REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

P. 1798/19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja T. Č. iz S., O.:

…, zastupanog po pun. S. K., odvjetniku u S., protiv

tuženika A. B. d.d., Z., O.: …,

zastupanog po odvjetnicima iz OD Š. & P. d.o.o.

Z., radi ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 9. ožujka 2021. godine u nazočnosti zamj. pun. tužitelja i zamj. pun. tuženika, dana 23. travnja 2021. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članku 2. Ugovora o kreditu broj 216-276/2004 od 24. kolovoza 2004. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, u članku 2., ugovoreno kako banka odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 33.100,00 CHF prema srednjem tečaju za devize H. A.-A.-B. d.d., važećem na dan korištenja kredita, članak 3., i dijelu u kojem je ugovoreno kako se kamata zaračunava na kredit u kunskoj protuvrijednosti 33.100,00 CHF, kako je protuvrijednost mjesečnog anuiteta 354,06 CHF, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju za CHF H. A.-A.-

B. d.d. za devize na dospijeća, odnosno na dan plaćanja, kako je to određeno važećom odlukom o kamatnim stopama banke, u dijelu u kojem se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za devize H. A.-A.-B. d.d., na dan plaćanja, u dijelu u kojem se kamate plaćaju u skladu sa stavkom II. Ugovora o kreditu.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 6. Ugovora o kreditu broj 216-276/2004 od 24. kolovoza 2004. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva na način da je banka ovlaštena promijeniti kamatnu stopu sukladno odluci o kamatnim stopama H. A.-A.-B. d.d. i da korisnik kredita

izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 26.564,07 kn sa zakonskim zateznim kamatama od podnošenja tužbe – 20. travnja 2019. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, dok se za više zatražene zakonske zatezne kamate na mjesečne iznose koji tvore dosuđenu glavnicu od dospijeća do podnošenja tužbe zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan; kao i za više zatraženi iznos od 2.864,96 kn sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa koji tvori ovaj dio glavnice do isplate zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana naknadi parnični trošak u iznosu od 8.544,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

Obrazloženje

Dana 24. travnja 2019. godine pred ovim sudom zaprimljena je tužba u kojoj se navodi da je tužitelj dana 24. kolovoza 2004. godine sa tuženikom kao kreditorom zaključio Ugovor o kreditu broj 216-276/2004, temeljem kojeg mu je stavio na raspolaganje kredit iskazan kao 33.000 CHF, isplaćen u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju tuženika. Tuženik da je u tom navedenom, unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru, u čl. 2. ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, otplatu kredita u čl. 3. da je vezao uz ovu valutu i u čl. 3. naveo visinu kamatne stope u iznosu 5,25 % godišnje ugovorivši u čl. 6. kako je ista promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se ona mijenjati. Postupajući na ovakav način, tuženik da je postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o obveznim odnosima, načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava te protivno zakonodavstvu EU ugrađenom u Zakonu o zaštiti potrošača, na štetu tužitelja prouzročio

neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Zbog ovakvog protupravnog postupanja tuženika protiv istog da je vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, time i zaštite interesa tužitelja i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12. U tom postupku Visoki trgovački sud RH da je dana 13. lipnja 2014. godine, odlučujući po žalbi tuženika, presudom Pž- 7129/13 potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 kojom se utvrđuje da je tuženik (kao tuženik ad. 5 u tom postupku) u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, time i interese i prava tužitelja, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, isti sud da je svojom presudom pod brojem Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 kojom se utvrđuje da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita, time i tužitelja, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Radi navedenog tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom se navedene odredbe Ugovora o kreditu utvrđuju ništetnima te traži isplatu iznosa kojeg je temeljem takvih ništetnih odredaba platio tuženiku.

U svom odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbenom zahtjevu, predlaže da sud isti odbije kao neosnovan, ističe prigovor zastare potraživanja jer se radi o potraživanju koje zastarijeva za tri godine od dospijeća svakog pojedinog davanja. Tuženik se opširno očituje i obrazlaže razloge zbog kojih predmetni Ugovor o kreditu nije ništetan ni u jednoj svojoj odredbi, niti po pitanju valutne klauzule niti po pitanju odredbe o promjenjivosti kamatne stope, očitovanje tuženika po ovim pitanjima je opširno, svodi se na stav tuženika da predmetnim pravnim poslom i postupanjem tuženika nisu povrijeđena prava tužitelja postupanjem tuženika, da se radi o valjanom pravnom poslu u potpunosti i da tužiteljev zahtjev nije osnovan. Svojim podneskom od 6. rujna 2019. godine tužitelj se očituje na navode iz odgovora na tužbu tuženika te uređuje tužbeni zahtjev tako da od tuženika, između ostalog, potražuje iznos od 29.426,68 kn sa zakonskim zateznim kamatama sa dospijećem specificiranim po mjesecima.

Nakon što je sud u ovom postupku proveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po sudskom vještaku dipl. oecc. M. T., tužitelj navodi primjedbe na nalaz i mišljenje sudskog vještaka, navodi da prepušta sudu odluku o tome hoće li vještaka zvati na dopunu nalaza i mišljenja, uglavnom ističe kako je točan zbroj iznosa preplate po mjesecima 29.249,03 kn. Tuženik također prigovara nalazu i mišljenju sudskog vještaka i to metodi kojom je izvršen izračun spomenute razlike kao i samom provedenom izračunu, navodi da je svrha vještačenja promašena i nema osnove u činjenicama, niti materijalnom propisu. Izračun da je sastavljen primjenom početno ugovorene kamatne stope od 5,25 % i primjenom tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, sa takvim učinkom kao da je između ugovornih strana bio sklopljen ugovor o kreditu bez valutne klauzule i s nepromjenjivom kamatnom stopom. Sud je stava da nije trebalo izvesti dokaz dopunom nalaza i mišljenja sudskog vještaka M. T. niti pozvati vještaka radi dopune nalaza i mišljenja,

vještvo je u potpunosti odgovorilo na zadatak vještačenja, isto je stručno, logično i uvjerljivo.

Tužitelj je podneskom od 25. veljače 2021. godine uredio svoj tužbeni zahtjev na način da isti glasi kao u tč. I. i II. izreke presude, te traži i isplatu iznosa od 29.429,03 kn sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog mjesečnog iznosa koji tvore glavnicu do isplate. Tuženik se usprotivio i ovako uređenom zahtjevu iz, tijekom postupka, isticanih razloga.

U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka dana 24. kolovoza 2004. godine sa svom priležećom dokumentacijom u pogledu ovog pravnog posla; vještačenjem po sudskom vještaku za knjigovodstvo i financije dipl. oecc. M. T..

Stranke su popisale parnični trošak.

Zahtjev tužitelja je djelomično osnovan.

Tužitelj traži isplatu temeljem i utvrđenje ništetnosti dijela predmetnog ugovora o kreditu, koji je otplaćen još 30. rujna 2014. godine, a zaključen je između stranaka 24. kolovoza 2004. godine, vezano za ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i više plaćenoj kamati (promjenjiva kamatna stopa).

Među strankama je sporno je li odredba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena ugovorna odredba, a što bi ju činilo ništetnom, o čemu ovisi i osnovanost zahtjeva tužitelja za isplatu pretplate kredita koja se očituje u razlici između početno ugovorene kamatne stope i promjenjive kamatne stope tijekom otplatnog perioda (zaključno s danom otplate cjelokupnog kredita). Sporno je i pitanje naplate kredita po valutnoj klauzuli CHF radi primjene valutne klauzule u CHF, odnosno ništetnosti i ove klauzule. Istaknut je i prigovor zastare.

S obzirom na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. kojom je utvrđeno da su tuženici, tako i ovaj tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g., a Vrhovni sud R. H. svojom odlukom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane.

Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi HS udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a

među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99,

88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i

56/13, dalje ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme zatvaranja kredita radi potpune otplate i koji, stoga, treba primijeniti u ovoj pravnoj stvari, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g., u odnosu na tuženika utvrđeno je, između ostalog, da je u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama ZZP-a te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje

ZOO), koji je bilo potrebno primijeniti u ovoj parnici temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. tog Zakona.

Taj dio odluke Visoki trgovački sud potvrdio je svojom odlukom broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g.

U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Naime, tuženik je i u ovom postupku ponavljao svoje navode i tvrdnje iz postupka koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, i to navode da se pojedinačno pregovaralo sa strankama jer su bili valjano i pravovremeno informirani te da se radi o razumljivoj odredbi. U postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva pa time niti poštena. Također je utvrđeno da je uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne strane ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (NN broj 8/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09 i 120/16).

Stoga sud smatra sa se sa tužiteljem, kao ni s ostalim klijentima tuženika, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti su se pojašnjavale metode formiranja iste. Prema tome, u ovom postupku tuženik nije iznio nikakve nove činjenice, koje bi u konkretnom slučaju dovele do zaključka da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora nije nepoštena pa time i ništetna. Na ovu okolnost nije trebalo izvoditi nikakve daljnje dokaze, saslušanjem tužitelja ili bilo koga drugog, jer je ova okolnost općepoznata i utvrđena temeljem izvedenih dokaza.

Dakle, to znači da je odredba sadržana u spornom Ugovoru o kreditu vezano za promjenjivu kamatnu stopu sukladno odluci tuženika (a prvotno ugovoreno od 5,25 % tuženik je jednostrano mijenjao na 5,50%, 6,20%, 6,75%, 6,15%, 6,40%, 6,15%, 5,65% - do 31.prosinca 2013.godine (nakon toga od 31.siječnja 2014.godine na 3,25%)) ništetna jer je odredba o ugovornoj kamati nepoštena, s obzirom da nije određena odnosno odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a, pa su, u smislu odredbe 102. ZZP-a, te ugovorne odredbe ništetne. Temeljem čl. 324. ZOO-a, naime, ništetnost neke odredbe ugovora ili nekog dijela odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Kako tuženik u postupku nije ni tvrdio da je uvjet i odlučujuća pobuda Ugovora bila ova odredba ocjena je suda da ugovor o kreditu opstaje u preostalom dijelu, odnosno i u dijelu kojim je utvrđena kamatna stopa u visini od 5,25%.

S obzirom da je dio odredbe Ugovora o kreditu koji se tiče dijela o promjenjivoj kamatnoj stopi, ništetan to tužitelj ima pravo potraživati neosnovano stečeno po tom Ugovoru u skladu s odredbom čl. 1111. ZOO-a. Drugim riječima, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je od njega primio na ime razlike u povećanju kamate iznad početno ugovorene, a temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer je ta razlika naplaćena na temelju dijela odredbe Ugovora o kreditu koju je ništetan, a to je prethodno pitanje za zahtjev za isplatu.

Naime, prema mišljenju ovog suda odredbe ZZP-a treba shvatiti i tumačiti na način da potrošač odnosno tužitelj može potraživati isplatu odnosno tražiti povrat isplaćenog temeljem odredbe koja je utvrđena ništetnom po bilo kojem pravnom institutu, a ne samo radi naknade štete koja mu je nastupila.

Što se tiče odredbe predmetnog Ugovora koji se odnose na ugovorne odredbe o valutnoj klauzulu u CHF, za navesti je da je i ta odredba Ugovora ništetna prema stavu ovog suda, ista je nepoštene, a to vezano i za stav i presuđenje u presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine i odluku Trgovačkog suda u Zagrebu broj P.1401/12 od 4. srpnja 2013. godine. Kod ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak tuženik se također nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, tuženik pri tom nije vodio računa o interesima tužitelja kao potrošača i nije mu dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja za tužitelja valute klauzule upravo u CHF, to je zaista uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu tužitelja. Tuženik kao financijska ustanova je mogao i po redovnom tijeku stvari morao znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u budućem razdoblju. Tuženik je takve informacije uskratio tužitelju pri pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega je tužitelj bio onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u švicarskim francima, vezano za visinu i obujam njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora. Tužitelj za ovo nije mogao znati, kao fizička osoba i nije znao, a tuženik je to znao i mogao je znati, te je prilikom ugovaranja Ugovora to zatajio tužitelju, odnosno nije mu to priopćio i stavio u izgled. I temeljem ove ništetne odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak, koja je nepoštena, a time i ništetna i bez pravnog učinka, kao i ona o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika, tužitelj ima i stekao je pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatio tuženiku temeljem tih ništetnih odredaba.

Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva usmjerenog na isplatu preplaćenog provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještakinji za knjigovodstvo i financije M. T. na okolnost utvrđenja preplate po kamati te posebno po valuti po mjesecima i u ukupnom zbroju, uspoređujući kredit sa početnom kamatom stopom i početnim tečajem u kunama, sa stvarno plaćenim iznosom. Sudski vještak M. T. dala je pisani nalaz i mišljenje, sud je isto prihvatio kao stručno, logično i uvjerljivo, dakle, prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka tužitelj je na ime više plaćenog po pitanju promjene kamatne stope i primjene valutne klauzule u valuti švicarski franak platio tuženiku ukupan iznos od 26.564,07 kn i ovaj iznos tuženik mu je u obvezi isplatiti, sa zakonskim zateznim kamatama od podnošenja tužbe do isplate, za više zatražene kamate na svaki pojedini iznos koji tvori ovu glavnicu do podnošenja tužbe zahtjev tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovan. I za više zatraženi iznos do 2.864,96 kn sa kamatama od dospijeća do isplate zahtjev tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovan, ovaj iznos nije u skladu sa vještvom sudskog vještaka, tužitelj ističe primjedbu i navodi da je tužiteljica imala samo obračunati preplaćeno vezano za promjenjivu kamatnu stopu i valutu CHF, međutim, da je ona od preplaćenih iznosa u određenim retcima odbijala iznose kada preplate nije bilo te iskazala pogrešan iznos zbroja preplate po kamati i valuti. Sud drži da ovaj prigovor tužitelja nije osnovan, naime, sudski vještak je postupila po zadatku vještačenja i pravilno je izvršila obračun u svom pregledu odnosno vještvu. Ona je iskazala anuitete koji su utvrđeni prvim i drugim otplatnim planom sa prikazom datuma dospijeća, srednjeg tečaja tuženika za CHF na dan iskorištenja kredita 23.rujna 2004.godine (početni tečaj), srednji tečaj tuženika za CHF na dan dospijeća svakog anuiteta, iznos anuiteta preračunat u kune po početnom tečaju i tečaju na dan dospijeća anuiteta te razliku anuiteta, koja se odnosi na kamate iskazano u CHF i razliku anuiteta zbog promjene kamatne stope i primjene valutne klauzule iskazano u kunama. Od razlike u pregledu iskazanu sa predznakom minus koja predstavlja iznos više obračunatog zbog promjene kamatne stope i primjene valutne klauzule valjano je odbijala iznose kada preplate nije bilo i pravilno je iskazala preplatu za utuženi period u iznosu od ukupno 26.564,07 kn (4.494,48 kn zbog promjene kamatne stope i 22.069,59 kn zbog primjene valutne klauzule), ovaj iznos tužitelju pripada, a ne iznos od zatraženih 29.429,03 kn.

Na iznos glavnice tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate koja teče od plaćanja svakog pojedinog anuiteta Ugovora o kreditu koji je anuitet sadržavao i više isplaćeni iznos radi povišenja ugovorene kamatne stope.

Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U ovom slučaju tužitelju stečeno bez osnove na strani tuženika temeljem ništetnih odredaba Ugovora pripada od dana podnošenja zahtjeva tuženiku, a to je dan podnošenja tužbe 20. travnja 2019. godine do isplate. Tužitelj je tek nakon uspjeha kolektivne tužbe i uspjeha iste, istakao svoj zahtjev i ukazao na nepoštenje predmetnih odredaba, do tada, odnosno do dana podnošenja ove tužbe sam tužitelj nije ukazivao, niti tuženiku, na ništetnost odredaba, sud je stava da zbog specifičnosti ovih slučajeva ugovora o kreditima u CHF treba držati da tuženik nije bio nepošten stjecatelj, pa stečeno treba vratiti tužiteljima od dana podnošenja tužbe tužitelja u ovom predmetu. Dakle, za više zatraženo zahtjev tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovan. U ovom dijelu, zatraženih kamata, zaista ima mjesta primjeni stava sa sjednice GO VS RH

održane 5. ožujka 2004. godine, analognoj primjeni istog kao i kod ništavog ugovora o zajmu po kojem ugovorne strane istog treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju zatezne kamate pripadaju od dana podnošenja zahtjeva.

Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

Što se tiče istaknutog prigovora zastare koji je trebalo raspraviti, primijeniti je trebalo odredbu čl. 215. st. 1. ZOO-a prema kojoj zastara počinje teći prvog dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Prema ocjeni ovog suda, a s obzirom da je odluka Visokog trgovačkog suda RH donesena 14. lipnja 2014. g., od tada je tužitelj stekao pravo potraživati razliku više plaćenog, jer je tom odlukom u kolektivnom sporu iz odredbe čl. 502. c. ZPP-a tužitelj stekao pravo, nakon utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u postupku zaštite kolektivnih interesa, tražiti isplatu izvršenu temeljem takvih odredbi. Stoga je prigovor zastare neosnovan jer od donošenja drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda RH do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari nije protekao petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO-a.

Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 3. i čl.155. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03,

88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19), a budući da tužitelj nije uspio u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva radi čega nisu nastali posebni troškovi, sud je naložio tuženiku da tužitelju naknadi čitav parnični trošak koji je imao i koji je bio potreban za vođenje ovog postupka. Obistinjeni trošak tužitelju odnosi se na trošak sastava tužbe u iznosu od 1.000,00 kn; zastupanja na 2 ročišta u iznosu od po 1.000,00 kn; sastava jednog obrazloženog podneska u iznosu od 1.000,00 kn; 25% PDV-a u iznosu od 1.000,00 kn; sudske pristojbe tužbe u iznosu od 400,00 kn; sudske pristojbe presude u iznosu do 644,00 kn, trošak vještačenja u iznosu od 2.500,00 kn; što ukupno zbrojeno daje iznos od 8.544,00 kn, koliko je na ime naknade parničnog troška tuženik obvezan isplatiti tužitelju. Prema odredbi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (NN broj 112/12, 25/13, 93/14,

55/16 i 73/17) tužiteljima zakonska zatezna kamata na dosuđeni trošak pripada od presuđenja do isplate, kako je i dosuđeno.

U S., 23. travnja 2021. godine

S U D A C

Julijana Ponoš

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika