REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 41 Pž-1764/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Gorana Aralica Martinović, u pravnoj stvari tužitelja U. O. d.d., OIB ..., Z., (ranije B. O. d.d.), protiv tuženika C. S. d.d. u stečaju, OIB ..., S., kojeg zastupa stečajni upravitelj Z. M. iz S., radi isplate iznosa od 14.626,00 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-992/2009 od 3. travnja 2012., 20. travnja 2021.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-992/2009 od 3. travnja 2012. u točki 1. njene izreke i dijelu točke 2. izreke u kojoj je tuženiku naloženo u roku od osam dana naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 5.312,50 kn.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-992/2009 od 3. travnja 2012. u točki 2. njene izreke u dijelu u kojem je tuženiku naloženo u roku od osam dana naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 5.355,00 kn i sudi:

Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 5.355,00 kn (pettisućatristopedesetpet kuna).

Obrazloženje

Pobijanom presudom održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika M. I. iz S., poslovni broj Ovrv-460/2008 od 11. svibnja 2009. (točka 1. izreke). Odlukom iz točke 2. izreke presude, tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 10.667,50 kn.

Nakon donošenja prvostupanjske presude 3. travnja 2012. tužitelj B. osiguranje d.d. je rješenjem Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj Tt-14/21218 od 9. listopada 2014. brisan iz sudskog registra, pa je rješenjem Trgovačkog suda u Splitu, poslovni broj P-992/2009 od 15. srpnja 2015. utvrđen prekid postupka. Nakon toga je sadašnji tužitelj podneskom od 4. rujna 2015. izjavio da kao pravni sljednik pripojenog društva B. osiguranje d.d. preuzima postupak pa je Trgovački sud u Splitu poslovni broj P-992/2009 od 20. studenoga 2015. nastavio postupak ne dostavljajući predmet Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske. Nakon toga je Trgovački sud u Splitu poslovni broj P-424/2020 od 24. srpnja 2020. ponovno prekinuo postupak budući da je nad tuženikom rješenjem Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj St-451/2013 od 28. studenoga 2013. otvoren stečajni postupak. Tužitelj je podneskom od 6. kolovoza 2020. predložio prvostupanjskom sudu da nastavi postupak te da pozove stečajnog upravitelja da u tuženikovo ime preuzme postupak. Rješenjem od 4. ožujka 2021. Trgovački sud u Splitu poslovni broj P-424/2020 od 4. ožujka 2021. je nastavio parnični postupak. Ovaj sud je 2. travnja 2021. zaprimio spis te sada odlučuje o predmetu u povodu tuženikove žalbe.

Stranke su bile u poslovnom odnosu iz ugovora o osiguranju (čl. 921. st. 1. Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08; dalje: ZOO) na temelju kojeg tužitelj potražuje neplaćene premije po dvije police osiguranja.

Tuženik nije osporio poslovni odnos i sklapanje ugovora o osiguranju ali je tvrdio da nije u obvezi platiti police. Naime, tuženik tvrdi da je postojao dogovor između stranaka da tuženik nije u obvezi platiti svaku mjesečnu premiju te da za mjesec za koji nije platio premiju nije ni bio osiguran.

Prvostupanjski sud je odbio tuženikov prigovor kao neosnovan jer je iz isprava u spisu proizlazila tuženikova obveza da plati sve ugovorene premije. Tužitelj je osporio postojanje dogovora koji je tuženik naveo pa je sud temeljem pravila o teretu dokazivanja ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim.

O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) te na temelju odgovarajućih odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 91/04, 37/05, 59/07, 148/09 i 142/12).

Protiv te presude tuženik je podnio žalbu navodeći da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir tuženikove prigovore o usmenom dogovoru između stranaka. Tvrdi da je za vrijeme dok police nisu bile sklopljene tuženiku nastala šteta na imovini koju nije prijavio tužitelju upravo iz razloga jer je znao da nema pravo na naknadu štete jer nije platio policu osiguranja. Tuženik se žalio i na odluku o troškovima postupka.

Tuženikova žalba je djelomično osnovana.

Nakon što je ispitao pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. ZPP-a, u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je ona pravilna i zakonita osim u dijelu koji se odnosi na troškove parničnog postupka.

Prema odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a, svaka stranka je dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika, dok prema odredbi čl. 221.a ZPP-a ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl. 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će se primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Među strankama je nesporno da su zaključili dvije police osiguranja imovine te da tuženik nije platio tužitelju treću i četvrtu premiju po policama. Tuženik je tijekom postupka istaknuo prigovor zastare potraživanja koji je prvostupanjski sud pravilno ocijenio neosnovanim. Naime, računi su izdani 5. kolovoza 2005. i 25. travnja 2006. a prijedlog za ovrhu je podnesen 11. srpnja 2007. Odredbom čl. 234. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08; dalje: ZOO) tražbine ugovaratelja osiguranja, odnosno treće osobe iz ugovora o osiguranju života zastarijevaju za pet, a iz ostalih ugovora o osiguranju za tri godine, računajući od prvog dana poslije proteka kalendarske godine u kojoj je tražbina nastala.

S obzirom na to da od dana izdavanja računa do dana podnošenja prijedloga za ovrhu nije proteklo više od tri godine, tužiteljeva tražbina nije zastarjela.

Neosnovan je tuženikov žalbeni razlog da unatoč potpisanom ugovoru o osiguranju nije bio u obvezi plaćati premiju svaki mjesec budući da tu činjenicu tuženik nije dokazao. Iz ugovora o osiguranju ne proizlazi takav dogovor a nije ga potvrdio ni tužitelj. Teret dokaza te činjenice je bio na tuženiku i provođenjem dokaznog postupka prvostupanjski sud je pravilno ocijenio tu činjenicu nedokazanom.

Sukladno odredbi čl. 921. ZOO-a ugovorom o osiguranju osiguratelj se obvezuje ugovaratelju osiguranja isplatiti osiguraniku ili korisniku osiguranja osigurninu ako nastane osigurani slučaj, a ugovaratelj se osiguranja obvezuje osiguratelju platiti premiju osiguranja.

Prema odredbi čl. 925. ZOO-a ugovor o osiguranju je sklopljen kad je ponuda o osiguranju prihvaćena. O sklopljenom ugovoru o osiguranju osiguratelj je obvezan bez odgađanja ugovaratelju osiguranja predati uredno sastavljenu i potpisanu policu osiguranja ili neku drugu ispravu o osiguranju (list pokrića i sl.). Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, ugovor o osiguranju osoba sklopljen je kad strane potpišu policu osiguranja.

Prema ocjeni ovog suda, jednako kao i prvostupanjskog, tužitelj je dokazao osnovu i visinu svog potraživanja, dok tuženik s druge strane nije dokazao da je ispunio svoju obvezu nastalu sklapanjem ugovora o osiguranju.

Međutim, osnovan je tuženikova u odnosu na troškove parničnog postupka koji su priznati tužitelju.

Tužitelj ima pravo na naknadu troška u iznosu od 5.312,50 kn koji se odnosi na za zastupanje na ročištu za glavnu raspravu održanom 22. veljače 2011. u iznosu od 1.000,00 kn uz PDV od 25%, (Tbr. 9. t. 1.), zastupanje na ročištu za glavnu raspravu održanom 7. studenoga 2011. i 27. siječnja 2012. svaki u iznosu od 500,00 kn uz PDV od 25 % (Tbr. 9. t. 2.), zastupanje na ročištu za glavnu raspravu održanom 29. veljače 2012. u iznosu od 1.000,00 kn uz PDV od 25%, zastupanje na ročištu za glavnu raspravu održanom 9. ožujka 2012. u iznosu od 250,00 kn uz PDV od 25% (Tbr. 9. t. 5.) i zastupanje na ročištu za glavnu raspravu održanom 19. ožujka 2012. u iznosu od 1.000,00 kn uz PDV od 25% (Tbr. 9. t. 1.).

Tužitelj nema pravo na naknadu troška za sastav tužbe u iznosu od 1.000,00 kn uz PDV od 25% budući da postupak nije pokrenut tužbom nego prijedlogom za ovrhu, a taj trošak sastava prijedloga za ovrhu je priznat u rješenju o ovrsi, nema pravo na naknadu troška za sastav podneska od 6. svibnja 2009. i 8. lipnja 2009. svaki u iznosu od 250,00 kn uz PDV od 25% jer se radi o podnesku kojim sudu dostavlja punomoć, odnosno obavještava sud gdje je punomoć deponirana i taj trošak ne može pasti na teret druge strane. Nadalje, nema pravo na naknadu troška za pristup na ročište 2. ožujka 2010., 28. rujna 2011., svaki u iznosu od 250,00 kn uz PDV od 25% jer ta ročišta za glavnu raspravu nisu održana, nema pravo na naknadu podneska od 22. veljače 2011. u iznosu od 1.000,00 kn uz PDV od 25% jer se radi o podnesku s istim datumom kada je održano ročište za glavnu raspravu, odnosno te navode iz podneska je trebao iznijeti na ročištu za glavnu raspravu.

Zato je odluka o trošku preinačena na način da je tužiteljev zahtjev za naknadu troška potvrđen u iznosu od 5.312,50 kn, a odbijen kao neosnovan za iznos od 5.355,00 kn.

Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci (čl. 368. st. 1. i čl. 373. ZPP-a).

Zagreb, 20. travnja 2021.

Sutkinja

Gorana Aralica Martinović, v.r.