Republika Hrvatska
Županijski sud u Bjelovaru
Bjelovar, Josipa Jelačića 1
Poslovni broj: Gž Ovr-262/2021-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud, po sucu toga suda Antunu Dominko, kao sucu pojedincu, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja P. d.o.o. M. M., … , OIB: …, zastupanom po punomoćnicima iz
Odvjetničkog društva R. i k., odvjetnicima iz Z., protiv ovršenika
D. d.o.o. iz I., …, OIB: …, zastupanom po
punomoćniku F. D., odvjetniku iz R., radi naplate novčane tražbine,
odlučujući o žalbi ovršenika protiv rješenja Općinskog suda u Rijeci – Stalne službe u Opatiji, poslovni broj 84 Ovr-385/2021 od 31. ožujka 2021., 28. travnja 2021.,
r i j e š i o j e
Žalba ovršenika se djelomično odbija kao neosnovana a djelomično se uvažava kao osnovana pa se rješenje Općinskog suda u Rijeci – Stalne službe u Opatiji, poslovni broj 84 Ovr-385/2021 od 31. ožujka 2021.:
-potvrđuje u točki I izreke,
-ukida u točki II izreke i predmet se u tom dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovni postupak.
Obrazloženje
1.) Rješenjem Općinskog suda u Rijeci – Stalne službe u Opatiji poslovni broj 84 Ovr- 385/2021 od 31. ožujka 2021. godine odbačen je kao nedopušten prijedlog ovršenika od 29. ožujka 2021. godine za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim u postupku izravne naplate (točka I izreke), i odbačen je zahtjev ovršenika od 29. ožujka 2021. godine za ukidanje potvrde pravomoćnosti i ovršnosti na rješenje o ovrsi poslovni broj Ovrv-1609/2020 izdanog po javnom bilježniku I. K. iz P.
(točka II izreke).
2.) Protiv navedenog rješenja žalbu izjavljuje ovršenik zbog svih žalbenih razloga pa predlaže da ju nadležni drugostupanjski sud uvaži i to tako da pobijano rješenje ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
3.) Žalba je djelomično osnovana.
4.) Pobijanu odluku sadržanu u točki I. izreke sud prvog stupnja donosi primjenom odredbi čl.209., čl.210. i čl.284. Ovršnog zakona (NN broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16. i 73/17. – dalje: OZ/12, i to nakon što utvrđuje da je ovršenik izjavio pravni lijek (prijedlog za proglašenje da pljenidba i prijenos nedopušteni) propisan za postupak izravne naplate, a da u konkretnom slučaju nije zatražena izravna naplata u smislu odredbe čl.209.st.1. OZ/12, već je ovrhovoditelj putem Financijske agencije (dalje: FA) zatražio provedbu izvansudske ovrhe u smislu odredbe čl.284. OZ/12 na temelju rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave donesenog po javnom bilježniku, protiv kojeg rješenja je zakonom propisan posebni put pravne zaštite izjavljivanjem prigovora, koji prigovor je ovršenik, prema navodima njegova prijedloga, i podnio ali o njemu od strane nadležnog suda nije donesena odluka.
5.) Osporavajući zakonitost navedenog rješenja ovršenik u žalbi ističe da on u svojem prijedlogu za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenom nigdje ne navodi da je protiv njega zatražena izravna naplata, već je samo ustvrdio da je protiv njega nezakonito i nedopušteno provedena zapljena njegovih novčanih sredstava na bankovnim računima; da se je ovšrenik u svojem prijedlogu pogrešno pozvao na odredbu čl.210. OZ/12 umjesto na odredbu čl.284. OZ/12, ali da to nikako ne može biti razlogom odbacivanja podnesenog prijedloga, to tim više što je odredbom čl.284.st.5. OZ/12 propisano da ovršenik i u postupku izvan sudske ovrhe može poduzimati sve one radnje koje može poduzimati i u postupku sudske ovrhe. Međutim, navedene žalbene tvrdnje ne mogu se prihvatiti kao pravno utemeljene, i to zbog slijedećih razloga.
6.) Naime, nije sporno da je ovršenik svoj prijedlog od 29. ožujka 2021. godine naslovio kao „prijedlog za donošenje rješenja kojim će se pljenidba i prijenos proglasiti nedopuštenim“, te je čak postavio sudu i takav zahtjev u prijedlogu rješenja koje bi sud trebao donijeti. Navedeni prijedlog i zahtjev ovršenik je obrazložio činjeničnim tvrdnjama da je dana 07. prosinca 2020. godine zaprimio rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika I. K. broj Ovrv-1609/20 od 23.
studenog 2020. godine, kojim je protiv njega određena ovrha; da je protiv tog rješenja o ovrsi pravovremeno dana 08. prosinca 2020. godine izjavio prigovor koji je proslijedio javnom bilježniku koji je donio rješenje o ovrsi; i da je dana 26. ožujka 2021. godine od strane FA, na temelju navedenog rješenja o ovrsi, izvršena pljenidba novčanih sredstava na njegovim bankovnim računima, sve to unatoč izjavljenom prigovoru o kojem sud nije donio nikakvu odluku, slijedom čega nisu niti postojali uvjeti za pljenidbu. Uz navedeni prijedlog ovršenik je priložio prijedlog ovrhovoditelja za određivanje ovrhe, rješenje o ovrsi javnog bilježnika te izjavljeni prigovor protiv navedenog rješenja.
7.) Dakle, iz samog prijedlog ovršenika potpuno je izvjesno da se protiv njega ne provodi postupak izravne naplate – jer ovrhovoditelj niti ne raspolaže ispravom na temelju koje je, u skladu sa odredbom čl.209.st.1. OZ/12, moguće podnijeti zahtjev za izravnu naplatu tražbine. Protiv ovršenika ovrhovoditelj je zatražio izvan sudsku ovrhu, u skladu sa odredbom čl.284.st.1. OZ/12, i to na temelju rješenja o ovrsi javnog bilježnika donesenog na temelju vjerodostojne isprave, kojim je protiv njega određena ovrha općenito na njegovoj imovini.
8.) Zahtijevati donošenje rješenja o proglašenju da su pljenidba i prijenos nedopušteni moguće je i dopušteno samo u postupku izravne naplate, koji postupak se pokreće u skladu sa odredbom čl.209.st.1. OZ/12, odnosno navedeni prijedlog je odredbom čl.210.st.1. OZ/12 propisan kao poseban pravni lijek za ostvarivanje pravne zaštite u navedenom postupku izravne naplate, s tim da se glede tog pravnog lijeka na odgovarajući način primjenjuju odredbe OZ/12 o žalbi protiv rješenja o ovrsi na temelju ovršne isprave. Dakle, navedeni pravni lijek nije moguće podnositi u postupku izvan sudske ovrhe na temelju rješenja o ovrsi javnog bilježnika donesenog na temelju vjerodostojne isprave, jer je pravna zaštita ovršenika u tom postupku osigurana izjavljivanjem drugog pravnog lijeka – prije svega podnošenjem prigovora, koji pravni lijek je ovršenik, prema njegovim navodima u prijedlogu, i podnio ali o njemu nadležni sud nije donio odluku.
9.) Za zaključak drugačiji od navedenog u prethodnoj točki obrazloženja ove odluke neosnovano je i ovršenikovo pozivanje na odredbu čl.284.st.5. OZ/12, kojom je propisano da tijekom izvan sudske ovrhe ovršenik može nadležnom sudu iz članka 287. ovoga zakona protiv rješenja o ovrsi podnijeti žalbu nakon proteka roka, zatražiti od toga suda da odgodi ovrhu, odnosno pred njime poduzimati druge radnje na koje bi inače bio ovlašten tijekom sudske ovrhe. Dakle, odluka suda prvog stupnja sadržana u točki I izreke pobijanog rješenja je pravilna i zakonita – donesena je bez učinjene i jedne bitne povrede postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti, na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i uz pravilnu primjenu materijalnog prava, pa joj ovršenik neutemeljeno žalbom prigovara. Slijedom toga valjalo je, temeljem odredbe čl.380.t.2. Zakona o parničnom postupku (NN br. 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – u daljnjem tekstu: ZPP) u svezi čl.21.st.1. OZ/12, potvrditi navedenu odluku a žalbu ovršenika odbiti kao neosnovanu.
10.) Odluku sadržanu u točki II. izreke – kojom odbacuje zahtjev ovršenika za ukidanje potvrde pravomoćnosti i ovršnosti rješenja o ovrsi poslovni broj Ovrv-1609/2020 izdanog po javnom bilježniku I. K. iz P., sud prvog stupnja donosi
primjenom odredbe čl.358.t.1. ZPP-a, a to stoga što ovršenik nije uz zahtjev priložio rješenje o ovrsi sa potvrdom ovršnosti čije ukidane traži, a i zbog same činjenice što je sam ovršenik izjavio da je protiv navedenog rješenja izjavio prigovor.
11.) Žalbeni navodi u osporavanju pravilnosti i zakonitosti navedene odluke su osnovani. Prije svega, u pravu je ovršenik kada tvrdi da se sud prvog stupnja pri donošenju navedene odluke potpuno neutemeljeno poziva na odredbu čl.358. ZPP-a,
jer je istom propisano kada će sud odbaciti izjavljenu žalbu, a u konkretnom slučaju se ne radi o žalbi ovršenika, pa slijedom toga sud pobijanu odluku nije niti mogao utemeljiti na navedenoj odredbi.
12.) Iz razloga donošenje navedene odluke proizlazi da sud prvog stupanj odbacuje zahtjev za ukidanje potvrde pravomoćnosti i ovršnosti rješenja o ovrsi kao nepotpun – jer uz isti ovršenik nije priložio rješenje o ovrsi javnog bilježnika sa potvrdom ovršnosti čije ukidanje zahtjeva. U žalbi protiv navedene odluke ovršenik ističe da je točno da navedeno rješenje nije priložio zahtjevu, a to stoga što u momentu podnošenja zahtjeva sudu još sa tim rješenjem nije raspolagao, ali da ga je naknadno dostavio sudu u spis predmeta, pa da stoga nisu postojale pretpostavke za donošenje navedene procesne odluke o odbacivanju, i te žalbene tvrdnje su osnovane.
13.) Prije svega treba reći da je odredbom čl.36. OZ/12 propisano da javni bilježnici sami daju potvrde o ovršnosti svojih isprava i odluka, da u povodu pravnog lijeka ovršenika, sud koji vodi ovršni postupak ispitat će jesu li bili ispunjeni uvjeti za davanje takve potvrde uzimajući u obzir i izjave osoba koje su prema toj ispravi ovlaštene potvrditi nastupanje okolnosti o kojima ovisi stjecanje toga svojstva, i da će sud, ako utvrdi da uvjeti za davanje javnobilježničke potvrde o ovršnosti nisu bili ispunjeni, tu potvrdu ukinuti rješenjem u ovršnom postupku (st.5.); i da o zahtjevu za ukidanje potvrde o ovršnosti koju je dao javni bilježnik na svojoj ispravi ili odluci, podnesenom izvan ovršnog postupka, odlučuje u izvanparničnom postupku općinski sud na č ijem je području sjedište javnog bilježnika (st.6.). Dakle, nema sumnje da je sud nadležan odlučivati o predmetnom zahtjevu za ukidanje potvrde ovršnosti predmetnog rješenja o ovrsi koje je donio javni bilježnik, i to u izvan parničnom postupku, u kojem se, temeljem odredbe pravnog pravila sadržanog u paragrafu 21. Zakona o sudskom vanparničnom postupku (1934.g.) na odgovarajući način primjenjuju i odredbe ZPP-a. Odredbama čl.106. do čl.109. ZPP-a je pak propisano što sve mora sadržavati neki podnesak koji se podnosi sudu, a i pretpostavke za njegovo odbacivanje kao neurednog, odnosno kao nepotpunog. Upravo polazeći od naprijed navedene odredbe čl.109.ZPP-a, sud nije imao ovlast odbaciti zahtjev ovršenika za ukidanje potvrde pravomoćnosti i ovršnosti kao nepotpun zbog toga što uz njega nije priložio rješenje o ovrsi sa potvrdom pravomoćnosti i ovršnosti čije ukidanje je zatraženo, a da prije toga nije postupio u skladu sa navedenom odredbom – odnosno prije nego što je pozvao ovršenika da u određenom mu roku dostavi navedenu ispravu.
14.) S obzirom na naprijed navedeno valjalo je, temeljem odredbe čl.380.t.3. ZPP-a, uvažiti žalbu ovršenika te ukinuti pobijano rješenje u točki II izreke, i predmet u tom dijelu vratiti sudu prvog stupnja na ponovni postupak, u kojem će sud postupiti u skladu sa naprijed navedenim, nakon toga će u svezi podnesenog zahtjeva ovršenika donijeti novu odgovarajuću na zakonu utemeljenu odluku.
Bjelovar, 28. travnja 2021.
Sudac
Antun Dominko, v.r.
