P-1794/19

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Ex. vojarna Sv. Križ, Dračevac

21000 Split

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu tog suda Draganu Ramljaku, u pravnoj stvari tužitelja S. G. iz S., O.: …, zastupan po

punomoćniku S. K., odvjetniku u S., S., protiv tuženika

A. B. d.d., Z., zatupano po OD

K. i P. d.o.o. Z., radi isplate, nakon održane glavne i

javne rasprave zaključene dana 09. ožujka 2021. godine, u nazočnosti zamjenika punomoćnika M. G., odvjetnika u S. i izočnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, na ročištu za objavu presude održanom dana 19. travnja 2021. godine

p r e s u d i o  j e

„I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj 216-157/2005 od 2.5.2005. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, u članku 2., ugovoreno kako banka odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 55.100,00 CHF prema srednjem tečaju za devize H. A.-A.-B. d.d., važećem na dan korištenja kredita, članak 3., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kamata zaračunava na kredit u kunskoj protuvrijednosti 55.100,00 CHF, kako je protuvrijednost mjesečnog anuiteta 557,60 CHF, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju za CHF H. A.-A.-B. d.d. za devize na dospijeća, odnosno na dan plaćanja, kako je to određeno važećom odlukom o kamatnim stopama banke, u dijelu u kojem se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za devize H. A.-A. B. d.d., na dan plaćanja, u dijelu u kojem se kamate plaćaju u skladu sa stavkom II. Ugovora o kreditu.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 6. Ugovora o kreditu broj 216-157/2005 od 2.5.2005. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva na način da je banka ovlaštena promijeniti kamatnu stopu sukladno odluci o kamatnim stopama H. A.-A.-B. d.d. i da korisnik kredita izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku 15 dana, isplati iznos od 68.233,65 kuna, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj po stopi 15% do 31.12.2007., od 1.1.2008. do 31.7.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. g. do isplate, obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje

prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako slijedi:

na iznos

od

18,74 kn 31.08.2005.

24,83 kn 30.09.2005.

25,09 kn 31.10.2005.

30,56 kn 30.11.2005.

12,94 kn 31.12.2005.

31,44 kn 31.05.2006.

23,13 kn 30.06.2006.

10,26 kn 31.07.2006.

23,71 kn 31.08.2006.

25,71 kn 30.09.2006.

21,13 kn 31.10.2006.

7,97 kn

30.11.2006.

2,64 kn

29.02.2008.

138,74 kn 31.03.2008.

70,40 kn 30.04.2008.

43,39 kn 31.05.2008.

76,67 kn 30.06.2008.

27,78 kn 31.07.2008.

30,19 kn 31.08.2008.

59,19 kn 30.09.2008.

278,69 kn 31.10.2008.

131,61 kn 30.11.2008.

337,56 kn 31.12.2008.

366,47 kn 31.01.2009.

379,54 kn 28.02.2009.

343,52 kn 31.03.2009.

350,41 kn 30.04.2009.

295,36 kn 31.05.2009.

254,82 kn 30.06.2009.

265,58 kn 31.07.2009.

286,96 kn 31.08.2009.

285,11 kn 30.09.2009.

263,50 kn 31.10.2009.

304,03 kn 30.11.2009.

336,54 kn 31.12.2009.

382,78 kn 31.01.2010.

372,17 kn 28.02.2010.

434,93 kn 31.03.2010.

423,01 kn 30.04.2010.

446,20 kn 31.05.2010.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 9.682,00 kn sa zateznom kamatom od 19. travnja 2021. pa do isplate, po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“

Obrazloženje

1.U tužbi zaprimljenoj kod ovog suda tužitelj navodi da je dana 02.05.2005.g. s tuženikom kao kreditorom 1, zaključio Ugovor o kreditu (dalje Ugovor) broj 216- 157/2005, temeljem kojeg mu je tuženik stavio na raspolaganje kredit iskazan kao 55.100,00 CHF, isplaćen u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju tuženika. Tuženika u gore navedenom, unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru, i to u čl. 2. Ugovora, ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, otplatu kredita je u čl. 3. Ugovora vezao zu ovu valutu te je u čl. 3 naveo visinu kamatne stope u iznosu 3,99 % godišnje ugovorivši u čl. 6. kako je ista promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke ("odlukom o kamatnim stopama tuženika") bez navođenja egzatnih jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se ona mijenjati. Postupajući na ovakav način i to na način da je u Ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta zu koju je vezana glavnica švicarski franak, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, odnosno što je propisivanjem naknade tužitelju nametnuo nepoštenu odredbu, tuženik je suprotno odredbama Zakoona o zaštiti potrošača (dalje ZZP), Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO), načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznom prava, te, protivno zakonodavstvu EU ugrađenom u ZZP, prouzročio

nerevnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja. Zbog ovakvog protupravnog postupanja tuženika protiv istog je vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa ovdje tužitelja, i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12. U navedenom postupku Visoki trgovački sud RH je dana 13.6.2014., odlučujući po žalbi tuženika, presudom pod poslovnim brojem Pž-7129/13-4, u točki II, potvrdio presudu TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik A. B. d.d. (kao petotuženik u tom postupku) u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. povrijedio koliktivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava tužitelja, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jedostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, odnosno isti je sud svojom presudom pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. potvrdio presudu TS u Z., poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik A. B. d.d. (kao petotuženik u tom postupku) u razdoblju u razdoblju od 01.06.2014. do 31.12.2008. povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava ovdje tužitelja, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da ju ugovorena valuta zu koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potupnoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je atime tuženik postupao suprotno odredbama tada važaćeg Zakona o zaštiti potrošača ("NN" broj 96/13) i to čplancima 81, 82, 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važaćeg Zakona o zaštiti potrošača ("NN" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

2.U svom odgovoru na tužbu od dana 27.09.2019 tuženik navodi da tužitelj u tužbi traži utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu br. 216-157/2005 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) kojom su ugovorene promjenjiva kamatna stopa te valutna klauzula. Također, tužitelj potražuje isplatu nespecificiranog iznosa po osnovi ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.Tuženik ističe prigovor nedostatka pravnog interesa tužitelja za vođenje ovog postupka o obzirom na to da se počevši od 1. siječnja 2014. godine na predmetni U. o kreditu primjenjivala kamatna stopa u visini od 3,23 % godišnje sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 142/2013, dalje ZPK) Tuženik uvodno ističe kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž- 7129/13 i Pž-6632/2017, te presude Vrhovnog suda R. H. u predmetu poslovni broj Revt-249/2014 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Tuženik ističe kako je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kao i za vrijeme trajanja ugovorne obveze, u potpunosti postupao sukladno svim važaćim kogentnim propisima. Tuženik se u cijelosti pridržavao i odredaba Zakona o zaštiti potrošača. Konačno, ugovorna odredba o kamatnoj stopi u potupnosti je u skladu i s kogentnim odredbama Zakona o obveznim odnosima. Tuženik dalje ističe kako se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom sukladno odredbi iz planka 81. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik ističe da bi posljedica utvrđenja ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na način kako zahtijeva tužitelj dovela do posljedica kao da je među ugovornim stranama ugovorena fiksna kamatna stopa, što nije bila volja ugovornih strana. U skladu sa svime iznesenim, tuženik u cijelosti osporava da bi odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu bila ništetna, s obzirom na to da je ugovaranje promjenjive kamatne stope nesumljivo odgovaralo stvarnoj volji ugovornih strana te je, suprotno tužiteljevim navodima, predmetni Ugovor o kreditu sadržavao sve pretpostavke pod kojima se kamatna stopa mogla izmijeniti, odnosno tuženik je pri sklapanju istoga postupao sukladno svim važaćim prisilnim propisima, a posljedično čemu činidba iz predmetnog Ugovora o kreditu zadovoljava sve kriterije poštenosti, dopuštenosti i odredivosti. U odnosu na navod tužitelja da bi bila ništetna ugovorna odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, tuženik se olčituje kako slijedi. Sukladno odredbi iz čl. 81. Zakono o zaštiti potrošača na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženi ističe kako ej kreditni referent (radnik tuženika) prilikom sklapanje Ugovora o kreditu tužitelju objasnio značenje ugovaranja valutne klauzule, kao i ekonomske posljedice koje valutna klauzula može imati za tužitelja te mu je i javni bilježnik prilikom solemnizacije protumačio značenje svih ugovornih odredbi, objasnio mu pravne posljedice koje iz Ugovora o kreditu za njega proizlazi, utvrdio kako su mu iste jesne i razumljive te se uvjerio o njegovoj pravoj i ozbiljnoj volji za sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu navedenog sadržaja. Sukladno odredbi iz članka 84. ZZP/2003. nije došušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumije i lako uočljive. U slučaju da sud nađe osnovanim zahtjev tužitelja, tuženik ističe i prigovor zastare za potraživanja tužitelja na isplatu utuženog iznosa po osnovi sporne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Ugovoru o kreditu, a s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora. Budući da bi su tom slučaju radilo o stjecanju bez osnove, tužitelj ističe kako se u tom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina za povrat tako plaćenik iznosa. Tuženik ističe i kako podnosšenjem koliktivne tužbe nije mogla biati prikinuta zastara za povrat pojedinih preplaćenih iznosa, budući da je takvo tumačenje u suprotnosti s člankom 241. ZOO, budući da se podnošenje tužbe u kolektivnom sporu ne može smatrati radnjom vjerovnika usmjerenom na ostvarivanje utvrđivanje ili osiguranje tražbine prema dužniku. Slijedom navedenoga, predlaže se Naslovnom sudu u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, odbiti tužitelja sa zahtjevom za naknadom troškova postupak i naknaditi tuženiku troškove postupka sa zakonskom kamatom po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od dana donošenja presude do isplate u roku od 15 dana od dana donošenja presude.

3.Tijekom dokaznog postupka sud je u dokazne svrhe pregledao i pročitao Ugovor o kreditu br. 216157/05, zahtjev tužitelja od 03. travnja 2019., odgovor tuženika od 04. travnja 2019. otplatni plan, knnjigovodstvena kartica promet po kreditu, pregled poromjena kamatnih stopa, specijikacija uplata, te nalaz i mišljenja sudskog vještaka Mariijana Jovića.

4.Tužbeni zahtjev je osnovan.

5.Punomočnici parničnih stranaka su potpisali trošak. 6 .Iz ovako provedenog dokaznog postupak amešu parnčičnim strankma nije sporno da je između tužitelja i tuženika zaključen Ugovor o kreditu dana 02. svibnja 2005. sa valutnom klauzulom švicarski franak CHF te da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

7.Iz ovako provedenog dokaznog postupka među strankama se ukazalo spornim dali je ništena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa ugovora o kreditu, te da li tužitelj ima pravo na isplatu, razlike zbog promjene tečaja švicarskog franka i promjenjive kamatne stope.

8.Predmetni kredit nije konvertiran.

9..Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. između ostalog utvrđeno je u odnosu na ovdje tuženika da je tamo "peto tužena H. A.-A. B. d.d. u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom peto tužene H. A.-A. B. d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora petotužena H. A.-A. B. d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom predvidjeli egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku peto tužene H. A.-A. B. d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time petotužena H. A.-A. B. d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. do 06.08.2007. i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90., a od 07.08.2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07, 125/07, 75,09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.".

10.Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda R. H. R. 249/2014-2 od

9. travnja 2015.

11.Što je bitno u konkretnom slučaju, a što je navedenim presudama pravomoćno utvrđeno, da se kamatna stopa mijenjala bez ugovorenih parametara jednostrano obavještavanjem tužitelja o promjeni, a što nije sukladno Zakonu o zaštiti potrošača i temeljenom načelu obveznog prava s naglaskom na ravnopravnosti stranaka, jednakoj vrijednosti činidbi, odredivosti činidbe, savjesnosti, poštenja i dr., a sve to pozivajući se na nerazumljivu, nejasnu i apstraktnu ugovornu odredbu o promjeni kamatne stope koja je kao takva ništetna.

12.Prema odredbama čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se po pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

13.Prema odredbama čl. 82. citiranog Zakona ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81. ovog Zakona mogle smatrati nepoštenima jesu primjerice odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga.

14.Prema odredbama čl. 87. citiranog Zakona nepoštena ugovorna odredba je ništava.

15.Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. sadrži iste odredbe u čl. 96. tog Zakona.

16.Člankom 138. a Zakona o zaštiti potrošača propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač.

17.Među strankama nije sporno da je ugovorena kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke (čl. 4. predmetnog Ugovora) te da se promjena kamatnih stopa smatra sastavnim dijelom Ugovora bez posebnog zaključivanja A. za predmetni U., a što stranke potvrđuju svojim potpisom na U..

18.Ugovorna kamata u ugovoru o kreditu koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, a sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno, u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08), ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva.

19.Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ista odredba identična je odredbi čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. Uz same odredbe o promjenjivim kamatama i Vrhovni sud R. H. u svojem obrazloženju odluke povodom revizije na odluku

Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13, Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa navodi kako terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući tu i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezina obračuna, je "visokostručna" i kao takva razumljiva je isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu i koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija je apsolutno nerazumljiva. Nadalje se u obrazloženju Vrhovnog suda navodi "to pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka) i nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenjivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita".

20.Iz spomenutog obrazloženja Vrhovnog suda proizlazi kako je unošenje neodređene formulacije, glede promjenjive kamatne stope u ugovoru o kreditu, na način kako su to radile banke, suprotan načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa korisnik kredita, kao potrošač, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku, kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu bila takva da su korisnici kredita znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati.

21.Na temelju takvih ugovornih odredbi, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila niti određena, a niti odrediva, a prema odredbama članka 269. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, te tako ugovorena odredba prilikom ugovaranja nije bila dovoljno uočljiva te promjenu kamatne stope učinila ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, u ovom slučaju tuženika, što je dovelo do očite neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Dakle, kamata je mijenjana jednostranom odlukom tuženika o čemu isti nije tražio suglasnost tužitelja, zbog čega je kamata postala promjenjiv element na koju tužitelj nije mogao utjecati. Svaka odluka banke o promjeni kamatne stope je bila samovoljna te neprecizno definirana, čime se tuženik nije ponio kao savjestan gospodarstvenik, nego je ugovaranjem takve ugovorne odredbe kao i samovoljnog podizanja kamatne stope, tužitelja doveo u potpuno neravnopravan položaj.

22.Stav Vrhovnog suda R. H. u citiranoj odluci jest da banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda" su bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju, u odnosu na znanje o istome prosječnog potrošača, je superiorno. Vrhovni sud R. H. smatra da

upravo zato su banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što one nisu na valjani način činile u spornom razdoblju zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora koja je kao takva potrošačima ostala nerazumljiva. Tako nezakonito postupanje banke su kasnije otklonile nakon što je odredbom čl. 11. a Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09 i 112/12) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredba, ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

23.Nadalje stav Vrhovnog suda R. H. je da su nesporne činjenice da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, a o kojim se odredbama s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo niti potrošač ima utjecaja na njegov sadržaj, a kojim odredbama je suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora te kao takva ugovorna obveza uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti i njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava.

24.Isto tako stav Vrhovnog suda R. H., vezano za ocjenu poštenosti

ovih ugovornih odredbi, je da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke kao trgovce faktično bili u ovisnom položaju i dovedeni u situaciju "uzmi ili ostavi" pošto praktički nisu imali mogućnosti drugog načina namicanja potrebnog novca izvan kredita koje su odobravale tužene banke, između ostalog i ovdje tuženik, pod uvjetima koje su one diktirale. Stavljanjem reklamacije na jednostranu odluku banke o promjenjivoj kamatnoj stopi jasno je da se ne bi moglo utjecati na izmjenu jednostrane odluke banke o promjeni kamatne stope koja odredba je sadržana u standardnom ugovoru prethodno formuliranom od banke.

25.Prema stavu Vrhovnog suda R. H. odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu kod tuženih banaka, između ostalog i ovdje tuženika, u utuženom razdoblju, osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, bile su nepoštene, pa su u smislu odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. i čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača te ugovorne odredbe ništetne.

26.Također polazeći od činjenice da ugovori o kreditu koje su sklapale tužene banke, između ostalog ovdje tuženik, u spornom razdoblju s potrošačima, a koji su sadržavali odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, bez da su uz to bili određeno precizirani razlozi za njezinu izmjenu ubuduće, a niti se to iz sadržaja odluka banaka moglo utvrditi, takve odredbe su nerazumljive te posljedično tome i nepoštene.

27.Odredba čl. 11. a Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09 i 112/12) navodi: "Ako su ugovorene promjenjive kamatne stope, vjerovnik je dužan pod a) definirati parametar koji prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima i pod b) kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno-posljedične veze kretanja parametra iz točke a) ovoga stavka i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i pod c) odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). Promjenjiva kamatna stopa definira se kao zbroj ugovorenog parametra i fiksne marže banke koja ne smije rasti tijekom otplate kredita i koja se mora ugovoriti zajedno s parametrom. Ako vjerovnik nudi ugovaranje promjenjive kamatne stope, dužan je jasno i nedvojbeno predočiti potrošaču prije sklapanja ugovora o kreditu elemente iz stavka 1. ovoga članka, kao i upozoriti potrošača na sve rizike ove promjenjivosti te jasno i nedvojbeno ugovoriti u samome ugovoru o kreditu promjenjive elemente na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa".

28.Odredba čl. 11. a st. 5. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09 i 112/12) ističe: "Za sve postojeće ugovore o kreditu sklopljene do stupanja na snagu ovoga Zakona, u kojima nisu definirani parametri i njihove uzročno posljedične veze, vjerovnik u skladu s ovim člankom mora definirati parametar, i to jednu od slijedećih varijabli: - referentnu kamatnu stopu (EURIBOR, LIBOR) ili - NRS ili - prinos na T. zapise Ministarstva financija ili - prosječnu kamatnu stopu na depozite građana u odnosnoj valuti te fiksni dio kamatne stope i razdoblja promjena kamatnih stopa. ... Vjerovnici su u roku od šest mjeseci nakon prestanka primjenjivanja zakonskog ograničenja visine kamatne stope dužni ponuditi konverziju preostalog dijela neotplaćenog kredita u kunski ili kredit s valutnom klauzulom EUR. Ako dužnik ne pristane na konverziju u roku od mjesec dana od datuma ponude, nastavak otplate kredita vrši se prema ugovorenim uvjetima, pri čemu ne vrijedi ograničenje maksimalne kamatne stope iz članka 11. b ovoga Zakona u odnosnoj valuti, nego najpovoljnije ograničenje koje vrijedi za ostale valute sukladno članku 11. b stavku 1. ovoga Zakona. Troškovi ugovaranja u skladu s ovim stavkom i svi popratni troškovi u vezi s tim ne smiju se zaračunati korisniku kredita.".

29.Prema odredbi 93/13/EEZ čl. 5. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Nadalje se navodi kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmjene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge bez obavijesti u slučaju valjanog razloga pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor.

30.Na temelju svega navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda R. H. kao relevantan u ovom predmetu, sud je mišljenja kako je nerazumljiva odredba vezana za promjenjivu kamatnu stopu Ugovora o kreditu sklopljenim između tuženika i tužitelja, da su samim tim navedene odredbe, odnosno dijelovi odredbi, nepošteni te da je sukladno tome u tom dijelu Ugovor ništetan, a primjenom odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača.

31.Vrhovni sud R. H. u presudi i rješenju broj Rev 2221/2018-11 od 3.

rujna 2019. odbio je revizije tuženih banaka, između ostalog i ovdje tuženika, kao neosnovane. Nadalje se u obrazloženju navedene odluke navodi da je u rješenju Revt 575/2016-5 od 3. listopada 2017. kojim je ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda R. H. broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu kojim je

bilo odlučeno o zahtjevu tužitelja upravljenom na utvrđenje povrede kolektivnih prava i interesa potrošača – korisnika kredita od strane svih tuženih banaka (prvo – osmo tužene), time što su banke u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštene ugovorne odredbe u kojima je glavnica kredita vezana uz valutu švicarski franak o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, Vrhovni sud R. H. je, a polazeći od ukidne odluke Ustavnog suda R. H. od 13. prosinca 2016.,

određeno ukazao drugostupanjskom sudu na i dalje sporna pitanja te je drugostupanjski sud postupajući po ukidnom rješenju Vrhovnog suda R. H. utvrdio za ovaj spor odlučne činjenice, a vezano za postupanje prvo – osmo tuženih banaka vezano za pregovaranje odnosno sklapanje sa klijentima ugovora o kreditu u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak te utvrdio da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače, da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, da su tužene banke imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima sa valutnom klauzulom u švicarskim francima, te da su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

32.Prema stajalištu Vrhovnog suda R. H. u odluci Rev 2245/17-2 od

20. ožujka 2018. obrazloženo je kako utvrđenje da je pojedina ugovorna odredba nepoštena i ništetna djeluje unatrag (ex tunc) od trenutka sklapanja ugovora te se ima smatrati kao da ta nepoštena ugovorna odredba nikada nije ni bila ugovorena te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora u načelu imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije ni bilo, što dovodi do subjektivnog prava potrošača na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno od toga kada je utvrđeno da je ugovorna odredba bila nepoštena.

33.Temeljem nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u predmetnom Ugovoru o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i otplati glavnice kredita i ugovornih kamata obračunatih u CHF, a naplaćenih u kunama po važećem tečaju HNB-a, tužitelj je stavljen u nepovoljan položaj i znatnu neravnotežu u pravima i obvezama kao korisnik kredita u odnosu na banku koja mu nije na valjan i razumljiv način objasnila sve parametre i postupak formiranja kamatne stope tijekom ugovorenog razdoblja, te ga nije jasno i nedvosmisleno informirala o svim rizicima zaštitne klauzule i vezanja otplate glavnice i kamata za švicarski franak, što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava. Osim toga, odredba o promjenjivosti kamatne stope je apstraktna i nejasna bez relevantnih parametara mjerljivosti, a svaka izmjena jednostranom odlukom banke smatra se sastavnim dijelom ugovora, s tim da je švicarski franak tužitelju od strane tuženika prezentiran kao stabilna valuta sa minimalnim rizikom rasta, a time i minimalnom opasnosti od povećanja kreditne obveze uslijed promjene tečaja. No, međutim, uslijed drastičnog porasta švicarskog franka u kombinaciji s promjenjivom kamatnom stopom dovelo je kod tužitelja do preplate anuiteta po osnovi jednostrano povećane kamate i tečajne razlike švicarskog franka.

34.Slijedom navedenog, sud nalazi tužbeni zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati ukupan iznos od 41.449,18 kuna, a koji iznos predstavlja preplatu po anuitetima, osnovanim u cijelosti.

35.Sud nije prihvatio istaknuti prigovor zastare od strane tuženika, i to stoga što prema stajalištu Vrhovnog suda R. H. u odluci Rev 2245/17-2 od 20.

ožujka 2018. obrazloženo je kako utvrđenje da je pojedina ugovorna odredba nepoštena i ništetna djeluje unatrag (ex tunc) od trenutka sklapanja ugovora te se ima smatrati kao da ta nepoštena ugovorna odredba nikada nije ni bila ugovorena te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora u načelu imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije ni bilo, što dovodi do subjektivnog prava potrošača na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno od toga kada je utvrđeno da je ugovorna odredba bila nepoštena. Prema shvaćanju Vrhovnog suda R. H. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donese povodom te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014., zbog čega zastara nije nastupila). Nadalje se navodi da je Vrhovni sud prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice imao na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Revizijski sud je stajališta da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu članka 241. Zakona o obveznim odnosima, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Isto tako, prilikom donošenja navedenog shvaćanja sud je imao na umu i odredbu članka 502. c Zakona o parničnom postupku, o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a st. 1. Zakona o parničnom postupku, za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502. c Zakona o parničnom postupku). Tek kumulativna primjena sva tri pravila osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba sukladno Direktivi 93/13/EEZ.

36.Stoga u smislu odredbe članka 241. Zakona o obveznim odnosima, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014., zbog čega zastara nije nastupila).

37.Odredbom čl. 502. b Zakona o parničnom postupku, propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502. a istog Zakona, dok je čl. 502. c Zakona o parničnom postupku, propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, pa je tom odredbom propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz čl. 502. a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Odredbe Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu štete mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502. a st. 1. Zakona o parničnom postupku. S obzirom na sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu koji se odnosi na tuženika nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak, jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača, pa je sud u smislu tih utvrđenja odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem predloženih svjedoka (Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

38.Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. Zakona o obveznim odnosima.

39.Slijedom izloženog, temeljem odredbe članka 323. Zakona o obveznim odnosima, a u svezi člankom 1111. i člankom 1115. istog Zakona, te članka 502. c Zakona o parničnom postupku i članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača, odlučeno je kao u izreci presude.

40.U svom nalazu i mišljenju sudski vještak M. J. je naveo da je vještvo napravljeno sukladno R. O. suda u Splitu od 05. prosinca 2019.

godine, u predmetu koje se vodi pod brojem P-1794/19. Prilikom izrade vještva izvršen je uvid u priloženu dokumentaciju u spisu, te od strane tuženika dostavljenu dokumentaciju.Na osnovi podataka I izvršenog obračuna mišljenja je: Tužitelj (kao korisnik) I tuženik (kao davatelj) su sklopili ugovor o kreditu broj 216-157/2005. U razdoblju od 30. travnja 2006. do 01. siječnja 2014. tuženik je mijenjao kamatnu stopu na više u odnosu na ugovorenu. Tužitelj je kao korisnik kredita zbog mijenjanja kamatne stope I tečaja CHF u razdoblju od 30.04.2006. do 31.05.2015. platio veće iznose anuiteta od ugovorenih ukupno 68.233,43 kn.

41.Sud u cijelosti poklanja vjeru nalazu i mišljenju sudskog vještaka M. J.

te kako je tužitlej u cijelosti uredio tužbeni zahtjev u skladu sa nalazom I mišljenjem sudskog vještaka to je tužbeni zahtjev trebalo usvojiti odnosno odlučiti kao u izreci ove presude, I utvrditi da su ništetne odredbe valutne klauzule po švicarskom franku I promjenjivoj kamatnoj stopi te nalaožiti tuženiku da isplati tužitelju iznos od 68.233,65 kn.

42.Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 ZPP-a a isti troškovi se saastoje od: sastav tužbe 100 bodova, sastava podneska od 20. studenoga 2020.godine 100 bodova, 01. ožujka 2020.godine 100 bodova, pristupa na ročište od 05. ožujka 2019.godine 100 bodova I 09. ožujka 2020.godine 100 bodova odnosno ukupno 500 bodova što uz vrijednost boda s paušalom od 10,00 kn daje iznos od 5.000,00 kn koji iznos je uvečana na ime 25 % PDV-a odnosno 1.250,00 kn, sudskih pristojbi tužbe 400,00 kn, sudskih pristojbi I presude 1.032,00 kn, te troškova vještčanja 2.000,00 kn pa zbrajajuči te iznose dolazi se do iznosa od 9.682,00 kn. U Splitu, 19. travnja 2021.

S u d a c

Dragan Ramljak

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika

- u spis