Poslovni broj: 15 UsIgr-313/20-8

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Splitu, po sucu Ivanu Dadiću, uz sudjelovanje Ivane Barać kao zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice T. Č. iz S., , zastupane po opunomoćeniku D. B., odvjetniku u S., , protiv tuženika Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, (ranije Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja Republike Hrvatske), Zagreb, Ulica Republike Austrije 20, radi izdavanja uporabne dozvole za građevinu izgrađenu do 15. veljače 1968., nakon javne i usmene rasprave zaključene 14. travnja 2021. godine u prisutnosti opunomćenika tužiteljice, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, objavljene 22. travnja 2021. godine,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži poništenje rješenja tuženika Ministarstva graditeljstva i prostornoga uređenja Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-361-05/20-02/51, URBROJ: 531-09-2-20-3 od 3. srpnja 2020. i rješenja Splitsko- dalmatinske županije, Grada Splita, Upravnog odjela za prostorno planiranje, uređenje i zaštitu okoliša, Odsjeka za provedbu dokumenata prostornog uređenja, KLASA: UP/I-361- 05/18-30/000353, URBROJ: 2181/01-03-02/18-20-0013 od 9. siječnja 2020., te da se predmet vrati prvostupanjskom tijelu na ponovno odlučivanje.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadom troškova upravnog spora.

Obrazloženje

U pravovremenoj tužbi tužiteljice podnesenoj 3. kolovoza 2020. godine protiv rješenja tuženika Ministarstva graditeljstva i prostornoga uređenja Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-361-05/20-02/51, URBROJ: 531-09-2-20-3 od 3. srpnja 2020., u podnescima zaprimljenim kod ovog suda 18. veljače 2021. i 7. travnja 2021. te na raspravama održanim pred ovim sudom 18. veljače 2021. i 14. travnja 2021., tužiteljica najprije citira izreke osporenih rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela, nakon čega navodi kako se iz tuženikovog akta može zaključiti da on smatra kako čest. zgr. …, … i … k.o. S. predstavljaju jedinstvenu građevinsku cjelinu, zbog čega da nije moguće izdati traženu dozvolu, što da je djelomično točno s obzirom da sukladno odredbama Zakona o gradnji nije moguće izdati uporabnu dozvolu za dio građevine, međutim u preostalom dijelu da je tuženikov zaključak neutemeljen. Naime, na okolnost da je čest. zgr. … k.o. S. samostalna građevina (zgrada) koja je izgrađena prije 15. veljače 1968. tužiteljica da je priložila zemljišnoknjižni izvadak iz kojeg da je razvidno kako je predmetna čestica zgrade u naravi kuća, a zemljišnoknjižno tijelo da je upisano pod rednim brojem 2 u površini od 101 m, kao i preris katastarskog plana od 28. siječnja 2001. koje stanje da do danas nije izmijenjeno, zatim uvjerenje katastra od 20. studenog 2018. iz kojeg da je razvidno kako je na k.č. … (sud. čest. zem. …) k.o. S. izgrađena građevina prije 1961. te prijavni list odobren od Ureda za katastar S. od 5. veljače 1988. koji da u naravi predstavlja javnu ispravu na temelju koje se vrši upis promjene u zemljšnim knjigama. Međutim, tuženik da nije našao potrebnim izvršiti ocjenu navedenih dokaza, već da na temelju paušalne tvrdnje zaključuje da čest. zgr. …, … i … k.o. S. predstavljaju jedinstvenu građevinsku cjelinu. Nadalje, prethodnim rješenjem tuženika od 29. kolovoza 2019. da je ukazano prvostupanjskom tijelu da je izdana uporabna dozvola za k.č. .. (sud. čest. zem. …) k.o. S., pa kada se s tim u vezu dovede rješenje o izvedenom stanju od 14. svibnja 2014. povodom zahtjeva K. L. tada da se može zaključiti kako je k.č. … (sud. čest. zem. …) k.o. S. samostalna cjelina i da nema nikave poveznice s čest. zgr. … i … k.o. S., uslijed čega ovakav pristup rješavanja zahtjeva da stvara pravnu nesigurnost. Slijedom izloženog, tužiteljica je tužbenim zahtjevom predložila sudu donijeti presudu kojom će poništiti osporena rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela, te da predmet vrati prvostupanjskom tijelu na ponovno odlučivanje. Podneskom zaprimljenim kod ovog suda 18. veljače 2021. tužiteljica je u bitnom istaknula kako se u predemtnoj upravnoj stvari ukazuje ključnim utvrditi radi li se o jednoj zgradi izgrađenoj na tri čestice ili se pak radi o dvije odvojene zgrade u nizu sa stepeništem između te dvije zgrade, u kojem smislu je predložila da se provede vještačenje po sudskom vještaku građevinske struke koji bi trebao otkloniti takvu dvojbu, ujedno tužiteljica problematizira i pitanje imaju li pravni interes stanari zgrade izgrađene na jednoj čestici samostalno odvojiti i realizirati svoja prava odvojeno od stanara druge zgrade, pa ako bi opstala ovakva odluka tuženika da bi bila ugrožena ustavna prava tužiteljice i stanara zgrade izgrađene na čest. zgr. … k.o. S., te ponovno skreće pozornost sudu da je prvostupanjsko tijelo po zahtjevu K. L. izdalo rješenje o izvedenom stanju od 14. svibnja 2014. u odnosu na čest. zgr. …, dok tužiteljici ne želi izdati uporabnu dozvolu. Podneskom zaprimljenim kod ovog suda 7. travnja 2021. tužiteljica je u spis priložila prijavni list sastavljen 20. siječnja 1988. pod poslovnim brojem: S-… iz kojeg da je razvidno kako svaka zgrada ima upisanu svoju česticu zgrade.

Tuženik je u odgovoru na tužbu između ostalog naglasio kako u cijelosti ostaje kod navoda danih u obrazloženju osporenog akta, te je predložio da se tužbeni zahtjev tužiteljice odbije kao neosnovan.

U sporu su održane rasprave 18. veljače 2021. i 14. travnja 2021. godine čime je dana mogućnost strankama da se u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, br. 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17. - dalje ZUS) izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, na koje je pristupio opunomoćenik tužiteljice, dok nije pristupio uredno pozvani tuženik, pa su rasprave održane u njegovoj odsutnosti, a na raspravi održanoj 14. travnja 2021. godine opunomoćenik tužiteljice naveo je kako u cijelosti ostaje kod svih navoda iz tužbe, pri postavljenom tužbenom zahtjevu, kao i pri iznijetom u podnescima od 18. veljače 2021. i 7. travnja 2021., ujedno i da ustraje u dokaznom prijedlogu da se u ovom sporu provede vještačenje po vještaku građevinske struke i to na okolnosti koje su precizirane na raspravi održanoj 18. veljače 2021., dok daljnjih dokaznih prijedloga nije imao, te je konačno popisapo trošak spora u ukupnom iznosu od 12.500,00 kn uz prijedlog da sud naloži tuženiku da tužiteljici naknadi trošak u naznačenom iznosu.

U dokaznom postupku sud je pročitao tužbu zajedno sa svim prilozima, odgovor na tužbu tuženika, podnesak tužiteljice priložen u spis na raspravi održanoj 18. veljače 2021., podnesak tužiteljice od 7. travnja 2021. zajedno s prilogom te spis upravnog tijela dostavljen od strane tuženika uz odgovor na tužbu.

Sud je odbio dokazni prijedlog tužiteljice i to da se u ovom sporu provede vještačenje po vještaku građevinske struke na okolnosti precizirane u podnesku priloženom u spis na raspravi održanoj 18. veljače 2021. i održanim raspravama kao nepotreban i suvišan, smatrajući da se pravilna i zakonita odluka može donijeti i bez izvođenja predloženog dokaza s obzirom na dokaze koji prileže spisu upravnog tijela koji je dostavljen od strane tuženika uz odgovor na tužbu, a imajući u vidu predmet ovog upravnog spora.

Daljnjih dokaznih prijedloga nije bilo.

Tužbeni zahtjev nije osnovan.

Predmet ovog spora je izdavanje uporabne dozvole za građevinu izgrađenu do 15. veljače 1968. i to za građevinu stambene namjene izgrađenu na kat. čest. … k.o. S.. Naime, rješenjem Splitsko-dalmatinske županije, Grada Splita, Upravnog odjela za prostorno planiranje, uređenje i zaštitu okoliša, Odsjeka za provedbu dokumenata prostornog uređenja, KLASA: UP/I-361-05/18-30/000353, URBROJ: 2181/01-03-02/18-20-0013 od 9. siječnja 2020., odbijen je zahtjev tužiteljice za izdavanje uporabne dozvole za građevinu izgrađenu do 15. veljače 1968. i to za građevinu stambene namjene izgrađenu na kat. čest. … k.o. S., u bitnom iz razloga što je prvostupanjsko tijelo nakon provedenog postupka zaključilo da nisu ispunjeni uvjeti za izdavanje tražene dozvole s obzirom da je izdavanje uporabne dozvole zatraženo za dio građevine izgrađene na kat. čest. … k.o. S., iako da je u konkretnom slučaju riječ o jedinstvenoj građevini izgrađenoj na kat. čest. …, … i … k.o. S. pa da se uporabna dozvola zapravo traži samo za dio koji je izgrađen na kat. čest. … k.o. S., kakvu mogućnost mjerodavni propis Zakon o gradnji („Narodne novine“ broj 153/13 i 20/17) ne propisuje, uslijed čega da je zahtjev tužiteljice neosnovan.

Potom, osporenim rješenjem tuženika Ministarstva graditeljstva i prostornoga uređenja Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-361-05/20-02/51, URBROJ: 531-09-2-20-3 od 3. srpnja 2020. postupajući po žalbi tužiteljice, njezina žalba je odbijena, te je potvrđeno naprijed citirano rješenje, u bitnom iz identičnih razloga na koje se pozvalo i prvostupanjsko upravno tijelo u svom rješenju, odnosno iz razloga što je i tuženik zaključio da je izdavanje uporabne dozvole zatraženo za dio građevine iako da se radi o jedinstvenoj građevini izgrađenoj na kat. čest. …, … i … k.o. S. pa de se uporabna dozvola ne može izdati za dio koji je izgrađen na kat. čest. … k.o. S., što da nije sukladno mjerodavnom Zakonu o gradnji („Narodne novine“ broj 153/13 i 20/17), pa je tuženik to rješenje ocijenio pravilnim i zakonitim.

Među strankama ovog spora prijepornim se ukazuje radi li se u konkretnoj upravnoj stvari o zahtjevu za izdavanja uporabne dozvole za dio građevine koja bi bila izgrađena na kat. čest. …, … i … k.o. S. ili se pak radi o građevini koja bi predstavljala samostalnu zasebnu zgradu koja bi bila izgrađena na kat. čest. … k.o. S., u svezi s čim je li u tom pogledu činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno i potom na isto pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, odnosno spornim se ukazuje jesu li u predmetnoj upravnoj stvari u odnosu na naznačenu građevinu bile ispunjene zakonske pretpostavke kakve u vidu imaju mjerodavne odredbe Zakona o gradnji („Narodne novine“ broj 153/13 i 20/17) za izdavanje uporabne dozvole za građevinu izgrađenu do 15. veljače 1968., uslijed čega je sporna zakonitost osporenih rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela u cijelosti. Odredbom članka 184. stavak 1. Zakona o gradnji („Narodne novine“ broj 153/13 i 20/17) propisano je da građevina izgrađena do 15. veljače 1968. smatra se izgrađenom na temelju pravomoćne građevinske dozvole.

St. 2. da vrijeme izgradnje građevine iz stavka 1. ovoga članka utvrđuje se uporabnom dozvolom za građevinu izgrađenu do 15. veljače 1968. koju po zahtjevu stranke izdaje tijelo graditeljstva, odnosno u drugom postupku u kojem je to potrebno utvrditi, a koji provodi to tijelo ili građevinska inspekcija.

St. 3. da uz zahtjev za izdavanje dozvole iz stavka 2. ovoga članka podnositelj zahtjeva prilaže: 1. kopiju katastarskog plana za katastarsku česticu na kojoj je građevina izgrađena i 2. dokaze kojima raspolaže da je građevina izgrađena do 15. veljače 1968.

St. 4. da tijelo graditeljstva vrijeme izgradnje građevine iz stavka 1. ovoga članka utvrđuje uvidom u Državnu snimku iz zraka učinjenu prije 15. veljače 1968. ili drugu odgovarajuću službenu kartografsku podlogu Državne geodetske uprave te po potrebi izvođenjem drugih dokaza.

Odredbom čl. 185. Zakona o gradnji („Narodne novine“ broj 153/13 i 20/17) proisano je da izreka uporabne dozvole za građevinu izgrađenu do 15. veljače 1968. sadrži: 1. utvrđenje da je građevina izgrađena do 15. veljače 1968., 2. naziv građevine, ime katastarske općine i broj jedne ili više katastarskih čestica na kojima je građevina izgrađena, 3. podatke o građevini, s obzirom na način smještaja na katastarskoj čestici, odnosno česticama, namjenu građevine, broj i vrstu etaža te vanjsku veličinu svih nadzemnih i podzemnih dijelova građevine (visinu, dužinu i širinu) i 4. napomenu da ispitivanje ispunjavanja temeljnih zahtjeva za građevinu, lokacijskih uvjeta te drugih uvjeta i zahtjeva nije prethodilo izdavanju dozvole.

Najprije je za istaknuti kako je u konkretnom slučaju tuženik zakonito i pravilno postupio kada je osporenim rješenjem odbio žalbu tužiteljice i time potvrdio prvostupanjsko rješenje kojim je odbijen njezin zahtjev za izdavanje uporabne dozvole za građevinu izgrađenu do 15. veljače 1968. i to za građevinu stambene namjene izgrađenu na kat. čest. … k.o. S., ovo stoga što i ovaj sud drži da u predmetnoj upravnoj stvari nisu bile ispunjene pretpostavke kakve u vidu ima prethodno citirana odredba čl. 184. Zakona o gradnji da bi se tražena uporabna dozvola mogla izdati jer prema stanju spisa upravnog tijela i dokazima priloženim u isti proizlazi da je izdavanje uporabne dozvole zapravo zatraženo za dio građevine izgrađen na kat. čest. … k.o. S., iako se radi o jedinstvenoj građevini koja je izgrađena na kat. čest. …, … i … k.o. S., pa kako se uporabna dozvola za građevinu izgrađenu do 15. veljače 1968. ne može izdati za dio građevine, već isključivo za čitavu građevinu, to je nedvojbeno da traženu uporabnu dozvolu u konkretnom slučaju nije bilo moguće izdati, slijedom čega je tuženik pravilno postupio kada je odbio žalbu tužiteljice izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja, pa ovaj sud cijeni kako osporeno rješenje tuženika, tako i prvostupanjsko rješenje u cijelosti pravilnima i zakonitima, čijim pak donošenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužiteljice.

Glede temeljnih prigovora tužiteljice u kojima ističe kako je čest. zgr. … k.o. S. samostalna građevina (zgrada) za koju da je ona zatražila izdavanje uporabne dozvole, uslijed čega da je pogrešan zaključak nadležnih tijela kako se u konkretnom slučaju radi o tome da čest. zgr. …, … i … k.o. S. predstavljaju jedinstvenu građevinsku cjelinu, zbog čega po njihovm stajalištu nije moguće izdati traženu dozvolu, no da su u predmetnoj upravnoj stvari po njezinom mišljenju bile ispunjene pretpostavke za izdavanjem uporabne dozvole, za kazati je kako sud ovakve prigovore ne nalazi osnovanima.

Naime, u konkretnom sluačaju nije sporno da je tužiteljica od nadležnog prvostupanjskog tijela zatražila izdavanje uporabne dozvole za građevinu stambene namjene koja je izgrađena na k.č. … k.o. S., a uz koji zahtjev je priložila uvjerenje Državne geodetske uprave, Područnog ureda za katastar S., Klasa: 935-08/18-02/641, urbroj: 541-26-02/10-18-2 od 26. rujna 2018. iz kojeg pak uvjerenja proizlazi da je građevina označena kao „A“ locirana na k.č. …, … i … k.o. S. prikazana na snimci iz zraka izrađenoj na temelju snimanja iz zraka 1961., uz koje uvjerenje je priložen izvod iz katastarskog plana, izvod iz posjedovnog lista i kopija snimke iz zraka. Nadalje, prvostupanjsko tijelo je u provedenom upravnom postupku obavilo očevid na licu mjesta 21. studenog 2019., kojem je nazočila i sama tužiteljica, o čemu je sastavljen zapisnik koji prileže spisu i kojeg je ona vlastoručno potpisala, a iz kojeg je razvidno da je tužiteljica izjavila kako traži izdavanje uporabne dozvole za dio izgrađen na k.č. … k.o. S., međutim iz predmetnog zapisnika, kao i iz fotodokumentacije koja čini njegov sastavni dio nedvojbeno proizlazi kako se u konkretnom slučaju radi o jednoj jedinstvenoj zgradi koja ima jedno centralno stubište, a koja je u naravi izgrađena na tri katastarske čestice i to na k.č. …, … i … k.o. S..

Osim toga, za navesti je kako prema utvrđenom stanju na terenu nedvojbeno proizlazi da građevina izgrađena na k.č. … k.o. S., za koju je tužiteljica zatražila izdavanje uporabne dozvole ne predstavlja zasebnu građevinu kako to ona neutemeljeno tvrdi, to stoga što je riječ o stambenoj zgradi koja ima jedno centralno stubište, pa je potpuno pravno i logično neodrživo da bi građevina izgrađena na k.č. … k.o. S. predstavljala zasebnu zgradu jer u tom slučaju takva građevina, koja je u naravi stambena zgrada ne bi uopće imala stubište, što znači da ne bi bio moguć pristup u sve njezine etaže, koja okolnost također neupitno ukazuje na to da se ovdje radi o jednoj zgradi izgrađenoj na tri katastarske čestice.

Stoga, uzimajući u obzir izvedene dokaze u upravnom postupku te priloženu dokumentaciju u spisu i to prije svega naprijed citirano uvjerenje Državne geodetske uprave, Područnog ureda za katastar Split od 26. rujna 2018. prema kojem proizlazi da je građevina označena kao „A“ locirana na k.č. …, … i … k.o. S. prikazana na snimci iz zraka izrađenoj na temelju snimanja iz zraka 1961., koje utvrđenje niti tužiteljica ne osporava, kod stanja stvari da je prvostupanjsko tijelo obavilo očevid na licu mjesta 21. studenog 2019. o čemu je sastavljen zapisnik, kojem su priložene fotografije građevine, na kojem očevidu je osobno nazočila i sama tužiteljica, potpuno je jasno da nije bilo moguće izdati traženu uporabnu dozvolu upravo iz razloga što kod izloženog stanja stvari neprijeporno proizlazi da je tužiteljica svoj zahtjev za izdavanje uporabne dozvole zapravo usmjerila samo za dio građevine izgrađen na k.č. … k.o. S., iako se radi o jednoj zgradi izgrađenoj na k.č. …, … i … k.o. S. koja predstavlja jedinstvenu cjelinu, u kojem slučaju nisu ispunjene zakonske pretpostavke za izdavanje traženog akta.

U svezi navoda tužiteljice iz podneska priloženog u spis na održanoj raspravi 18. veljače 2021. u kojima ističe kako građevina u odnosu na koju je zatraženo izdavanje uporabne dozvole predstavlja samostalnu zasebnu građevinu, u kojem smislu da su bile ispunjene pretpostavke za izdavanje traženog akta, pri čemu se poziva i na Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, prvenstveno je za naglasiti kako je za predmetnu upravnu stvar jedino mjerodavna odredba čl. 184. Zakona o gradnji („Narodne novine“ broj 153/13 i 20/17), dok za istu nisu relevantne odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima na koje se tužiteljica neutemeljeno poziva, ovo iz razloga što građevina za koju je zatraženo izdavanje uporabne dozvole uslijed naprijed izloženih okolnosti ne predstavlja jednu samostalnu cjelinu kako to tvrdi tužiteljica, već se radi o dijelu građevine oznake čest. zgr. …, … i … k.o. S., uslijed čega bez obzira je ti taj dio građevine doista izgrađen do 15. veljače 1968. nije moguće izdati traženi akt budući se takvim zahtjevom zapravo traži izdavanje uporabne dozvole samo za dio jedinstvene građevine.

Ovakvom stajalištu u prilog idu i naprijed citirane odredbe čl. 184. i 185. Zakona o gradnji koje pak jasno pereciziraju mogućnost izdavanja uporabne dozvole isključivo za građevinu, ali ne i za dio građevine, uslijed čega je potpuno jasno da nije bilo moguće izdati traženi akt za jednu cjelinu s obzirom da ista čini dio jedinstvene građevine koja pak prostorno i arhitektonski nesumnjivo predstavlja jednu cjelinu. Također, da je intencija zakonodavca bila omugućiti izdavanje uporabne dozvole za dio građevine tada bi takvo što bilo jasno i precizno normirano kao što je to zakonodavac primjerice učinio u odredbi čl. 146. Zakona o gradnji u kojoj je izričito propisao da se uporabna dozvola može izdati za dio građevine, no kako takvu pravnu situaciju ne poznaje za ovu upravnu star mjerodavna odredba čl. 184. istog Zakona, to je potpuno jasno da su upravna tijela pravilnom primjenom materijalnog prava odbila zahtjev tužiteljice.

Također, od otjecaja na zakonitost osporenih rješenja nije niti rješenje o izvedenom stanju od 14. svibnja 2014. koje je donijelo prvostupanjsko tijelo po zahtjevu K. L., a kojim se ozakonjuje zgrada izgrađena na k.č. … (sud. čest. zgr. …) k.o. S., ovo prvnstveno iz razloga što se uopće ne radi o identičnim upravnim stvarima s obzirom da se rješenje o izvedenom stanju donosi na temelju Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama, dok su za izdavanje uporabne dozvole mjerodavne odredbe Zakona o gradnji, s tim da se rješenjem o izvedenom stanju ne utvrđuje građevna čestice već se istim samo ozakonjuje nezakonito izgrađena ili rekonstruirana zgrada. Ujedno, eventualno propuštanje nadležnog tijela da u tom postupku pravilno i potpuno utvrdi činjenično stanje ne može imati nikakav utjecaj na zakonitost osporenih rješenja kojima je prethodilo pravilno i potpuno utvrđenje činjeničnog stanja, te je za nadodati kako sud nije vezan pravnim stajalištima upravnih tijela, već upravo suprotno, upravna tijela vezana su pravnim shvaćanjima i primjedbama upravnih sudova. Zaključno, za navesti je kako tužiteljica dokumentacijom koju je dostavila u privitku tužbe te uz podnesak zaprimljen kod ovog szda 7. travnja 2021. nije dovela u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, kao niti pravilnu primjenu mjerodavnog materijalnog prava, ovo stoga što priložena dokumentacija ničim ne osporava ključnu činjenicu utvrđenu u upravnom postupku i to da se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu tužiteljice koji je usmjeren za izdavanje uporabne dozvole samo za dio građevine izgrađen na k.č. … k.o. S., iako se radi o jednoj zgradi izgrađenoj na k.č. …, … i … k.o. S.koja predstavlja jedinstvenu cjelinu, kod kojeg stanja stvari nije bilo moguće izdati traženi akt.

Konačno, sud nalazi da je obrazloženje tuženikovog akta u pogledu razloga zbog kojih je trebalo odbiti zahtjev tužiteljice za izdavanje uporabne dozvole jasno, precizno i nedvojbeno, koje je pak utemeljeno na izvedenim dokazima u upravnom postupku, u kojem je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, a na koje je potom pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, s tim da je i obrazloženje rješenja u cjelosti sukladno relevantnoj odredbi čl. 98. st. 5. Zakona o općem upravnom, koje je u potpunosti prihvatljivo i ovom sudu, pa sud niti u tom pogledu ne nalazi razloge radi kojih bi osporeno rješenje tuženika bilo nezakonito.

Slijedom iznijetog, sud cijeni osporena rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela zakonitima, odnosno u upravnom postupku, koji je prethodio nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje upravne stvari, niti je pogrešno primijenjen pravni propis na temelju kojeg se riješila upravna stvar, dok tužbeni prigovori tužiteljice nisu osnovani te nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovom upravnom sporu. Također nisu ostvareni niti razlozi ništavosti osporenih rješenja iz članka 128. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09) na koje ovaj sud sukladno odredbi članka 31. stavak 2. ZUS-a pazi po službenoj dužnosti, radi čega je valjalo pozivom na odredbu članka 57. stavak 1. ZUS-a odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan te presuditi kao u izreci ove presude.

Naposljetku, s obzirom da sukladno odredbi čl. 79. st. 4. ZUS-a stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, pa kako je sud odbio tužbeni zahtjev tužiteljice, trebalo je sukladno citiranoj odredbi odbiti njezin zahtjev za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan, slijedom čega je odlučeno kao u izreci rješenja.

U Splitu, 22. travnja 2021. godine

S U D A C

Ivan Dadić, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave pisanog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, a o istoj odlučuje Visoki Upravni sud Republike Hrvatske (čl. 66. u svezi čl. 70. ZUS-a).

za točnost otpravka – ovlašteni službenik

Ivana Barać