Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 79 Gž-1256/2021-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji toga suda Mileni Frankić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja M. L., OIB: …, …, D. M., zastupanog po punomoćniku K. V., odvjetniku iz O., protiv tuženika R. A. d.d., OIB: …, Z., …, zastupanog po punomoćniku J. G., odvjetniku iz O. društva G.&G. d.o.o. Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu poslovni broj P-1513/2019-9 od 2. ožujka 2021., dana 26. travnja 2021.

r i j e š i o  j e

I Odbija se žalba tuženika R. A. d.d., kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu poslovni broj P-1513/2019-9 od 2. ožujka 2021.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem odbijen je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti suda prvog stupnja.

2. Protiv navedenog rješenja se žali tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj:53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08-57/11, 25/13, 89/14 i 70/19-dalje: ZPP). Predlaže pobijano rješenje preinačiti sukladno žalbenim navodima, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovni postupak, uz naknadutroška žalbenog postupka.

3. Žalba je neosnovana.

4. Tužitelj je u ovom predmetu podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti odredaba čl. 2. st. 1., čl. 7. st. 1. i čl. 9. st. 3. Ugovora o kreditu … sa Sporazumom o prijenosu prava vlasništva na motornom vozilu radi osiguranja potraživanja od 21. veljače 2007., koji su stranke sklopile u podružnici tuženika u Osijeku (Ugovor o kreditu, list 5-7 spisa), sadržaja kao pod toč. I. tužbenog zahtjeva, zahtjev za isplatu i zahtjev za naknadu troška parničnog postupka (toč. II. i III. tužbenog zahtjeva).

5. Sud prvog stupnja odbija tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti polazeći od utvrđenja da je odredbom čl. 12. Ugovora o kreditu ugovorena nadležnost suda u mjestu kreditora, da navedena odredba o mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, s obzirom da se radi o odredbi koja je sastavljena na unaprijed formuliranom sadržaju o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te tužitelj nije imao nikakav utjecaj na njen sadržaj, i koja je sročena od strane tuženika sa svrhom da se nadležnost sudova za sve sporove iz ugovora povjere sudu njegovog sjedišta, te time ostvari pogodnost i bitno smanji troškove, da takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, kao potrošača jer bi on, čije je prebivalište u D. M. (u O.-b. ž.i), radi zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Z. bio izvrgnut dodatnim troškovima i utrošku vremena, a time i ništetna (čl. 49. st. 1. i 2. i čl. 55. st. 1. ZZP/14), a da je pored toga predmetni Ugovor o kreditu sklopljen u tuženikovoj podružnici u O., pa mjesna nadležnost osnovano proizlazi i iz odredbe čl. 59. ZPP, kao i iz odredbe čl. 19. l. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj:75/09, 112/13, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, i 52/16), te odlučuje kao u izreci rješenja.

6. Pravilno je sud prvog stupnja odbio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti, pa suprotnim žalbenim navodima pravilnost odluke nije dovedena u sumnju.

7. Članak 12. Ugovora o kreditu, glasi:

"U slučaju spora nadležan je sud u mjestu sjedišta kreditora."

8. Kako tuženik kao kreditor ima sjedište u Z. to bi mjesno nadležan bio Općinski građanski sud u Zagrebu.

9. Međutim, prema odredbi čl. 1. st. 3. Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, nepoštenim uvjetima smatrati će se one jednostrane klauzule koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

10. Opća klauzula nepoštenosti odnosi se na ugovornu odredbu koja mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama i mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

11. Odredbe ove Direktive ugrađene su u Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03-dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kao i u Zakon o zaštiti potrošača- "Narodne novine" broj:41/14, 110/15, 14/19-dalje: ZZP/14/), koji ovo regulira sadržajno jednako.

12. Sud prvog stupnja je odlučujući o nepoštenosti odredbe čl. 12. Ugovora o kreditu pogrešno primijenio odredbe ZZP/14, no i pravilnom primjenom odredbi ZPP/03 je valjalo jednako odlučiti.

13. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14. Odredba čl. 81. st. 4. ZZP/03 propisuje kako je trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan to dokazati.

15. Budući tuženik u odgovoru na tužbu uz istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti ne tvrdi, a niti dokazuje, da se o ugovornoj odredbi sadržanoj u čl. 12. Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, dolazi do primjene odredba čl. 82. alineja 19. ZZP/03 koja određuje kako odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza ležao na trgovcu.

16. Članak 87. st. 1. ZZP/03 propisuje kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna zbog čega odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u Zagrebu predstavlja odredbu propisanu u čl. 82. alineja 19. ZZP/03 jer su ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 81. st. 1. ZZP.

17. Uzimajući u obzir da je spor pokrenut radi ostvarivanja tužiteljevih prava iz Ugovora o kreditu, kao i okolnosti prilikom sklapanja Ugovora, koji je sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu, po ocjeni ovog suda odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti (čl. 12. Ugovora o kreditu) predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, s obzirom da se radi o odredbi kojom je ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojem nije prebivalište potrošača-tužitelja, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je odredba formulirana od strane tuženika, pa tužitelj nije imao utjecaj na njezin sadržaj, da takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, kao potrošača jer bi on, čije je prebivalište u D. M. (u O.- b. ž.), udaljeno oko 271 km, radi zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Z. bio izvrgnut dodatnim troškovima i utrošku vremena, čime je tužitelju otežano ostvarivanje njegovih prava iz ugovora pred sudom, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. do 4. ZPP.

18. Kada je riječ o tumačenju i primjeni odredbe čl. 3. Direktive, treba imati u vidu i pravni stav Sud Europske unije izražen u presudi od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98Oceano Grupa Editorial SA protiv RocioMurcianoQuintero te SalvatEditorec SA protiv Jose M. SanchezAlconPrades i dr., u kojima je navedeni sud zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive, ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, tom odlukom Sud Europske unije presudio je da zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtjeva ocijeni odredbu ugovora kojeg razmatra nepoštenom, a presudio je i da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost dade tumačenju koje omogućuje da se sud, čija je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, i po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim.

19. Osim toga, u konkretnom slučaju predmetni Ugovor o kreditu je na strani tuženika, sklopila njegova podružnica O., a kako se u ovom parničnom postupku radi o sporu koji je nastao upravo u povodu predmetnog Ugovora o kreditu (jer tužitelj smatra da je zbog ništetnosti odredbi ugovora preplatio kredit pa zahtijeva povrat iznosa koji smatra da je preplaćen), to treba smatrati da je spor nastao u povodu djelatnosti poslovne jedinice koja je Ugovor sklopila, pa ima mjesta i primjeni odredbe čl. 59. ZPP.

20. Prema tome, tužitelj ima pravo odabira hoće li tužbu podnijeti Općinskom građanskom sudu u Zagrebu (kao sudu registriranog sjedišta tuženika prema čl. 46. st. 1. ZPP) ili pred Općinskim sudom u Osijeku (kao sudu na čijem se području nalazi poslovna jedinica tuženika prema čl. 59. ZPP).

21. Tužitelj je u konkretnom slučaju odabrao Općinski sud u Osijeku, koji sud je mjesno nadležan po čl. 59. ZPP jer se na području njegove nadležnosti nalazi poslovna jedinica tuženika, koja činjenica proizlazi iz Ugovora o kreditu.

22. Zbog navedenih razloga, sukladno odredbi čl. 380. toč. 2. ZPP, odlučeno je kao pod toč. I. izreke ovog rješenja.

23. Tuženik nije uspio sa žalbom pa mu ne pripadaju troškovi žalbenog postupka (čl. 154. st. 1. ZPP u svezi čl. 166. st. 1. ZPP), zbog čega je odlučeno je kao pod toč. II. izreke ovog rješenja.

U Zagrebu 26. travnja 2021.

Sutkinja

Milena Frankić