1

Poslovni broj: 14 Gž-893/2023-2

 

 

Poslovni broj: 14 Gž-893/2023-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, te Snježane Šaško sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak-Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. R. iz V., OIB:..., zastupanog po punomoćniku I. V., odvjetniku iz K., protiv tuženika P. b. Z. d.d. Z., OIB:... zastupanog po punomoćnici P. V., odvjetnici iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Sesvetama, Stalne službe u Vrbovcu, poslovni broj: 16 P-228/2021-31 od 26. lipnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 28. veljače 2024.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sesvetama, Stalne službe u Vrbovcu, poslovni broj: 16 P-228/2021-31 od 26. lipnja 2023. u točkama I., II., III. i IV. izreke.

 

r i j e š i o   j e

 

I. Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća, te se presuda Općinskog suda u Sesvetama, Stalne službe u Vrbovcu, poslovni broj: 16 P-228/2021-31 od 26. lipnja 2023.:

 

- potvrđuje u dijelu točke V., kojim je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 1.463,24 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 26. lipnja 2023. do isplate;

 

- preinačuje u preostalom dijelu točke V., na način da se odbija kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 597,24 EUR.

 

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

III. U nepobijanoj točki VI. izreke prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom u točki I. izreke utvrđene su ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 9011155992, solemniziranog 20. travnja 2006. po javnom bilježniku D. K. pod poslovnim brojem OU-144/06, u dijelu u kojemu je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva, da se promjene ugovorene kamatne stope mogu vršiti u skladu s važećim odlukama tuženika, te u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju preplaćeni iznos s osnova valutne klauzule u iznosu od 10.473,73 kn/1.390,14 EUR sa zateznom kamatom na određene pojedinačne iznose. Točkom III. izreke utvrđena je ništetnom odredba navedenog Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena naknada za obradu kredita, koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1% (slovima: jedan posto) od iznosa kredita...“, dok je točkom IV. izreke naloženo tuženiku isplatiti tužitelju s osnova naknade za obradu kredita iznos od 78,33 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 21. travnja 2006. do isplate. Točkom V. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju troškove postupka u iznosu od 2.060,48 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 26. lipnja 2023. do isplate, dok je točkom VI. izreke odbijen tužitelj s preostalim dijelom zatraženog parničnog troška.

 

2. Navedenu presudu u točkama I., II., III., IV. i V., pravovremeno izjavljenom žalbom, pobija tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i dosudi mu troškove postupka sa zateznom kamatom (uključujući i trošak žalbenog postupka), a podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

3. Na žalbu nije odgovoreno.

 

4. Žalba tuženika djelomično je osnovana glede odluke o troškovima postupka, dok je u ostalom dijelu neosnovana.

 

5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti određenih dijelova Ugovora o kreditu broj 9011155992, sklopljenog između stranaka 18. travnja 2006., i to odredbi kojima je ugovorena redovna promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke, valutna klauzula u CHF i naknada za obradu kredita, te zahtjevi za isplatu novčanih iznosa od 1.390,14 EUR (10.473,73 kn) i 78,33 EUR, koji su po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i naknadi za obradu kredita isplaćeni tuženiku.

 

6. Ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelja prvostupanjski sud je utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je između stranaka 18. travnja 2006. sklopljen Ugovor o kreditu broj 9011155992 (dalje: Ugovor o kreditu), kojim je tuženik kao kreditor odobrio tužitelju kao korisniku kredita za kupnju vozila kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 12.732,90 CHF prema srednjem tečaju za CHF na dan korištenja kredita s rokom otplate od 84 mjeseca, kojim je u čl. 4. ugovorena obveza tužitelja isplatiti tuženiku kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,17% godišnje, zatim u čl. 5. i 6. da se plaćanje kamate i anuiteta kredita vežu za valutu švicarskog franka, te u čl. 11.3. ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita

- da se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu, koji kredit je tužitelj otplatio 18. travnja 2013.

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđene u tom dijelu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao, te da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi kojima je tuženik ugovarao valutu uz koju je vezana glavnica CHF jer se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti je tuženik informirao potrošače o bitnim parametrima za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana

- da se fizičke i pravne osobe u posebnim parnicama za naknadu štete mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbe propisane čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, dalje: ZPP-a), kako to propisuje čl. 502.c istog Zakona i da je u tom slučaju sud vezan za utvrđenja u parnici u kojoj se osoba poziva na presude iz postupka kolektivne zaštite

- da je tužbom za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koja je podnesena Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. u predmetu poslovni broj: P-1401/12 prekinuta zastara u smislu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO-a), te je zastara počela ponovno teći pravomoćnošću navedene presude, dakle u odnosu na valutnu klauzulu od 14. lipnja 2018. (donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10), pa kako je tužba podnesena 13. svibnja 2021., to nije protekao petogodišnji zastarni rok radi čega je prigovor zastare neosnovan, što je u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dokazi do prekida zastare, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (za zaštitu kolektivnih interesa potrošača), time da je neosnovan i prigovor zastare potraživanja s osnova ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita, budući da zastarni rok počinje teći tek pravomoćnošću odluke kojom je utvrđena ništetnost sporne odredbe Ugovora o kreditu,

- da je nalazom i mišljenjem stalnog sudskog vještaka T. D., dipl. ecc., utvrđeno da je primjenom podataka o tečaju CHF na dan korištenja kredita i usporedbom s tečajem korištenim za obračun pri otplati kredita došlo do preplate u iznosu od 10.473,73 kn/1.390,14 EUR, dok je naknada za obradu kredita naplaćena 21. travnja 2006. u iznosu od 590,18 kn/78,33 EUR.

 

7. Na temelju navedenog prvostupanjski sud je zaključio da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovoren način promjene kamatne stope, valutna klauzula u CHF i naknada za obradu kredita, što je utvrđeno točkama I. i III. izreke presude, te imajući u vidu precizirani tužbeni zahtjev tužitelja, kojim s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF traži iznos od 10.473,73 kn/1.390,14 EUR te ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita iznos od 78,33 EUR, prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka, obvezao je tuženika točkama II. i IV. izreke isplatiti tužitelju navedene iznose na ime vraćanja stečenog bez osnove, primjenom čl. 1111. u vezi čl. 323. st. 1. ZOO-a, sa zateznom kamatom na utvrđene pojedinačne iznose primjenom čl. 1115. istog Zakona.

 

8. U žalbi tuženik ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, navodeći da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. 

Presude iz kolektivnog spora da nisu primjenjive jer nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnog interesa potrošača i ugovorne odredbe u predmetnom Ugovoru o kreditu. Osim toga, ističe da tužitelj nema pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 4. Ugovora o kreditu obzirom da je kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva u zastari, a nije navedeno ni zašto bi tužitelju sporne odredbe bile nejasne, nerazumljive ili neuočljive, time da je tužitelj imao mogućnost izbora između kredita vezanog uz valutu CHF ili uz valutu EUR. Ističe i da je osporio uzrokovanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i vještački nalaz koji je izrađen kao da su stranke ugovorile kunski kredit. Također, ističe da su tužitelju dosuđeni iznosi kao da je tečaj fiksni za vrijeme dok je bio viši od onog na dan isplate kredita, a za vrijeme kada je bio niži ostaje u primjeni promjenjivi tečaj, time da su pogrešno primijenjene i odredbe Zakona o zaštiti potrošača koje se odnose na nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima. Nadalje, ističe da je ugovorni odnos stranaka okončan 2013., tako da ne postoji povreda koju je potrebno otkloniti, pa je pozivanje suda na utvrđenja iz predmeta „Potrošač“ neosnovano, a osim toga ugovaranje valutne klauzule je dopušteno i zakonito. Osporava i stajalište prvostupanjskog suda da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara potraživanja tužitelja, te ističe da je Ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen, a tužitelj je u postupku isticao djelomičnu ništetnost spornih odredaba pa se eventualno radi o zabrani manjeg značaja, prema odredbi čl. 326. st. 2. ZOO-a. Konačno, ističe da naknada za obradu kredita nije nezakonito naplaćena, da je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora znao koliko će iznositi i na nju je pristao, a za nepoštenost nije dovoljno da se o ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već je potrebno da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te i u odnosu na istu osporava stajalište o nenastupanju zastare.

 

9. Ispitujući presudu u okviru žalbenih navoda tuženika i po službenoj dužnosti, ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koje su obrazložene određenim razlozima i presuda nema nedostataka radi kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost, a nije počinjena niti jedna druga bitna povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a.

 

10. Žalbenim navodima tuženika nije dovedeno u sumnju niti činjenično stanje utvrđeno po prvostupanjskom sudu, a niti pravilna primjena materijalnog prava. 

 

11. Pogrešan je stav tuženika da se pravna shvaćanja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu ne mogu primijeniti na konkretan Ugovor o kreditu, jer je isti prestao isplatom kredita, obzirom činjenica da je neki ugovor prestao (ispunjenjem, raskidom i sl.) nije zapreka da se naknadno utvrdi ništetnost pojedinih njegovih odredbi jer razlozi za ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi nastupaju od samog početka, time da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, niti ništetan ugovor postaje valjan njegovim ispunjenjem niti je ispunjenjem nestao uzrok ništetnosti (tako i VSRH u odluci Rev 18/2018-2 od 2. svibnja 2020.). Dakle, odluke donesene u kolektivnom sporu primjenjuju se i na konkretan Ugovor o kreditu, koji je zaključen u vremenskom periodu koji je obuhvaćen kolektivnom tužbom, obzirom da se radi o potrošačkom ugovoru i postoji objektivni identitet između ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu i odredbi ugovora o kreditima o kojima se raspravljalo u kolektivnom sporu.

 

11.1. Naime, prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP/14) koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. U smislu te zakonske odredbe, ali i odredbe čl. 502.c ZPP-a koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da u postupku povodom restitucijskog zahtjeva, tuženika obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kojima je utvrđeno da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove povodom restitucijskog zahtjeva individualnog potrošača te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava, potrošači mogu pozivati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, a što se odnosi i na situaciju kada je kredit otplaćen kao što je u konkretnom slučaju, pa su stoga žalbeni navodi tuženika kojima ističe protivno navedenom, pravno neutemeljeni.

 

11.2. Kako je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita (ovdje tužitelja) koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope i ugovaranjem valutne klauzule u CHF što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te da su predmetnim Ugovorom o kreditu redovna kamata kao i valutna klauzula u CHF sadržajno izražene na identičan način, kao i one koje su pravomoćnom presudom u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđene ništetnim, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da su navedene ugovorne odredbe iz predmetnog Ugovora o kreditu ništetne, te da tužitelj ima pravni interes za podnošenje tužbe za utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu kako u dijelu valutne klauzule u CHF, tako i u dijelu promjenjive kamatne stope sukladno odluci tuženika.

 

11.3. Tvrdnje tuženika da sporne odredbe tužitelju nisu bile nejasne, nerazumljive i neuočljive, te da je imao mogućnost izbora kredita, kao i osporavanje da bi valutna klauzula prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, također se ne mogu smatrati pravilnim. Ovo iz razloga što su navedene odredbe Ugovora o kreditu ništetne iz razloga što tužitelj nije bio, odnosno u ovom konkretnom sporu, tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s egzaktnim parametrima i metodom izračuna parametara, a koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, a niti je bio upoznat sa svim rizicima zaključenja ugovora u kojem se glavnica vezuje uz valutu CHF, kao valutu koja ne uživa zaštitu Hrvatske narodne banke, za razliku od EUR-a, s kojim znanjima je tuženik kao bankarska i financijska institucija raspolagao (ili morao raspolagati) i bio je dužan potrošača upoznati sa svim navedenim kako bi on mogao donijeti valjanu odluku utemeljenu na potpunoj obavijesti. U tom kontekstu je u svom stranačkom iskazu iskazivao tužitelj, a ni iz iskaza djelatnice tuženika V. K. ne proizlazi suprotno.

 

11.4. Točno je doduše, da zakonom nije bilo zabranjeno ugovarati promjenjivu kamatnu stopu, kao i da je zakonom bilo dozvoljeno ugovarati kredit s valutnom klauzulom, međutim, sama ta činjenica ne čini tuženika poštenim i savjesnim, obzirom na sva znanja vezano uz razloge i način promjene kamatne stope, kao i rizik valutne klauzule, sa kojima je tuženik raspolagao i s kojima nije upoznao tužitelja, čime ga je nužno doveo u nepovoljniji položaj u odnosu na svoj položaj i bez obzira na činjenicu da tuženik nije mogao znati kako će se mijenjati tržišni uvjeti, odnosno hoće li i kako promjene na tržištu utjecati na visinu kamatne stope i na promjenu valutnog tečaja.

 

11.5. Pogrešno tuženik pozivom na odredbu čl. 326. st. 2. ZOO-a smatra da se u konkretnom slučaju radi o zabrani manjeg značaja zbog čega se imajući u vidu da je ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost ne može isticati. Naime, zaštita potrošača javni je interes zaštićen Zakonom o zaštiti potrošača, ali i drugim zakonima zbog čega se povreda interesa i prava potrošača zaštićena tim zakonima ne mogu smatrati povredom manjeg značaja, kako to pogrešno smatra tuženik. Pri tome nije ni od kakvog značaja što su od čl. 19.a st. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) isključeni, od primjene tim Zakonom dodane glave IV.a, potrošači kod kojih je dužnikova obveza ispunjena ili prisilno ostvarena.

 

12. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. U postupku je utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetne odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF preplatio tuženiku iznos od 10.473,73 kn/1.390,14 EUR, a kojeg potražuje preciziranim tužbenim zahtjevom iz podneska od 16. rujna 2022., slijedom čega je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženika isplatiti tužitelju navedeni traženi iznos sa zateznim kamatama koje na pojedinačne iznose navedene u izreci presude teku od izvršenih uplata do isplate primjenom čl. 1115. ZOO-a, obzirom da se tuženik koji je stekao naznačene novčane iznose temeljem ništetne odredbe koju je ugovorio smatra nepoštenim stjecateljem.

 

12.1. Pri tome valja istaknuti da su neosnovani žalbeni navodi tuženika kojima osporava metodologiju financijskog vještačenja, navodeći i da je trebalo uzeti u obzir negativne razlike, jer je predmet spora povrat uplata za koje se u smislu čl. 1111. ZOO-a neosnovano obogatio tuženik kada je dio imovine tužitelja prešao u njegovu imovinu na temelju ugovorne odredbe koja je, jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, utvrđena ništetnom. Obzirom da zakonska pravila vraćanja stečenog bez osnove ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja niti je to po prirodi stvari moguće pored činjenice da nikakva imovina tuženika nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužitelja, prilikom ocjene osnovanosti predmetnog prigovora pravilno prvostupanjski sud nije uzeo u obzir tzv. negativne tečajne razlike. 

 

13. Prvostupanjski sud je pod točkom 43. obrazloženja naveo razloge na temelju kojih nalazi ništetnom odredbu Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita, odnosno tzv. ulazna naknada, koje i ovaj sud prihvaća kao pravilne. Tome valja dodati kako tuženik, koji je nedvojbeno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o pravu na naknadu za obradu kredita i o kojoj se nedvojbeno nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovaranja naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita (1%), koji je naplatio u trenutku isplate kredita. Osim što u čl. 11.3. Ugovora o kreditu nije navedeno na što se navedena naknada odnosi, tuženik u ovom postupku nije dokazao (niti obrazložio) koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu. Uzimajući u obzir da je u istom članku Ugovora o kreditu između stranaka ugovoreno da tužitelj snosi i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,00% sukladno odluci banke, to ostaje nejasnim koji troškovi ili usluge tuženika su obuhvaćeni ugovorenom naknadom za obradu kredita.

 

13.1. Valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi: „3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti za zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovora stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri“, pa primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tuženik nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio ništetnim i tu ugovornu odredbu i obvezao tuženika vratiti tužitelju plaćeni iznos po tom osnovu od 78,33 EUR, temeljem čl. 323. st. 1. u vezi čl. 1111. st. 1. ZOO-a sa zateznom kamatom primjenom čl. 1115. ZOO-a, jer je tuženik nepošten stjecatelj novčanog iznosa koji je primio temeljem nepoštene odredbe koju je u svoju korist uvrstio u Ugovor o kreditu.

 

14. Jednako tako, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 1. ožujka 2022. donio Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, radi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., u kojem je navedeno da ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Uvažavajući navedeno pravno shvaćanje, te činjenicu da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 postala pravomoćna u odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli 14. lipnja 2018. (donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10), valja zaključiti da do dana podnošenja predmetne tužbe 13. svibnja 2021., zastara restitucijskog zahtjeva tužitelja s osnova nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nije nastupila.

 

14.1. Zastara restitucijskog zahtjeva s osnove nepoštene odredbe o tzv. ulaznoj naknadi teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude u ovom postupku sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su-IV-47/2020-2., tako da ista također nije nastupila.

 

15. Slijedom svega navedenog, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu te primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu u točkama I., II. III. i IV. izreke.

 

16. Prvostupanjski sud je o troškovima postupka odlučio primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, te je tužitelju za radnje i izdatke navedene u točki 61. obrazloženja prvostupanjske presude dosudio troškove postupka u iznosu od 2.060.48 EUR.

 

16.1. U žalbi kojom pobija odluku o troškovima postupka sadržanu u točki V. izreke, i to ne samo u svezi osporavanja odluke o glavnoj stvari, u kojem dijelu žalba nije osnovana, tuženik navodi da ni jedan od naknadnih podnesaka nakon tužbe i prisustvovanje ročištima nisu bili potrebni za vođenje parnice. Ovi žalbeni navodi tuženika, sukladno odredbi čl. 155. st. 1. ZPP-a, osnovani su glede troškova sastavljanja podnesaka od 1. studenog 2021. i 16. studenog 2021., u kojima tužitelj ponavlja ranije iznijete navode ili iznosi sudsku praksu, time da je navode iznijete u podnesku od 16. studenog 2021. (očitovanje na podnesak tuženika kojeg je zaprimio 11. studenog 2021.) mogao iznijeti na pripremnom ročištu 12. studenog 2021., pa ti troškovi doista nisu bili potrebni za vođenje ovog postupka, kao ni trošak sastavljanja podneska od 19. kolovoza 2022., kojim samo dostavlja dokaz o uplati predujma za vještačenje, dok mu za sastavljanje podneska od 16. rujna 2022., kojim je precizirao tužbeni zahtjev, sukladno Tbr. 8. toč. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, dalje: Tarifa), pripada pravo na 25 bodova.

 

16.2. Ostale troškove postupka prvostupanjski sud je po ocijeni ovog suda osnovano i pravilno priznao i dosudio tužitelju, slijedom čega istome na ime naknade troškova postupka pripada pravo na ukupan iznos od 1.463,24 EUR, pa je u tom dijelu primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP-a pobijana odluka potvrđena, a djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženika u preostalom dijelu primjenom čl. 380. toč. 3. ZPP-a preinačena te je zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 597,24 EUR odbijen kao neosnovan.

 

17. Budući da je tuženik sa žalbom protiv presude uspio samo u dijelu troškova parničnog postupka, iako je pobijao i odluku o glavnoj stvari, valja istaknuti kako troškovi, kao sporedna tražbina, ne čine glavni zahtjev te kako zbog navedenog nisu nastali posebni troškovi, a parnični trošak kao sporedna tražbina, ako ne čini glavni zahtjev, ne predstavlja kvalifikatorni element utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, u smislu odredbe čl. 35. st. 2. ZPP-a, pa je zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka valjalo odbiti.

 

18. U nepobijanoj točki VI. izreke prvostupanjska presuda je ostala neizmijenjena.

 

Varaždin, 28. veljače 2024.