Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj: 5 Gž-206/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda i to Katije Hrabrov, predsjednice vijeća, Marina Grbića, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Sanje Dujmović, članice vijeća, u građanskopravnoj stvari tužitelja J. O. OIB: … iz Z., zastupan po punomoćniku Đ. M., odvjetniku iz Z., protiv tuženika: 1. R. H. OIB: … iz Z., 2. I. H. OIB: … iz Z., i 3. M. H., OIB: … iz Z., svi zastupani po punomoćnici K. F., odvjetnici iz Z., radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 16. prosinca 2020. poslovni broj P- 3727/2020, u sjednici vijeća održanoj dana 20. travnja 2021.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja J. O. kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 16. prosinca 2020. poslovni broj P-3727/2020, s time da se odbija i zahtjev za naknadom troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja pod točkom I njezine izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„1. Pravno je nevaljana vlastoručna oporuka pok. J. O., Z., od 01. siječnja 2009.

2. Pravno je nevaljana vlastoručna oporuka pok. J. O., Z., od 10. siječnja 2009.

3. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati parnični trošak u roku od 15 dana.“

Točkom II naloženo je tužitelju isplatiti tuženicima parnični trošak u iznosu od 4.250,00 kuna, u roku od 15 dana.

2. Protiv gornje presude žalbu je izjavio tužitelj J. O. zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se odluka preinači ili ukine.

3. U odgovoru na žalbu u bitnom je predloženo odbijanje žalbe.

4. Žalba nije osnovana.

5. Svoju odluku sud prvog stupnja prije svega detaljno obrazlaže time:

- da je sporno je li pok. J. O. u trenutku sastavljanja predmetnih oporuka bila sposobna za rasuđivanje, da li je ista potpisala predmetne oporuke, jer je rješenjem istog suda od 11. veljače 2011. određen prekid u ostavinskom postupku iza pok. J. O., a tužitelj J. O. je upućen pokrenuti parnicu protiv tuženika radi utvrđenja da pismena oporuka ostaviteljice od 10. siječnja 2009. nije istinita niti pravovaljana jer u to vrijeme ostaviteljica bila nesposobna za rasuđivanje radi bolesti, prisiljena na pisanje tih oporuka, a vjerojatno oporuka nije pisana rukom ostaviteljice,

- da je uvidom u oporuku od 1. siječnja 2009. utvrđeno da je ista vlastoručno napisana i potpisana po J. O., a iz sadržaja oporuke je vidljivo da ostaviteljica, potpisana J. O. ostavlja osobi naznačenoj kao E., Š.

i tatoid sve, i novac i stan i sve stvari u njemu. Uvidom u oporuku od 10. siječnja 2009. utvrđeno je da je ista vlastoručno napisana i potpisana po J. O., a iz sadržaja oporuke je vidljivo da ostaviteljica, potpisana J. O. iz Z., JMBG: … ostavlja svoj stan kojeg je vlasnica 1/1, stvari u njemu i novac u bankama isključivo R. H., akademskom kiparu i slikaru, kod H. ili u Z., JBMG-naznaka da ne zna cijeli: … ili 109? i da je to njena posljednja volja,

- da tužitelj u svom iskazu navodi da je sa sestrom J. O. bio u kontaktu do 7. ožujka 2009. svakodnevno, da se on brinuo o njoj jer je bolovala od raka dojke, da je išla na kemoterapije, da je 7. ožujka 2009. J. O. provalio u stan i živio je s njom do njene smrti, da on nakon toga nije ulazio u stan, ali je sa sestrom i dalje kontaktirao na način da je dolazio u bolnicu, da je početkom svibnja 2009. bila hospitalizirana, da ju je vidio i u travnju 2009. kada je nastavila s kemoterapijom, da je u siječnju 2009. njegova sestra mogla rukama pisati npr., da je bila teško pokretna, da nije mogla hodati bez pomoći druge osobe, da je bolovala od šizofrenije tako da je u nekim trenucima bila prisebna, a u nekim ne, da je tako u nekim trenucima mogla shvatiti značenje napisanog, a u nekim ne, da ne zna i ne može odgovoriti na pitanje da li je njegova pokojna sestra mogla napisati tekst 1. siječnja i 10. siječnja 2009. i da li je mogla shvatiti značenje napisanog, da je njemu njegova pokojna sestra pričala da je sa ranijim tuženikom imala neku vezu prije 10 godina, ali da se to raspalo, da može reći da je to bila veza kao nešto da su hodali, da taj tuženik nikad nije zalazio u sestrinu kuću, da mu se sestra rekla u siječnju 2009. da je taj tuženik svakodnevno naziva, da joj govori da ju liječnici truju, da će ju oni strpati u D. R., da ne može objasniti sadržaj napisane oporuke jer ništa u toj oporuci što piše ne stoji, da je to možda pisala pod prijetnjom, da je ona bila možda u takvom psihičkom stanju, da je stalno između njega i sestre bilo trzavica vezanih za gomilu stvari u njezinom stanu, da je naime ona bila vezana za svaku stvar, a stan je bio pretrpan do plafona i da bi uopće patronažna sestra i liječnik mogli do nje, to se moralo raščistiti, da njegova sestra nikada nije govorila da bi stan ostavila ranijem tuženiku već da će stan ostaviti tužiteljevoj djeci, da on nije bio opunomoćen na sestrine račune, da je u siječnju 2009. njegova sestra imala trenutaka kada je bila potpuno prisebna, ali je bilo i trenutaka kada je bio potpuni raspad sistema, da je njegova sestra kada je oboljela, počela slati poruke svima koje pozna, njemu, pa tako i tuženiku, a kada je raniji tuženik shvatio da će ona umrijeti, da boluje od raka, počeo je oko nje oblijetati, da je on 7. ožujka 2009. dobio od sestre poruku na telefon da je netko u stanu, da od 7. ožujka 2009. nadalje nije išao u stan jer je brava bila promijenjena, da ju je on iz bolnice u travnju dopratio do stana, da su joj bolničari pomogli da uđe u stan, a u stanu je bio tuženik, da mu je sestra stalno govorila da će ona problem sa tuženikom riješiti za koji mjesec, da je njegova sestra kroz dan stalno mijenjala raspoloženja, da njegova sestra i tuženik nikad ništa nisu stekli zajedno, da koliko on zna da se vodi postupak radi utvrđenja izvanbračne zajednice tuženika i njegove pokojne sestre, da je on platio trošak sahrane svoje sestre, da mu je sestra u porukama iza 7. ožujka 2009. pisala da ju je tuženik namamio da ne pozove policiju, nekim tabletama, nekim obećanjima da će ju izliječiti, da bi ga se voljela riješiti, ali da je jako agresivan, da je 7. ožujka nazvao policiju i kad je policija došla njegova sestra im je rekla da je tuženik u stanu njezinom voljom, da je on podnio zahtjev za skrbništvo nad sestrom iza 7. ožujka 2009. kada je prestala ići na kemoterapije, ali da o tom nikada nije odlučeno, da je od 3. do 9. mjeseca 2009. tuženik bio stalno u stanu sa sestrom, da su svi aparati u stanu bili pokvareni, da stan nije bio podoban za stanovanje, da koliko on zna da je tuženik bio kroz dan u stanu, a navečer je negdje drugdje išao na spavanje jer taj stan nije bio uređen, da je njegova sestra imala obiteljsku mirovinu zbog svojeg psihičkog stanja, da misli 5.500,00 kuna, da joj je on nabavljao hranu do 7. ožujka 2009., a poslije više nije mogao, da je njemu sestra napisala poruku da neka bude oprezan jer ju raniji tuženik zna dobro potpisati, da mu je sestra poslala poruku da je napisala oporuku i da je ta oporuka u jednom ormaru i neka ju tamo uzme. Tužitelj tijekom iskaza predaje sudu oporuku kojom je sestra njemu ostavila imovinu, a koja oporuka je bez datuma i to je oporuka o kojoj je pričao da mu je napisala sestra da je oporuka u ormaru i da ju uzme, da on ne zna kada je sestra napisala tu oporuku, da dok je bila bolesna njegova sestra nije bila fizički maltretirana, da prije toga ima u porukama da mu je sestra pisala da se veza nje i ranijeg tuženika prije 10 godina završila fizičkim obračunom, da je on do nove godine 2008. na 2009. raščistio stan, da do tada nije bio podoban za stanovanje dvije osobe, da je rijetko prespavao kod sestre kada je kod nje dolazio svakodnevno možda 2-3 puta, da ga je 1. listopada 2008. nazvala sestra iz bolnice Rebro i rekla da boluje od raka te je nakon toga svakodnevno dolazio kod nje, neki puta i dva puta na dan, da su se prije toga on i sestra viđali jedan do dva puta godišnje, obično na groblju, na grobu roditelja, a komunicirali su pismima i SMS porukama, da mu je u 8. mjesecu 2008. sestra poslala poruku da fizički ne može ići u nabavku, da ju bole leđa te da ako može koga poslati da joj ode u kupovinu, da je 1. listopada 2008. sestru do bolnice dovela hitna, da je hitnu zvala dr. Kodžić koju je pozvao raniji tuženik, da po njegovom saznanju raniji tuženik između 10. mjeseca 2008. i 3. mjeseca 2009. nije dolazio u stan, da on nije imao načina da sestri onemogući viđanje ranijeg tuženika,

- da iz iskaza tužitelja, u onom dijelu koji je od utjecaja za rješenje predmetne pravne stvari, sud je utvrdio da se isti sa svojom sestrom, pok. ostaviteljicom J. O. do 1. listopada 2008., odnosno do trenutka kad je saznao da je ista oboljela od raka, viđao jedan do dva puta godišnje, a nakon toga da je svakodnevno dolazio kod nje i to do 7. ožujka 2009. od kojeg dana je bila promijenjena brava na sestrinom stanu, a zajedno sa sestrom u stanu od 3. mjeseca 2009. godine do 9. mjeseca 2009. godine je bio raniji tuženik, da je u siječnju 2009. njegova sestra imala trenutaka kada je bila potpuno prisebna, ali je bilo i trenutaka kada je bio potpuni raspad sistema, da njegova sestra dok je bila bolesna nije bila fizički maltretirana,

- da prednik tuženika R. H. svom iskazu navodi da nije vidio kada je J. pisala oporuku 1. siječnja 2009. i 10. siječnja 2009. jer nije mogao, da je naime ona od 16. listopada 2008. bila u zatočeništvu svoga brata, a o toj oporuci mu nije govorila, da ima SMS poruke u kojima mu ona piše da ukoliko ju ne spasi iz tog zatočeništva, da ne želi da brat i njegova obitelj bilo što dobije iza nje, nego da će mu ostaviti stan kao znak zahvalnosti, da je taj stan pokojna J. a otkupila, da je on sa pokojnom Jasnom živio od 2000. godine, odnosno godinu dana ranije od 1999. godine, da su živjeli u stanu u R., da je 15. listopada 2008. tužitelj J.

O. provalio u stan, da njega tada nije bilo kod kuće te je tužitelj J. O. razasuo stvari po stanu i to slikao, da je dopremio veliku količinu otpada i to je sve slikao kako bi rekao da je J. bolesna i kako bi ju smjestio u neku ustanovu, da je on 16. listopada 2008. pokušao ući u stan, ali da nije mogao jer je bila promijenjena brava, da je zvao policiju, da je bio i u policiji i da su rekli da će doći u stan, ali da nisu došli, nego su došli nakon pola sata, da je J. protivno svojoj volji dopremljena u stan, a da ju je dopremio tužitelj J. O. 16. listopada 2008.,

da mu je poslala poruku neka svakako dođe policija jer je pala s kreveta i da se ne može dići, da je on bio s policajcem ispod stana i da je čak dao J. na telefon policajcu, da je za to vrijeme ona ležala na podu, nije se mogla podići natrag u krevet nego je onda došao tužitelj J. O. i ušao u stan i vratio ju u krevet, da je tužitelja J. O. zvala J., da on od 16. listopada 2008. do 6. ožujka 2009. nije dolazio u stan, odnosno nije dolazio u stan od 15. listopada 2008., da je policiji prijavio da je J. u zatočeništvu od strane brata odmah čim je to saznao, da je prijavio i CZSS M., da se sa tužiteljem J. O. nije nalazio jer

s njim nije ostvario nikakav razuman kontakt, da je tužitelj J. O. naime za vrijeme dok su oni živjeli u tom stanu provaljivao u stan na više načina i o tome postoje policijski zapisnici, da je J. 6. ožujka sama otvorila vrata nakon što je pila sredstva za jačanje koje joj je on slao preko patronažne sestre, da je J. tražila da donese sigurnosnu bravu i tada je te večeri 6. ožujka on promijenio bravu na ulaznim vratima stana, da je tužitelj 7. ožujka pokušao ući u stan, ali da nije mogao te je angažirao interventnu policiju, da je on nakon Jasnine smrti u krevetu našao oporuke od 1. i od 10. siječnja 2009., da je J. od karcinoma oboljela sredinom ljeta 2008. godine, da je on tada bio u stanu u R., da on ima troje djece, da najmlađi sin ima 20 godina, da je najmlađi sin 2008. godine imao 16 godina i da je bio kod majke, da je on već godinama prijavljen u V., da je u V.j 2008. i

2009. plaćao režije za jednu osobu, odnosno za sebe, da je J. u R. plaćala režije za jednu osobu, da nikada Jasnu nije prisiljavao da s njim sklopi ugovor o doživotnom uzdržavanju, da je on fizički nabavljao lijekove kada je bila bolesna, da nije tražio Jasnu da plati lijekove koje joj je on u ljekarni plaćao za nju, da nikada Jasni nije preporučivao terapiju gladovanjem, da nikada J. nije tukao, da je čista izmišljotina da bi J. rekla tužitelju da nikad nije dobila jaču batinu nego od H., da je V. J. donosila hranu, da je troškove pogreba Jasne platio tužitelj J. O., da on nije mogao platiti troškove jer je tužitelj J.

O. preuzeo tijelo i potpisao da će dalje brinuti, da se patronažna sestra koja je obilazila J. zvala S. R., da mu nije poznata osoba pod imenom

N., da je J. isplatila tužitelja J. O. za polovicu stana koji je

naslijedila od roditelja, a da je to stan u R., da koliko on zna da su u trenutku ostavinske rasprave J. i tužitelj J. O. bili suvlasnici nekretnine u

R., da je on Jasni nudio brak, međutim, J. i on su zaključili da mogu i tako živjeti, da mu J. nikad nije rekla da se on želi vjenčati s njom radi stana, da J.

nije odbila s njim sklopiti brak, da je on nudio brak, ali na tome da nije inzistirao, da su gospodin i gospođa Horvat susjedi u stanu ispod predmetnog stana, a C. su susjedi u istom katu preko puta, da su J. i on imali zajedničke financije i da su živjeli u istom stanu, da su bili u ljubavnoj vezi. Kada mu se predočavaju fotografije navodi da su to fotografije stana u kojem su živjeli, ali da stan nije bio u takvom stanju kakav je na fotografijama, da je J. morala, kada se razboljela, nositi pelene, da je on nabavljao pelene, da su dio toga zajednički kupili, a dio je odobren preko HZZO-a, da misli da je on 2008. godine bio u mirovini, da je tada mirovina bila 3.400,00 kuna, da presudom nije bio obvezan uzdržavati maloljetnog sina, da je mjesečno tada plaćao za sina između 300,00 i 450,00 kuna, da su režije u V.j bile 250-300,00 kuna, da je režije u stanu u R. plaćala J.

do svoje bolesti svojim novcima, da kako je često putovala i nije je bilo u Z. da je za to vrijeme račune koji su dolazili on platio, da je do 16. listopada 2008. stan u R. bio podoban za stanovanje,

- da je iz iskaza prednika tuženika, u onom dijelu koji je od utjecaja za rješenje predmetne pravne stvari, sud prvog stupnja utvrdio da je bio u vezi sa pok. ostaviteljicom J. O., da u periodu kad su predmetne oporuke napisane nije bio niti je mogao biti u stanu sa pok. ostaviteljicom, da je predmetne oporuke nakon Jasnine smrti našao u krevetu, da nije mogao ući u stan u kojem je živjela pokojna J. u periodu od 15. listopada 2008. do 6. ožujka 2009. kada ga je pok. J.

pustila u stan i da je taj dan na zahtjev pok. J. promijenio bravu na ulaznim vratima, da se brinuo za pok. Jasnu dok je bila bolesna, a s njom je živio i u periodu od 6. ožujka 2009. do njezine smrti,

- da je provedenim grafološkim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za dokumente i rukopise prof. I. J., kojem je bio zadatak utvrditi da li je pok. J.O. svojom rukom ispisala i potpisala oba sporna dokumenta koje se fotokopije nalaze na listu 7 i 8 spisa (oporuke od 1. siječnja 2009. i 10. siječnja 2009.), utvrđeno je da je pok. J. O. vrlo vjerojatno-gotovo sigurno svojom rukom ispisala i potpisala oba sporna dokumenta kojih se fotokopije nalaze na listovima 7 i 8 spisa. Na naprijed navedeni nalaz i mišljenje stranke nisu isticale nikakve primjedbe niti prigovore, a isti prihvaća i ovaj sud obzirom je jasan, potpun, stručno obrazložen te izrađen u skladu s pravilima grafološke struke,

- da je provedenim medicinskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku dr. G. M., a kojem je zadatak bio očitovati se temeljem dokumentacije u spisu da li je sada pok. J. O. na dan 1. siječnja 2009. i na dan 10. siječnja 2009. bila sposobna za rasuđivanje na način da bi bila sposobna shvatiti značenje očitovanja volje u oporukama od navedenih datuma vještak je utvrdio da je razina intelektualno-mnestičkog funkcioniranja u vrijeme sklapanja spornih oporuka, a prema uvidu u dostupnu medicinsku dokumentaciju, bila takva da se ne nalazi elemenata koji bi ukazivali na nespornu i jasno izraženu psihopatološku simptomatiku tempore acti, da na temelju svega navedenog ne postoje decidirani medicinski podaci koji bi upućivali na donošenje mišljenja o nesposobnosti za sačinjenje bilo kojeg pravnog akta imenovanje, odnosno forenzička se relevantnost mora uvijek jasno dokazati dijagnosticiranjem određenih simptoma koji po svojoj vrsti, naravi i intenzitetu, mogu dovesti u pitanje dostatnost i intelektualnih i voljnih funkcija za sačinjenje akta, da se u spomenutoj medicinskoj dokumentaciji ne nalazi podataka koji bi upućivali na prisutnost psihopatološke simptomatike takve vrste, naravi i intenziteta koja bi imala za posljedicu distorziju realiteta na sporne datume, da su u ovakvoj vrsti medicinskog vještačenja od isključive forenzičke-psihijatrijske relevantnosti podaci sadržani u medicinskoj dokumentaciji, da uzevši u obzir naprijed navedene argumente smatra da nema jasnih i nedvojbenih medicinsko utemeljenih dokaza u vidu izražene psihopatološke simptomatike koja bi po svojoj vrsti, naravi i intenzitetu dovodila u pitanje sposobnost za rasuđivanje pok. J. O. u vrijeme davanja oporuka koje su predmet tužbenog zahtjeva, odnosno smatra da je bila sposobna shvatiti značenje očitovanja volje u oporukama od navedenih datuma,

- da na naprijed navedeni nalaz i mišljenje prednik tuženika nije isticao nikakve primjedbe niti prigovore dok je tužitelj na ročištu od 12. ožujka 2019., po predaji daljnje medicinske dokumentacije pok. J. O., predložio pozvati stalnog sudskog vještaka G. M. da se očituje da li bi ta medicinska dokumentacija bila od utjecaja na njegov nalaz i mišljenje. Po naprijed navedenom prijedlogu tužitelja stalni sudski vještak dr. G. M., na ročištu održanom dana 20. siječnja 2020., navodi da je tijekom same rasprave izvršio uvid u dodatnu medicinsku dokumentaciju pok. J. O., a koju nije imao na uvid prilikom izrade njegovog pisanog nalaza i mišljenja, da se ista odnosi na bolničko psihijatrijsko liječenje pokojne tijekom 1987. i 1988. godine, a zbog akutne psihoze, dok se u jednom navratu, dakle u studenom 1987. godine bilježi dijagnoza 295, što je po starijoj klasifikaciji oznaka za shizofreniju, da se također, u medicinskoj dokumentaciji nalazi nalaz CT mozga od 10. kolovoza 2009. u kojem se opisuju multiple žarišne promjene mozga, da obzirom da prilikom izrade nalaza i mišljenja nije našao podataka koji bi govorili u pravcu psihotične distorzije realiteta pokojne temporeacti, kao niti simptoma koji bi ukazivali na eventualno kognitivno zakazivanje da nije utvrdio medicinsko utemeljenih dokaza da bi kod pokojne bila prisutna eventualna psihopatološka simptomatika, a koja bi bila od utjecaja na njenu sposobnost rasuđivanja, također tempore acti, da novo priložena medicinska dokumentacija nije od značenja za zaključke u njegovom pisanom nalazu i mišljenju te u cijelosti ostaje kod istog, da je pokojnoj tijekom bolničkog liječenja od studenog 1987. do veljače 1988. godine preporučen psihofarmak L. u dozi od 75 mg dnevno, a isti se rabi u liječenju psihotičnog poremećaja, da se međutim, navedeni lijek sukladno današnjim smjernicama propisuje kod tzv. refrakternih oblika, dakle onih koji ne odgovaraju zadovoljavajuće na ostale psihofarmake, no u svakom slučaju u većoj dozi, pritom napominje da se u medicinskoj dokumentaciji koju je imao na uvid nigdje ne navodi propisivanje antipsihotika, da je teoretski moglo biti od utjecaja neuzimanje preporučenih antipsihotika da se psihička bolest kod pokojne pogoršala, no da međutim, o takvom eventualnom pogoršanju statusa psihičkih funkcija nema podataka u dostupnoj medicinskoj dokumentaciji, a koja uključuje i bolničko liječenje u listopadu 2008. godine kada je i pregledana od psihijatra gdje su njene tegobe podvedene pod dijagnozu "umjerene depresivne epizode" (F 32.1), da se klinička slika pokojne iz 1987. i 1988. godine ne može uspoređivati sa periodom potpisivanja spornih oporuka, a i u posljednjem otpusnom pismu koje je imao na uvid nema nikakvih podataka o eventualnim psihotičnim obilježjima u statusu psihičkih funkcija pokojne, da se prešućivanje karcinoma dojke od strane pokojne ostaviteljice svojoj okolini ne može podvesti pod eventualnu kliničku sliku psihoze iz razloga što je poznato da neke osobe u ovakvim situacijama jednostavno reagiraju negacijom, ponovno ističe da u posljednjem otpusnom pismu iz 2008. godine nema nikakvih podataka koji bi ukazivali na psihotičnu simptomatiku pokojne, u pogledu nalaza CT mozga od 10. kolovoza 2009. koji opisuje višestruke žarišne promjene mozgovine vještak izjavljuje da nalaz sam po sebi nikada ne čini dijagnozu, već dijagnoza mora biti postavljena i temeljem kliničke slike odnosno simptomatike, da dakle, navedeni nalaz nema korelacije na kognitivne sposobnosti pokojne iz razloga što istoj nije opisano u dostupnoj medicinskoj dokumentaciji,

- da tužitelj na ovako dano usmeno očitovanje vještaka nije stavljao nikakve primjedbe niti prigovore već je samo predložio provesti novo vještačenje po vještaku psihijatru. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka dr. G. M. i to kako pisani nalaz, tako i usmeno očitovanje istog, jer se isti zasniva na dokumentaciji koja prileži spisu, te ovaj sud za iste drži da su jasni, dosljedni i stručno obrazloženi, te da nema proturječnosti niti nedostataka u istima, tako da inzistiranje tužitelja na provođenju novog vještačenja, a pri tom ne ističući nikakve posebne primjedbe niti prigovore, nisu pravilnost danog mišljenja doveli u sumnju. Iz navedenog nalaza i mišljenja sud je nedvojbeno utvrdio da je sada pok. J. O. bila tempore acti sposobna očitovati svoju pravno relevantnu volju odnosno bila je sposobna shvatiti značenje očitovanja volje u oporukama od navedenih datuma,

- da je odredbom čl. 26. st. 1. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine broj“ 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15 i 14/18, dalje - ZN) propisano da oporuku može napraviti svaka osoba sposobna za rasuđivanje koja je navršila 16 godina života, st. 2. istoga članka propisano je da je oporuka ništava ako u vrijeme sastavljanja oporučitelj nije imao 16 godina života ili nije bio sposoban za rasuđivanje. Ako se ne dokaže suprotno, smatrat će se da je oporučitelj u trenutku sastavljanja oporuke bio sposoban za rasuđivanje. Oporučitelj nije bio sposoban za rasuđivanje ako u tom trenutku nije bio u stanju shvatiti značenje svojeg očitovanja i njegove posljedice, ili nije bio u stanju vladati svojom voljom toliko da postupa u skladu s tim znanjem. Odredbom čl. 30. st. 1. ZN-a propisano je da je oporuka valjana ako ju je oporučitelj vlastoručno napisao i ako ju je potpisao, dok je st. 2. istog članka propisano da za valjanost oporuke nije nužno, ali je korisno da su u njoj naznačeni mjesto i datum kad je sastavljena. Slijedom svega navedenoga sud zaključuje da nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 26. st. 2. ZN-a, odnosno da tužitelj nije uspio dokazati da pok. J. O. u trenutku sastavljanja oporuke od 1. i 10.1.2009. nije bila sposobna za rasuđivanje, kao što nije dokazao da predmetna oporuka nije sastavljena u skladu sa odredbom čl. 30. st. 1. ZN-a, pa je valjalo odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

6. Po ocjeni ovog suda pobijana presuda nije opterećena niti jednom bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. («Narodne novine», broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje ZPP) na koje pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a, a ni onom iz točke 11. na koju se upire u žalbi jer presuda nema proturječnosti ili nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

7. Nadalje, u donošenju pobijane odluke nije počinjena ni relativno bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 261. st. 2. ZPP-a na koju se ukazuje u žalbi jer je medicinski vještak prim. G. M., dr. med. spec. psihijatar,

subspec. forenzičke i biologijske psihijatrije nalaz dao lege artis usmeno odgovorivši na pitanja i prijedloge tužitelja J. O. i na temelju cjelokupne medicinske dokumentacije ostaviteljice decidirano ostajući pri pisanom mišljenju da je tempore acti tj. u vrijeme pisanja spornih vlastoručnih (alografskih) oporuka ostaviteljica bila sposobna za oporučno raspolaganje unatoč činjenici lošeg zdravstvenog stanja i da je uzimala i psihofarmak L. na koji nalaz tužitelj J. O. nije imao nikakvih prigovora pa nije bilo nikakve potrebe da se prihvati njegov prijedlog za kontrolnim vještačenjem putem drugog psihijatra, u smislu čl. 261. st. 2. ZPP-a, jer to ničim nije argumentirano, a zbog čega bi sud eventualno bio dužan intervenirati u smislu citirane procesne odredbe, nego se i u ovoj žalbi tvrdi da bi nalaz imao nedostataka jer da je ostaviteljica bila u lošem zdravstvenom statusu i koristila psihofarmak o kojim činjenicama je vještak vodio računa i dao mišljenje.

8. Što se tiče širokih žalbenih navoda da je ostaviteljica oporuke sastavila pod prisilom treba reći da prema čl. 28. st. 1. i 2. ZN-a poništenje oporuke ili pojedinih njezinih odredaba zbog prijetnje ili sile, prijevare ili zablude, može zahtijevati samo osoba koja za to ima pravni interes i to u roku od godinu dana od kada je doznala za postojanje uzroka nevaljanosti, ali najkasnije za deset godina od proglašenja oporuke i da rok od godinu dana ne može početi teći prije proglašenja oporuke.

9. Oporuke su proglašene 21. listopada 2009. pa nije protekao subjektivni rok od godine dana jer je tužba podnesena 22. ožujka 2011. Naime, kako je tužitelj osporio oporuku u ostavinskom postupku pred ostavinskim sudom onda to osporavanje ima za posljedicu prekid zastarijevanja koje traje sve do pravomoćnosti rješenja ostavinskog suda o upućivanju na parnicu, a u konkretnom slučaju tužitelj bi pokrenuo parnicu sukladno uputi iz rješenja od 11. veljače 2011. poslovni broj O- 6229/2009 (v. odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 445/1994.).

10. Na te okolnosti nakon ukidne odluke i ponovljenog postupka svoju odluku sud prvog stupnja obrazlaže time da tužitelj J. O. u dokaz svojih tvrdnji da su predmetne oporuke sačinjene pod prisilom dostavlja ispis sms poruka (list 49- 57 spisa) koje mu je slala pok. J. O. od 7. ožujka do 15. kolovoza 2009.,

dakle, dva do osam mjeseci nakon pisanja predmetnih oporuka (oporuke sastavljene 1. siječnja 2009. i 10. rujna 2009.) iz čega proizlazi da poruke ne mogu biti dokaz da je prema istoj vršena prisila neposredno prije ili u trenutku pisanja oporuka naročito kad se ima u vidu da i tužitelj J. O. i prednik tuženika u svojim iskazima navode da prednik tuženika u periodu pisanja oporuka nije imao pristup ostaviteljici, druge dokazne prijedloge na navedenu okolnost tužitelj J. O. nije niti predlagao, a na ročištu održanom 10. studenoga 2020. izjavljuje da, imajući u vidu rješenje Županijskog suda u Zadru, smatra da ne treba izvoditi nikakve daljnje dokaze te stoga predlaže zaključiti glavnu raspravu, čime je tvrdnja tužitelja J. O. da su predmetne oporuke sastavljene pod prisilom u cijelosti nedokazana u smislu čl. 221.a ZPP-a, a stoga i neosnovana. Slijedom navedenoga, kako činjeničnim navodima tužbe i samom tužbom tužitelj J. O. predlaže utvrditi da su predmetne oporuke pravno nevaljane čime ukazuje na ništetnost predmetnih oporuka, dok činjeničnim navodima da je prednik tuženika svjesno manipulirao voljom ostaviteljice ukazuje na pobojnost pa je već iz navedenog zahtjev u odnosu na istaknuti razlog da je oporuka sačinjena pod prisilom trebalo odbiti kao neosnovan. Naprijed navedeno tim više obzirom da tužitelj J. O. iz

naprijed navedenih razloga nije niti dokazao da je prema pok. ostaviteljici od strane prednika tuženika vršena bilo kakva prisila radi sačinjenja predmetnih oporuka.

11. Glede pravilnosti primjene materijalnog prava valja kazati da je odredbom čl. 27. st. 1. ZN-a propisana mogućnost poništenja oporuke zbog mana volje ako je oporučitelj bio natjeran prijetnjom ili silom da je napravi ili se odlučio napraviti je zbog toga što je bio prevaren ili što se nalazio u zabludi, dakle, radi se o manama volje koje imaju za posljedicu nevaljanosti oporuke u smislu točke I. Glave druge ZN-a.

12. Činjenica je da je oporučiteljica u vrijeme sastavljanja sporne oporuke bila sposobna za rasuđivanje i oporučno raspolaganje pa ukoliko bi oporuku sačinila pod prinudom, kako to tvrdi tužitelj J. O., to je trebalo, ali nije, ipak sa sigurnošću dokazati da je taj element nevaljanosti egzistirao u vrijeme sastavljanja oporuka koje je oporučiteljica svojom rukom napisala i potpisala u smisli čl. 30. ZN-a jer nakon grafološkog vještačenja više nije bila sporna autentičnost oporuka, pa je pravilno sud prvog stupnja odbio tužbeni zahtjev za utvrđenje oporuka nepravovaljanim. Naime, oporuka je formalan pravni posao i potrebno je da je sačinjena u obliku koji je predviđen za valjano oporučivanje, ali u odnosu na pitanje valjanosti i nevaljanosti oporuke postoje zakonski kriteriji kojima se to prosuđuje.

13. Valja dodati da prijetnja kao mana volje ne podrazumijeva pogrešnu predstavu o stvarnosti, što je obilježje zablude i prijevare, već je riječ o volji koja je izraz točne predstave stvarnosti, ali koja je izjavljena kao rezultat određenog pritiska, a pritisak treba da je učinjen upotrebom fizičke sile i izazivanjem straha u smislu 279. st. 1. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine», broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18). Dakle, razlikuju se dvije vrste prinude: fizička i psihička prinuda ili prijetnja gdje se kod fizičke radi o upotrebi fizičke sile u momentu davanja izjave (zlostavljanjem, nanošenjem tjelesnih ozljeda, fizičkim mučenjem i sl.), a kod psihičke vrši se pritisak na volju onoga koji daje izjavu izazivanjem straha od buduće opasnosti koja će se dogoditi njemu ili njegovim bliskim osobama ili trećim osobama.

14. U konkretnom slučaju tužitelj J. O. se u bitnom poziva na određene sms poruke ostaviteljice koje datiraju nakon sastavljanja spornih oporuka, a čiji bi sadržaj po mišljenu tužitelja J. O. ukazivao na postojanje psihičke prinude u vrijeme sačinjenja oporuke, tj. da je sestra tužitelja J. O. bila natjerana na sastavljanje oporuke od strane R. H.. Točno je da

se u nekim porukama navodi da njezin životni partner R. H. želi stan i da mu neće ništa ostaviti, ali po ocjeni ovog suda sve te poruke treba promatrati u svjetlu da R. H. nesporno par mjeseci nije bio u stanu s ostaviteljicom u to vrijeme, da je ostaviteljica očito bila razapeta između - materijalnih očekivanja tužitelja J. O. kao brata čemu se odlučno opirala kako to bjelodano vrlo detaljno proizlazi iz prvog dijela sadržaja oporuke (list spisa 7 i 8) te - ljubavi i potrebe za zajedničkim životom s R. H. i željom da se vrati u stan nakon kraćeg prekida ma kako njihov život bio buran, do koje zajednice života je ponovno došlo početkom ožujka 2009. nakon što je u siječnju odredila svog životnog partnera R.H.ili muža kako ga naziva u oporuci kao oporučnog nasljednika, pa je tim sms porukama ostaviteljica očito htjela za života teško bolesna na verbalnoj razini zadržati prijateljski odnos s bratom, ali ništa više, jer nije, iako je imala mogućnosti i vremena da je to htjela do smrti 3. rujna 2009., opozvati oporuku na jedan od mogućih načina iz čl. 64. do čl. 66. ZN-a, pa je prihvatljiv navod R. H. da je za oporuku saznao tek nakon smrti ostaviteljice.

15. Slijedom iznesenog obrazloženja valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu, zajedno s odlukom o trošku, dok je odluka o trošku žalbenog postupka donesena u smislu čl. 166. st. 1. ZPP-a.

U Zadru, 20. travnja 2021.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Katija Hrabrov, v.r.