Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 17 Gž-1701/2020-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, Roberta Jambora, člana vijeća i suca izvjestitelja i Tomislava Aralice, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H., Z., …, OIB: …, protiv tuženika E. osiguranje d.d., Z., …, OIB: …, zastupanog po punomoćniku dr. sc. D. B., odvjetniku u O. društvu G. & p. d.o.o., Z., …, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3391/18-81 od 29. siječnja 2020., u sjednici vijeća održanoj 21. travnja 2021.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3391/18-81 od 29. siječnja 2020. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, te u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke u dijelu u kojem zahtjev tuženika na naknadom troškova parničnog postupka nije prihvaćen.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 4.999,25 kn.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 153.973,61 kn sa pripadajućim zateznim kamatama (točka I. izreke), dok je tužbeni zahtjev odbijen za iznos od 40.898,23 kn također sa pripadajućim zateznim kamatama (točka II. izreke). Tužitelju je naloženo i da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.742,18 kn sa zateznim kamatama tekućim od 29. siječnja 2020. do isplate (točka III. izreke).

2. Protiv dijela presude u kojem nije uspio u sporu žali se tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže pobijanu presudu preinačiti i tužbeni zahtjev u cijelosti odbiti, odnosno podredno, istu u pobijanom dijelu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Žalba nije osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 - dalje: ZPP) na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP. Suprotno žalbenim navodima tuženika, presuda o odlučnim činjenicama sadrži jasne i neproturječne razloge, te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Stoga nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koji u žalbi sadržajno ističe tuženik.

5. Nadalje, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

6. Sud prvog stupnja je tako u prvostupanjskom postupku u bitnome utvrdio :

- da je osiguranik tužitelja D. L. dana 5. prosinca 1999. smrtno stradao u prometnoj nesreći kao putnik u vozilu,

- da je za prometnu nesreću i smrt osiguranika tužitelja odgovoran K. J. koji je upravljao vozilom osiguranim kod tuženika za što je isti proglašen krivim u kaznenom postupku pravomoćnom presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu posl. broj

Ks-269/01 od 1. listopada 2007.,

- da je rješenjem tužitelja od 6. studenog 2000. M. i L. L., kćerima pok. D. L., priznato pravo na obiteljsku mirovinu počevši od 5. prosinca 1999.,

- da je rješenjima tužitelja od 16. listopada 2012. i 23. listopada 2014. utvrđen prestanak prava na isplatu obiteljske mirovine i to L. L. od 30. rujna 2012., te M. L. s danom 15. listopada 2014.,

- da je tužitelj L. L. i M. L. isplaćivao obiteljsku mirovinu i to L. L. za razdoblje od 5. prosinca 1999. do 30. rujna 2012., a M. L. za razdoblje od 5. prosinca 1999. do 15. listopada 2014.,

- da s osnove naknade štete koja je tužitelju prouzročena isplatama obiteljske mirovine L. i M. L. u razdoblju od 5. prosinca 1999. do 15. listopada 2014. postoji tražbina tužitelja prema tuženiku u iznosu od 153.973,61 kn.

7. Navedeno činjenično stanje kao pravilno utvrđeno prihvaća i ovaj sud. Tuženik svojim žalbenim navodima osporava činjenično stanje utvrđeno od strane suda prvog stupnja, te u žalbi iznosi vlastitu ocjenu dokaza koja se suprotstavlja ocjeni prvostupanjskog suda. Međutim, ta ocjena, prema stajalištu ovog suda, nema podlogu u rezultatu dokaznog postupka, te ne može dovesti u sumnju pravilnost i potpunost činjeničnog stanja utvrđenog od strane suda prvog stupnja. Stoga je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, a nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP koju u žalbi također sadržajno ističe tuženik.

8. Tuženik tako u žalbi ističe da je tužitelj rješenjem od 6. studenog 2000. M. i L. L. nezakonito priznao pravo na obiteljsku mirovinu temeljem čl. 64. tadašnjeg Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine", broj 102/98, 71/99, 127/00 – dalje: ZMO/98). Međutim, takvi žalbeni navodi tuženika su neosnovani. Naime, u vrijeme donošenja predmetnog rješenja L. L. koja je rođena 5. srpnja 1987. bila je stara 13 godina, dok je M. L. koja je rođena 23. travnja 1990. bila stara 10 godina. Obje osiguranice tužitelja su imale manje od 15 godina, pa je tužitelj istima pravilno priznao pravo na obiteljsku mirovinu temeljem čl. 64. ZMO/98, a ne temeljem čl. 65. ZMO/98 kako to pogrešno smatra tuženik. Odredba čl. 65. ZMO/98 na koju ukazuje tuženik regulira pravo na obiteljsku mirovinu djeteta starijeg od 15 godina koje već ima pravo na obiteljsku mirovinu i koje se koristi se tim pravom. Takvo dijete i nakon navršenja 15 godine i dalje ima pravo na obiteljsku mirovinu ako se u trenutku smrti osiguranika nalazi na redovitom školovanju ili započne takvo školovanje nakon smrti osiguranika s time da to pravo ima do kraja redovitog školovanja ali najduže do navršene 26. godine života. Pogrešno je pravno shvaćanje tuženika da je tužitelj trebao nakon navršenja 15 godine trebao donositi novo rješenje o pravu na obiteljsku mirovinu ovaj put temeljem čl. 65. ZMO/98 jer takvo što nije predviđeno odredbama ZMO. Osim toga, odredba čl. 65. ZMO/98 ne regulira nastanak nekog novog prava, već trajanje prava na obiteljsku mirovinu djeteta koje to pravo već koristi odnosno ostvaruje, te se i nakon navršene 15 godine života nalazi na redovitom školovanju ili takvo školovanje započelo. Uz navedeno, u spisu tužitelja koji je prileže potvrde o redovnom školovanju osiguranica tužitelja, pa je pravilno utvrđenje suda prvog stupnja da je tužitelj osnovano mljt. L. i M. L. isplaćivao obiteljsku mirovinu.

9. Tuženik žalbenim navodima osporava i utvrđenje suda prvog stupnja u odnosu na visinu štete i tužiteljeve tražbine smatrajući da je sud visinu štete utvrdio na temelju interne dokumentacije tužitelja koja nema svojstvo javne isprave. Međutim, i ti žalbeni navodi tuženika su neosnovani jer je sud prvog stupnja visinu štete pravilno utvrdio na temelju obračuna i izračuna razmjernog iznosa obiteljske mirovine koji se odnose na pojedine dijelove utuženog razdoblja, kao dokaza da je tužitelj svojim osiguranicama obiteljsku mirovinu koju im je priznao, doista i isplaćivao. Naime, ostvarivanje mirovinskih i invalidskih prava osiguranika uključuje utvrđivanje određenih individualnih prava osiguranika, ali i isplatu novčanih iznosa koja temeljem priznatih mirovinskih i invalidskih prava pripadaju tim osiguranicima. Stoga, kada H. izda potvrdu (obračun) o razmjernom dijelu mirovine isplaćene djeci svog osiguranika, odnosno dostavi u spis iz banke podataka doznačenih mirovinskih primanja kojima dodatno ukazuje da su mirovine djeci osiguranika doista isplaćene u svotama navedenim u priloženom obračunu, onda je on izdao ispravu o činjenicama u vezi s poslovima koje obavlja na temelju javnog ovlaštenja, pa takva potvrda (obračun), sukladno čl. 230. st. 1. i 2. ZPP, ima značenje javne isprave koja dokazuje istinitost onoga što se u njoj navodi (potvrđuje) (identično pravno shvaćanje izraženo je i u odlukama Vrhovnog suda Republike hrvatske broj Revt-139/16 od 15. veljače 2017., Rev-x-386/18 od 29. siječnja 2020. i Rev-x-827/15 od 7. veljače 2017.). Slijedom iznijetog, nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja utvrđujući visinu štete pogrešno utvrdio činjenično stanje, te počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP.

10. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika koji se odnose na prigovor zastare. Naime, suprotno žalbenim navodima tuženika, u konkretnom slučaju radi se o šteti koja je prouzročena kaznenim djelom. To iz razloga što je istu skrivio i prouzročio Kristijan Jelačić čija je odgovornost bila ugovorom o osiguranju osigurana kod tuženika. Odgovornost tuženika za štetu kao osiguratelja prema tužitelju ravna se prema odgovornosti njegovog (tuženikovog) osiguranika čija kaznena odgovornost mora biti utvrđena pravomoćnom presudom. Kaznena odgovornost tuženikovog osiguranika nesporno je utvrđena u kaznenom postupku tako da šteta koja je prouzročena tužitelju predstavlja štetu koja je uzrokovana kaznenim djelom u smislu odredbe čl. 377. st. 1. ZOO.

11. Slijedom toga, za ocjenu prigovora zastare mjerodavne su odredba čl. 377. st. 1. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 – dalje: ZOO/91) za tražbine koje su nastale do 1. siječnja 2006. i odredba čl. 231. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje: ZOO/05) za tražbine nastale nakon 1. siječnja 2006.

12. Pritom, sukladno čl. 166. st. 2. ZMO/98, rok zastare počinje teći od konačnosti rješenja. Konačnost rješenja, sukladno čl. 11a. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 103/96), nastupa protekom roka za žalbu ili donošenjem odluke drugostupanjskog tijela o žalbi, pa kako iz spisa tužitelja proizlazi da zakonska zastupnica mljt. L. i M. L. protiv rješenja od 6. studenog 2000. kojim je utvrđeno njihovo pravo na obiteljsku mirovinu nisu izjavile žalbu to je konačnost rješenja nastupila svakako nakon 6. studenog 2000. Tužitelj je tužbu za isplate koje se odnose na razdoblje od 5. prosinca 1999. do 31. ožujka 2002. podnio 5. lipnja 2002., dakle, unutar zastarnog roka iz čl. 371. st. 1. ZOO/91 tako da tražbina tužitelja nije zastarjela.

13. Također, nisu zastarjele niti tražbine koje je tužitelj potraživao podnescima od 17. kolovoza 2006., 11. studenog 2008., 30 rujna 2013. 28. studenog 2013. i 17. studenog 2014., a kojim podnescima je tužitelj tijekom postupka povećavao postojeći tužbeni zahtjev. Naime, podnošenjem tužbe, sukladno čl. 388. ZOO/91 i čl. 241 ZOO/05 zastara se prekida, te, sukladno čl. 392. st. 3. ZOO/91 i čl. 245. st. 3. ZOO/05 počinje teći iznova od dana kada je spor okončan ili je završen na neki drugi način. Dakle, dana 5. lipnja 2002. kada je tužitelj podnio tužbu prestao je teći zastarni rok od deset godina koji je počeo teći danom konačnosti upravnog rješenja, te će isti početi ponovno teći iznova okončanjem ovog spora. Slijedom toga, ne samo da nije zastarjela tražbina koju je tužitelj potraživao izvornom tužbom, već nisu zastarjele niti tražbine koje je tužitelj potraživao podnescima od 17. kolovoza 2006., 11. studenog 2008., 30 rujna 2013., 28. studenog 2013. i 17. studenog 2014.

14. Tuženik u žalbi ističe da je u konkretnom slučaju mjerodavan zastarni rok od tri godine. Međutim, i ti žalbeni navodi tuženika su neosnovani. Naime, šteta je prouzročena kaznenim djelom izazivanjem prometne nesreće opisanim u čl. 272. st. 1. i 3., a kažnjivim po čl. 272. st. 3. Kaznenog zakona ("Narodne novine", br. 110/97, 27/98 – dalje: KZ). Za navedeno kazneno djelo zapriječena je kazna od jedne do deset godina zatvora, tako da zastara pokretanja kaznenog postupka, sukladno čl. 19. st. 1. al. 3. KZ, nastupa nakon proteka deset godina. Slijedom toga, sukladno čl. 377. st. 1. ZOO/91 i čl. 231. st. 1. ZOO/05, tražbina tužitelja zastarijeva nakon proteka deset, a ne tri godine (identično pravno shvaćanje izraženo je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-x-674/10 od 17. studenog 2011.).

15. Neosnovano tuženik osporava i primjenu materijalnog prava od strane suda prvog stupnja. Sud prvog stupnja je naime, tužbeni zahtjev prihvatio primjenom odredbi čl. 160. i čl. 163. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine", br. 102/98, 71/99, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04, 92/05, 43/07, 79/07, 35/08, 94/09, 40/10, 121/10, 139/10, 61/11, 114/11, 76/12, 112/13, 133/13, 157/13 – dalje: ZMO/98) i čl. 161. i čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" br. 157/13, 33/15, 120/16, 62/18, 115/18, 102/19 – dalje: ZMO/13).

16. Tuženik osporava navedenu primjenu materijalnog prava smatrajući da je sud trebao primijeniti odredbu čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine", br. 151/05 – dalje: ZOOP) koji, prema stavu tuženika, predstavlja lex specialis u odnosu na odredbe ZMO/98 i ZMO/13. Međutim, takvi žalbeni navodi tuženika su neosnovani. Naime, odredbom čl. 1. ZOOP propisano je da se istim uređuju obvezna osiguranja u prometu. Iako isti u čl. 27. regulira subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja, navedena odredba se prema ocjeni ovog suda u konkretnom slučaju ne može primijeniti. To iz razloga što odredba ZMO/98 i ZMO/13 u svojim odredbama jasnije i posebnije reguliraju pravo tužitelja da od tuženika kao društva za osiguranje izravno potražuje naknadu štete. Stoga, prema pravnom shvaćanju ovog suda, odredbe ZMO/98 i ZMO/13 koje je sud prvog stupnja primijenio predstavljaju lex specialis u odnosu na odredbu čl. 27. ZOOP koju tuženik smatra da je sud prvog stupnja trebao primijeniti i to kako u pogledu osnove, tako i u pogledu visine naknade štete. Osim toga, odredbe ZMO/13 koje su stupile na snagu 1. siječnja 2014. u odnosu na štete koje su nastale nakon toga datuma u odnosu na odredbu čl. 27. ZOOP predstavljaju i lex posteriori. Nije stoga ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP.

17. Sud prvog stupnja je dakle, u prvostupanjskom postupku pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primijenio materijalno pravo pri čemu nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti i koje tuženik ističe u podnijetoj žalbi. Pritom je i odluka o troškovima postupka također pravilna i zakonita, kako po osnovi (čl. 154. st. 2. ZPP) tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP) dosuđenih troškova.

18. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu.

19. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi nastali izjavljivanjem pravnog lijeka jer žalba nije bila osnovana (čl. 154. st. 1. ZPP u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

20. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 21. travnja 2021.

Predsjednica vijeća:

Vesna Žulj