužitelj

kredita vratiti uz valutnu klauzulu, te odredba č1. 7. st. 1. Ugovora u dijelu kojim se tužitelj obvezao otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 396,18 CHF obračunanoj po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja;

II. Nalaže se tuženiku Z.b.d.d. iz Z., OIB: …, da tužitelju A. V. iz K., OIB: … n a ime preplate po kreditu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF, isplati ukupan iznos od 22.085,36 kn (slovima:dvadesetdvijetisućeosam

desetpetkuna i tridesetšestlipa) sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća do isplate na svaki pojedinačni mjesečni iznos do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, i to:

• na iznos od 35,34 kn od 1.9.2005. do isplate,

• na iznos od 34,55 kn od 1.10.2005. do isplate,

• na iznos od 32,14 kn od 1.11.2005. do isplate,

• na iznos od 32,73 kn od 1.12.2005. do isplate,

• na iznos od 76,34 kn od 1 . 11.2008. do isplate,

• na iznos od 88,74 kn od 1.1.2009. do isplate,

• na iznos od 105,70 kn od 1.2.2009. do isplate,

• na iznos od 114,25 kn od 1.3.2009. do isplate,

• na iznos od 93,95 kn od 1.4.2009. do isplate,

• na iznos od 91,01 kn od 1.5.2009. do isplate,

• na iznos od 59,18 kn od 1.6.2005. do isplate,

• na iznos od 31,18 kn od 1.7.2009. do isplate,

• na iznos od 40,95 kn od 1.8.2009. do isplate,

• na iznos od 61,73 kn od 1.9.2009. do isplate,

• na iznos od 49,88 kn od 1.10.2009. do isplate,

• na iznos od 38,34 kn od 1.11.2009. do isplate,

• na iznos od 64,84 kn od 1.12.2009. do isplate,

• na iznos od 89,94 kn od 1.1.2010. do isplate,

• na iznos od 116,37 kn od 1.2.2010. do isplate,

• na iznos od 109,43 kn od 1.3.2010. do isplate,

• na iznos od 153,93 kn od 1.4.2010. do isplate,

• na iznos od 142,47 kn od 1.5.2010. do isplate,

• na iznos od 164,84 kn od 1.6.2010. do isplate,

• na iznos od 290,86 kn od 1.7.2010. do isplate,

• na iznos od 262,18 kn od 1.8.2010. do isplate,

• na iznos od 369,77 kn od 1.9.2010. do isplate,

• na iznos od 313,02 kn od 1.10.2010. do isplate,

• na iznos od 270,34 kn od 1.11.2010. do isplate,

• na iznos od 400,14 kn od 1.12.2010. do isplate,

• na iznos od 480,40 kn od 1.1.2011. do isplate,

• na iznos od 422,21 kn od 1.2.2011. do isplate,

• na iznos od 430,74 kn od 1.3.2011. do isplate,

• na iznos od 388,95 kn od 1.4.2011. do isplate,

• na iznos od 401,85 kn od 1.5.2011. do isplate,

• na iznos od 543,94 kn od 1.6.2011. do isplate,

• na iznos od 563,90 kn od 1.7.2011. do isplate,

• na iznos od 721,17 kn od 1.8.2011. do isplate,

• na iznos od 664,08 kn od 1.9.2011. do isplate,

• na iznos od 575,12 kn od 1.10.2011. do isplate,

• na iznos od 572,80 kn od 1.11.2011. do isplate,

• na iznos od 563,07 kn od 1.12.201 1. do isplate,

• na iznos od 595,37 kn od 1.1.2012. do isplate,

• na iznos od 630,93 kn od 1.2.2012. do isplate,

• na iznos od 632,00 kn od 1.3.2012. do isplate,

• na iznos od 609,64 kn od 1.4.2012. do isplate,

• na iznos od 618,72 kn od 1.5.20t2. do isplate,

• na iznos od 632,05 kn od 1.6.2012. do isplate,

• na iznos od 617,68 kn od 1.7.2012. do isplate,

• na iznos od 618,91 kn od 1.8.2012. do isplate,

• na iznos od 605,66 kn od 1.9.2012. do isplate,

• na iznos od 581,12 kn od 1.10.2012. do isplate,

• na iznos od 611,03 kn od 1.11.2012. do isplate,

• na iznos od 621,90 kn od 1.12.2012. do isplate,

• na iznos od 617,55 kn od 1.1.2013. do isplate,

• na iznos od 573,88 kn od 1.2.2013. do isplate,

• na iznos od 604,15 kn od 1.3.2013. do isplate,

• na iznos od 611,08 kn od 1.4.2013. do isplate,

• na iznos od 597,48 kn od 1.5.2013. do isplate,

• na iznos od 557,23 kn od 1.6.2013. do isplate,

• na iznos od 532,23 kn od 1.7.2013. do isplate,

• na iznos od 554,39 kn od 1.8.2013. do isplate,

III. Nalaže se tuženiku Z.b.d.d. iz Z., OIB: …, da tužitelju A. V. iz K., OIB: …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 10.201,40 kn (slovima:desettisućadvijestojednukunu i četrdesetlipa) sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena od 29. travnja 2021. do isplate, sve to u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je u svojstvu korisnika kredita sa tuženikom kao kreditorom dana 20. srpnja 2005. sklopio Ugovor o namjenskom kreditu za adaptaciju kuće, broj Ugovora …, broj kreditne partije …, a kojim mu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 32.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB. Obvezao se odobreni kredit vratiti uz valutnu klauzulu. Člankom 7. citiranog Ugovora određeno je da otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 396,18 CHF obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja.

Na dan puštanja kredita u otplatu srednji tečaj HNB u odnosu na CHF je bio 4,673 međutim, da je tečaj švicarskog franka u odnosu na Hrvatsku kunu brzo porastao te da je bio konstantno povećan u odnosu na početno stanje sve do otplate kredita. Tijekom trajanja kredita tuženik je u više navrata jednostranim Odlukama povećavao tj. mijenjao ugovorenu kamatnu stopu radi čega se mijenjao i mjesečni anuitet. Cijelo vrijeme trajanja kredita, bez obzira na promjene anuiteta u odnosu na početno stanje je isti uredno plaćao sve do konačne otplate kredita u kolovozu 2013.

Tužitelj također navodi da je Ugovor o kreditu sklopljen u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepošteno poslovno praksu i to kao jača ugovorna strana. U vrijeme realizacije spornog kredita tuženik da je agresivno reklamirao kredite u CHF kao sigurne i povoljnije od onih vezanih za valutu EUR te je uz zavaravajuće reklame i isticanje da se radi o povoljnijoj ponudi koja se nudi na akciji sa nižim kamatnim stopama i bez nakade za obradu kredita samo do određenog roka stvorio uvjerenje da se radi o dobroj prilici.

U odnosu na ponašanje tuženika (i ostalih banaka) udruga Potrošač podnijela je tužbu te je donijeta Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/2012. od 4. srpnja 2013. godine., a koja je u dijelu kojom su utvrđene ništetnim ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, potvrđena Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017., od 4. lipnja 2018., te je pravomoćno utvrđeno kako su nepoštene odnosno ništetne ugovorne odredbe kojim da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Navodi da je i Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018. od 3. rujna 2019. odbijena i Revizija svih banaka te da su potvrđeni stavovi nižih sudova. Stoga se poziva na pravna utvrđenja iz navedenih Presuda, a sve temeljem mogućnosti koju pruža odredba članka 502c. ZPP-a u pogledu proširenja subjektivnih granica pravomoćnosti Presude te relevantne odredbe Zakona o zaštiti potrošača po tom pitanju. Smatra da je u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF preplatio kredit za iznos od 22.580,00 kn uvećano za zatezne kamate na svaki pojedinačni mjesečni iznos pretplate. Ima pravni interes da sud utvrdi ništetnost ugovornih odredaba predmetnog kredita koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF te ističe da je odredbom članka 81. stav 1. i člankom 96. stav 1. Zakona o zaštiti potrošača propisano kako se ugovorna odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Nadalje navodi, da s obzirom da ga je tuženik tijekom pregovaranja o sklapanju Ugovora o kreditu uvjeravao da je za njega povoljno sklopiti Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, s obzirom da nije bio u dovoljnoj mjeri obaviješten i niti uz povećanu pažnju i oprez nije mogao razumjeti sporne ugovorne odredbe, te da je tuženik sukladno načelu savjesnosti i poštenja trebao ga informirati o svim rizicima koje on kao potrošač sklapanje predloženog Ugovora prihvaća, to je neravnoteža u pravima i obvezama koja je nastala ugovaranjem tih spornih odredbi bila na njegovu štetu i značajna. Navodi da su ugovorne odredbe, a koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF nepoštene, jer su protivne prisilnim propisima i Zakonu o zaštiti potrošača te Zakonu o obveznim odnosima, a čime su ispunjeni uvjeti ništetnosti svih odredbi Ugovora. Posljedica tako utvrđene ništetnosti je dužnost tuženika da mu vrati sve što je primio temeljem ništetnih odredbi Ugovora sa zateznim kamatama od dana stjecanja.

Predlaže prema preciziranom tužbenom zahtjevu da sud donese Presudu kojom će usvojiti tužbeni zahtjev opisan pobliže u izreci Presude uz naknadu parničnog troška.

2.Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti. Nadalje je istaknuo prigovor zastare , jer da se ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koje je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to po odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača, a u svezi odredbi članka 230. Zakona o obveznim odnosima.

Navodi da je Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev 2221/2018. od 3. rujna 2019. a kojom je potvrđena Odluka Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018., su nepravilne i nezakonite, a što potvrđuje Odluka suda EU u predmetu C-18/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvanija SA) a iz koje da proizlazi, da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti odnosno nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima. Također ističe da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu tužitelju su pojašnjena prava i obveze koja iz Ugovora proizlaze. Prema tome, da je postojala dovoljna informacija da tužitelj može razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak.

Odredba o valutno klauzuli sadržana u predmetnom Ugovoru o kreditu da je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima kji propisuje da je dopuštena odredba Ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Navodi da sukladno recentnom stajalištu suda EU izraženog u Odluci broj C-18/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvanija SA) da je odredba isključena od ispitivanja poštenosti odnosno nepoštenosti pa predlaže da sud odbije tužitelja s tužbenim zahtjevom s te osnove. Navodi da smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti predstavlja rizik, iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i ni jedna osoba da ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ugovaranjem valutne klauzule tužitelj je dobrovoljno pristao na rizik promjenjivosti tečaja. Ističe da ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti odnosno nepoštenosti, te slijedom navedenog predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan uz naknadu parničnog troška.

3. Očitujući se na odgovor na tužbu, tužitelj ističe da se u cijelosti protivi navodima tuženika iz odgovora na tužbu kao neosnovanim. Vezano uz pitanje zastare navodi da je Vrhovni sud to detaljno obrazložio u svojoj Odluci broj Rev- 2245/2017. od 20. ožujka 2019. Tužba u konkretnom predmetu da je podnijeta dana 6. rujna 2020. godine, pa njegova tražbina temeljem članka 225. Zakona o obveznim odnosima nije zastarjela. Također navodi da iz Rješenja Vrhovnog suda RH, poslovni broj Revd-221/2020. od 4.veljače 2020., a kojim je Prijedlog za dopuštenje Revizije kojeg je podnijela banka u istovrsnom sporu odbačen, je vidljivo da je Vrhovni sud zaključio kako pravna pitanja naznačena u Prijedlogu evidentna, a koja se odnose na prekid zastare uslijed podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava, jer da je riječ o pitanjima glede kojih pobijana Odluka ne odstupa od pravnog shvaćanja revizijskog suda iznesenog upravo u Presudi Rev-2245/2017. Ističe da temeljem izričite zakonske norme (članak 502c.ZPP-a) se može u ovom pojedinačnom postupku pozivati na pravna utvrđenja iz Presuda povodom kolektivne tužbe. Ukazuje na stajalište Vrhovnog suda izraženog u Presudi poslovni broj Rev-3142/2018. od 19. ožujka 2019. i na obrazloženje Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/2018. od 26.5.2020. godine.

4. U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu broj … od 20.7.2005., kreditna partija … (list 9 do 13 spisa), Pregled promjena kamatnih stopa i prometa po kreditu broj … (list 14 do 22 spisa), Podatke u svezi kamatnih stopa (list 25 do 28 spisa), Presudu Europskog suda C-18/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvanija SA), (list 49 do 54 spisa), Rješenje Vrhovnog suda RH poslovni broj Revd-221/2020. od 4. veljače 2020. (list 64 i 65 spisa), Presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-3142/2018. od 19.ožujka 2019. (list 66 do 77 spisa), Presudu Europskog suda poslovni broj C-118/2017. od 14. ožujka 2019. (list 78 do 87 spisa).

Proveden je dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku P. M., dipl.oec. (list 97 do 100 spisa).

5.Tužitlej je tijekom postupka predlagao da se sasluša svjedok H. V., zaposlenica tuženika na okolnost razine informacije koje su bile pružane tužitelju prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, te da se sasluša i tužitelj, međutim sud je odbio taj dokazni prijedlog smatrajući da se njihovim saslušanjem ne bi utvrdile bitne činjenice neophodne za ishod ovog postupka.

Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

6.Predmet postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti članka 1. stav 2. i članka 7. stav 1. Ugovora o kreditu broj …, broj kreditne partije … od 20.srpnja 2005. godine, a koje ugovorne odredbe se odnose na promjenu kamatne stope i valutnu kaluzulu u CHF te Zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa s osnova ništetnih ugovornih odredaba.

7.Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog dokaznog postupka, utvrđene su slijedeće nepobitne činjenice , a na kojima sud temelji osnovanost zahtjev tužitelja.

8.Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo, financije i devizno poslovanje P. M., dipl.oec. od 15.02.2021. godine utvrđeno je da pozitivna razlika između iznosa koji je tužitelj platio radi rasta tečaja valute CHF u odnosu na HRK i iznosa koji bi tužitelj platio tuženiku da do rasta nije došlo u odnosu na trenutak stavljanja kredita na raspolaganje tj. dana 20.7.2005. godine iznosi ukupno 22.085,36 kn. Iznos kredita je 32.000,00 CHF, rok otplate je iznosio 96 mjeseci. Kredit je isplaćen 20.7.2005. godine po tečaju 1 CHF iznosi 4,692041 kn puta 396,18, što ukupno iznosi 1.858,59 kn.

Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, a tužena također nije imala primjedbi na nalaz i mišljenja vještaka u vidu matematičkog izračuna, ali je prigovarala osnovi.

Ovaj sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo, financije i devizno poslovanje P. M., dipl.oec. od 15.02.2021. godine, te ga smatra stručnim, objektivnim i izrađenim u skladu sa znanošću i strukom.

9. Naime, među strankama nije sporno da je tužitelj dana 20.7.2005. godine sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj …, broj kreditne partije … kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje nenamjenski kredit u iznosu od 32.000,00 CHF obračunat prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita s rokom otplate od 96 mjeseci.

Nadalje je nesporno da je člankom 1. točkom 2. . citiranog Ugovora ugovoreno da korisnik kredita se obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđenim ovim Ugovorom, a člankom 2. točka 1. ugovoreno je da na dan sklapanja Ugovora redovna kamata iznosi 4,5% godišnje i da je ista promjenljiva, a u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. Nadalje je člankom 7. točkom 2. ugovoreno da u slučaju izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta kreditor da će obavijestiti korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja kreditora.

Također nije bilo sporno da je tijekom otplate kredita, Odlukom tuženika više puta povisivana kamatna stopa, tj. u više navrata je promijenjena kamatna stopa, a također se mijenjao i tečaj CHF prema kojem su se obračunavali anuiteti, a što je i sve vidljivo iz nalaza i mišljenja vještaka.

10. U konkretnom predmetu bilo je sporno da li su za vođenje ovog postupka uopće relevantne Odluke Trgovačkih sudova kao i Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je zauzeo svoj stav u Odluci od 9. travnja 2015. godine pod poslovnim brojem Revt-249/2014. odnosno Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske u svojoj Presudi pod poslovnim brojem Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018., a na koje se tužitelj poziva, te je li citirana ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi te o valutnoj klauzuli nepoštena i ništetna, kao i kada bi navedene odredbe bile ništetne, da li je dopušteno za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze primijeniti kamatnu stopu od 4,5% koja je vrijedila na dan sklapanja Ugovora i tečaj na dan puštanja kredita kako to zahtijeva tužitelj, te je li neovisno o navedenom nastupila zastara za potraživanja tužitelja, tj. za glavnične iznose s kamatama. Također bilo je sporno da li su sporni Ugovor o kreditu parnične stranke sklopile u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu tj. politiku te da li je tuženik namjerno propustio obavijestiti tužitelja o općem riziku koji Ugovor o kreditu nosi za svaku valutnu klauzulu.

U bitnome, iz navedenih razloga, tuženik osporava tužbeni zahtjev u cijelosti, kako po osnovi tako i po visini.

11. Pravomoćnom Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4. od 13. lipnja 2014. godine, su među ostalim odbijene žalbe prvo tuženika Z. b. i ostalih tuženika među ostalima i P. b., kao neosnovane te je potvrđena Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12. od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. i 7. izreke kojim se utvrđuje da su tuženici-banke "…u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008.,… a koje povrede traju i nadalje, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim Ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovoreno redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom Odlukom banke, o kojoj se pojedinačni nije pregovaralo, a koja je ništetna.

Presudom i Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 249/14. od 9. travnja 2015. godine odbijene su Revizije tužitelja, (točka 1. ) te Revizije prvog do sedmog tuženika (točka 2.).

Valja samo navesti da je i Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III- 2521/2015., U-III-2536/2015., U-III-2547/2015., U-III-2565/2015., U-III-2603/2015., U-III-2604/2015. i U-III-2605/2015. od 13. prosinca 2016. godine djelomično usvojena ustavna tužba Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, te je djelomično ukinuta navedena Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske u dijelu kojim je odbijena Revizija tužitelja protiv Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13. od 14. lipnja 2014. , a kojom je preinačenjem prvostupanjske Presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim Ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo" (točka I.1. izreke drugostupanjske presude), te u dijelu kojim je odbijena Revizija tužitelja protiv Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13. od 13. lipnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na 8. tuženika S.d.d. (točka I.2. izreke drugostupanjske odluke) i u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak, a u preostalom dijelu su odbijene ustavne tužbe podnositelja. Ponovno odlučujući o Reviziji Vrhovni sud Republike Hrvatske je Rješenjem Rev- 575/16. od 3. listopada 2017. ukinuo Presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13. od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su prvo-sedmo tužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF-a.

Predmet je vraćen Visokom Trgovačkom sudu na ponovno odlučivanje uz uputu da se sporno pitanje (valutne klauzule) riješi u skladu s pravnim shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženim u njegovoj ukidnoj Odluci, odnosno da se ispita jesu li tužene banke kao financijske ustanove znale, odnosno po redovnom tijeku mogle odnosno morale znati kakav će ubuduće u ugovornom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni krediti uz primjenu valutne klauzule, jesu li postojale naznake na globalnom, svjetskom planu, a koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj tih valuta prema kuni u budućem razdoblju, te ako su takve okolnosti postojale i banke za njih znale odnosno morale znati, a takve informacije uskratile klijentima pri sklapanju Ugovora o kreditima valutnom klauzulom u švicarskom franku, onda bi takvo postupanje moglo utjecati na ocjenu o jasnoći i razumljivosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskom franku a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a s tim u vezi i njihovom podlijeganju ocjeni (ne) poštenosti.

Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske je u ponovljenom postupku Presudom poslovni broj Pž-6632/2017-10. od 14. lipnja 2018. odbio žalbe tuženih banaka te potvrdio Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. te u bitnome utvrdio da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem Ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih Ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane Odluke utemeljene na potpunoj obavijesti , a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih Ugovora o kreditu.

Dakle, Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno utvrdio da su sve tužene banke koristile nepoštene i ništetne odredbe kako o valutnoj klauzuli tako i o promjenjivoj kamatnoj stopi. Presudom i Rješenjem Vrhovnom suda Republike Hrvatske pod brojem Rev-2221/2018. od 3. rujna 2019. godine, a kojom su odbijene Revizije tužitelja i tuženika, pa je Vrhovni sud presudio pod točkom 1. da je tuženica u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja Ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane Odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženica postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003.) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81. , 82. i 90. a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine (br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/02., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Prema odredbi članka 138.a Zakona o parničnom postupku od 2007., važećeg u vrijeme pokretanja postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, Odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. ovog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Odgovarajuću odredbu sadrži i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/2014.) važećeg u vrijeme pokretanja ove parnice i sada.

Prema odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se pozvati na pravno utvrđenje iz kolektivnog spora te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

Bitni sastojci Ugovora o kreditu prema odredbama članka 1021. i 1022. Zakona o obveznim odnosima(Narodne novine broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. i 29/2018.) su prije svega sam novčani iznos koji je predmet obveze vraćanja, vrijeme i način vraćanja tog iznosa kao i iznos ugovorenih kamata kao cijene Ugovora o kreditu.

Kako su odredbe o švicarskom franku i promjenjivoj kamatnoj stopi bitni sastojci Ugovora o kreditu, a da su redom svi bitni sastojci Ugovora o kreditu konkretno odredba o samom iznosu glavnice kredita čiji se iznos i način povrata vezuje uz valutnu klauzulu vezanu uz švicarski franak i odredba o promijenjenim kamatnim stopama kao cijeni kredita, sve povezano kroz način vraćanja oba iznosa u obliku anuiteta kao i odredbe koje određuju visinu, vrijeme i način vraćanja samog kredita te cijenu i način na koji se ona ima za sve platiti zahvaćeni ništetnošću, takav Ugovor ne može opstati jer ne ostaje valjani niti jedan jedini bitni sadržaj.

Upravo odredbe Zakona o obveznim odnosima propisuju kako Ugovor ne može opstati kada ništetnost proizvodi odredbe koje su bitne za samo postojanje Ugovora. Ovakva pravna shvaćanja zauzeo je Vrhovni sud i u svim bitno ranijim Odlukama u kojima je navedeno da kada je ništetna ugovorna odredba o cijeni takav Ugovor ima za posljedicu ništetnost cijelog Ugovora.

Donijeta je i Odluka suda Europske unije C-188/2017. u predmetu Dunai-RBA banka Hungary gdje je i sud Europske unije u tom predmetu jasno naveo da je odredba o tečajnom riziku, valuti švicarski franak glavni predmet Ugovora i kako održanje takvog Ugovora na snazi nije pravno moguće, jer je to bitni sastojak Ugovora.

12. Kako je predmetnom odredbom članka 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu redovna kamata kao i valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je točkom 1. izreke pravomoćne Presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, prvostupanjski sud je zaključio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne. Takvo pravno stajalište izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi broj Rev-3142/2018-2. od 19. ožujka 2019.

Naime, i iz samog obrazloženja Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev- 2221/2018. od 3. rujna 2019. odnosno Revt-249/2014. od 9. travnja 2015.) proizlazi kako je unošenje neodređene formulacije, glede promjenljive kamatne stope u Ugovoru o kreditu a na način kako su to radile banke suprotno načelima obveznog prava jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca , pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi koja je postojala u Ugovorima o kreditu bila takva da su korisnici kredita znali kolika je visina kamatne tope na dan sklapanja Ugovora o kreditu dok se nije moglo ocijeniti zašto, i u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati. Budući da je kamatna stopa ugovorena kao promjenljiva nije bila niti određena niti odrediva, a budući je prema odredbama članka 269.stav 2. Zakona o obveznim odnosima propisan da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, te tako ugovorena odredba priliko ugovaranja nije bila dovoljno uočljiva te promjenu kamatne stope je učinila ovisno isključivo o odluci jednog ugovaratelja tj. tuženika što je dovelo do očite neuravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Kamata je mijenjana jednostranim odlukom tuženika o čemu isti nije tražio suglasnost tužiteljice i kamata je postala promjenljiv element na koji tužiteljica nije mogla utjecati, jer je svaka Odluka tuženika o promjeni kamatne stope bila samovoljna i tuženik se u takvim situacijama ponio kao nesavjestan gospodarstvenik, te ugovaranjem takvih ugovornih odredba i samovoljnih podizanja kamatne stope tužiteljicu doveo u potpuno neravnopravan položaj.

Stav je i Vrhovnog suda u citiranoj Odluci da banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih proizvoda su bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Naime, znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača je superiorno i Vrhovni sud smatra da upravo zato su banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što one nisu na valjani način činile u spornom razdoblju zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacija o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva potrošačima ostala nerazumljiva. Tako nezakonito postupanje banke su kasnije otklonile nakon što je odredbom članka 11a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09. i 112/12.) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Također stav Vrhovnog suda je da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog Ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, a o kojim odredbama s potrošačem nije pojedinačno se pregovaralo niti potrošač je imao utjecaja na njegov sadržaj, a kojim odredbama je suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja Ugovora te kao takva ugovorna obveza uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita.

Također vezano za ocjenu poštenosti ovih ugovornih odredbi, Vrhovni sud je također zauzeo stav da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke kao trgovce faktično bili u ovisnom položaju i dovedeni u situaciju da uzmu ili ostave, pošto praktički nisu imali mogućnosti drugog načina namicanja potrebnog novca iz kredita koje su odobravale tužene banke u konkretnom slučaju i tuženik i to pod uvjetima koje su one diktirale.

13. Odredbom članka 11.a stav 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/09. i 112/12.) propisano je da ako su ugovorene promjenjive kamatne stope, vjerovnik je dužan: a) definirati parametar koji prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima, pod b) kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno posljedične veze kretanja parametra iz točke "a" citiranog stavka i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i pod c) odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje Odluke o korekciji visine kamatne stope. Promjenjiva kamatna stopa definira se kao zbroj ugovorenog parametra i fiksne marže banke koja ne smije rasti tijekom otplate kredita i koja se mora ugovoriti zajedno s parametrom. Ako vjerovnik nudi ugovaranje promjenjive kamatne stope, dužan je jasno i nedvojbeno predočiti potrošaču i prije sklapanja Ugovora o kreditu elemente iz stavka 1. ovoga članka kao i upozoriti potrošača na sve rizike ove promjenjivosti te jasno i nedvojbeno ugovoriti u samom Ugovoru o kreditu promjenjive elemente na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa.

Odredbom članka 11.a stav 5. Zakona potrošačkom kreditiranju propisano je da za sve postojeće Ugovore o kreditu sklopljene do stupanja na snagu ovoga Zakona, u kojima nisu definirani parametri i njihove uzročno posljedične veze, vjerovnik u skladu s ovim člankom, mora definirati parametar i to jednu od slijedećih varijabli:- referentnu kamatnu stopu ili NRS ili prinos na Trezorske zapise Ministarstva financija ili prosječnu kamatnu stopu na depozite građana u odnosnoj valuti te fiksni dio kamatne stope i razdoblja promjena kamatnih stopa.

14. Na temelju svega naprijed navedenog i iznijetog, utvrđeno je da je Ugovor o kreditu broj …, broj kreditne partije … sklopljen dana 20. srpnja 2005. godine između tužiteljice i tuženika ništetan. Nerazumljiva je odredba vezana za promjenjivu kamatnu stopu Ugovora o kreditu sklopljenim između tužiteljice i tuženika, te su samim time dijelovi odredbi nepošteni i sukladno tome, kao što je navedeno i ništetni. Prema članku 323. stav 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. i 29/2018.) u slučaju ništetnosti Ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog Ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske Odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. Zakona o obveznim odnosima. Utvrđenje ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja Ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica temeljem ništetnih odredaba preplatila tuženiku po kreditu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF iznos od 22.085,36 kn obvezna je tužiteljici navedeni iznos sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene u izreci Presude isplatiti od izvršenih uplata do isplate.

15. O učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s člankom 131. ZPP-a, o prekidu zastarnog roka, izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi i Rješenju broj Rev-2245/2017-2. od 20. ožujka 2018. Pravno shvaćanje Vrhovnog Suda Republike Hrvatske u navedenoj Odluci jest da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske Odluke donesene u povodu te tužbe, u konkretnom slučaju od 13. lipnja 2014.

S obzirom da se radi o Odluci Vrhovnoga suda Republike Hrvatske donijetoj u pogledu tzv. izvanredne Revizije iz odredbe članka 382. stav 2. ZPP-a, svrha koje je upravo jedinstvena primjena prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, takvim shvaćanjem je i ovaj sud vezan.

16. Povodom Ustavne tužbe podnijete protiv navedene Presude Ustavni sud Republike Hrvatske u Odluci broj U-III-2922/2018. od 20.2.2020. zaključuje da ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud je pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika te s druge strane podnositelja kao dužnika. Stoga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje osporenoj Presudi.

17. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012. podnijeta je 4. travnja 2012. godine čime je došlo do prekida zastare.

18. Prema odredbi članka 245. stav 3. Zakona o obveznim odnosima kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

19. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju zastara za glede zahtjeva zbog ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi ponovno je počela teći 14. lipnja 2014.godine zbog Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013. pa bi zastarni rok istekao 14. lipnja 2019., a glede Zahtjeva zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli zastara je ponovno počela teći od 15. lipnja 2018. zbog Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6322/2017. pa bi zastarni rok istekao 15. lipnja 2023. godine.

20. Tužba u ovome predmetu podnijeta je 6. rujna 2020.

21. Osim naprijed navedenog, prema pravnom shvaćanju zauzetom na prvoj sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., a objavljene na mrežnim stranicama Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Su-IV-47/2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnosti ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine iz 2015. odnosno na temelju članka 104. stavak 1. ZOO-a Narodne novine iz 1991.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti Ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske Odluke kojima je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost Ugovora.

22. Kako su restitucijski zahtjevi tužitelja posljedica ništetnosti navedenih ugovornih odredbi koje su tek ovom Presudom, nepravomoćno utvrđene ništetnima, zastarni rok za njih nije niti počeo teći, a zastara nije niti nastupila.

23. Sukladno svemu navedenom, valjalo je tužbeni zahtjev tužitelja usvojiti u cijelosti, a prema preciziranom tužbenom zahtjevu.

24. Odluka o troškovima ovog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi s člankom 155. stav 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11. 148/11., 25/13., 89/14.i 70/2019. ZPP-a), a u svezi s Tarifom o nagradama i naknadi troškovi za rad odvjetnika (u daljnjem tekstu OT-e, Narodne novine broj 142/2012., 103/2014., 118/2014., 107/2015.).

25. Kako je tužitelj u cijelosti uspio u ovoj parnici, sud mu je priznao i dosudio trošak sastava tužbe prema Tbr. 7. točka 1. OT-e 1.000,00 kn. Nadalje mu je priznato zastupanje na ročištu 28.01.2021. i 23.3.2021. za svako po 1.000,00 kn, a prema Tbr. 9. točka 1. OT-e. Za sastav podnesaka od 20.10.2020., 17.2.2021. i 11.3.2021. za svako po 1.000,00 kn prema Tbr. 8. točka 1. OT-e, a za sastav podneska od 28.1.2021. prema Tbr. 8. točka 3.OT-e u iznosu od 250,00 kn. Ukupno su dakle tužitelju priznati troškovi zastupanja u iznosu od 6.250,00 kn, na navedene iznose priznat je i PDV 25% što iznosi 1.562,50 kn.

Osim troškova zastupanja, tužitelju je priznat i trošak vještačenja jer je isti bio neophodan za rješenje ovog postupka i to u sveukupnom iznosu od 1.500,00 kn. Također priznata je i sudska pristojba na tužbu u iznosu od 297,90 kn i sudska pristojba na presudu u iznosu od 591,00 kn.

Sveukupno su dakle, tužitelju priznati troškovi u iznosu od 10.201,40 kn, a koje je tuženik obvezan isplatiti tužitelju u roku 15 dana zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja, a temeljem odredbe članka 30. stav 2. Ovršnog zakona.

U Krapini, 29. travnja 2021.

S U T K I N J A

Nataša Večković Jurman, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave iste.

Žalba se podnosi ovome sudu pisano u 3 primjerka, a o njoj odlučuje nadležni Županijski sud.

DOSTAVITI:

1. ZOU V. A. i I. A., Z.

2. D. M., K. & P. d.o.o. Z.