REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2786/2016-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari I. tužitelja T. V. iz Ž., i II. tužiteljice G. S. iz Ž., koju zastupa punomoćnica N. K., odvjetnica u S., protiv tuženika P. Z., Z., kojeg zastupa punomoćnica Z. Z. B., odvjetnica u Z., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Sisku, poslovni broj Gž-2343/14-3 od 20. svibnja 2016., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Sisku, poslovni broj P-203/13 od 19. prosinca 2013., u sjednici održanoj 28. travnja 2021.,

p r e s u d i o  j e

Djelomično se prihvaća revizija tuženika podnesena protiv presude Županijskog suda u Sisku, poslovni broj Gž-2343/14-3 od 20. svibnja 2016. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Sisku, poslovni broj P-203/13 od 19. prosinca 2013. u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za izdavanje tabularne isprave za upis prava vlasništva i u tom dijelu preinačuje navedena drugostupanjska presuda te sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi:

„Nalaže se tuženiku izdati tužitelju valjanu tabularnu ispravu podobnu za prijenos prava vlasništva u zemljišnim knjigama na ime tužitelja, a koju će u protivnom zamijeniti ova presuda, u roku od 15 dana. “

r i j e š i o  j e:

Revizija tuženika podnesena protiv presude Županijskog suda u Sisku, poslovni broj Gž-2343/14-3 od 20. svibnja 2016. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Sisku, poslovni broj P-203/13 od 19. prosinca 2013. djelomično se odbacuje kao nedopuštena u odnosu na prvo, drugo, treće i peto pitanje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I/ Odbija se tužbeni zahtjev I. tužitelja T. V. i II. tužiteljice G. S. koji glasi:

"Utvrđuje se da su I. tužitelj T. V. i II. tužiteljica G. S. suvlasnici ½ dijela nekreltnine upisane u z.k.ul. br. 65 k.o. G. i to čest. kat. br. 2187/1 kuća u K. od 80 m2, dvorište u K. od 500 m2, livada u K. od 4291 m2 i gospodarski objekt u K. od 72 m2 i čest. kat. br. 2187/2 livada K. od 5346 m2 što je tuženik P. Z. dužan priznati i tužitelju izdati valjanu tabularnu ispravu podobnu za prijenos prava vlasništva u zemljišnim knjigama na ime tužitelja, a koju će u protivnom zamijeniti ova presuda, u roku od 15 dana."

II/ Nalaže se I. tužitelju T. V. i II. tužiteljici G. S. da tuženiku P. Z. naknade parnični trošak u iznosu od 3.556,25 kuna, u roku od 15 dana."

2. Drugostupanjskom presudom suđeno je:

„Preinačuje se presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-203/2013 od 19. prosinca 2013. i sudi:

Utvrđuje se da su I. tužitelj T. V. i II. tužiteljica G. S. suvlasnici ½ dijela nekreltnine upisane u z.k.ul. br. 65 k.o. G. i to čest. kat. br. 2187/1 kuća u K. od 80 m2, dvorište u K. od 500 m2, livada u K. od 4291 m2 i gospodarski objekt u K. od 72 m2 i čest. kat. br. 2187/2 livada K. od 5346 m2 što je tuženik P. Z. dužan priznati i tužitelju izdati valjanu tabularnu ispravu podobnu za prijenos prava vlasništva u zemljišnim knjigama na ime tužitelja, a koju će u protivnom zamijeniti ova presuda, u roku od 15 dana.

Svaka stranka snosi svoje troškove. “

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju iz odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) je podnio tuženik, uz prijedlog da se drugostupanjska presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija je djelomično nedopuštena (u odnosu na prvo, drugo, treće i peto pitanje revidenta), a djelomično dopuštena i osnovana (u odnosu na četvrto pitanje revidenta).

6. Odredbom čl. 382. st. 2. ZPP-a propisano je da u slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP-a, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u toč. 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP-a.

Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP-a u izvanrednoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Iz sadržaja naprijed citiranih odredbi ZPP-a jasno proizlazi da je, da bi se moglo pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i s tim u vezi dopuštenosti revizije, potrebno da revizija sadrži sljedeće elemente: određeno pravno pitanje, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u sporu, da se radi o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te da su u reviziji određeno navedeni razlozi zbog kojih revident smatra da je to pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Kad u reviziji izostane bilo koja od navedenih zakonskih pretpostavki za dopuštenost revizije, koje moraju biti kumulativno ispunjene, izvanredna revizija nije dopuštena u smislu čl. 382. st. 3. ZPP-a pa se, posljedično tome, revizijski sud ne može upustiti u ispitivanje osnovanosti izvanredne revizije.

7. Predmet postupka je zahtjev za utvrđenje prava vlasništva (dosjelošću odnosno građenjem), na suvlasničkom dijelu (1/2) nekretnine tuženika, koja nekretnina je upisana u zk. ul. br. 65.k.o. G. i to čest. kat. br. 2187/1 kuća u K. od 80 m2, dvorište u K. od 500 m2, livada u K. od 4291 m2 i gospodarski objekt u K. od 72 m2 i čest. kat. br. 2187/2 livada K. od 5346 m2.

8. Prvostupanjski sud odbio je tužbeni zahtjev tužitelja pozivom na odredbe čl. 159. st. 1. i 4. Zakona o vlasništvu i drugom stvarnim pravima („Narodne novine“, broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00 i 114/01), čl. 24. st. 1. i čl. 25. st. 1. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91 i 92/94 - dalje: ZOVO), utvrdivši odnosno zaključivši u bitnom:

- da je pok. prednik tužitelja T. V. (kao kupac) zaključio kupoprodajni ugovor 16. svibnja 1968. sa S. G. (kao prodavateljem), a predmet prodaje je, između ostalih, bila nekretnina u k.o. G. čest. kat. br. 2384/2 livada K. od 1462 čhv,

- da je prema katastarskoj evidenciji pok. prednik tužitelja upisan kao posjednik stare čestice čest. kat. br. 2384/2, a prijenos je izvršen sa dotadašnjeg posjednika S. G. na temelju prijavnog lista br. 2672/70,

- da su današnje parcele 2187/1 i 2187/2 nastale 1986. u reviziji G. od dijelova čest. kat. br. 2384/2 i 2384/3,

- da su u zemljišnim knjigama, kao suvlasnici predmetne nekretnine upisani, svaki u ½ dijela, tuženik i I. P.,

- da tužitelji nisu dokazali pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, sukladno odredbi čl. 159. st. 1. ZV-a jer je sporna nekretnina bila predmet kupoprodaje kao vanknjižno vlasništvo, a iz kupoprodajnog ugovora proizlazi da će stranke zbog nesređenosti z.k. stanja provesti samo katastarski prijenos,

- da je stoga za zaključiti da je pok. prednik tužitelja znao da prodavatelj S. G. nije zemljišnoknjižni vlasnik utuženih nekretnina pa njegov posjed utužene nekretnine nije bio pošten,

- da tužitelji, unatoč tome što je prednik tužitelja iskazao da raspolaže građevinskom dozvolom za izgradnju kuće, takvu dozvolu nisu dostavili niti su podnijeli druge dokaze iz kojih bi sud sa sigurnošću mogao zaključiti da je tuženik znao za građenje i nije se odmah usprotivio, a imajući u vidu da je iz kupoprodajnog ugovora zaključenog 16. svibnja 1968. vidljivo da je predmet prodaje bila sporna nekretnina kao vanknjižno vlasništvo i da će stranke zbog nesređenosti z.k. stanja provesti smo katastarski prijenos,

- da stoga pok. prednik tužitelja nije bio pošteni graditelj jer je znao da gradi na tuđem zemljištu,

- da se objekti nalaze na čest. kat. br. 2187/1, dok na čest. kat. br. 2187/2 nema evidentiranih objekata,

- da u odnosu na čest. kat. br. 2187/2 nema osnove za stjecanje prava vlasništva građenjem na tuđem zemljištu jer tužitelji nisu dokazali da je na toj zemljišnoknjižnoj čestici bilo što izgrađeno,

- da u odnosu na čest. kat. br. 2187/2 iz dokaza koje su podnijeli tužitelji sud može zaključiti jedino da je prednik tužitelja od 1970. odnosno 1986. evidentiran kao posjednik spornih nekretnina te da je na čest. kat. br. 2187/1 1984. evidentiran objekt, no, ne i da je tuženik znao za građenje i da se nije odmah usprotivio,

- da je u odnosu na jednu susjednu čest. kat. br. i to 2243 1991. u ispravnom postupku obnove zemljišnih knjiga izvršen prijenos prava vlasništva s ovdje tuženika u korist Š. I. i Š. M., ali to je izvršeno prema utvrđenom stanju što također ne dokazuje pretpostavke za stjecanje prava vlasništva građenjem u korist tužitelja na spornim nekretninama.

9. Drugostupanjski sud je prihvatio činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, međutim primjenom odredbe čl. 373. ZPP-a, preinačio je prvostupanjsku odluku i prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja uz obrazloženje:

- da su I. i II. tužitelji nasljednici pok. tužitelja T. V. koji je tijekom postupka umro, slijedom čega su nužni i jedinstveni suparničari pa se spor može riješiti na jednak način prema svima,

- da je radnja koju poduzima jedan od suparničara, u konkretnom slučaju žalba koju je na prvostupanjsku presudu izjavila II. tužiteljica, vrijedi i za I. tužitelja, jer se smatra radnjom koja je najpovoljnija,

- da bi u smislu odredbe čl. 159. st. 4. ZV-a u odnosu na tuženika rok za dosjelost bio 40 godina jer je tuženik pravna osoba … crkve,

- da su, s obzirom na neprekidan posjed nekretnine od strane prednika tužitelja (sada pok. T. V., S. G. i J. T.), pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću bile ostvarene već u vrijeme podnošenja tužbe (tužba je podnesena 2008.),

- da je prednik tužitelja, sada pok. T. V. još 1970. na čestici stare oznake čkbr. 2384/2 koja je ušla u sastav predmetnih nekretnina, sagradio kuću i dvorišnu zgradu, što je ucrtano i u katastarskim mapama 1984., a kojoj gradnji se tuženik očito nije protivio pa je isti i građenjem stekao pravo vlasništva na suvlasničkom dijelu tuženika na predmetnim nekretninama.

10. U povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose (čl. 392. a st. 2. ZPP-a).

11. Tuženik je u izvanrednoj reviziji postavio sljedeća pravna pitanja:

- „ne/dopustivost preinake presude prvog stupnja u dijelu koji se odnosi na I-tužitelja T. V., budući da je rješenjem Općinskog suda u Sisku od 15. srpnja 2014.g. br. P- 203/13 ukinuta žalba u odnosu na njega, slijedom čega je u odnosu na njega presuda Općinskog suda u Sisku br. P-203/13 od 19. prosinca 2013.g. postala pravomoćna-prekoračenje tužbenog zahtjeva suda drugog stupnja.

- pravno pitanje primjene odredbi koje se odnose na stjecanje prava vlasništva dosjelošću temeljem Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, tako i odredbi iz čl. 159. i 160. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, kao i temeljem odredbi iz OGZ-a, a za nekretnine koje su u režimu društvenog vlasništva-opće narodne imovine (O.N.I.).

- pravno pitanje proteka vremena i ispunjenje pretpostavki za izvanrednu dosjelost nekretnina u vlasništvu crkve sukladno odredbi iz čl. 159. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.

- pravno pitanje primjene odredbi koje se odnose na izdavanje tabularne isprave kod tužbenih zahtjeva koji se temelje na izvornom načinu stjecanja prava vlasništva (dosjelost) i njihova međusobna isključivost.

- pravno pitanje dopuštenosti utvrđenja prava vlasništva na nekretnini u cijelosti na ime tužitelja, na nekretnini koja u zemljišnim knjigama na tuženika upisana samo u ½ dijela, dok je u preostaloj ½ dijela nekretnina upisana na drugu pravnu osobu, koja nije obuhvaćena tužbom i tužbenim zahtjevom. “

12. Obrazlažući razlog važnosti postavljenih pitanja revident ističe da je riječ o pitanjima važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni o kojima postoji različita praksa drugostupanjskih sudova. Pri tome se pozvao na odluku Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gžx-977/12 od 17. travnja 2013. Nadalje, u reviziji ističe revizijske razloge bitne povrede odredaba parničnog postupka, pritom se pozivajući na odluku ovog suda poslovni broj Rev- 2582/88 od 27. studenog 1989. (u odnosu na prvo pitanje), kao i pogrešne primjene materijalnog prava.

13. Odlučujući o dopuštenosti predmetne revizije ovaj sud je ocijenio da je revizija tuženika u odnosu na četvrto pitanje dopuštena i osnovana budući da odluka drugostupanjskog suda, u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za izdavanje tabularne isprave, nije podudarna sa shvaćanjem izraženim u odluci ovog suda poslovni broj: Rev-1993/18-2 od 19. studenog 2019. u kojoj je, između ostalog, navedeno:

„…Naime, u nizu svojih odluka revizijski sud izrazio je shvaćanje da u slučaju originarnog stjecanja prava vlasništva tužitelj nije ovlašten od tuženika zahtijevati izdavanje tabularne isprave (u tom smislu: Rev x-434/13 od 22. svibnja 2013., Rev- 2550/11 od 17. lipnja 2015. i Rev-59/11 od 7. rujna 2016.), već je na to ovlašten u slučaju postojanja određenog građanskopravnog odnosa među strankama iz kojeg bi takva obveza proizlazila.

U konkretnom slučaju utvrđeno je da su ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva na temelju zakona. U tom slučaju, a budući da je riječ o izvornom stjecanju prava vlasništva, nije osnovan zahtjev za izdavanje tabularne isprave, obzirom da se ne radi o derivativnom stjecanju prava vlasništva na temelju pravnog posla i s tim u vezi upisom stjecanja vlasništva u zemljišnoj knjizi kao konstitutivnom pretpostavkom za stjecanje tog prava. Tužitelj je u smislu odredbe čl. 130. st. 1. ZV te čl. 364. st. 6. ZV, ovlašten ishoditi upis stečenog prava u zemljišnoj knjizi, ali nije ovlašten zahtijevati od tuženika izdavanje tabularne isprave za upis stečenog prava vlasništva jer je zahtjev za izdavanje tabularne isprave po svojoj prirodi obveznopravni zahtjev koji pretpostavlja postojanje određenog građanskopravnog odnosa između stranaka, kojeg u slučaju stjecanja prava vlasništva na temelju zakona, nema…“

14. Slijedom navedenog, valjalo je primjenom odredbe čl. 395. st. 1. ZPP-a drugostupanjsku presudu preinačiti u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev za izdavanje tabularne isprave i tužbeni zahtjev u tom dijelu odbiti.

15. S obzirom na to je tuženik zbog preinačenja drugostupanjske presude uspio s neznatnim, akcesornim dijelom zahtjeva, a zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, u skladu s odredbom čl. 154. st. 3. ZPP-a nije bilo mjesta preinačenju dijela zahtjeva koji se odnosi na parnične troškove.

16. Revizija tuženika međutim nije dopuštena u smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP-a u odnosu na prvo, drugo, treće i peto pitanje.

16.1. U odnosu na prvo pitanje valja reći da je drugostupanjski sud, u smislu odredbe čl. 201. ZPP-a, u situaciji neulaganja žalbe I. tuženika, učinak žalbe II. tuženice protegnuo i na I. tuženika, uz shvaćanje da su I. tuženik i II. tuženica, kao zakonski nasljednici iza pok. tužitelja T. V., u ovom postupku jedinstveni suparničari odnosno da se tretiraju kao jedna stranka. Navedeno shvaćanje podudarno je sa shvaćanjem ovog suda iznesenom u odluci poslovni broj Rev-490/17-2 od 13. svibnja 2020. u kojoj je, između ostalog, navedeno:

„…. Naime, tijekom postupka koji je prethodio reviziji utvrđeno je da je ranije tuženica M. B. umrla tijekom trajanja postupka, a da su njeni zakonski nasljednici I. i II. tuženici, s time da nije vođen ostavinski postupak iza pok. M. B. pa nije utvrđeno da I. i II. tuženici nasljeđuju njenu imovinu u točno određenim suvlasničkim omjerima. Dakle, I. i II. tuženici su stupili u pravnu poziciju pok. M. B. u ovoj parnici i nalaze se u nasljedničkoj zajednici iz čega proizlazi da su u ovom postupku jedinstveni suparničari i tretiraju se kao jedna parnična stranka.

To iz razloga što se u ovoj situaciji zakonski nasljednici nalaze se u nasljedničkoj zajednici koja je jedan od oblika zajedničkog vlasništva. Postojanje nasljedničke zajednice pretpostavlja to da nasljednici do diobe zajedničke stvari upravljaju i raspolažu nasljedstvom odnosno nasljedničkom zajednicom kao cjelinom zajednički, bez obzira na veličinu i vrijednost njihovih nasljednih dijelova. Ovo stoga što se nasljednik postaje i nasljedno pravo stječe po zakonu, časom smrti umrle fizičke osobe. Rješenje o nasljeđivanju u svojem je bitnom dijelu deklaratorne naravi jer se njime utvrđuje ono što se zbilo već u trenutku ostaviteljeve smrti tj. tko je postao njegov nasljednik i uz koje modalitete. Međutim, do utvrđenja koliki dijelovi nasljednog prava pripadaju pojedinim nasljednicima, sunasljednici upravljaju i raspolažu svime što čini nasljedstvo po pravilima po kojima zajednički vlasnici upravljaju i raspolažu stvarima.

Prema tome, pravilno je drugostupanjski sud primijenio odredbu čl. 201. ZPP kada je, u situaciji neulaganja žalbe II. tuženice, učinak žalbe I. tuženika protegao i na nju…“

Stoga se prvo pitanje ne može cijeniti kao važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u smislu odredbi čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a.

16.2. Prema ocjeni ovog suda tuženik formulirajući drugo pravno pitanje polazi od drugačijih činjeničnih okolnosti od onih koje su navedene u razlozima drugostupanjske odluke (da je ½ dijela predmetne nekretnine u vlasništvu crkve), slijedom čega se tako postavljeno pitanje ne može smatrati važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u smislu odredbi čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a.

16.3. Treće pitanje nije od značaja kraj okolnosti da je drugostupanjski sud ocijenio da se u konkretnom slučaju primjenjuje rok dosijedanja od 40 godina, koliko je prema odredbi čl. 159. st. 4. ZV-a potrebno samostalnom poštenom posjedniku za stjecanje prava dosjelošću na nekretnini u vlasništvu crkve.

16.4. Ujedno valja istaknuti kako je drugostupanjski sud utvrdio da je tužitelj stekao pravo vlasništva kako dosjelošću tako i građenjem. Revident drugim i trećim pitanjem problematizira stjecanje prava vlasništva tužitelja dosjelošću, međutim ne i stjecanje prava vlasništva građenjem. Stoga, kao neosporen ostaje zaključak suda da su u konkretnom slučaju ostvarene pretpostavke stjecanja prava vlasništva građenjem pa niti u tom smislu navedena pitanja nisu važna u smislu odredbi čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a jer ne bi dovela do drugačije odluke u sporu.

16.5. Nadalje, u ovom predmetu tužba je usmjerena na utvrđenje prava vlasništva, dok je tuženik suvlasnik ½ dijela predmetne nekretnine pa se i u zemljišnim knjigama provedba upisa može provesti samo u okviru suvlasničkog dijela knjižnog prednika odnosno tuženika (sukladno odredbi čl. 40. Zakona o zemljišnim knjigama, „Narodne novine“, broj: 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13, 60/13 i 108/17 odnosno odredbi čl. 45. Zakona o zemljišnim knjigama, „Narodne novine“, broj: 63/19 upisi u zemljišnu knjigu dopušteni su samo protiv osobe koja je u trenutku podnošenja prijedloga za upis u toj zemljišnoj knjizi upisana kao vlasnik zemljišta ili nositelj prava, glede kojega se upis zahtijeva, ili koja bar istodobno bude kao takva uknjižena ili predbilježena (knjižni prednik)). Stoga se niti peto pitanje ne može cijeniti kao važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u smislu odredbi čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a.

17. Daljnji navodi revidenta izneseni u izvanrednoj reviziji protiv drugostupanjske presude svode se na iznošenje razloga zbog kojih smatra da je drugostupanjski sud donoseći pobijanu presudu pogrešno primijenio materijalno pravo. Međutim, revizijski sud, u slučaju kad podnesena izvanredna revizije ne ispunjava zakonske pretpostavke za dopuštenost revizije, nema ovlast upuštati se u ispitivanje osnovanosti navoda revidenta koji se svode na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

17.1. Revident sadržajem revizije osporava i utvrđenje suda da se u konkretnom slučaju radi o poštenom posjedu, kao i o imovini u vlasništvu crkve (ukazuje da se radi o nekretninama u društvenom vlasništvu). Navedeni prigovori svode se na prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, što ne može biti predmetom ispitivanja u revizijskoj fazi postupka.

18. Zbog svega izloženog valja zaključiti da u odnosu na prvo, drugo, treće i peto pitanje nisu ispunjene pretpostavke za dopuštenost podnesene revizije pa je na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP-a reviziju tuženika valjalo odbaciti kao djelomično nedopuštenu.

Zagreb, 28. travnja 2021.

Predsjednik vijeća

Željko Glušić, v.r.