REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2559/17-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Dražena Jakovine predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. P. iz Italije,

V., V. S. kojega zastupaju punomoćnici V. B. i M. M., odvjetnici Zajedničkog odvjetničkog ureda u Š., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo, Građansko-upravni odjel u Šibeniku, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Šibeniku broj Gž- 813/14-2 od 13. veljače 2017. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Šibeniku broj P-1732/10 od 6. ožujka 2014., u sjednici održanoj 28. travnja 2021.,

p r e s u d i o  j e :

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je suđeno:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

1. Tužena Republika Hrvatska dužna je platiti tužitelju iznos od 350.820,00 kuna na ime naknade štete za nezakonito oduzimanje slobode od 18. veljače 2008. godine do 09. veljače 2009. godine.

2. Tužena je dužna naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka, a sve to u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 10.000,00 kuna u roku od 15 dana.“

2. Presudom suda drugog stupnja je odbijena žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja.

3. Protiv presude suda drugog stupnja, reviziju iz članka 382. stavak 1. točka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) je podnio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske preinačiti nižestupanjske presude sukladno navodima iz revizije, a podredno ih ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija nije osnovana.

6. Prema odredbi članka 392.a stavak 1. ZPP u povodu revizije iz članka 382. stavak 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete u iznosu od 350.820,00 kuna, i to na ime neimovinske štete zbog povrede časti i ugleda zbog boravka u pritvoru od 18. veljače 2008. do 9. veljače 2009., kao i povrede prava osobnosti zbog objave tužiteljevog uhićenja u sredstvima javnog priopćavanja, te zahtjev za naknadu imovinske štete s naslova izmakle dobiti (plaće) i troškova posjeta koji su članovi njegove obitelji imali pri dolascima iz Italije u Hrvatsku dok se nalazio u pritvoru.

8. Sud prvog stupnja je utvrdio, a ta je utvrđenja prihvatio i sud drugog stupnja:

- da je tužitelj presudom Okružnog suda u Šibeniku broj K-12/92, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Kž-577/1993 od 19. kolovoza 1993., pravomoćno osuđen – u odsutnosti – za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 142. stavak. 1. Osnovnog Krivičnog zakona Republike Hrvatske, te osuđen na kaznu zatvora u trajanju od deset (10) godina,

- da je povodom tjeralice, tužitelj uhićen 18. veljače 2008. u V. (Italija), te izručen Republici Hrvatskoj i upućen na izdržavanje kazne zatvora,

- da je tužitelj podnio zahtjev za obnovu kaznenog postupka, što mu je dopušteno rješenjem Županijskog suda u Šibeniku broj Kv-216/08 od 30. rujna 2008., nakon čega mu je obustavljeno izvršavanje kazne zatvora i određen pritvor,

- da je na glavnoj raspravi 9. veljače 2009. Županijsko državno odvjetništvo u Šibeniku izmijenilo činjenični opis kaznenog djela na način da je optuženika (ovdje tužitelja) teretilo za počinjenje kaznenog djela protiv Republike Hrvatske - oružanom pobunom (članak 235. stavak 1. Osnovnog Krivičnog zakona Republike Hrvatske),

- da je donesena presuda broj K-59/08 od 9. veljače 2009., kojom je protiv optuženika odbijena optužba, jer je utvrđeno da je optužen za kazneno djelo na koje se primjenjuje Zakon o općem oprostu,

- da je rješenjem od 9. veljače 2009. ukinut pritvor i tužitelj pušten na slobodu.

9. Na temelju prednjih utvrđenja, sudovi nižeg stupnja su odbili zahtjev tužitelja za naknadu štete, ocijenivši ga neosnovanim, a polazeći od odredbe članka 484.a Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj: 152/08, 76/09, 80/11 - dalje: ZKP), prema kojoj posebni propisi i odluke doneseni kao akt milosti kojima su počinitelji kaznenih djela pomilovani ili im je dan oprost za kaznena djela počinjena u razdoblju od 17. kolovoza 1990. do 23. kolovoza 1996. ne predstavljaju osnov za primjenu odredbi članka 476. - 484. tog Zakona. Prema tome, zaključuju sudovi nižeg stupnja, navedenom zakonskom odredbom je isključena primjena odredbe članka 480. stavak 1. točka 1. ZKP prema kojoj je pravo na naknadu štete pripadalo i osobama koje su bile u pritvoru, protiv kojih je (kao u ovome slučaju prema tužitelju) pravomoćnom presudom odbijena optužba, jer je takvo presuđenje rezultat oprosta danog na temelju Zakona o općem oprostu („Narodne novine“, broj 80/96 – dalje: Zakon o općem oprostu).

9.1. Isto tako, budući da za naknadu štete objavom neistinitih informacija u sredstvima javnog priopćavanja ne odgovara tuženica, već nakladnik svakog pojedinog sredstva, prema Zakonu o medijima („Narodne novine“ broj 59/04, 84/11), sudovi nižeg stupnja su i u tom dijelu odbili zahtjev tužitelja.

10. Prema ocjeni ovoga suda pravilno je primijenjeno materijalno pravo.

11. Naime, odredbom članka 1. i 2. Zakona o općem oprostu određen je opći oprost kako od kaznenog progona tako i od kaznenog postupka počiniteljima kaznenih djela počinjenih u agresiji, oružanoj pobuni ili oružanom sukobu, te u svezi s agresijom, oružanom pobunom ili oružanim sukobima u Republici Hrvatskoj u razdoblju od 17. kolovoza 1990. do 23. kolovoza 1996., time da se oprost odnosi i na izvršenje pravomoćne presude izrečene počinitelju tih kaznenih djela. Pri tome je određeno da će se kazneni progon ako je poduzet, obustaviti, a ako je kazneni postupak pokrenut, obustavit će se po službenoj dužnosti, a osobe lišene slobode će se odlukom suda pustiti na slobodu.

12. Iz sadržaja navedenih odredbi proizlazi dakle da se oprost odnosio kako na osobe već pravomoćno osuđene za počinjena kaznena djela vezano za ratna zbivanja u Republici Hrvatskoj tako i na osobe protiv kojih je kazneni progon i kazneni postupak bio u tijeku, a u koju kategoriju osoba je i spadao tužitelj.

13. Odredbom članka 480. stavak 1. točka 1. ZKP je propisano da pravo na naknadu štete pripada osobi koja je bila u pritvoru, a nije došlo do pokretanja kaznenog postupka ili je postupak obustavljen pravomoćnim rješenjem ili je pravomoćnom presudom oslobođena optužbe ili je optužba odbijena.

14. Međutim, prema odredbi članka 484.a. ZKP propisano je da posebni propisi i odluke doneseni kao akti milosti kojima su počinitelji kaznenih djela pomilovani ili im je dan oprost za kaznena djela počinjena u razdoblju od 17. kolovoza 1990. do 23. kolovoza 1996. ne predstavljaju osnovu za primjenu odredaba članka 476. do 484. tog Zakona.

15. Prema tome, navedenom zakonskom odredbom isključena je primjena odredbe članka 480. stavak 1. točka 1. ZKP prema kojoj je pravo na naknadu štete pripadalo i osobama koje su bile u pritvoru, a protiv kojih je pravomoćnom presudom optužba odbijena zbog oprosta danog na temelju Zakona o općem oprostu (kao u ovome slučaju prema tužitelju).

16. Nadalje, odredbom članka 3. stavak 1. Zakona o općem oprostu za kaznena djela iz članka 1. tog Zakona izuzeti su počinitelji najtežih povreda humanitarnog prava koje imaju karakter ratnih zločina, između ostalih i za djela protiv civilnog stanovništva.

17. Tužitelj je, kako to proizlazi iz utvrđenja sudova nižeg stupnja, presudom Okružnog suda u Šibeniku broj K-12/92, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Kž-577/1993 od 19. kolovoza 1993., pravomoćno osuđen – u odsutnosti – za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 142. stavak. 1. Osnovnog Krivičnog zakona Republike Hrvatske, te osuđen na kaznu zatvora u trajanju od deset godina. Budući da je tužitelju stavljeno na teret kazneno djelo čiji su počinitelji bili izuzeti od oprosta u smislu članka 3. stavak 1. Zakona o oprostu, to nije bilo zapreka za poduzimanje progona i vođenje kaznenog postupka protiv tužitelja.

18. Kazneni postupak tijekom kojeg je tužitelju bio određen pritvor i tijekom kojeg je sukladno ovlaštenju iz članka 341. ZKP državni odvjetnik izmijenio činjeničnu i pravnu kvalifikaciju djela, konačno je završen donošenjem presude kojom se optužba odbija, jer je utvrđeno da je u konačnici tužitelj optužen za kazneno djelo na koje se primjenjuje Zakon o općem oprostu.

19. Stoga su sudovi nižeg stupnja pravilno primijenili materijalno pravo iz članka 484.a. ZKP kada su ocijenili da obzirom da je donesena presuda kojom se optužba odbija na temelju odredaba Zakona o općem oprostu, da tužitelju ne pripadaju prava predviđena odredbama članka 476. do 484. ZKP.

20. Naime, postojanje općeg ili pojedinačnog akta milosti ne utječe na činjenicu je li određena osoba zakonito lišena slobode. Na zakonitost lišavanja slobode ne utječe niti činjenica da je naknadno kazneni progon protiv određene osobe obustavljen na temelju pomilovanja ili oprosta. Za procjenjivanje zakonitosti lišavanja slobode određene osobe bitno je da u trenutku oduzimanje slobode postoji pravna osnova lišavanja slobode te da je oduzimanje slobode određeno na zakonom propisan način u zakonito provedenom postupku. Pravo na odštetu ostvaruje samo osoba koja je lišena slobode pod okolnostima koje se mogu smatrati propustima nadležnih tijela državne vlasti, što nije u ovom konkretnom slučaju.

21. Kako su se u konkretnom slučaju ispunile pretpostavke iz članka 484.a ZKP to je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je odbijen tužbeni zahtjev u tom dijelu.

22. Nadalje, tužitelj u ovom postupku traži i naknadu štete zbog povrede prava osobnosti nastale uslijed objave tužiteljevog uhićenja u sredstvima javnog priopćavanja.

23. Prema odredbi članka 21. stavak 1. Zakona o medijima („Narodne novine“ broj 59/04, 84/11 i 81/13 - dalje: ZM) nakladnik koji informacijom objavljenom u mediju prouzroči drugome štetu dužan ju je nadoknaditi, izuzev u slučajevima propisanim tim Zakonom. U smislu članka 2. ZM, nakladnik je osoba ili organizacija fizička ili pravna osoba koja putem medija objavljuje programske sadržaje i sudjeluje u javnom informiranju, bez obzira na tehnička sredstva preko kojih se njegovi urednički oblikovani programski sadržaji objavljuju, prenose ili su dostupni javnosti.

24. Pravilan je zaključak sudova nižeg stupnja da je prigovor tuženice o promašenoj pasivnoj legitimaciji u odnosu na zahtjev tužitelja zbog povrede prava osobnosti nastale uslijed objave tužiteljevog uhićenja u sredstvima javnog priopćavanja, osnovan, jer iz odredbe članka 21. ZM jasno proizlazi da je za naknadu štete propisana odgovornost samo nakladnika. Stoga je pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev i u tom dijelu pravilno odbijen.

25. Slijedom navedenog, valjalo je reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe članka 393. ZPP i odlučiti kao u izreci presude.

Zagreb, 28. travnja 2021.

Predsjednik vijeća:

mr. sc. Dražen Jakovina, v.r.