REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

P. 4816/19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, u pravnoj stvari tužitelja ad. 1 M. N. iz B., R. S.,

O.: …, tužitelja ad. 2 M. S., 1,

A., N. Z., O.: … i tužitelja ad. 3 I. V. iz

B., R. S., O.: …, svi zastupani po

pun. B. B., odvj. u S., protiv tuženika ad. 1 D. V. iz K.

S., , O.: … i tuženika ad. 2 G. D.

iz K. S., O.: …, oboje zastupani po pun. M.

P., odvjetniku u K. S., , radi premještanja služnosti,

nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 10. ožujka 2021. godine u nazočnosti pun. tužitelja, tuženika ad. 1 osobno i pun. tuženika, dana 23. travnja 2021. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Dužni su tuženici solidarno u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe porušiti put na čest. zem. 889/2 k. o. K. S., ukloniti sav građevinski materijal sa te čestice i na južnoj granici iste podignuti porušenu kamenu podzidu, te se ubuduće kaniti bilo kakvog pačanja u tu nekretninu, s tim što se put premiješta na poziciju uz istočnu stranu i granicu čest. zem. 885/2 k. o. K. S. u širini od 1 m. Ukoliko tuženici sami ne izvrše prednje radnje ovlašteni su tužitelji to učiniti na trošak tuženika.

2. Dužni su tuženici solidarno isplatiti tužiteljima iznos od 0,12 kn sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja na taj iznos teče od dana 1. kolovoza 1976. godine do isplate.

3. Dužni su tuženici u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe solidarno plaćati tužiteljima iznos od 1.000,00 kn mjesečno počev od 1. svibnja 2018. godine pa ubuduće, i to do svakog 15-og dana u mjesecu za tekući mjesec, sa zateznom kamatom koja teče na svaki dospjeli, a neisplaćeni iznos od dana svakog pojedinog mjesečnog dospijeća do dana isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

4. Dužni su tuženici solidarno, ukoliko se opru tužbi, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužiteljima parnični trošak sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana donošenja presude pa do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za referentno razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."

II. Nalaže se tužiteljima ad. 1, ad. 2 i ad. 3 u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tuženicima ad. 1 i ad. 2 parnični trošak u iznosu od ukupno 7.125,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

Obrazloženje

Dana 16. kolovoza 1982. godine zaprimljena je tužba R. N. (sada pokojne) protiv tuženika I. V. (sada pokojnog), radi premještanja odnosno prelaganja služnosti. U tužbi se navodi da je tužiteljica vlasnica čest. zem. 889/2 ZU 674 k. o. K. S., da je utvrđeno kako tuženik ima pravo prolaza preko ove nekretnine do svoje obiteljske stambene zgrade koja se nalazi u neposrednom susjedstvu, tuženik da je to svoje pravo najprije samovlasno proširio, a i put da je tako postavio da on prolazi preko sredine odnosno sredinom čest. zem. 889/2 ZU 674 k. o. K. S. tako da je ova nekretnina izgubila svoju ekonomsku vrijednost. Tužiteljica radi navedenog ovom tužbom traži da se ta služnost premjesti na način da umjesto što ide preko sredine ove nekretnine, da ista bude premještena uz rub sa istočne strane čest. zem. 889/2 ZU 674 k. o. K. S., obzirom da se radi o pješačkom prijelazu to širina ovog puta da ne može iznositi više od 1 m. Obzirom da je služnost teret na tuđoj stvari, da je ovako postavljena služnost na način da tuženik prolazi sredinom navedene čestice, da je opravdano da se ista premjesti uz rub nekretnine, time da će tuženik jednako moći doći do svoje nekretnine. Radi navedenog tužiteljica postavlja zahtjev za premještanje prava prolaza pješice sredinom čest. zem. 889/2 ZU 674 k. o. K. S. na način da se pravo prolaza premješta na istu česticu zemlje 889/2 Z. 674 k. o. K. S. sa istočne strane i to u širini od 1 m i dužini od cca 10 m, sve pod prijetnjom ovrhe. Ujedno potražuje naknadu parničnog troška.

U svom odgovoru na tužbu tuženik I. V. navodi da se protivi tužbenom zahtjevu i predlaže da sud isti odbije kao neosnovan, poriče da bi on preko navedenog zemljišta imao samo služnost prolaza, predmetni put koji vodi preko čest. zem. 889/2 u naravi da predstavlja površinu od oko 150 m2, a koju je baš u svrhu puta radi dolaska do svog zemljišta tuženik kupio 1973. godine od vlasnice M. A. ud. S.. Naime, njen sada pokojni muž S. A. da je na temelju dosjelosti stekao pravo vlasništva tog zemljišta, tako da je tuženik na temelju pravnog posla u vlasništvo dobio površinu zemljišta koja mu služi za put. U vezi ovog istog zemljišta da je vođena parnica kod istog suda broj II. P. 1177/77 u kojoj je tužiteljica postavila zahtjev da tuženik napusti i ukloni šljunak sa tog prostora, tužbeni zahtjev da je pravomoćno u toj parnici odbijen. Baš u toj parnici da je utvrđeno kako je S. A., pravni prednik tuženika, temeljem dosjelosti stekao vlasništvo tog dijela zemljišta. Na kraju ističe, kada bi se radilo o služnosti prolaza u korist tuženika, da služnost nije moguće premjestiti zbog konfiguracije terena.

Tužiteljica u svom podnesku od 4. rujna 1984. godine ističe da se u ovom slučaju ne može raditi o stjecanju vlasništva od strane tuženika na predmetnom putu jer pravni prednik tuženika S. A. nikada nije stekao vlasništvo na predmetnoj nekretnini pa da mu slijedom toga nije ni mogao prodati odnosno na bilo koji način otuđiti spornu površinu puta. Navedeno da proizlazi i iz obrazloženja prvostupanjske presude u predmetu II. P. 1177/77 kada se navodi da je predniku tuženika zemljište dano na obradu od strane tužiteljice. Dakle, predniku tuženika da je zemljište dano na korištenje i da je on znao tko je pravi vlasnik predmetnog zemljišta. U tom predmetu da je utvrđeno isključivo pravo služnosti prolaza u korist tuženika, odnosno, da je ustanovljeno da to pravo pripada tuženiku i odbijen je zahtjev tužiteljice kojim traži nepačanje u predmetnu nekretninu odnosno zabranu prolaska predmetnim putem. Dakle, ni u jednom trenutku vlasništvo da se nije utvrđivalo, da je tuženik smatrao kako mu to pravo pripada, da bi to sigurno pokušao ostvariti sudskim putem radi utvrđenja njegovog vlasništva. Ovakovim položajem puta da je obezvrijeđena odnosno znatno umanjena ekonomska vrijednost tužiteljičine nekretnine, čestica da je postala neupotrebljiva za obavljanje poljoprivrednih radova i kultiviranje.

Tužiteljica je podneskom od 21. siječnja 1987. godine preinačila tužbu, tako da je pored već postojećeg zahtjeva tražila da sud obveže tuženika da joj plati naknadu za korištenje predmetne čestice počevši od 1. kolovoza 1976. godine za svaki mjesec u iznosu od 4.500 dinara, odnosno ukupno iznos od 567.000 dinara sa zakonskim zateznim kamatama. Sud je ovu preinaku dopustio, a tužiteljica je ponovno podneskom od 4. travnja 1988. godine preinačila tužbu, povećala zahtjev u pogledu naknade za korištenje na iznos od ukupno 1.280.000 dinara sa zakonskim zateznim kamatama.

Podneskom od 9. rujna 1991. godine tužiteljica je uredila svoj tužbeni zahtjev na način da ne potražuje naknadu za korištenje zemljišta, nego rušenje puta, uklanjanje građevinskog materijala sa njene čestice, podizanje porušene kamene podzide na južnoj granici, te premještanje puta uz istočnu granicu svoje nekretnine u širini od 1 m. Dakle, ovo predstavlja tužbeni zahtjev, a u preostalom dijelu je tužiteljica očito povukla svoju tužbu.

Kako je tužiteljica preminula, rješenjem od 8. rujna 2009. godine sud je utvrdio prekid postupka u ovoj pravnoj stvari, to rješenje je pravomoćno. Po službenoj dužnosti, sud je pozvao nasljednike ranije tužiteljice R. N. i to L. N.,

M. S. i I. V. da preuzmu postupak iza smrti R. N.,

rješenjem od 10. listopada 2016. godine, koje je pravomoćno. Tužiteljima ad. 1, ad. 2 i ad. 3 postavljen je privremeni zastupnik za primanje pismena u osobi sadašnjeg punomoćnika tužitelja, jer su isti njemu ispustili punomoć za zastupanje u ovoj pravnoj stvari. Rješenjem od 11. listopada 2017. godine utvrđen je prekid postupka jer je tužitelj ad. 1 Leo N. preminuo. Postupak je nastavljen jer je postupak iza smrti Lea Novaka preuzela njegova nasljednica M. N., sada tužiteljica ad. 1.

Tužitelji su podneskom od 18. travnja 2018. godine, uz već postavljeni zahtjev vezano za premještanje služnosti, postavili i dodatni – novi zahtjev da im tuženik isplati naknadu za služnost puta u iznosu od 1.000,00 kn mjesečno odnosno za protekli period od 5 godina iznos od 60.000,00 kn, kao i za ubuduće. Postavili su ponovno zahtjev u kojem dijelu su ranije povukli tužbu za isplatu naknade za služnost puta za period od 1. kolovoza 1976. godine do 31. ožujka 1987. godine na način da traže 0,12 kn sa kamatom od 1. kolovoza 1976. godine (pretvaraju iznos od 1.280.000 dinara u ovaj zatraženi iznos od 0,12 kn). Dakle, njihov zahtjev sada ima četiri točke, bez zahtjeva za naknadom troškova postupka. Samo u tč. 1. vezano za premještanje služnosti je zahtjev postojao prije ovog podneska, u svim preostalim točkama je tužba preinačena i radi se o novopostavljenim zahtjevima. Sud je rješenjem od 18. travnja 2018. godine razdvojio postupak na način da je o zahtjevu za isplatu iznosa od 60.000,00 kn odlučio raspravljati u posebnom postupku, po tom dijelu formiran je poseban predmet, taj postupak je prekinut do pravomoćnog okončanja ovog postupka, a po žalbi je upućen drugostupanjskom sudu, međutim, kako je tuženik I. V. preminuo, u tom predmetu utvrđen je prekid postupka.

Sud je trebao, a što sada nije ekonomično napraviti, u tom predmetu odlučiti o raspravljanju i po tč. 2. i 4. zahtjeva za koju je ranija tužba preinačena, a iz podneska od 18. travnja 2018. godine. Međutim, bez obzira na navedeno, u ovom slučaju valja raspraviti i odlučiti po zahtjevima tužitelja iz podneska od 18. travnja 2018. godine vezano za točku 1., 2. i 4. istog.

Dana 9. rujna 2018. godine tuženik I. V. je preminuo te je pravomoćnim rješenjem od 17. rujna 2018. godine radi toga utvrđen prekid postupka u ovoj pravnoj stvari, po službenoj dužnosti pozvani su njegovi nasljednici, sadašnji tuženici, preuzeti postupak iza smrti svog prednika, tako da su sada isti tuženici u ovoj pravnoj stvari.

U tijeku postupak izveden je dokaz pregledom predmeta Općinskog suda u Splitu II. P. 1177/77; vještačenjem po sudskom vještaku geometru A. Z.; vještačenjem po sudskom vještaku geometru M. Š.; saslušanjem svjedoka

J. S., N. O., J. G. i tuženika I. V.; pregledom

iskaza L. N., M. S. i I. V. (tužitelja); pregledom izvatka iz

zemljišnih knjiga za predmetnu nekretninu od 21. srpnja 2000. godine; očevidom na licu mjesta koji je održan dana 3. veljače 2020. godine; saslušanjem svjedoka K. R. i tuženika ad. 1 D. V.; pregledom izvatka iz zemljišnih knjiga za predmetnu nekretninu od 9. ožujka 2021. godine.

Stranke su popisale parnični trošak.

Zahtjev tužitelja nije osnovan.

Tijekom postupka utvrđeno je kako je ranija tužiteljica R. N., pravna slijednica sadašnjih tužitelja bila upisana kao isključiva vlasnica čest. zem. 889/2 Z. 674 k. o. K. S., a ta nekretnina je iz navedenog uloška pripisana u uložak 5104. Upisani suvlasnici za 1/3 dijela su upravo sadašnji tužitelji kao pravni slijednici R. N.. Preko ove nekretnine vlasnosti tužitelja, desetljećima postoji put koji presijeca nekretninu sa sjevera prema jugu i prelazi preko zemljišta vlasnosti tuženika upravo do kuće tuženika, ranije njihovog prednika I. V.. Tuženici osim ovog puta koji presijeca nekretninu tužitelja po sredini i na dva dijela, drugog pristupa odnosno puta do svoje kuće nemaju. Različit je stav tužitelja i tuženika po pitanju pravnog statusa sada postojećeg predmetnog puta koji je u skici sudskog vještaka geometra A. Z. označen slovima H-G-D-E. Prednik tuženika i raniji tuženik I. V. tvrdio je da je površinu tog puta preko zemljišta tužitelja stekao pravnim poslom od vlasnice M. A., supruge S. A. koji je tu površinu stekao temeljem zakona – dosjelošću. Tužiteljica R. N. i sadašnji tužitelji pak tvrde da je tuda postojala služnost puta, pješačka staza i da širina takve staze ne može iznositi više od 1 m, raniji tuženik da je tu pješačku stazu proširio samovlasno i time zaposjeo veću površinu odnosno proširio put preko 3 m. Radi navedenog da je nekretnina čest. zem. 889/2 u biti skoro bezvrijedna, da je presječena na dva dijela i da na takav način ne može služiti za ekonomsko iskorištavanje niti obrađivanje. Dakle, čitavo vrijeme, od podnošenja tužbe traži se premještanje služnosti preko nekretnine tužitelja i to uz istočnu među nekretnine tužitelja u širini od 1 m, dakle, od ceste koja vodi za M. prema jugu. Raniji tuženik, a sada tuženici navode da takav zahtjev nije osnovan, a i sve da je osnovan, da to zbog konfiguracije terena uz istočnu među predmetne nekretnine nije moguće.

Dakle, prvenstveno je trebalo odgovoriti na pitanje postojanja služnosti prolaza preko nekretnine tužitelja jer nikakva služnost nije upisana u zemljišnim knjigama, nema pravnog posla u pisanoj formi kojim bi ista bila zasnovana, trebalo je odgovoriti i na pitanje je li prednik tuženika, raniji tuženik pravnim poslom sa M. A. stekao pravo vlasništva realnog dijela zemljišta tužitelja, ranije R. N., a koje predstavlja put preko zemljišta tužitelja, kao realni dio njihove nekretnine. Na ove okolnosti, pored svih izvedenih dokaza, sud je izveo dokaz pregledom predmeta Općinskog suda u Splitu II. P. 1177/77, koji je vođen između R. N. kao tužiteljice i I. V. kao tuženika. Taj postupak je pravomoćno okončan,

tužiteljica Ruža Novak podnijela je tužbu dana 3. kolovoza 1977. godine protiv I.

V. navodeći da je bez njenog znanja i odobrenja preko njene nekretnine – čest. zem. 889/2 k. o. K. S., u naravi zemlja zv. P., pašnjak u površini od 543

m2, napravio put širok 4 m, dug 200 m. Nakon izvedenih dokaza u tom predmetu, a i tu se tuženik pozivao na okolnost da je temeljem kupoprodajnog ugovora sa M. A. kao slijednicom svog pokojnog supruga S. A. stekao vlasnost realnog dijela tužiteljičine čestice – predmetne čestice. Pored izvedenih dokaza saslušanjem svjedoka, saslušana je i M. A. u svojstvu svjedoka, iz njenog iskaza u tom predmetu proizlazi da u K. S. živi od 1958. godine, kada se udala, a već tada njen suprug S. da je obrađivao predmetno zemljište tužitelja. Zemljište da se protezala iznad i ispod ceste koja vodi prema Malačkoj, suprug da joj je kazao da je to njegovo zemljište da ga nije pitala od koga je zemljište kupio, da je zajedno s njim obrađivala isto. Svjedokinja saslušana 15. studenog 1977. godine i tada je navela da je prije 2-3 godine dio zemljišta zv. P. prodala tuženiku I. V.,

radi uređenja puta koji vodi do njegove kuće, isti da je uvijek prolazio preko zemljišta za pristup do svoje kuće koja je sagrađena još prije 1958. godine, tuda da su prolazili i svi članovi njegove obitelji, progonili stoku i prolazili natovarenim magarcem. Tuženik I. V. da ranije tuda nije prolazio automobilom jer to nije bilo moguće,

s obzirom da je taj put bio širok možda 2 m, i ranije da je bio posut šljunkom, a osim tuženika i njegovih ukućana, nitko drugi da se ovim putem nije služio jer u blizini nema nikakve druge kuće, a njima da je ovo bio jedini put. Nakon kupnje tuženik I.

V. da je put proširio, nasuo ga šljunkom i djelomično podgradio tako da može proći automobilom. Dakle, da nitko ni njoj ni njenom suprugu nije navodio niti govorio da oni ne bi bili vlasnici predmetnog zemljišta čest. zem. 889/2 k. o. K. S.. I u tom predmetu sudski vještak geometar A. Z. izradio je nalaz i mišljenje, još 1978. godine i razvidno je postojanje puta koji preko zemljišta tužitelja (koje presijeca po pola) vodi dalje preko čest. zem. 890 (također vlasnosti tuženika) do obiteljske kuće tuženika. U tom predmetu nakon izvedenih dokaza dana 3. travnja 1979. godine donesena je prvostupanjska presuda kojom je odbijen zahtjev tužiteljice R. N. spram tuženika I. V., sud je zauzeo stav da predmetni put preko zemljišta R. N. predstavlja jedini pristup do kuće tuženika, da je tuženik dosjelošću stekao služnost prava prolaza preko njene čestice i da se nije neovlašteno zapačao u nekretninu tužiteljice. Za navesti je da je očevidom na licu mjesta utvrđeno kako širina puta na početnom dijelu sa sjevera nekretnine tužitelja iznosi 4,50 m, a pri izlasku sa čest. zem. 889/2 3 m. Prema nalazu vještaka A. Z. površina puta iznosi ukupno oko 50 m2. Protiv ove presude tužiteljica R. N. podnijela je žalbu, dana 6. lipnja 1980. godine donesena je presuda Okružnog suda u Splitu broj Gž-594/8 kojom je žalba R. N. odbijena i prvostupanjska presuda je potvrđena, zauzima se ponovno stav da je tuženik stekao dosjelošću sporno pravo služnosti puta, da je kroz razdoblje više od 20 godina kontinuirano vršio to pravo služnosti i to kao pošten posjednik jer mu je otvaranje spornog puta dozvolio onaj koji je držao zemljište preko kojeg taj put prolazi.

Dakle, vezano za pregledani predmet koji je pravomoćno okončan, jasno je da su sudovi zauzeli stav kako je tuženik stekao pravo služnosti prolaza preko nekretnine tužitelja, ovaj sud drži da je postojanje tog prava nedvojbeno, bez obzira što nije upisano u zemljišnim knjigama, ali je važno u kojem omjeru je to pravo služnosti i kakvu je kvalitetu puta stekao tuženik.

Prema odredbi čl. 49. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (sl. list SFRJ 6/1980, 36/1990, NN 53/91, 91/96, dalje: ZOVO) stvarna služnost je je pravo vlasnika jedne nekretnine (povlasno dobro) da za potrebe te nekretnine obavlja određene radnje na nekretnini drugog vlasnika (poslužno dobro) ili da zahtijeva od vlasnika poslužnog dobra da se suzdržava od obavljanja određenih radnji koje bi inače imao pravo obavljati na svojoj nekretnini. Pored pravnog posla i odluke državnog organa, stvarna služnost zasniva se i dosjelošću. U ovom slučaju tužiteljica ne postavlja zahtjev za ukidanje služnosti puta nego za prelaganje služnosti na dio njene nekretnine koji je manje teretan za nju. U ovom slučaju radilo bi se o poljskoj odnosno zemljišnoj služnosti, odnosno služnosti puta preko zemljišta u vlasništvu tužitelja do poslužnog dobra, zemljišta vlasnosti tuženika. Odredba čl. 186. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/00, 153/09, 143/12, 152/14, dalje: ZV) regulira pojam prava stvarne služnosti. U ovom slučaju postojanje služnost puta preko zemljišta tužitelja je utvrđeno ranijom citiranom presudom, a tužiteljica traže prelaganje služnosti, dakle pod tim institutom razumijeva se njezino premještanje na ovaj dio poslužnog dobra gdje će, uz očuvanje sadržaja i svrhe zbog koje je ustanovljena, biti manje tegobna za vlasnika poslužnog dobra, u ovom slučaju sa pravca sredinom nekretnine tužitelja koji predtstavlja nepotrebno i preveliko opterećenje poslužnog dobra na pravac koji je za tužitelje kao vlasnike poslužnog dobra pogodniji, a vlasniku povlasnog dobra ne otežava u značajnoj mjeri izvršavanje služnosti. Svakako je prijedlog tužitelja za prelaganje služnosti uz njihovu istočnu među za njih mnogo pogodniji, osim što zahvaća manju površinu zemljišta tužitelja, taj predloženi pravac služnosti puta je uz samu istočnu među zemljišta tužitelja i ne presijeca njihovu nekretninu na dva dijela. Na dosadašnji način, dosadašnji pravac služnosti preko nekretnine tužitelja jest zaista za tužitelje iznimno tegoban, njihovu nekretninu čini malo vrijednom, to je stvarno logično i sud se u to uvjerio i putem vještava sudskih vještaka geometara A. Z. i M. Š., (njihova vještva su u potpunosti obrazložena, logična su i uvjerljiva), iz svih izvedenih dokaza, te očevidom na licu mjesta. S. vještaci Z. i Š. su u potpunosti odgovorili svojim nalazima i mišljenjima na zadatak vještačenja, identificirali su predmetnu nekretninu, ucrtali cestu za M., predmetnu površinu koja se koristi kao put preko čestice i odredili se po pitanju istočne granice i mogućnosti prelaganja služnosti uz tu granicu. Dakle, što se tiče prelaganja služnosti uz istočnu među sudski vještak Š. u svom vještvu daje mišljenje da je to nemoguće izgraditi kako zbog posebnih promjetnih uvjeta (sa ceste) tako i zbog velikog postotka uspona ili pada. Način na koji je izveden postojeći put da predstavlja najoptimalniju varijantu. Sudski vještak A. Z. u svom nalazu i mišljenju navodi da bi put uz istočnu među zemljišta tužitelja bio teško izvediv, ova varijanta da na dužinu od 10 metara ima visinsku razliku od cca 2 m.

Ovaj sud drži, temeljem svih izvedenih dokaza da prelaganje služnosti uz istočnu među čest. zem. 889/2 nije moguće, zaista se radi o iznimnoj strmini, to proizlazi iz očevida na licu mjesta i vještava oba sudska vještaka geometra, dakle, u stvarnosti prelaganje služnosti na predloženi način nije moguće i iz tog razloga je ovaj zahtjev za prelaganjem služnosti puta uz istočnu među zemljišta tužitelja valjalo odbiti kao neosnovan. Drugo i posebno pitanje je širina puta odnosno o kakvoj se ovdje služnosti puta radi, radi li se o služnosti staze, služnosti progona stoke ili pak služnosti kolnika (koja daje za pravo voziti se po poslužnoj nekretnini motornim vozilom). Način na koji se tuženici, ranije njihov prednik, služe putem jest takav, a što su utvrdili sudski vještaci geometri da je put koji je održavan i nasipan od strane tuženika, širok 3 metra i ne manje od toga, dakle, komforan put za prolazak automobilima, pa i većim vozilima od osobnih vozila. Ova okolnost je sporna među strankama, a to nije predmet ovog spora jer je u ovom slučaju ranija tužiteljica R. N. posegnula za institutom prelaganja služnosti uz istočnu među u širini od 1 metar, dakle, ona drži da je u ovom slučaju prednik tuženika stekao služnost kolnika, dosjelošću, ali ne i šire od toga. Tuženici pak drže da su kupili čitavu površinu trase puta, međutim, ništa od toga, niti služnost, niti pravo vlasništva u idealnom (utvrđenje za realni dio) nije upisano ni na tuženike niti na njihovog prednika u zemljišnim knjigama.

Tužitelju negiraju tuženicima i njihovog predniku bilo kakvo stjecanje površine predmetnog zemljišta pravnim poslom, posebno ne valjanim pravnim poslom i ne od vlasnika, jer navode da vlasnici predmetnog zemljišta nisu bili ni S. ni M.

A.. U predmetu ovog suda broj II. P. 1177/77 sam tuženik I. V. ističe da je kupio dio predmetnog zemljišta u površini od 150 metara, baš za svrhe puta do njegove zemlje, od M. A., a tuženik da je tim pravcem prolazio pješice i naprčenom životinjom više od 20 godina pa da bi i bez obzira na taj pravni posao stekao pravo prolaza na temelju dosjelosti. Iz iskaza M. A. u tom postupku proizlazi da je nakon zaključenja pravnog posla sa tuženikom I. V., isti put proširo, nasuo ga šljunkom i djelomično podzidao tako da može prolaziti automobilom. Svjedok F. J. u svom iskazu u tom predmetu navodi da ranije automobil nije mogao prolaziti predmetnim putem, dok ga tuženik nije proširio. U tom predmetu tuženik I. V. iskazao da mu je upravo S. A. dopustio da

otvori put preko predmetnog zemljišta i da je taj put u početku bio širok oko 2 metra, koliko je bilo dovoljno za prolaz zaprežnog vozila, tzv. "kar". Ranije da su ovim putem hodali pješice i naprčenom životinjom, uglavnom da su za progon stoke koristili drugi tari put preko potoka da bi spriječili da stoka ne gazi na zemljište S. A. koje je bilo obrađeno. Automobil da je kupio 1971.godine i da je nakon toga sa M. A. zaključio kupoprodajni ugovor, da upis u zemljišnim knjigama nije provjeravao. Nakon toga da je poravnao sporni put, nasugao ga šljunkom i istočnu i zapadnu stranu puta podgradio malim suhozidom. Svjedok J. G. iskazao je o postojanju utabanog puta, kod izgradnje kuće tuženika, da su istim provozili materijal na kolicima i na konju.

U ovom pak postupku tuženik I. V. ponavlja svoj iskaz u bitnom (iz ranijeg postupka), a sa tim iskazom se podudaraju, u bitnom i iskazi svjedoka J.

S., N. O. i J. G..

Dana 3. veljače 2020. godine sud je u ovom postupku izveo dokaz očevidom na licu mjesta, sačinjene su fotografije iz kojih je razvidno kakvo je predmetno zemljište, pristup na isto i sve okolnosti u pogledu spornog puta. Nakon toga izveden je dokaz saslušanjem svjedoka K. R. i tuženik ad.1 u svojstvu parnične stranke.

Tuženik ad. 1 iskazuje da su njegovi preci došli na predmetno područje 1922. godine ili 1923. godine, njegov otac da se rodio 1928. godine i oduvijek da se živjelo u istoj kući, koja je kasnije proširivana i preuređivana, ali je uvijek na istoj lokaciji. Navodi da do ove kuće nikada, pa tako ni danas nije postojao nikakav drugi pristupni put osim predmetnog puta, da se sjeća da su njegov pokojni otac i S. A. zvani L., sređivali zajedno podzidu na predmetu spora odnosno predmetnom putu koji je prelazio preko L. nekretnine. Dakle, predmet spora da je položen južno od ceste prema M. i jedino preko toga dijela da se moglo putem pristupati do kuće tuženika. Od kada pamti za sebe tuda da se pristupalo karom, a kako je predmetni dio zaista strm i položen ukoso, to da je bilo zaista teško pristupati karom preko tog dijela, jer je postojala opasnost da se kar prevrne i onda da su S. i njegov otac to sređivali odnosno podzidali kamenom podzidom, da su to radili skupa i da im je pomagao tuženikov tetak i još neki ljudi, da među njima nikada nije bilo sporno da se tuda prolazi do kuće tuženika. Navodi da je to bilo prije nego što je njegov otac kupio osobni automobil 1971. godine, a da su njegov otac i sada pok. S. između sebe pričali o ovom putu i S. kao vlasnik predmetne nekretnine da je pitao njegovog oca zašto on to ne bi kupio. Otac da mu je kazao da će ionako kupiti automobil i da zbog toga treba malo proširiti put, te da su oni dogovorili i doveli mjernika da to premjeri, da mu se čini da je S. naveo kako je put previše proširen sa strane, pa da su dogovorili koliki će biti taj put i po priči da zna da su njegov otac i S. zaključili kupoprodajni ugovor u pisanoj formi, da su isti i ovjerili i time da je njegov otac od S. zvanog L. kupio baš put, koji preko nekretnine vodi do kuće tuženika. Sa juga predmetne nekretnine da je položena velika parcela preko koje se nastavlja put do kuće tuženika, to da je parcela tuženika, tako da prelaze preko svoga. Dakle, ovo da zna po priči, da ne zna koliko je otac platio za površinu puta, odnosno zemljanu površinu koliki je put, da misli da je L. preminuo nešto nakon toga, moguće 1973. godine, a njega da je naslijedila njegova supruga M., koja je nakon toga pristupila kod tuženika, kod majke tuženika, te pitala i da su njih dvije dogovorile da M. proda i ovaj tzv. trokutić zemljišta, da misli da su također zaključili ugovor i M. da je plaćena cijena tog trokutića u visini novog frižidera, i uvijek da je to tako pričano i nikada sa strane M. da nije bilo sporno da je i to prodala, nakon što je njen suprug prodao ovaj put. (prvi put ikad spomenuto). Navodi da nikada nije čuo za raniju tužiteljicu R. N., da se nikada nije spominjala kao vlasnica predmetne nekretnine, za nju da su po prvi put saznali nakon što je pokrenut onaj spor u kojem je njegov otac uspio. Navodi da nikada nitko nije S. branio odnosno svojatao predmetnu nekretninu, navodi da je on na ovom većem – istočnom dijelu od predmetnog puta imao stabla bajama, dvije masline, da je tu još uvijek jedan bajam, moguće i jedna maslina, na ovom trokutiću koji je također prodan njima da je bila jedna maslina, da je ovaj trokutić zaista strm i sam S. da je kazao da nema što s tim nakon što je prodao put tuženikovom ocu. Na pitanje zašto njegov prednik i tuženici nisu poduzeli ništa po pitanju prava vlasništva realnog dijela predmetne nekretnine, tuženik ad.1 navodi da ništa nisu zaista poduzeli do danas po pitanju ovog realnog dijela.

Svjedok K. R. u svom iskazu navodi da za R. N. nikada nije

čula i da ne zna tko je ista, da osobno poznaje tuženike i njihovog prednika, oca I. V., da su susjedi čitav život, njena obiteljska kuća da je položena nekih 150 – 200 metara istočno od predmetne nekretnine, a na ovo područje kao obitelj da su došli 1929. godine odnosno 1933. godine. Od kada zna za sebe kuća obitelji V. da je tu, a nikakav drugi pristupni put da nisu imali niti imaju do svoje nekretnine odnosno kuće osim preko predmeta spora. Predmet spora da je položen južno od ceste za L., prije je to bila makadamska cesta, sada je asfaltirana i jedino sa te ceste, a preko ovog kantuna, odnosno predmeta spora tuženici da mogu doći do svoje kuće, da se tu radi o zaista maloj površini zemljišta, a od kada zna za sebe tim putem su pristupali do svoje kuće, navodi da je taj pristupni put bio tolike širine da je tuda mogao proći kar odnosno kola, a sada i od kada se upravlja automobilima i automobil, da zna da je prednik tuženika osobni automobil imao još od 70-ih godina. Po priči da zna da je predmetna nekretnina bila vlasništvo S. A., kasnije njegove žene M. koja ga je nadživjela, a da je S. koji je zvan

L. prodao ovaj put upravo pokojnom I. V., navodi da ne zna kada je to bilo i za koliko novaca, da to to bilo sigurno bilo prije nego što je I. V. nabavio osobno vozilo i tuda prolazio do svoje kuće. Ovo da nije sporila niti M. A.. Sa zapadne strane predmetnog puta pokojni S. da je imao neke bajame, masline, a sa istoka u ovome kantunu da je imao moguće samo jednu maslinu, tu se ništa nije ni moglo saditi.

Kada se iskaz tuženika ad.1 dovede u vezu sa ostalim izvedenim dokazima, za zaključiti je da je taj iskaz dvojben u dijelu u kojem navodi da nikada nije do kuće tuženika bilo drugog puta osim predmetnom jer iskazi svjedoka u predmetu II. P. 1177/77 pa i iskaz njegovog oca idu za tim da je postojao i put kojim se gonila stoka (staza) preko potoka koji se poslije prestao koristiti. Nadalje, tuženik ad.1 iskazuje, a to nije iskazao niti njegov otac Ivan, da je sa S. A. prije nabavke automobila tuženikov otac gradio podzide da se lakše može prolaziti predmetnim putem. Nadalje, nelogičan je dio iskaza tuženika ad. 1 da je S. prodao njegovom ocu površinu puta, jer upravo tuženikov otac I. iskazuje da je pravni posao zaključio sa M. A., nakon što je S. preminuo. Tuženik ad.1 iskazuje da je

M. A. nakon S. smrti njima prodala i tzv. K., istočnu malu površinu između istočne međe predmetne nekretnine i zapadne strane predmetnog puta, ovo zaista nije logično jer o tome nikada nije iskazivao niti tuženikov otac, raniji tuženik.

I. V. u iskazu je naveo da nije gledao stanje upisa predmetne nekretnine u zemljišnim knjigama prije nego što je kupio površinu od 150 m, misleći da su A. vlasnici. Očito je I. V. S. A., kasnije M. A., držao vlasnikom predmetnog zemljišta i očito je sve što je mislio dogovarao sa A., međutim, najkasnije je zaprimanjem tužbe iz predmeta II. P. 1177/77 saznao za stanje upisa vlasništva predmetne čestice, u odgovoru na tužbu u tom predmetu naveo je da je bio u dobroj vjeri i od M. A. 1973. godine, držeći je vlasnicom, kupio 150 m2 predmetne čestice. Ovu okolnost tuženici tek trebaju dokazati, oni još od 1973. godine, prije njihov prednik, nisu poduzeli ništa po pitanju utvrđenja prava vlasništva realnog dijela predmetne čestice, upisa u zemljišne knjige, dakle, tuženici drže sebe vlasnicima realnog dijela predmetne čestice, ali utvrđenje toga i upis još uopće nisu zatražili?! Još od 1977. godine znaju, a trebali su znati i prije za stanje upisa predmetne nekretnine u zemljišnim knjigama, radi se isključivo o njihovom propustu, tako da u ovom predmetu radi prelaganja služnosti, sud zaista neće ulaziti u pitanje vlasništva realnog dijela odnosno površine puta kojega sada koriste tuženici, za ovaj sud je postojanje služnosti puta utvrđeno upravo trasom koja presijeca zemljište tužitelja i nema mjesta prelaganju služnosti uz istočnu među te nekretnine. Dakle, pitanje vlasništa realnog dijela je pitanje za neki drugi postupak, ne ovaj, ovaj sud drži da je pravni posao trebao biti zaključen sa vlasnicima tog realnog dijela, ali je u tom pravcu, da je nekretnina stečena od vlasnika, upravo na tuženicima i u nekom drugom postupku. Ovako, kako nema mjesta prelaganju već utvrđene služnosti puta preko predmetne nekretnine, to je zahtjev tužitelja valjalo odbiti kao neosnovan.

Pitanje širine predmetnog puta je također posebno pitanje i nije za ovaj postupak jer zahtjev nije na to upravljen već se radi o prelaganju služnosti uz istočnu među u širini od 1 metar, to će također stranke tek trebati riješiti u drugom postupku, jer je ranije do donošenja presude u predmetu II. P. 1177/77 postojala služnost prolaska pješice i naprćenom životinjom, moguće kolima (karom), ali ova širina puta od preko 3 metra je napravljena od strane prednika tuženika nakon 1973. godine i kupnje automobila te je to okolnost koju posebno valja raspraviti, ne u ovom postupku. Sve što se događalo po pitanju puta preko nekretnine tužitelja, događalo se mimo i bez znanja upisane vlasnice R. N., prije mnogo godina, prednik tuženika je u tom pravcu dogovore vodio sa S. A. i M. A., sporno

je njihovo pravo vlasništva čitave nekretnine, stjecanje dosjelošću, jer nema logike ni u tome da eventualni vlasnici M. A. nakon njene smrti zaista nemaju nikakvih pretenzija na predmetno zemljište bez obzira što je moguće ona dio istog prodala ocu tuženika, dakle, da su sebe držali vlasnicima čitavog zemljišta, logično bi bilo da traže utvrđenje da su dosjelošću (ili pravnim poslom) isto stekli. U svakom slučaju, postoji služnost puta sredinom i preko zemljišta tužitelja, utvrđena je u postupku II. P. 1177/77, u kojem je R. N. pravomoćno podlegla, ta služnost se ne može preložiti u istočnu među nekretnine i to je ono što je valjalo raspraviti o čemu je valjalo odlučiti u ovom postupku. Zahtjev tužitelja za prelaganjem služnosti nije osnovan pa je takva odluka i donesena.

Što se tiče naknade za korištenje zemljišta tužitelja, zahtjeva za isplatom, za navesti je da ni taj zahtjev tužitelja nije osnovan, naime, tuženici predmetnom trasom puta prolaze uredno dugi niz godina, postoji služnost puta tom trasom i tuženici se time, osim za prolaženje, i ne koriste. Tužiteljica R. N., posebno sadašnji tužitelji, to zemljište nisu ni koristili u svrhu obrađivanja i ekonomskog eksploatiranja, iz izvedenih dokaza proizlazi da ni S. i M. A. tu nisu sadili povrće i nije put proširen na štetu nikakvih kultiviranih površina zemljišta tužitelja. Dakle, tužitelji nisu dokazali da trpe štetu time što tuženici tuda prolaze jer služnost puta postoji i u tom pravcu je donesena i ranija prvostupanjska presuda, dakle, tuženici i njihov prednik stekli su dosjelošću služnost puta i ne trebaju platiti nikakvu naknadu tužiteljima za prolaženje tim putem i to baš ovom trasom. Pitanje širine puta, granica samog puta, treba se urediti u posebnom postupku među strankama, kao i pitanje ovoga što tuženici navode da su oni u biti vlasnici realnog dijela zemljišta tužitelja.

Svakako, niti jedan od zahtjeva tužitelja nije osnovan i valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00,

88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP), obistinjeni trošak tužitelju odnosi se na trošak zastupanja na 8 ročišta u iznosu od po 250,00 kn (s obzirom na v.p.s.) i to na ročištima održanim dana 14. siječnja 1983. godine, 3. rujna 1984. godine, 10. listopada 1986. godine, 31. svibnja 1989. godine, 8. rujna 1989. godine, 14. lipnja 1991. godine, 30. listopada 1991. godine, 25. studenog 1991. godine; zastupanje na 5 ročišta (nakon preinake tužbe) u iznosu od po 1.000,00 kn (ročišta održana dana 4. srpnja 2018. godine, 6. studenog 2019. godine, 3. veljače 2020. godine, 21. listopada 2020. godine i 10. ožujka 2021. godine); što ukupno zbrojeno daje iznos od 7.125,00 kn, koliko su na ime naknade parničnog troška tužitelji ukupno dužni isplatiti tuženicima ad. 1 i ad. 2.

U Splitu, 23. travnja 2021. godine

S U D A C

Julijana Ponoš

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika

Broj zapisa: eb2fa-27afb

Kontrolni broj: 08a27-2f01a-8bf00

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=JULIJANA PONOŠ, L=SPLIT, O=OPĆINSKI SUD U SPLITU, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Općinski sud u Splitu potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.