P-1986/2019

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Draganu Ramljaku kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja M. S. iz S.,

OIB: … zastupan po punomoćniku S. K., odvjetniku u S.,

S., protiv tuženika, P. b. Z. d.d.,

OIB:…, zastupana po punomoćnicima J. M., B. B. i V.

V., odvjetnicima u O. društvu M., B. i V. d.o.o., S.,

radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 08. ožujka 2021. u nazočnosti punomoćnika tužitelja S. K. i punomoćnika tuženika B. V., na ročištu za objavu 19. travnja 2021.

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak, 1. Ugovora o kreditu broj 9010834340 od 14.11.2005. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, u članku 1. ugovoreno kako se kredit odobrava u kunskoj protuvrijednosti 26.300,00 CHF, prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita, članak 4., u dijelu u kojem se kamata obračunava u CHF, članak 5., u dijelu u kojem se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate, članak 6. u dijelu 6.2 u kojem se kamata iz prethodnog stavka obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate, članak, 7. u dijelu u kojem se kredit u iznosu 26.300,00 CHF i kamata iz točke 4. ovog ugovora otplaćuju plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog ugovora.

II.Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 4 Ugovora o kreditu broj 9010834340 od 14.11.2005. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana.

III.Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku od 15 dana, isplati iznos od 19.341,52 kuna, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj po stopi od 15% do 31.12.2007., a od 01.01.2008. do 31.07.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, a od 01.08.2015.g do isplate, obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako slijedi:

Na iznos

od

27,62 kn

31.08.07.

19,85 kn

30.09.07.

18,79 kn

31.10.07.

24,43 kn

30.11.07

21,84 kn

31.12.07.

29.80 kn

31.01.08.

102,92 kn

29.02.08.

110,28 kn

31.03.08.

96,19 kn

30.04.08.

90,04 kn

31.05.08.

94,92 kn

30.06.08.

84,99 kn

31.07.08.

84,29 kn

31.08.08.

88,13 kn

30.09.08.

123,96 kn

31.10.08.

97,65 kn

30.11.08.

127,91 kn

31.12.08.

146,68 kn

31.01.09.

155,17 kn

28.02.09.

131,79 kn

31.03.09.

136,26 kn

30.04.09.

109,91 kn

31.05.09.

102,02 kn

30.06.09.

101,60 kn

31.07.09.

102,56 kn

31.08.09.

100,22 kn

30.09.09.

95,27 kn

31.10.09.

106,14 kn

30.11.09.

127,25 kn

31.12.09.

157,27 kn

31.01.10

150,39 kn

28.02.10.

191,13 kn

31.03.10.

183,41 kn

30.04.10.

198,47 kn

31.05.10.

328,88 kn

30.06.10.

302,03 kn

31.07.10.

384,04 kn

31.08.10.

355,71 kn

30.09.10.

310,13 kn

31.10.10.

406,29 kn

30.11.10.

528,63 kn

31.12.10.

442,01 kn

31.01.11.

477,70 kn

28.02.11.

438,97 kn

31.03.11.

445,92 kn

30.04.11.

610,31 kn

31.05.11.

626,32 kn

30.06.11.

763,66 kn

31.07.11.

693,11 kn

31.08.11.

615,88 kn

30.09.11.

8.072,75 kn

12.10.11.

IV.Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 9.500,00 kn sa zateznom kamatom od 19. travnja 2021.godine pa do isplate, po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dna i pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1.U tužbi zaprimljenoj kod ovog suda dana 07. svibnja 2019 tužitelj je naveo da je dana 14.11.2005., s tuženikom kao kreditorom, zaključio Ugovor o kreditu (dalje Ugovor) broj 9010834340, temeljem kojeg mu je tuženik stavio na raspolaganje kredit iskazan kao 26.300,00 CHF, isplačen u kunama prema srednjem tečaju tuženika.

I.Tuženik u gore navedenom, unaprijed formuliranom stadnardizironom Ugovoru, i to u čl. 1. Ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak te je otplatu kredita, u čl. 4. čl. 7. Ugovora, vezao uz ovu valutu te je u čl. 4. naveo visinu kamatne stope u iznosu 5,50 % godišnje ugovorivši kako je ista promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke ( "odlukom o kreditiranu građana") bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na koje način će se ona mijenjati. Postupajući na ovakav način i to tako da je Ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravnima i obvezama ugovornih strana, odnosno odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, tuženik je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP), Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO), načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznom prava, te protivno zakonodavstvu Europse unije ugrađenom u ZZP, prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja. II. Zbog ovakvog protupravnog postupanja tuženika protiv istog je vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa ovdje tužitelja, i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12. U navedenom postupku Visoki trgovački sud RH je dana 13.06.2014. g., odlučujući po žalbi tuženika, presudom pod poslovnim brojem Pž-7129/13-14, u točki II, potvrdio presudu TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik P. b. Z. d.d. (kao drugotuženik u tom postupku) u razdoblju od 10.09.2003. god. do 31.12.2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava tužitelja, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiv u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, odnosno isti je sud svojom presudom pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. potvrdio presudu TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik P. b. Z. d.d. (kao drugotuženik u tom postupku) u razdoblju u razdoblju od

01.11.2004. do 31.12.2008 povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava ovdje tužitelja, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana galvnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene ana potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

2.Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja kao u cijelosti neosnovanom, predlaže stoga isti odbiti uz nalog tužitelju i na naknadu troškova postupak. Tužitelj i tuženik su zaista dana 14. studenoga 2005. godine zaključili Ugovor o kreditu broj 9010834340kojim je banka stavila na raspolaganje tužitelju iznos u kunama koje odgovara protuvrijednosti do 26.300,00 CHF po srednjem tečaju tečajne liste banke. Odredbom članka 4.1. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom banke a koja je na dan sklapanja predmetnog ugovora 5,50 % godišnje. Budući da je u konkretnom slučaju dvojbeno radi li se o naknadi štete ili o parnici radi utvrđenja ništetnosti i isplati temeljem stjecanja bez osnove, predlaže se pozvati tužitelja na očitovanje o pravnoj naravi svoje tužbe budući da, iako sud nije vezan pravnim osnovom koju tužitelj navodi u svojoj tužbi, jasno je da dokazni prijedlozi imaju smisla jedino ako su učinjeni u skladu sa činjeničnim supstratom u tužbi.Osim toga, u konkretnom slučaju ne postoji ni identitet ugovornih odredbi, onih o kojima se odlučivalo i sudilo u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača i konkretnih odredbi iz Ugovora o kreditu broj 9010834340. Stoga opetovano, pozivanje na presudu trgovačkog suda je nebitno i zbog razloga nedostatka objektivnog identiteta ugovornih odredbi.Nadalje, nesporno je Zakonom o obveznim odnosima i to baš člancima 22. i 26. izričito dopušteno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima pravnog posla. Ratio zakonske odredba člnaka. 22. ZOO-a jest da kroz cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa što je posebice značajno za dugoročne kredite) novčana tražbina bude zaštičena valutnom klauzulom koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni obvezu. A sukladno načelu monetarnog niminalizma sadržanog u članku 21. ZOO-a, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koje obveza glasi.Budući je temeljem odredbe članka 22. ZOO—a valutna klauzula izrijekom dopuštena i budući sudovi sude na temelju zakona, onda je jasno da sud o okviru svoje zakonodavne uloge tu odredbu smije i mora primjenjivati onako kako ona glasi.Prednje izneseni pravni stav u pogledu primjene i dopuštenosti valutne klauzule iskazao je Vrhovni sud u svojoj odluci Vs Rev-1990/91 kada navodi:Nadalje, tužitelj samo uopćeno navodi kako bi promjena kamatne stope bila sporna i nezakonita te potražuje povrat pretplate, po osnovi povećanja zbog promjenjive kamatne stope te pogrešno zključuje kako mu presude trgovačkih sudova daju za pravo primjenu fiksne kamatne stope. Odredbom čl. 59. ZZP propisan je obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, koji između ostalog treba sadržavati odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti.Kriterij promjenjivosti kamatne stope sadržani su i u odredbi članka 3.6. prednje navedenih Općih uvjeta tuženika. Tuženik je nadalje sukladno odredbi članka 306. st. 4. ZOKI učinio potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela banke. Nakon stupanja na snagu ZOKI, tuženik je sukladno odredbi članka 308. stavak 1. citiranog zakona informirao tužitelja o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene stope te je uz obavijesti dostavljao izmijenjeni otplatni plan. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojala zakonska odredba o osobnom obavještavanju korisnika kredita, već se urednim smatralo obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja, tuženik je ipak svojim klijentima dostavljao personalizirane obavijesti o promjenama kamatnih stopa i novoj visini anuiteta.Imajući u vidu gore izneseno, jasno je da je tuženik prilikom zaključivanja predmetnog ugovora s tužiteljem, u cijelosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu. Pozivanje na zakonsku regulativu važeću danas, a ne u vrijeme zasnivanja obveze, promašeno je i pogrešno.Svakako, nemogućnost predviđanja kretanja onih elemenata koji utječi na promjenu kamatne stope, a isključivo ovise o tržišnim kriterijima, a ne volji banke, izuzimaju se iz ocjene poštenosti čak i prema primjenjivim kriterijima europskog prava. Iako sada tvrdi drugačije, iz opisanog ponašanja tužitelja moguće je jedino zaključiti kako su mu prilikom sklapanja predmetnog ugovora bile jasne i poznate ugovorne odredbe, kao i prava obveze koje iz njega proizlaze, što je u konačnici i potvrdio podnošenjem isprave na solemnizaciju. Štoviše solemnizacijom ugovora o kreditu stvorena je neoboriva pretpostavka da je tužitelj kao korisnik kredita upoznat sa svim ugovornim odredbama koje svoj temelj imaju u zaklonu, koje stoga nisu ništetne, neodređene i/ili neodredive, niti su ugovaranjem tih odredbi narušena načela obveznih odnosa. Tako se u presudi Županijskog suda u Puli, GŽ-265/12 navodi:Tuženika u odnosu na postavljani tužbeni zahtjev ističe prigovor zastare kojeg drži u cijelosti osnovanim.Itekako se može opravdati tvrdnja VSRH-a da postoje znatne teškoće prilikom ostvarivanje restitucijskih zahtjeva iz ništetnosti ugovora, a koja tvrdnja se nalazi u predmetnim presudama. No rješenje za otklanjanje tih znatnih teškoća ne bi smjela biti ovlast suda da stvara novo pravilo, kao niti promjena dosadašnje sudske prakse, a da se pritom ne osvrne na tu praksu i na odgovarajući način obrazlože razlozi za zauzimanje drukčijih stajališta. Najvažnije, promjena sudskog stajališta koja je dosada važila ne smije dovesti do različite primjene istih pravila na pojedine adresate. Zbog svega toga, jedini je ispravan put za otklanjanje tih teškoća da se zakonom izričito riješi pitanje zastare individualnih zahtjeva potrošača na koje oni imaju načelno o pravo na temelju presude u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa. Pri tome bi se, svakako, moralo voditi računa da bi to novo zakonsko uređenje moralo vrijediti samo za one povrede prava potrošača koje nastanu nakon stupanja novoga propisa na snagu, budući je to je najbolji način osiguravanja sigurnosti i poštovanja vladavine prava. Slijedom navedenog, predlažemo kao uvodno.

3.Tužbeni zahtjev je osnovan.

4.Punomoćnici parničnih stranaka su potpisali trošak.

5.Tijekom dokaznog postupka sud je u dokazne svrhe pregledao Ugovor o kreditu od 14. studenoga 2005. godine, plan otplate kredita od 31. prosinca 2005..godine otplatni plan od 14. studenoga 2005.godoine, specifikaciju uplata od 30. studenoga 2005.godine, prijevremenu otplatu kredita od 12.listopada2011. izračun pretplate po kreditu, knjigovodstvenu karticu, promet po kreditu, te nalaz i mišljenje sudskog vještaka M. J..

6.Iz ovako provedenog dokaznog postupka među parničnim strankama nije sporno da su tužitelj i tuženik zaključili Ugovor o kreditu dana 14. studenoga 2005. godine te da je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima te promjenjiva kamatna stopa.

7.Iz ovako provedenog dokaznog postupak među parničnim strankama se ukazalo spornim da li su ništetne odredbe ugovora vezano za valutnu klauzulu u švicarskom franku i promjenjivoj kamatnoj stopi, te da li tužitelj ima pravo potraživati razliku više pretplaćenu po kreditu.

8.Predmetni kredit nije konvertiran.

9.Presudom Visokog trgovačkog suda RH posl. oznake Pž – 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u parnici tužitelja U. P. protiv

ovdje P. b. i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa utvrđeno je u točki 2.

da su kamatne stope tuženici mijenjali bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno je sud u točki 1. izreke preinačio navedenu presudu Trgovačkog suda i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i tužena banka, u razdoblju od 01.06.2004. do 31.12.2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

10.Vrhovni sud u svojoj odluci Revt-249/14 od 09. travnja 2015. odbio je revizije tuženika od 1-7 među kojima i P. b. d.d. Z.., a koje su izjavljene

protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013.

11.Odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud RH je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku VSRH broj Revt- 249/14-2 od 09. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTSRH broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo".

12.Ponovno odlučujući o reviziji VSRH je Rješenjem broj Revt -575/16-5 od 03. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014 u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1-7 tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF.

13.VTSRH je donio novu Presudu Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu TS u Zagrebu P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle VTSRH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih osam tuženih banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

14.Vrhovni su RH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev-2221/2018-11 03. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTSRH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

15.Ishod parnice radi zaštite kolektivnih interesa omogućio je potrošačima da u individualnim restitucijskim parnicama kakva je i ova potražuju preplaćeno s osnove promjene kamatne stope te s osnove valutne klauzule kod koje je zbog povećanja tečaja švicarskog franka došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF.

16.Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje ZZP/03) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

17.Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502. c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

18.Sukladno čl. 138. ZZP/03 presuda u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

19.Šteta koju je tužitelj pretrpio postupanjem tuženika sastoji se od uplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi i to odredbe o načinu utvrđivanja promjenjive kamatne stope te ništetne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica CHF, te povećanih anuiteta kao posljedice povećanja tečaja CHF.

20.Citiranim odredbama ZPP-a i ZZP/03-a propisan je direktni učinak presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koja obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženicu, prema stavu suda, a imajući u vidu i iskaz tužitelja i svjedokinje N. V. zahtjev tužitelja je osnovan.

21.Odluka u ovom postupku temelji se dakle kako na individualizirano utvrđenim relevantnim činjenicama koje se odnose na predmetni Ugovor o kreditu sklopljen između stranaka, tako i na relevantnim utvrđenjima iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa i prava (čl. 502.c ZPP).

22.Iz provedenog postupka proizlazi dakle da je predmetni ugovor o kreditu unaprijed formuliran od strane tuženika te da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj, odnosno da se o odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo. Nesporno je da je tuženik u nekoliko navrata mijenjao ugovorenu kamatnu stopu što mu omogućeno odredbom čl.4. predmetnog ugovora, dok tužitelj nije bio obaviješten o razlozima i načinu donošenja odluke o povišenju kamatne stope, pa niti na odgovarajući način u Općim uvjetima na koje ukazuje tužena, a što je u suprotnosti sa načelom savjesnosti i poštenja te uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača i kao takva je nepoštena slijedom čega je taj dio ugovora po navedenim presudama utvrđen ništetnim pravnim poslom sve u skladu sa odredbom čl. 131. ZZP/03. Takva presuda prema odredbi čl. 138.a ZZP/03 obvezuje sve ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

23.Nadalje je stav suda da je ugovorna odredba iz čl.1. kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva te nepoštena pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama koji se odnose na opći riziku vezan uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajnapolitika HNB temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru,

dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

24.Prosječnom potrošaču nije bio poznat rizik tečaja švicarskog franka, a on očito nije bio jednak kao svaki opći valutni rizik, već je bio veći iz razloga što je ugovoreno da se i ugovorna (promjenjiva) kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka. Stoga je nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer je tužena za taj rizik znala, ali ga je prešutila dok ponudom najnižih kamata za kredite upravo u CHF tuženik privlači potrošače da konzumiraju upravo navedeni proizvod banke.

25.Na neravnotežu u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem valutne klauzule na predmetni kredit upućuje činjenica da je neizvjestan iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci kao i cijena kredita budući da se kamata plaća u istoj valuti, a što su sve bitni elementi ugovora. Sve navedeno suprotno je načelu savjesnosti i poštenja kao osnovnom načelu u obveznopravnih odnosa.

26.Slijedom navedenog proizlazi da tužitelj osnovano potražuje isplatu temelj plaćenog po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Istaknuti prigovor zastre sud smatra neosnovanim. Odredbom čl. 215. st.1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; dalje ZOO) propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a kako je presuda Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu Pž-7129/13-4 donijeta 13. lipnja 2014. s kojim datumom je postala i pravomoćna i citirana presuda Trgovačkog suda u Zagrebu od tog dana je tužitelj stekao pravo potraživati isplatu na temelju ništenih ugovornih odredbi pa kako je tužba podnijeta dana 10. lipnja 2019.g. potraživanje tužitelja nije u zastari. Na predmetno potraživanje primjenjuje se zastarni rok od pet godina pa kako je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava dana 04. travnja 2012. proizlazi da je podnošenjem iste prekinuto zastarijevanje, a zastarijevanje je ponovno počelo teći nakon što je navedena presuda Trgovačkog suda postala pravomoćna 13. lipnja 2014.

27.Sudu nije prihvatio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem javnog bilježnika koji je solemnizirao ugovor o kreditu držeći istog suvišnim za donošenje odluke.

28.U svom nalazu i mišljenju sudski vještak M. J. je naveo da je vještvo napravljeno sukladno Rješenju Općinskog suda u Splitu od 03. prosinca 2019. godine, u predmetu koje se vodi pod brojem P-1986/19. Prilikom izrade vještva izvršen je uvid u priloženu dokumentaciju u spisu. Na osnovi podataka i izvršenog obračuna mišljenja je:Korisnik kredita je zbog mijenjanja kamatne stope i tečaja švicarskog franka platio veći iznos mjesečnih anuiteta u odnosu na početno ugovoreni anuitet s fiksnim tečajem CHF u iznosu = 17.646,45 kn.

29.Sud u cijelosti poklanja vjeru nalazu im mišljenju sudskog vještaka M. J. te kako je tužitelj u cijelosti uredio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka to je tužbeni zahtjev usmjeren na isplatu trebalo u cijelosti usvojiti, te naložiti tuženoj isplatu iznosa od 17.646,59 kn, te utvrditi da su ništetne i bez pravnog učinka ugovorne odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu, i promjenjivu kamatnu stopu.

30.Zbog svega iznesenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

31.Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 ZPP-a, a isti troškovi se sastoje od sastava tužbe 100 bodova, sastava podneska 20. studenoga 2019. godine, 16. srpnja 2020. godine 21. srpnja 2020. godine svako po 100 bodova, pristupa na ročište od 03. prosinca 2019. godine 100 bodova, 08. ožujka 2021. godine 100 bodova, odnosno ukupno 600 bodova što uz vrijednost boda s paušalom od 10,00 kn daje iznos od 6.000,00 kn koji iznos je uvećan na ime 25 % PDB-V-a odnosno 1.500,00 kn te troškovi vještačenja 2.000,00 kn odnosno ukupno 9.500,00 kn koji iznos je i naveden u izreci ove presude.

U Splitu, 19. travnja 2021.

S U D A C

DRAGAN RAMLJAK, v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana. Žalba se podnosi putem ovog suda za županijski sud u dovoljnom broju primjeraka.

DNA:

-pun. tužitelja

-pun. tuženika

-u spis