1

                                                                                                Poslovni broj: 16 P-392/2022-24

               

       Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

   Stalna služba u Županji

           Veliki kraj 48

     OIB: 77561654785

                                                                                                 

                                                                                                          Poslovni broj: 16 P-392/2022-24

                                                                                                                                                                                                                    U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š N J E  

                                                                                   

                Općinski sud u Vinkovcima,  Stalna služba u Županji, po sucu Heleni Zetić,  kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja J. G.iz B. G., OIB: …, zastupanog po punomoćnici M. A., odvjetnici u V., protiv tuženika R.  A. d.d., Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz OD M. & L. d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, održane 11. siječnja 2024. u nazočnosti    zamjenice punomoćnice tužitelja G. Š., odvjetnice u Ž., te zamjenika punomoćnika tuženika I. B., odvjetničkog vježbenika u odvjetničkom uredu D. Š., odvjetnika u Ž., a koja presuda je donesena i objavljena 28. veljače 2024.,

 

p r e s u d i o    j e 

 

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj … od ..., kojega su sklopili tužitelj J. G. iz B. G., OIB: …, kao korisnik kredita, i tuženik R. A. d.d., Z., OIB: …,  kao kreditor, u dijelu u kojem  je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te da ista ne proizvodi ikakve pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku R. A. d.d., Z., OIB: …, da tužitelju J. G. iz B. G., OIB: …, isplati novčani iznos od 2.793,64 eura (slovima: dvije tisuće sedam stotina devedeset tri eura i šezdeset četiri centa) zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od: 

-  16,24 eura od 31. siječnja 2009. pa do isplate,

-  16,89 eura od 28. veljače 2009. pa do isplate,

-  15,50 eura od 31. ožujka 2009. pa do isplate,

-  15,85 eura od 30. travnja 2009. pa do isplate,

-  13,04 eura od 31. svibnja 2009. pa do isplate,

-  10,98 eura od 30. lipnja 2009. pa do isplate,

-  11,53 eura od 31. srpnja 2009. pa do isplate,

-  12,62 eura od 31. kolovoza 2009. pa do isplate,

-  12,52 eura od 30. rujna 2009. pa do isplate,

-  11,42 eura od 31. listopada 2009. pa do isplate,

-  13,48 eura od 30. studenog 2009. pa do isplate,

-  15,14 eura od 31. prosinca 2009. pa do isplate,

-  17,49 eura od 31. siječnja 2010. pa do isplate,

-  16,95 eura od 28. veljače 2010. pa do isplate,

-  20,15 eura od 31. ožujka 2010. pa do isplate,

-  19,54 eura od 30. travnja 2010. pa do isplate,

-  20,72 eura od 31. svibnja 2010. pa do isplate,

-  30,95 eura od 30. lipnja 2010. pa do isplate,

-  28,84 eura od 31. srpnja 2010. pa do isplate,

-  35,28 eura od 31. kolovoza 2010. pa do isplate,

-  33,05 eura od 30. rujna 2010. pa do isplate,

-  29,48 eura od 31.listopada 2010. pa do isplate,

-  37,02 eura od 30. studenog 2010. pa do isplate,

-  46,61 eura od 31. prosinca 2010. pa do isplate,

-  39,82 eura od 31. siječnja 2011. pa do isplate,

-  42,20 eura od 28. veljače 2011. pa do isplate,

-  39,17 eura od 31. ožujka 2011. pa do isplate,

-  39,72 eura od 30. travnja 2011. pa do isplate,

-  52,58 eura od 31. svibnja 2011. pa do isplate,

-  53,83 eura od 30. lipnja 2011. pa do isplate,

-  64,33 eura od 31. srpnja 2011. pa do isplate,

-  58,84 eura od 31. kolovoza 2011. pa do isplate,

-  52,82 eura od 30. rujna 2011. pa do isplate,

-  51,63 eura od 31. listopada 2011. pa do isplate,

-  51,17 eura od 05. prosinca 2011. pa do isplate,

-  54,01 eura od 21.prosinca 2011. pa do isplate,

-  56,48 eura od 26. travnja 2012. pa do isplate,

-  56,82 eura od 26. lipnja 2012. pa do isplate,

-  55,10 eura od 31. svibnja 2013. pa do isplate,

-  56,26 eura od 30. lipnja 2013. pa do isplate,

-  57,05 eura od 31. srpnja 2013. pa do isplate,

-  55,72 eura od 31. kolovoza 2013. pa do isplate,

-  56,07 eura od 30. rujna 2013. pa do isplate,

-  55,07 eura od 25. ožujka 2014. pa do isplate,

-  52,91 eura od 30. rujna 2012. pa do isplate,

-  55,21 eura od 31. listopada 2012. pa do isplate,

-  56,32 eura od 30. studenog 2012. pa do isplate,

-  55,54 eura od 31. prosinca 2012. pa do isplate,

-  51,21 eura od 31. siječnja 2013. pa do isplate,

-  54,89 eura od 28. veljače 2013. pa do isplate,

-  55,21 eura od 31. ožujka 2013. pa do isplate,

-  53,77 eura od 30. travnja 2013. pa do isplate,

-  49,28 eura od 31. svibnja 2013. pa do isplate,

-  49,16 eura od 30. lipnja 2013. pa do isplate,

-  50,26 eura od 31. srpnja 2013. pa do isplate,

-  52,03 eura od 31. kolovoza 2013. pa do isplate,

-  54,48 eura od 30. rujna 2013. pa do isplate,

- 53,22 eura od 31. listopada 2013. pa do isplate,

-  54,12 eura od 30. studenog 2013. pa do isplate,

-  55,13 eura od 31. prosinca 2013. pa do isplate,

-  55,76 eura od 31. siječnja 2014. pa do isplate,

-  57,09 eura od 28. veljače 2014. pa do isplate,

-  56,66 eura od 31. ožujka 2014. pa do isplate,

-  55,18 eura od 30. travnja 2014. pa do isplate,

-  54,71 eura od 31. svibnja 2014. pa do isplate,

-  54,92 eura od 30. lipnja 2014. pa do isplate,

-  56,60 eura od 31. srpnja 2014. pa do isplate, 

od 1. siječnja 2009. po stopi od 14% godišnje do 30. lipnja 2011.; od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje; od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; od 1. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku R. A. d.d., Z., OIB: …, da tužitelju J. G. iz B. G., OIB: …, naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od   2.051,95 eura (slovima: dvije tisuće pedeset jedan euro i devedeset pet centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. veljače 2023. kao dana donošenja presude do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sve to  u roku od 15 dana, dok se tužitelj odbija s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa, a do zatraženog iznosa od 2.376,27 eura.

 

r i j e š i o   j e

 

I. Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva povišenjem istoga na način kako je to tužitelj učinio svojim podneskom od 15. svibnja 2023. (list 74 do 76 spisa).

 

Obrazloženje

 

1. Tužitelj u tužbi navodi da je sa tuženikom zaključio ... Ugovor o kreditu broj …, prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 15.159,93 CHF prema srednjem tečaju Kreditora važećem na dan korištenja kredita.  Da je predmetnim ugovorom ugovoren rok otplate kredita od 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 217,78 CHF, da predmetni ugovor o kreditu nije konvertiran u valutu EUR. Da je predmetnim ugovorom, ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva „po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora“, a koja se sa početnih 5,49 % godišnje, tokom otplate kredita u više navrata mijenjala na štetu tužitelja.  Nadalje, navodi da tuženik prilikom zaključenja ugovora o kreditu nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF, odnosno o rizicima vezanim uz rast tečaja CHF u odnosu na kunu, a je tečaj CHF u odnosu na kunu skočio tijekom otplate kredita i do 50% u odnosu na početno ugovoreni tečaj. Tužitelj smatra da je tuženik tako u ugovor o kreditu ugradio odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva i to na osnovu jednostrane odluke tuženika, a o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo, kao i odredbe kojima je ugovoreno da se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije kao trgovac tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti.  Smatra da su navedene odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja, te su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.  Slijedom toga, navodi da su navedene odredbe o promjenljivim kamatnim stopama i valutnoj klauzuli protivne kogentnim odredbama članka 81. i 82 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 i dr.) te članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr.), koji su bili na snazi kako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, tako za vrijeme njegovog izvršavanja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (članak 102. Zakona o zaštiti potrošača). Navodi da su se o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi već su se pravomoćno izjasnili domaći sudovi i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega o pravnoj osnovi ove tužbe već postoje pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj: Pž-7129/13-4, od 13. lipnja 2014. kojom je utvrđeno kako je, između ostalih i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Da je odlukom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Obzirom da je pravomoćnim presudama VTS-a utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. - 31. prosinca 2008., kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji  su sklapani u razdoblju između 1. siječnja 2004.-31. prosinca 2008., to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi ugovora, s općim zastarnim rokom od 5 godina.  Dalje navodi da prema shvaćanju revizijskog suda (Rev-2245/17 od 20.03.2018. godine) pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05., te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Da prema čl. 1111. st.1.  ZOO-a, „kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi“. Sukladno st. 3. istog članka „obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala“. Prema čl. 1115. ZOO-a „Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva“.  Tužitelj navodi da je do potraživanog iznosa došao na način da je zbrojio sve razlike stvarno plaćenih kunskih anuiteta i kunskih anuiteta prema prvom otplatnom planu (uz primjenu početnog tečaja CHF) za razdoblje od 01. siječnja 2009. pa do konačne otplate kredita (uzimajući u obzir i tečajne razlike koje su bile na štetu tuženika).  Da je člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 148/11, 25/13, 89/14) propisano da „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“  Da prema čl. 6. st 3. Zakona o sudovima (NN 28/13) propisano je da je „svatko u Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu odnosno izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti“, a obzirom da tuženik isto odbija, to tužitelj  predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi ništetnim odredbe ugovora u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane CHF, te kojom će naložiti tuženiku da na ime pretplate vezane za navedenu ništetnost isplati iznos od 20.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom , te kojom će obvezati tuženika na naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je isticao prije svega protivio zahtjevu tužitelja da se utvrdi da je ništetena odredba ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula smatrajući da je Zakonom o obveznim odnosima ista odredba dopuštena, te je posebno isticao da je tuženik o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju ugovora o kreditu, te da je upravo tužitelj samostalno odabrao zaključiti ugovor o kreditu vezan uz valutu CHF iako su mu ponuđene i druge mogućnosti kreditiranja. Smatra da tuženik, niti na koji način nije mogao predvidjeti kretanje tečaja CHF kao, niti druge strane valute, a smatra da je ugovaranjem takve valutne klauzule osim tužitelja i tuženik također preuzeo valutni rizik. Posebno ističe da on kod zaključenja predmetnog ugovora nije postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te isticao da moraju biti ispunjeni određeni uvjeti predviđeni čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača da bi se odredba ugovora o kreditu mogla smatrati nepoštenom, a to je da se o istoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da ista odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra da se u konkretnom slučaju tužitelj ne može pozivati na utvrđenja iz presude donesene u kolektivnom sporu jer se radi o odluci koja se odnosi na pružanje apstraktne pravne zaštite i ne može se smatrati da je tužitelj osnov svoje tužbe dokazao samo postojanjem iste presude.

Tuženik je pored navedenog isticao i prigovor zastare pozivajući se da prema odredbi čl. 225. Zakona o obveznim odnosima takve tražbine zastarijevaju za pet godina od pravomoćnosti  presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj P-1401/29012 odnosno od 13. lipnja 2014., odnosno za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, sukladno čl.226.Zakona o obveznim odnosima.

3. Tužitelj se protivio svim navodima iz odgovora na tužbu tuženika.

4. Podneskom od 15. svibnja 2023. (list 74-76) tužitelj je uskladio tužbu sa dopunom nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka, na način da je tužbeni zahtjev, kako u ukupnim iznosima, tako i u pojedinačnim iznosima izrazio kako u kunama, tako i u eurima, na način kako je to navedeno u točki II.  izreke ove presude.

5. Prvobitnim tužbenim zahtjevom tužitelj je na ime isplate preplate po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli potraživao iznos od 20.000,00 kn. Podneskom od 15. svibnja  2023. tužitelj je povećao tužbu i tužbeni zahtjev tako da umjesto prvobitno postavljenog tužbenog zahtjeva na ukupni iznos od 20.000,00 kn navedenim podneskom potražuje ukupni iznos od 21.048,97 kn/2.793,64 eura, a tuženik, koji se upustio u raspravljanje, se opreza radi protivio ovom povećanju odnosno preinaci.

6. Prema izmijenjenoj odredbi čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 - nastavno ZPP), a koja se primjenjuje u ovom postupku temeljem odredbe čl. 117. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP, iznimno od odredbe iz čl. 190. st. 1. ZPP, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Nesporno je u ovom postupku da je tužitelj najprije podnesenom tužbom kondemnatornim tužbenim zahtjevom zahtijevao isplatu ukupnog novčanog iznosa od 20.000,00 kn, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose, a koju visinu tužbenog zahtjeva je postavio temeljem samoinicijativno izrađenog izračuna preplaćenih iznosa po zaključenom ugovoru o kreditu, a koji izračun tuženik nije prihvatio zbog čega se u ovom postupku i provodilo financijsko-knjigovodstveno vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku temeljem čijeg izračuna je tužitelj i povisio tj. preinačio tužbeni zahtjev. Ovakvu preinaku tužbenog zahtjev sud je prihvatio upravo pozivom na odredbu čl. 190. st. 2. ZPP, odnosno iz razloga, jer je nesporno da tužitelj nije raspolagao sa dovoljno stručnog znanja da bi mogao točno specificirati tužbeni zahtjev radi čega je i provođeno odgovarajuće vještačenje u ovom postupku, te je stoga i odlučeno kao u točki I. izreke rješenja, a identičan stav u pogledu takve preinake tužbenog zahtjeva izražen je i u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su IV-162/2021 od 26. studenog 2021.

7. Provedeni su dokazi uvidom u: Ugovor o kreditu broj … od ... s lista 6 do 10 spisa, otplatni plan s list 11 do 26, financijsko-knjigovodstven u karticu - evidenciju uplata s lista 27 do 30, dopis banke od 2. kolovoza 2014. s lista 17, nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka M. I., dipl. oec. iz Ž. od ..., te je proveden dokaz saslušanjem istog vještaka, saslušan je tužitelj kao stranka, a sud nije izvodio dokaz saslušanjem svjedoka M. K., osobnog bankara tuženika, budući da je tuženik povukao taj dokazni prijedlog odnosno od istog odustao, dok drugih dokaza nije bilo.

              8. Temeljem provedenih dokaza i to prije svega uvidom u zaključeni Ugovor o   kreditu broj … od ...  nesporno je utvrđeno da su tužitelj i tuženik zaključili ugovor o kreditu, temeljem kojeg ugovora  o kreditu je tuženik kao kreditor stavio  tužitelju kao korisniku kredita na raspolaganje novčani iznos od 15.159,93 CHF, s tim da se isti kredit isplaćivao u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja,  da je kredit zaključen na rok otplate od 84 mjeseca, da je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, a da je ona na dan zaključenja ugovora o kreditu iznosila 5,49%, s tim da je člankom 2. istog ugovora o kreditu ugovoreno da se ona može mijenjati u skladu s odlukama o kamatnim stopama kreditora, a da je čl. 7. istog ugovora o kreditu određeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća odnosno korištenja kredita, te da je isti kredit odobren u svrhu kupovine novog vozila marke D., a što  je utvrđeno i uvidom u ugovor o kreditu (list 6 do 10 spisa).

9. Utvrđeno je i to uvidom u knjigovodstvenu karticu po predmetnom ugovoru o kreditu  (list  27 do 30 spisa), kao i uvidom u nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka (list 59 do 70 spisa) da se tijekom razdoblja otplate kredita u nekoliko navrata mijenjala visina ugovorne kamatne stope, zbog čega se mijenjala i visina anuiteta koji je tužitelj bio obvezan plaćati, tako da je njegov početni anuitet koji je u početku otplate kredita iznosio oko 217,78 CHF/962,26 kn mjesečno u jednom razdoblju uz povišenje kamatne stope  i rast tečaja CHF u odnosu na kunu iznosio i oko 232,37 CHF/1.143,49 kn mjesečno, odnosno da je došlo do znatnog povećanja u otplati mjesečnih anuiteta.

10. Nesporno je među parničnim strankama da je u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim  brojem P-1401/12, od 4. srpnja 2013., utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima jer je  koristio u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima  o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja istih ugovora tužena banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

11. Nesporno je da je u pogledu ništetnosti ugovaranja valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., a da je istu presudu potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetnu poslovni broj Rev- 2221/18, od 3. rujna 2019., te da je u ovom postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača ocjenjivano da li su tužene banke, pa tako i ovdje konkretni tuženik, potrošačima objasnili razloge i iznijeli točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredaba, odnosno u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe nije utvrđivano da li je pojedini potrošač dobio sve relevantne informacije za donošenje informirane odluke hoće li ugovor s takvim odredbama sklopiti ili ne.

12. Sporno je među parničnim strankama da li je ništetan dio zaključenog ugovora o kreditu, i to konkretno dio članka 7., a kojim je ugovorena valutna klauzula na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje u kunama po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća-korištenja kredita odnosno na dan plaćanja.

13. Sporno je nadalje način na koji tužitelj predlaže da se utvrdi eventualna preplata temeljem odredbi ugovora o kreditu za koje on tvrdi da su ništetne.

14. Sporno je nadalje da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja, te da li je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na ovaj konkretni slučaj tj. na zaključeni ugovor o kreditu između tužitelja  i tuženika, a sve to s obzirom na istaknuti prigovor tuženika da se  u kolektivnom sporu osiguravala apstraktna zaštita potrošača, kao što je sporno da li je u ovom postupku nužno provoditi "test poštenja" odnosno utvrđivati da li je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli i načinu promjene kamatne stope bila tužitelju jasna, uočljiva i razumljiva.

15. Sporno je također da li je tuženik u ovom postupku ovlašten dokazivati, a s obzirom na postojanje pravomoćne presude u kolektivnom sporu, da je tužitelj prilikom pregovaranja o sklapanju konkretnog ugovora o kreditu predočio sve relevantne informacije i dao mu odgovarajuća upozorenja vezana uz valutnu klauzulu i način promjene kamatne stope.

16. Uzimajući u obzir zauzeto shvaćanje Ustavnoga suda Republike Hrvatske u njegovoj odluci poslovni broj U-III/3581/2021, od 30. lipnja 2022., o dosegu pravomoćnosti presude koja je donesena u kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača, odnosno da su u tom sporu pravomoćno utvrđene okolnosti o nerazumljivosti ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima o općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne informacije davale banke; o nemogućnosti pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju, te je posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama, odnosno da predmet dokazivanja u tom postupku nije bilo utvrđivanje da li su  točno određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora o kreditu davane odgovarajuće obavijesti o odredbama toga ugovora, to je iz tog razloga a s obzirom da je  tuženik u odgovoru na tužbu navodio da je tužitelj prilikom ugovaranja kredita upozoravan na valutni rizik i na mogućnost promjene kamatne stope, ali da je unatoč tome pristao na sklapanje takvog ugovora o kreditu, na iste okolnosti saslušan je tužitelj kao parnična stranka, dok sud nije proveo dokaz saslušanjem svjedoka Maria Knez, koji dokazni prijedlog je tuženik tijekom postupka povukao. 

17. Tužitelj saslušan kao stranka naveo je da je u vrijeme podizanja spornog kredita kod tuženika postojala ponuda i kredita u drugim valutama osim u CHF, da je njemu od stane tuženika ponuđen kredit upravo u CHF kao najpovoljniji kredit, da je kamata na taj kredit bila niska i promjenjiva, dakle u to vrijeme takva vrsta kredita bila je najpovoljnija, te mu je taj kredit" forsirao tuženik", a isti je podignut po principu "uzmi ili ostavi". Vezano za valutnu klauzulu naveo je da mu nije od strane tuženika ništa posebno tumačeno, da je u vrijeme podizanja kredita CHF bio stabilna valuta, a da je kasnije njegov tečaj drastično narastao, a također povisile su se i kamate koje su ugovorom bile definirane kao promjenjive. Da je zahtjev za izdavanje kredita i sam kredit bio unaprijed pripremljen od strane tuženika na obrascu koji je tužitelj potpisao. Da tužitelj nije ima bilo kakvog utjecaja na sadržaj samog ugovora o kreditu, niti je mogao u trenutku zaključenja ugovora o kreditu znati da će tečaj CHF toliko narasti, da u vrijeme sklapanja spornog kredita tužitelj gotovo ništa nije znao o valutnoj klauzuli, niti što bi ona značila, da je namjena podizanja kredita bila kupnja osobnog automobila D. koji je tužitelj kupio za vlastite potrebe, da u vrijeme podizanja kredita nije imao obrt, OPG ili se bavio nekim samostalnim zanimanjem. Da je tužitelju samo zbog rasta tečaja CHF znatno porasla rata kredita od početnih cca 900,00 kn pa do negdje maksimalno cca 1.600,00 kn.                            

18. Iskaz saslušanog tužitelja kao stranke u pogledu radnji i informacija koje je dobio prije zaključenja ugovora o kreditu sud je cijenio kao istinit i uvjerljiv i to pogotovo u dijelu gdje navodi da niti na koji način nije upoznat sa rizičnošću valute CHF u odnosu na kunu i sa mogućnošću da bi mu mjesečni iznos koji će eventualno otplaćivati tijekom razdoblja otplate kredita mogao znatno narasti.

19. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti dijela ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula, sud je primijenio odredbe ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tj. na dan 3. srpnja 2007.

Prema odredbi čanka 81. stavak 1. ZZP/03, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje  značajnu  neravnotežu  u  pravima  i  obvezama

Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.                                                           Nadalje, prema stavku 4. istoga članka, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

20. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluga koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi članka 83. ZZP/03.              

21. Uzimajući u obzir sve provedene dokaze u ovom postupku, a posebno  iskaz saslušanog tužitelja kao stranke da mu prilikom sklapanja ugovora o kreditu nisu ponuđene nikakve informacije, niti pojašnjenja u pogledu bitnih odredbi ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu, zbog čega mu tuženik nije ponudio sve potrebne informacije kako bi mogao donijeti informiranu odluku u pogled zaključenja konkretnog ugovora o kreditu, ocjena je suda da u ovom postupku tuženik nije dokazao da je u konkretnom slučaju tužitelja kao potrošača obavijestio o rizicima fluktuacije tečaja CHF koji su mogli utjecati na donošenje njegove odluke, odnosno da je potrošač u potpunosti obaviješten o svim rizicima zaključivanja istog ugovora o kreditu vezanog uz valutu CHF, kao i da ga je upoznao o svim parametrima o kojima može ovisiti promjena kamatnih stopa, ali da je unatoč tome svejedno pristao na zaključenje takvog ugovora o kreditu, niti je tužena banka predočila bilo kakva druga dopunska dokazna sredstva koja bi potvrđivala da su potrošaču dane odgovarajuće obavijesti, s obzirom da je tuženik tijekom postupka odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedoka za kojeg navodi da je neposredno pregovarao sa tužiteljem.

22. Upravo iz  tog razloga stav je suda da je odredba članka  7.  Ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP/03, slijedom čega je  ista i ništetna sukladno članku 87. stavak 1. ZZP/03.

23. Nesporno je da je prilikom zaključenja ugovora o kreditu tužitelju kao prosječnom potrošaču bilo poznato što znači ugovaranje kredita uz valutnu klauzulu, ali samo to nije dovoljno da bi se ista ugovorna odredba mogla tretirati kao poštena ugovorna odredba, te je i u  postupku koji se vodio za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, a u kojem je i donesena presuda poslovni broj P-141/12, od 4. srpnja 2013., je utvrđeno da odredbe ugovora koje sadrže valutnu klauzulu nisu prošle "test poštenja", odnosno da isti test poštenja u konkretnom slučaju nije prošao niti tuženik, odnosno da je i tuženik kao i sve druge banke u tom promatranom razdoblju isti kredit prikazivao na način da se rizik tečajnih razlika klijentima uglavnom prešućivao ili im se umanjivao isti rizik, odnosno u svakom slučaju da taj rizik tečajnih razloga korisnicima kredita nije dovoljno obrazložen, zbog čega su potrošači mogli doći do zaključka da je ponuda kredita vezanih u CHF najpovoljnija.

24. U pogledu prigovora tuženika da je u ovom postupku nužno provoditi test poštenja i utvrđivati da li je odredba o valutnoj klauzuli bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, potrebno je navesti da je u postupku koji se vodio za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, a u kojem je i donesena presuda poslovni broj P- 1401/12, od 4. srpnja 2013., nesporno  utvrđeno da odredbe ugovora koje sadrže valutnu klauzulu nisu prošle "test poštenja", odnosno da isti test poštenja u konkretnom slučaju nije prošao, niti tuženik, odnosno da je i tuženik kao i sve druge banke u tom promatranom razdoblju isti kredit prikazivao na način da se rizik tečajnih razlika klijentima uglavnom prešućivao ili im se umanjivao isti rizik, odnosno u svakom slučaju da taj rizik tečajnih razloga korisnicima kredita nije dovoljno obrazložen, zbog čega su potrošači mogli doći do zaključka da je ponuda kredita vezanih u CHF najpovoljnija, te stoga na ove okolnosti u ovom postupku nije potrebno provoditi nikakve dokaze budući je isto bilo predmet utvrđivanja u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe.

              25. Kod utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu, a koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule, sud je posebno vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1.   Zakona o zaštiti potrošača  (NN 41/14 i 110/15 - nastavno ZZP/14),  u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku    koji   potrošač   osobno   pokrene    radi    naknade    štete  koja  mu je uzrokovana postupanjem tuženika,  ali i odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku, kojim je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojom je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni tužbeni zahtjevi iz tužbe za kolektivnom zaštitom potrošača, te da je u tom slučaju sud u tom pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja.

26. Ovakav direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i presude koja  bude  donesena  u  tom  postupku  i  koja   kao  takva  obvezuje  sudove u pojedinačnim postupcima zauzima i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi  poslovni broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019. Iz iste revizijske odluke nedvojbeno proizlazi da u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači uopće nije nužno provoditi poseban dokazni postupak, jer bi isto bilo, a s obzirom na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite,  potpuno neekonomično i previše tegobno za potrošača, a isto tako i suprotno odredbama Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača.

27. Ova presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske bila je predmet ispitivanja i pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske i to upravo povodom podnese ustavne tužbe ovdje tuženika protiv presude  poslovni broj Rev-3142/18, od 19. ožujka 2019., te je u ustavnosudskom postupku utvrđeno da je Vrhovni sud u osporavanoj presudi iznio detaljne razloge o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa pri tome dovodeći u vezu odredbu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku o okolnostima konkretnog slučaja i općom svrhom, te odredbe za pravni sustav zaštite potrošača zbog čega Ustavni sud u svojoj odluci poslovni broj U-III-2233/19 od 10. lipnja 2020., utvrđuje da takvo stajalište Vrhovnog suda nije neobrazloženo, niti je proizvoljno.

28. S obzirom da je utvrđena ništetnom odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule, to temeljem odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – nastavno ZOO), a u svezi s čl. 1111. ZOO tužitelju pripada pravo da mu tuženik naknadi sve ono što je stekao temeljem tako ništetne  odredbe  ugovora.

28. Iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka M. I., dipl. oec. iz Ž., od 8. svibnja 2023.  (koji je vještak je sačinio za period od 31. kolovoza 2007. do 31. srpnja 2014.), te njegovog usmenog iskaza danog na raspravnom ročištu od 11. siječnja 2024. (list 90 spisa), utvrđeno je da je tužitelj sa tuženikom zaključio ugovor o kreditu i to na iznos od 15.159,93CHF, na rok otplate od 84 mjeseca, s kamatnom stopom od 5,49 % i uz iznos anuiteta od 217,78 CHF, a što primjenom srednjeg tečaja banke na dan korištenja kredita odnosno na dan 6. srpnja 2007., kada je tečaj CHF bio 4,418500, daje visinu anuiteta od 962,26 kn. Nadalje vještak navodi da se tijekom razdoblja otplate kredita  u više navrata mijenjala visina kamatne stope i to do čak maksimalno 7,75% godišnje, a da se kontinuirano mijenjala i visina tečaja CHF u odnosu na kunu, te je tako vještak tijekom razdoblja otplate kredita, a uzimajući u obzir promjene tečaja CHF i to početno ugovoreni tečaj u vrijeme korištenja kredita i naknadne promjene tečaja CHF od početno ugovorenog tečaja u utuženom periodu od 1. siječnja 2009. do 31. srpnja 2014.preplatu u iznosu utvrdio od 2.793,64  eura.

29. Na nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka nije bilo primjedbi.

30. Nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka sud je prihvatio kao stručan i objektivan iz razloga jer je isti nalaz sačinjen sukladno nalogu suda, a pogotovo imajući u vidu da na isti, niti jedna parnična stranka nije imala primjedbi, pa ga tim više sud cijeni stručnim, vjerodostojnim i objektivnim.

31. Tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu iznosa od 2.793,64 eura na ime preplate temeljem ništetne odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama je u cijelosti usvojen, budući je neosnovanim ocijenjen prigovor tuženika da se ovakvim načinom utvrđivanja preplate temeljem ništetne odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule  predmetni ugovor o kreditu zapravo pretvara u kunski kredit, iako to nije bila volja ugovornih strana, a sve to iz razloga, jer je kako u postupku koji je vođen radi kolektivne zaštite interesa potrošača, pa tako i u ovom postupku, utvrđeno da je odredba o načinu ugovaranja valutne klauzule ništetna i upravo iz tog razloga istu odredbu je nužno izuzeti iz primjene bez ikakve izmjene njenog sadržaja, osim one koja proizlazi iz ništetnosti takve odredbe, a što znači da sud nema mogućnosti na drugačiji način kreirati sadržaj odredbe smanjenjem na neku prihvatljivu razinu iznosa, već ju je nužno u potpunosti izuzeti iz primjene, a što je moguće jedino na način da se preplata utvrđuje uzimajući u obzir tečaj kakav je bio na dan korištenja kredita a kako je to i utvrđeno u ovom postupku.

32. Tijek zakonskih zateznih kamata određen je sukladno odredbi čl. 1115. ZOO  i to iz razloga jer se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem koji je kao takav obvezan platiti tužitelju zateznu kamatu od dana stjecanja odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno odredbi čl. 1086. ZOO, a takav stav u pogledu tijeka zakonskih zateznih kamata zauzet je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-1294/21, od 12. listopada 2021.

33. Iskazivanje dosuđenoga iznosa tužitelju u eurima izvršeno je uz primjenu fiksnog tečaja konverzije sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje koja su utvrđena Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22 i 88/22).

              34. Odbijen je istaknuti prigovor zastare u odnosu na potraživanje tužitelja i to upravo uzimajući u obzir pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17, od 20. ožujka 2018., odnosno kako je nesporno da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, a kojom je utvrđena ništetnost u pogledu načina ugovaranja valutne klauzule, postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018., to proizlazi da još uvijek nije protekao petogodišnji zastarni rok za isticanjem restitucijskih zahtjeva temeljem tako utvrđene ništetne odredbe, a takav stav u pogledu početka računanja roka zastre kod ovakve vrste restitucijskih zahtjeva zauzet je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su-IV-33/22, od 31. siječnja 2022., i to uzimajući u obzir da je tužba u ovom predmet podnesena 19. listopada 2022. i da sukladno tako zauzetom pravnom shvaćanju nije nastupila zastara za restitucijske zahtjeve koji se postavljaju temeljem ništetne odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule.

35. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 uz primjenu čl. 155. ZPP, imajući u vidu vrijednost predmeta spora i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12, 103,14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23 - nastavno OT) te su tužitelju zastupanom po punomoćniku odvjetniku priznati kao potrebni i nužni i trošak sastava tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. OT, trošak zastupanja na 3 ročišta prema Tbr. 9. toč. 1. OT (i to ročište od 6. travnja 2023., 21. studeni 2023. i 11. siječnja 2024.), trošak sastava 3 obrazložena podneska prema Tbr. 8. toč. 1. OT (i to podnesak od 8. prosinca 2022., 6. travnja 2023. i 15. svibnja 2023.), svaka radnja po 100 bodova, odnosno za sve poduzete radnje 700 bodova, te pripadajući PDV u iznosu od 175 bodova, odnosno ukupno 875 bodova, a što s obzirom na vrijednost boda od 2,00 eura iznosi 1.750,00 eura.

Također je tužitelju priznat trošak predujmljenog vještačenja u iznosu od 265,45 eura, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 36,50 eura, tako da ukupno priznati troškovi iznose 2.051,95 eura, zbog čega je i odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

                            Temeljem čl. 151. st. 3. ZPP na dosuđeni parnični trošak priznato je pravo i na zakonsku  zateznu kamatu od dana donošenja odluke, s obzirom da je  takav zahtjev za naknadu ove kamate postavljen.

                            Tužitelju nije priznat zatraženi trošak od 125,00 eura na ime sastava podneska od 21. listopada 2022., budući da ovim podneskom tužitelj samo obavještava sud da je izvršio uplatu sudske pristojbe na tužbu, no bez obzira na to da li stranka obavijesti sud o plaćenoj pristojbi ili ne, sud ima uvid u to da li je, kada i koliko pristojba plaćena, pa se stoga ovaj podnesak smatra nepotrebnim za provođenjem postupka.

                            Tužitelju nije priznat zatraženi trošak od 125,00 eura na ime sastava podneska od 27. travnja 2023., u kojem tužitelj obavještava sud da je izvršio uplatu predujma za financijsko-knjigovodstveno vještačenje, i ovaj trošak sud smatra nepotrebnim za vođenje parničnog postupka iz razloga što sud može sam utvrditi da li je predujam uplaćen ili ne, bez obzira na to da li ga tužitelj o tome obavijesti, pa se stoga i ovaj trošak ukazuje kao nepotreban.                           

Tužitelj je odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnog troška na ime zatraženog troška sudske pristojbe na presudu u iznosu od 74,32 eura, budući da su temeljem čl. 7. toč. 20.  Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (NN 51/23) od plaćanja sudske pristojbe na presudu oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa.

Tužitelju nije priznat zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 125,00 eura na ime zastupanja tužitelja na ročištu za objavu i uručenje presude ovo stoga što on nužno ne mora pristupiti na ovo ročište da bi saznao o sadržaju presude, a bez obzira da li na isto pristupi o sadržaju presude može saznati na e-oglasnoj ploči suda, pa se ovaj trošak ukazao kao trošak koji nije nužan i potreban za vođenje parnice. Trošak nagrade za pristup punomoćnika odvjetnika na ročište za objavu presude nije trošak koji je potreban za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP, u parničnim postupcima u kojima je presuda objavljenja na ročištu za objavu presude i na e-oglasnoj ploči suda, te je stoga isključena primjena odredaba čl. 154. st. 1. i st. 2. ZPP, a u vezi sa čl. 155. st. 2. ZPP i odredbom Tbr. 9. toč. 3. OT na obvezu protivne strane da taj trošak nadoknadi. Obaveza je suda zakazati i održati ročište za objavu presude, međutim, ne postoji obveza stranaka da na to ročište pristupe. Navedeno ročište može se održati čak i ako dostava poziva strankama nije uredna, te će se stranci koja nije uredno pozvana presuda u tom slučaju dostaviti prema pravilima o dostavi pismena u parničnom postupku. Uredno pozvanim strankama koje ročištu nisu pristupile presuda se ne dostavlja, međutim, one se mogu upoznati sa sadržajem objavljene presude putem e-oglasne ploče suda na kojoj se presuda u tom slučaju objavljuje. Budući da ne postoji procesno pravilo koje obvezuje stranke da ročištu za objavu presude pristupe, pa čak, ni procesna dužnost suda da obavi urednu dostavu poziva za to ročište prije dana održavanja ročišta za objavu presude, a propust uredno pozvane stranke da pristupi tom ročištu ne škodi stranci budući da se sa sadržajem presude može upoznati putem e-oglasne ploče suda, to trošak za objavu presude nije potreban za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP. Odvjetnik koji ne pristupi na ročište za objavu presude, iako je uredno pozvan, ne trpi zbog toga nikakve procesno pravne posljedice, odnosno sankcije. Izostanak s tog ročišta ne utječe, ni na pravilnost dostave, jer se danom dostave presude smatra dan održavanja ročišta za objavu presude. Dakle, pravo na djelotvoran pravni lijek time nije narušeno, čak ni stoga što žalbeni rok teče od dana održavanja ročišta za objavu presude, zato što se sa sadržajem presude i razlozima zbog kojih je donesena može upoznati putem e-oglasne ploče, na koju se objavljuje cjelovit tekst presude. U ovom kontekstu potrebno je razlikovati troškove nagrade odvjetnika koja se može priznati na teret protivne strane, te koji su bili potrebni za vođenje parnice sukladno odredbi čl. 155. st. 1. ZPP, od onih koji nisu bili potrebni za vođenje parnice, te ih stoga odvjetnik može na temelju OT naplatiti samo od stranke koja mu je izdala punomoć.

 

U Županji  28. veljače  2024.

                                                                                                                                               Sudac  

                                                                                                                                            Helena Zetić, v.r.

 

 

 

 

                                                                     

 

Uputa o pravnom lijeku:

 

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda i rješenje objavljuju, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude i rješenja obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda i rješenje objavljuju.

Rok za žalbu za stranku koja je uredno pozvana na ročište za objavu presude i rješenja teče od dana kada je održano ročište na kojem se presuda i rješenje objavljuju (čl. 335. st. 9. ZPP).

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojoj se presuda i rješenje objavljuju, sud će presudu i rješenje dostaviti prema odredbama ovog zakona o dostavi pismena, te tada rok za žalbu počinje teći od dana primitka ovjerenog prijepisa presude i rješenja.

Žalba se podnosi ovome sudu pismeno, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

 

O tom obavijest:

 

1. Tužitelj po punomoćnici M. A., odvjetnici u V.,

2. Tuženik po punomoćnicima odvjetnicima iz OD M. & L. d.o.o. iz Z. .