REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
Ex vojarna Sveti Križ-Dračevac
21000 SPLIT
Poslovni broj: P-1378/2018
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
i
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda, Mislavu Poliću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja G. S., OIB: …, S. zastupan po punomoćniku S. B, odvjetniku u S., protiv tuženika A. B. d.d., OIB: …, Z., zastupan po odvjetnicima u o.d. K. & P. d.o.o., radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave dana 1. ožujka 2021. godine u nazočnosti punomoćnika tužitelja S. K., odvjetnika u S. i izočnosti punomoćnika tuženika, objavljene dana 15. travnja 2021. godine,
r i j e š i o j e
Dopušta se preinaka tužbe učinjena podneskom tužitelja od 27. veljače 2021. godine.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka Ugovor o namjenskom kreditu broj 216-317/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini č.zem. 594/5 dvor i kuća površine 391 m2, kuća površine 193 m2 i dvor površine 198 m2, upisano u Z.U. 2559 ZK, K. O. B., kod OS u S., zaključen dana 19. kolovoza 2005. godine, između tužitelja, kao korisnika kredita, i tuženika, kao kreditora, te ovjeren dana 24. kolovoza 2005. godine kod Z.P., Javnog bilježnika u S., pod brojem OU-568/05, kao i Aneks br. 1. tog Ugovora o kreditu broj 216-317/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini č. zem. 594/5 dvor i kuća površine 391 m2, kuća površine 193 m2 i dvor površine 198 m2, upisano u Z.U. 2559 ZK, K. O. B., kod OS u S., zaključen dana 16. prosinca 2011. godine, između tužitelja, kao korisnika kredita, i tuženika, kao kreditora, te ovjeren dana 21. prosinca 2011. godine kod Z.P., Javnog bilježnika u S., pod poslovnim brojem OV-4830/11.
II. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku 15 dana, isplati iznos od 302.604,18 kuna, sve sa pripadajućom zateznom kamatom obračunatom po stopi 15% do 31. prosinca 2007. godine, a od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi HNB, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do isplate, obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koje zatezne kamate teku od dospijeća do isplate, i to kako slijedi: na iznos od 11,73 kn od 07.10.2005. godine
na iznos od 12,30 kn od 02.11.2005. godine
na iznos od 23,99 kn od 01.12.2005. godine
na iznos od 299,90 kn od 19.06.2006. godine
na iznos od 4.742,33 kn od 21.07.2006. godine
na iznos od 1.718,49 kn od 30.08.2006. godine
na iznos od 276,33 kn od 02.10.2006. godine
na iznos od 266,09 kn od 02.11.2006. godine
na iznos od 236,65 kn od 01.12.2006. godine
na iznos od 182,88 kn od 02.01.2007. godine
na iznos od 144,61 kn od 01.02.2007. godine
na iznos od 142,95 kn od 01.03.2007. godine
na iznos od 147,50 kn od 02.04.2007. godine
na iznos od 73,70 kn od 07.05.2007. godine
na iznos od 13,90 kn od 01.06.2007. godine
na iznos od 8,86 kn od 06.08.2007. godine
na iznos od 38,97 kn od 06.09.2007. godine
na iznos od 201,30 kn od 01.10.2007. godine
na iznos od 511,19 kn od 02.11.2007. godine
na iznos od 589,24 kn od 03.12.2007. godine
na iznos od 556,85 kn od 02.01.2008. godine
na iznos od 670,02 kn od 01.02.2008. godine
na iznos od 402,30 kn od 29.02.2008. godine
na iznos od 1.112,49 kn od 31.03.2008. godine
na iznos od 945,27 kn od 07.05.2008. godine
na iznos od 879,18 kn od 02.06.2008. godine
na iznos od 960,61 kn od 01.07.2008. godine
na iznos od 840,98 kn od 31.07.2008.godine
na iznos od 846,90 kn od 01.09.2008. godine
na iznos od 917,83 kn od 06.10.2008. godine
na iznos od 1.454,92 kn od 31.10.2008. godine
na iznos od 1.095,06 kn od 02.12.2008. godine
na iznos od 1.734,09 kn od 31.12.2008. godine
na iznos od 1.806,15 kn od 02.02.2009. godine
na iznos od 1.838,71 kn od 02.03.2009. godine
na iznos od 1.748,95 kn od 31.03.2009. godine
na iznos od 1.766,11 kn od 30.04.2009. godine
na iznos od 1.628,92 kn od 01.06.2009. godine
na iznos od 1.527,89 kn od 02.07.2009. godine
na iznos od 1.554,73 kn od 06.08.2009. godine
na iznos od 397,24 kn od 31.08.2009. godine
na iznos od 1.210,74 kn od 31.08.2009. godine
na iznos od 238,40 kn od 01.10.2009. godine
na iznos od 1.364,97 kn od 05.10.2009. godine
na iznos od 1.549,51 kn od 04.11.2009. godine
na iznos od 1.650,53 kn od 01.12.2009. godine
na iznos od 1.731,56 kn od 05.01.2010. godine
na iznos od 1.846,77 kn od 02.02.2010. godine
na iznos od 1.820,34 kn od 01.03.2010. godine
na iznos od 1.976,76 kn od 02.04.2010. godine
na iznos od 1.947,06 kn od 04.05.2010. godine
na iznos od 2.004,84 kn od 01.06.2010. godine
na iznos od 2.505,32 kn od 02.07.2010. godine
na iznos od 2.402,29 kn od 09.08.2010. godine
na iznos od 2.717,04 kn od 06.09.2010. godine
na iznos od 2.608,30 kn od 05.10.2010. godine
na iznos od 2.433,38 kn od 15.11.2010. godine
na iznos od 2.710,83 kn od 30.11.2010. godine
na iznos od 0,02 kn od 02.12.2010. godine
na iznos od 134,14 kn od 24.12.2010. godine
na iznos od 3.063,85 kn od 31.12.2010. godine
na iznos od 0,85 kn od 03.01.2011. godine
na iznos od 2.739,13 kn od 01.02.2011. godine
na iznos od 2.864,07 kn od 07.03.2011. godine
na iznos od 2.719,06 kn od 15.04.2011. godine
na iznos od 2.787,54 kn od 23.05.2011. godine
na iznos od 3.423,18 kn od 13.06.2011. godine
na iznos od 3.418,94 kn od 30.06.2011. godine
na iznos od 42,68 kn od 01.07.2011. godine
na iznos od 3.931,66 kn od 12.08.2011. godine
na iznos od 3.668,29 kn od 31.08.2011. godine
na iznos od 37,15 kn od 01.09.2011. godine
na iznos od 3.379,96 kn od 30.09.2011. godine
na iznos od 2.936,79 kn od 31.10.2011. godine
na iznos od 2.915,59 kn od 02.12.2011. godine
na iznos od 2.120,28 kn od 24.12.2011. godine
na iznos od 409.26 kn od 01.01.2012. godine
na iznos od 2.101,58 kn od 01.02.2012. godine
na iznos od 2.114,54 kn od 01.03.2012. godine
na iznos od 1.764,67 kn od 02.04.2012. godine
na iznos od 273,85 kn od 19.04.2012. godine
na iznos od 1.840,25 kn od 07.05.2012. godine
na iznos od 226,69 kn od 08.05.2012. godine
na iznos od 2.095,88 kn od 01.06.2012. godine
na iznos od 2.041,98 kn od 02.07.2012. godine
na iznos od 2.050,92 kn od 01.08.2012. godine
na iznos od 2.007,97 kn od 01.09.2012. godine
na iznos od 1.977,31 kn od 01.10.2012. godine
na iznos od 2.068,16 kn od 02.11.2012. godine
na iznos od 2.087,27 kn od 01.12.2012. godine
na iznos od 2.080,69 kn od 02.01.2013. godine
na iznos od 2.120,26 kn od 01.02.2013. godine
na iznos od 2.124,31 kn od 04.03.2013. godine
na iznos od 1.625,11 kn od 03.04.2013. godine
na iznos od 500,36 kn od 04.04.2013. godine
na iznos od 2.140,66 kn od 14.05.2013. godine
na iznos od 2.105,31 kn od 11.06.2013. godine
na iznos od 1.988,21 kn od 08.07.2013. godine
na iznos od 2.020,16 kn od 01.08.2013. godine
na iznos od 2.089,70 kn od 05.09.2013. godine
na iznos od 2.152,56 kn od 01.10.2013. godine
na iznos od 2.161,57 kn od 02.11.2013. godine
na iznos od 2.173,51 kn od 02.12.2013. godine
na iznos od 2.180,95 kn od 02.01.2014. godine
na iznos od 3.436,29 kn od 03.02.2014. godine
na iznos od 3.453,02 kn od 04.03.2014. godine
na iznos od 3.453,17 kn od 03.04.2014. godine
na iznos od 3.381,76 kn od 02.05.2014. godine
na iznos od 3,54 kn od 02.05.2014. godine
na iznos od 2.070,30 kn od 09.06.2014. godine
na iznos od 1.295,89 kn od 10.06.2014. godine
na iznos od 3.348,46 kn od 01.07.2014. godine
na iznos od 3.425,75 kn od 01.08.2014. godine
na iznos od 3.414,02 kn od 01.09.2014. godine
na iznos od 3.412,94 kn od 01.10.2014. godine
na iznos od 3.458,47 kn od 03.11.2014. godine
na iznos od 3.471,62 kn od 02.12.2014. godine
na iznos od 3.457,03 kn od 02.01.2015. godine
na iznos od 2.766,00 kn od 02.02.2015. godine
na iznos od 536,68 kn od 02.02.2015. godine
na iznos od 3.292,56 kn od 03.03.2015. godine
na iznos od 3.237,08 kn od 07.04.2015. godine
na iznos od 3.168,37 kn od 04.05.2015. godine
na iznos od 3.155,68 kn od 10.06.2015. godine
na iznos od 3.162,52 kn od 08.07.2015. godine
na iznos od 241,17 kn od 29.07.2015. godine
na iznos od 3.015,63 kn od 03.08.2015. godine
na iznos od 42,36 kn od 01.09.2015. godine
na iznos od 2.915,16 kn od 02.09.2015. godine
na iznos od 3.060,35 kn od 05.10.2015. godine
na iznos od 3.018,28 kn od 09.11.2015.godine
na iznos od 3.048,52 kn od 01.12.2015. godine
na iznos od 3.055,77 kn od 02.01.2016. godine
na iznos od 3.016,14 kn od 08.02.2016. godine
na iznos od 2.972,11 kn od 01.03.2016. godine
na iznos od 316,43 kn od 04.04.2016. godine
na iznos od 2.539,91 kn od 05.04.2016. godine
na iznos od 674,17 kn od 02.05.2016. godine
na iznos od 2.127,73 kn od 02.05.2016. godine
na iznos od 1.812,74 kn od 10.06.2016. godine
na iznos od 1.000,00 kn od 10.06.2016. godine
na iznos od 180,48 kn od 24.06.2016. godine
na iznos od 245,90 kn od 24.06.2016. godine
na iznos od 107,19 kn od 24.06.2016. godine
na iznos od 2.849,58 kn od 01.07.2016. godine
na iznos od 2.723,86 kn od 02.08.2016. godine
na iznos od 1.837,98 kn od 02.09.2016. godine
na iznos od 883,81 kn od 06.09.2016. godine
na iznos od 2.759,82 kn od 01.10.2016. godine
na iznos od 2.500,89 kn od 02.11.2016. godine
na iznos od 2.787,05 kn od 07.12.2016. godine
na iznos od 2.819,27 kn od 02.01.2017. godine
na iznos od 2.684,10 kn od 01.02.2017. godine
na iznos od 2.618,28 kn od 08.03.2017. godine
na iznos od 2.634,95 kn od 01.04.2017. godine
na iznos od 480,04 kn od 04.05.2017. godine
na iznos od 2.188,07 kn od 09.05.2017. godine
na iznos od 2.608,58 kn od 06.06.2017. godine
na iznos od 2.596,18 kn od 06.07.2017. godine
na iznos od 2.579,03 kn od 01.08.2017. godine
na iznos od 2.577,96 kn od 01.09.2017. godine
na iznos od 118,61 kn od 16.09.2017. godine
na iznos od 2.679,75 kn od 09.10.2017. godine
na iznos od 1.833,49 kn od 01.11.2017. godine
na iznos od 864,20 kn od 06.11.2017. godine
na iznos od 2.732,63 kn od 04.12.2017. godine
na iznos od 2.701,24 kn od 01.01.2018. godine
III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju, u roku 15 dana, iznos od 45.423,00 kuna zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 15. travnja 2021. godine pa do isplate po stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.
Obrazloženje
Tužitelj u tužbi predanoj ovom sudu dana 16. ožujka 2018. godine navodi kako je dana 19. kolovoza 2005. godine s tuženikom kao kreditorom, zaključio namjenski Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranjem novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini broj 216-317/2005, temeljem kojeg mu je tuženik stavio na raspolaganje kredit u iznosu 1.190.865,00 kn iskazan kao 250.000,00 CHF te je tužitelj dana 16. prosinca 2011. godine, zaključio sa tuženikom, Aneks br. 1. Ugovora o kreditu, kojim je dodatkom zatečena glavnica kredita u švicarskim francima iskazana nadalje kao glavnica u Eurima.
Tuženik da je u taj unaprijed formulirani standardizirani Ugovor, koji Ugovor o kreditu je upravo proizvod tuženika, sastavio na način da je u isti uglavio niz nepoštenih ugovornih odredbi i to prije svega, kao bitne sastojke ugovora o kreditu, nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu čl. 2. i čl. 3. Ugovora kojom se ugovorna obveza povrata danog iznosa kredita vezuje uz špekulativnu valutu švicarski franak i to na način da je putem anuitetne otplate kredita (čl. 3. st. II) ova obveza povezana sa drugom nepoštenom i ništetnom ugovornom odredbom i to onom iz čl. 6. Ugovora (odnosno čl. 3. Aneksa br. 1) u kojoj je tuženik uglavio promjenu kamatne stope na način da ista ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke bez navođenja ikakvih, a još manje jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se ona mijenjati. Tužitelj ističe kako se u spornom ugovoru zapravo radi o kunskom kreditu koji je knjigovodstveno iskazan kao kreditiranje u švicarskim francima, kako je tužitelju kredit isplaćen u kunama, kako su troškovi obrade kredita naplaćeni su u kunama kao i svi popratni troškovi koje je tužitelj snosio u vezi predmetnog kredita, a uostalom tuženik je procjenu kreditne sposobnosti tužitelja vršio u kunama, kako tuženik za plasiranje ovog kredita niti je imao, niti je morao imati niti jedan jedini franak ili uostalom bilo koju drugu valutu osim kune već je sredstva koja je dao tužitelju (kune) povukao iz depozita građana kojima je raspolagao, da je tuženik, pošto je kune plasirao tužitelju, istovremeno povrat plasmana od strane tužitelja indeksirao, odnosno valutnom klauzulom vezao uz kretanje švicarskog franka na svjetskim monetarnim tržištima (tzv. hedžiranje), a da pritom tužitelja nije niti izvijestio niti upozorio kako time sudjeluje u visoko složenom financijskom poslu.
Tužitelj u tužbi navodi kako je sam mehanizam ugovora koji je razradio, sastavio i ponudio tuženik bio baziran na kombinaciji triju ugovornih odredbi koje su u zajedničkom djelovanju, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja, na štetu tužitelja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama i to na način da je tužitelj doveden na rub financijskog sloma na način da je kredit godinama uredno plaćao, i ne samo to već plaćao anuitete povećane za 50%, a da je pritom njegova mjesečna i njegova ukupna obveza po kreditu, umjesto da se smanjuje - rasla. Tužitelju se naime usprkos redovitoj otplati kredita povećavala kamata i mjesečna rata i ukupna glavnica duga.
Ključna odredba u samom mehanizmu Ugovora da je pritom bila odredba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku, koja je klauzula upotrjebljena suprotno njenoj svrsi i cilju na način da je u istu ugrađena valuta švicarski franak. Ugrađujući baš švicarski franak u valutnu klauzulu, a preko nje u Ugovor, tuženik je postupio i formirao ovaj ugovorni odnos suprotno zakonskim odredbama i svrsi samog prava ustanovljenog tim odredbama te je na ovaj način povrijedio načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO), načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, načelo zlouporabe prava iz čl. 6. ZOO-a, načelo jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a te načelo zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a, koja načela su konkretizirana i sankcionirana ništetnošću u odredbi čl. 81. st. 1 i 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP), a sve ovo na način da je tuženik postupajući s aspekta jače ugovorne strane tužitelju nametnuo odredbu koja ga dovodi u neravnopravan položaj te mu u konačnici nanosi štetu.
Druga nepoštena odredba, usko vezana uz gore navedenu, je ona o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se stopa se mijenja sukladno jednostranoj odluci banke, dakle odluci koja nije podložna nikakvoj kontroli, niti druge ugovorne strane, niti neke treće nepristrane strane ili tijela. U bitnome ovo znači da tuženik ugovorenu kamatnu stopu, prema izričitoj odredbi čl. 1022. ZOO-a bitan sastojak ugovora o kreditu, mijenja samovoljno, bez ikakve suglasnosti tužitelja ignorirajući ga pritom kao ravnopravnu ugovornu stranu. Ugovorna kamata i obveza tužitelja povodom ovakve odredbe može se tako od strane tuženika povećati bilo kada i bilo koliko, a sadržana je u članku 6. Ugovora. Tužitelj navodi kako je postupajući na ovakav način, i to na način da je, pored odredbe o vezivanju otplate i glavnice uz valutu švicarski franak, u Ugovor ugradio i nepoštenu odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, tuženik je dodatno prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja.
Treća odredba koja je tvorila mehanizam ugovora je ona o anuitetnoj otplati. Odredba o anuitetnoj otplati, koja pojednostavljeno rečeno znači da tužitelj u prvim godinama kredita otplaćuje uglavnom kamate, a tek nakon toga glavnicu, iako sama po sebi dopuštena ugovorna odredba, upravo je ta koja je dodatno omogućila tuženiku da ugovorenim nezakonitim povećanjem kamata nezakonito i protupravno povećava obvezu tužitelja kako kroz kamate tako i usporenje otplate glavnice, koja je pak glavnica sama rasla zbog činjenice da je onda bila i povezana uz valutu švicarski franak. Tužitelj u tužbi navodi da kada se ovaj mehanizam ugovora stavio u funkciju i to na način da se sva tri elementa kontinuirano mijenjaju, odnosno povećavaju, sasvim je jasno da je tuženik suprotno čl. 6. ZOO-a, ostvarivao pravo iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato i to na štetu tužitelja, sve suprotno čl. 81. st. 1. ZZP03, i to iz razloga što je istovremeno rasla i kamata i glavnica obveze, kao i sam anuitet pa je tužitelj nakon 6 godina otplate kredita, i to pri sklapanju Aneksa br. 1., prema tuženiku bio dužan 1.389.517,53 kn , dakle bio je oko 200 tisuća kuna dužan više nego prije 6 godina kada je podigao kreditu u iznosu 1.190.865,00 kuna, a uplatio je u tih 6 godina 529.659,09 kuna, i to na način da je plaćao anuitete koji su 50% bili veći od početnih pa je primjerice prvi anuitet iznosio 5.678,44 kune, a najviši čak 8.667,52 kn.
Tužitelj u tužbi navodi kako je ovakvo stanje tuženik prouzročio na način da je, pored porasta tečaja i cjelokupne glavnice duga, još i nezakonito mijenjao ugovorenu kamatnu stopu i to točno 8 puta, a ugovorene kamatne stope od 3,99% tuženik se držao svega 8 mjeseci (od ugovorenih 360), da bi je zatim samovoljno podigao čak do 6,15% i to u periodu najvećeg porasta tečaja švicarskog franka. Tuženik je naime, pored činjenice da je sastavio takav ugovor koji mu je omogućio da nezakonito intervenira i mijenja cijenu ugovora kao bitan sastojak ugovora o kreditu što kamata nedvojbeno jest, na ovaj način preko anuitetne otplate poremetio i otplatu cjelokupnog iznosa kredita kao drugog bitnog sastojka ugovora o kreditu jer je povećanjem kamata protuzakonito povećavao anuitet pa time, protivno ugovoru, usporio i plaćanje glavnice koja je opet sama enormno porasla i s osnova povećanja tečaja švicarskog franka, a takvim povećanjem glavnice se povećala i kamata koja se na nju obračunava u postotku od same glavnice. Dakle, bez obzira na već ranije samovoljno povećanje same kamatne stope, i to iz razloga što povećanje tečaja valute povećava također iznos kamate koji je tužitelj dužan platiti tako da ovdje imamo zapravo dvostruko povećanje kamata s dva osnova kakav ugovorni mehanizam je u skladu s odredbama čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. ZZP-a ništetan, a ništetan je i prema odredbi čl. 322. ZOO-a te odredbama 295. i 296. ZOO-a.
Tužitelj u tužbi navodi kako je kako je tužitelj u ugovorni odnos s tuženikom pristupio s načelom povjerenja te ističe kako tada nije imao razloga posumnjati u namjere tuženika pa je tužitelj s povjerenjem prihvatio informacije koje mu je tuženik pružio u predugovornoj i ugovornoj fazi ovog odnosa. Tuženik tako u pogledu sporne odredbe ugovora kojom se kunska protuvrijednost kredita vezuje uz švicarski franak, kao i uostalom odredbe o kamatnoj stopi, nije tužitelju prezentirao nikakav poseban rizik. Tuženik da se pritom prema tužitelju obratio putem sredstava javnog priopćavanja te reklama za sporni kredit u organiziranoj medijskoj kampanji u rečenom periodu i to na način da je tuženik ovakav kredit prezentirao kao najbolji i najpovoljniji način rješenja stambenog pitanja.
Tužitelj u tužbi navodi kako putem komunikacije koju je tuženik plasirao kroz medije i od strane službenika banke, nije dobio nikakve, a kamoli precizne i potpune informacije, koje bi se odnosile valutu švicarski franak kao takvu, odnosno tužitelju nije pojašnjeno u konačnici da se radi o visoko rizičnom proizvodu u kojem je sav rizik prebačen na leđa tužitelja, a niti jedan rizik na strani tuženika, premda je upravo potpuno informiranje osnovni preduvjet donošenja valjane i informirane odluke koja bi onda jedino kao takva mogla biti valjana podloga za zaključenje ovakvog ugovora te kako je sva informacija koju je u ovom smislu tužitelj dobio bila je ta da je ovaj kredit isti kao i bilo koji drugi kredit, kredit vezan uz Euro ili kunski. Tužitelju je izričito i rečeno da je kredit siguran jer je švicarska valuta stabilna te da će se kroz kamatnu stopu amortizirati bilo kakve eventualne promjene u tečaju te da nema razlog za brigu. Tužitelj naglašava kako mu je izričito rečeno da kredit u kunama ili kredit koji bi bio vezan uz Euro ne može dobiti jer nije za njega kreditno sposoban, a pritom valja naglasiti kako je isključivi kreator svih usluga, njihova sadržaja i cijena bio sam tuženik koji je onda opet sam na temelju tih kriterija određivao da li je tužitelj kreditno sposoban. Nije se dakle niti u ovom pogledu radilo o nekim vanjskih, objektivnim i nepristranim parametrima i kriterijima nekog tijela već o poslovnom potezu tuženika koji se određujući sam parametre svih proizvoda koje nudi na temelju njih usmjeravao korisnike, pa tako i tužitelja, na određeni proizvod, ovdje CHF indeksirani kredit, a koji je sam tuženik kreirao kao jeftiniji, dostupniji i jedini moguć, a pritom tvrdeći kako je taj kredit „ista stvar“ kao i bilo koji drugi jer će tužitelju ionako biti isplaćene kune koje mu trebaju. Tužitelj u tuži navodi kako je izjednačavanje svih kredita pritom je bilo očito kako kroz reklamnu kampanju tako i individualni pristup tužitelju iako, a s obzirom na rizičnost ovakve vrste kreditiranja, ovakav kredit nikada realno nije mogao imati ovoliku kamatu stopu (od 3,88 do 5%). Naime, ukoliko je kamatna stopa i odraz rizičnosti klijenta u smislu povrata kredita , tada je kamatna stopa na ovom i ovakvim kreditima imala biti duplo veća, dakle realno se nije smjelo dogoditi od tuženika umjetno stvorena situacija da je tužitelj kreditno nesposoban za nisko rizični kredit (kune, euro kredit koji tečaj brani HNB), a sposoban je za visoko rizični kredit sa špekulativnom valutom švicarski franak. Ističe se kako je dakle tuženik sam i svjesno kreirao situaciju u kojoj je nudeći niže kamatne stope na visoko rizični proizvod lažno prikazivao rizik te sam proizvod kao siguran i stabilan. Da je i sama kamatna stopa bila samo instrument kojim se tuženik poslužio samo kako bi lažnim prikazivanjem činjenica tužitelja uopće obvezao na ovaj kredit ukazuje i postupanje samog tuženika koji se ugovorene kamatne stope držao svega 8 mjeseci (od ugovorenih 30 godina) te je kamatnu stopu po zaključenju ugovora povećao prvo na 4,60% te u konačnici čak do 6,15%. Tužitelj navodi kako imamo situaciju u kojoj se ugovara kredit po jednoj kamatnoj stopi i uvjetima, a već za par mjeseci, povećava se kamatna stopa i dolazi na iznos anuiteta za koji tužitelj navodno nije bio sposoban kroz kredit u Eurima ili kunama. Pritom se ističe da je upravo visina ove kamatne stopa bila i odlučujući element kod ocjene kreditne sposobnosti tužitelja pa je samo iz ovog poteza tuženik jasno da je cijeli taj postupak bio lažan kao i da je lažna bila cijena ovog kredita i prezentacija rizičnosti istog kroz nisku, bolje reći nižu kamatnu stopu. Da je naprotiv tuženik tužitelju tada pružio iti jednu pa makar i minimalnu i relevantnu informaciju o švicarskom franku i što ubacivanje takve klauzule u Ugovor znači, tužitelj sasvim sigurno takav ugovor ne bi „ni u ludilu“ sklopio, a zasigurno ne bi ni ostalih najmanje sto tisuća korisnika ovakvih kredita, a tužitelj se ukazuje na postupanje A.N.B. (OeNB) te FMA (regulatorne agencije) koje su još 2006.
godine u tiskanoj brošuri Informativni letak o rizicima deviznih kredita koja je bila obvezna za prezentirati građanima prije zaključenja bilo kakvih ugovora o kreditu koji bi bio vezan uz švicarski franak, upozoravali građane na sve rizike i posljedice zaključenja takvih ugovora.
Tužitelj posebno ukazuje kako je tuženik kao profesionalac u obvezni odnosima dužan postupati s pažnjom dobrog stručnjaka, a na što ga uostalom obvezuje i čl. 10. ZOO-a. Ovaj stupanj pažnje predstavlja najviši standard pozornosti koji se u hrvatskom pravnom sustavu uopće propisuje i označava najviše standarde postupanja u smislu pozornosti, stručnosti i profesionalnosti, ovdje konkretno pogotovo uzevši u obzir neravnopravan položaj dvaju ugovornih strana, kako s aspekta ekonomske moći tako i ekonomskog znanja.
Tužitelj ukazuje i na činjenicu da tužitelju nije nikada prezentiran nikakav, a kamoli realan pregled kretanja tečaja švicarskog franka u odnosu kunu, odnosno na Euro, a kamoli da mu je objašnjeno da se ovdje radi zapravo o posrednoj vezanosti kune za švicarski franak, a preko Eura, i to na način da švicarski franak mijenja vrijednost prema Euru, a onda tek posljedično prema kuni te de je moguće da švicarski franak poraste prema kuni, a da vrijednost kune kao valute te njen odnos prema svim ostalim valutama ostane nepromijenjen. Kako se u konkretnom slučaju radi o dugoročnoj obvezi tužitelja tuženik da je bio dužan prije svega tužitelju pružiti informaciju, i to ključnu, kako je odnos švicarskog franka i kune tada bio na povijesnom minimumu, a tužitelj ukazuje i na pregled kretanja tečaja valute švicarski franak. Tužitelj ukazuje kako predmetni ugovor valjda sagledati i u smislu Općih uvjeta ugovora kako je to određeno čl. 295. i 296. ZOO-a, pošto se radi o ugovornim odredbama unaprijed sastavljenih za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač - ovdje tuženik) nudi drugoj ugovornoj strani (ovdje tužitelju). Ukazuje kako se ovdje radi o adhezijskom ugovoru, u kojem je tuženik vezao sklapanje ugovora uz prihvat svih uvjeta sadržanih u obrascu i pritom tome nikakva promjena nije bila moguća, radi se o tzv. „take it or leave it“ ugovoru na način da je sastavljač tih općih uvjeta ugovora i to tuženik kao gospodarski jača strana koja je masovno sklapala ugovore ovakve vrste, zlorabila svoj položaj te je u opće uvjete (ovakve ugovore) unijela klauzule koje su za njega povoljne, a štetne za tužitelja. Tužitelj ističe kako se konkretno radilo o nizu takvih odredaba, posebice o valutnoj klauzuli švicarski franak, promjenjivoj kamatnoj stopi koju tuženik samovoljno mijenja (obje odredbe povezane sa anuitetnom otplatom u kojoj se prvo otplaćuju kamate a onda tek glavnica), odredbi o „bjanko“ prihvaćanju budućih i nepoznatih Općih uvjeta poslovanja, a koje klauzule ukazuju na očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno na povredu jednake vrijednosti davanja, sve na štetu tužitelja.
Tužitelj se poziva na Zakon o obveznim odnosima i to čl. 295. i 296. koji da štite tužitelja kao suugovaratelja koji pristupa općim uvjetima ponuditelja te da prema općim pravilima o ništetnosti ugovora, ugovor ne smije biti protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva (čl. 322. ZOO-a) te ukazuje na posebno pravilo iz čl. 296. st.1. ZOO-a koje navodi kako su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. Tužitelj se konačno u tužbi poziva i na odredbe Zakona o zaštiti potrošača konkretno čl. 81. i 83., sadržani u Glavi XI ZZP-a, koji navode kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. time da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Posebno ukazuje kako se nepošteno postupanje tuženika prema tužitelju očituje pri zaključenju Aneksa br. 1. Ugovora o kreditu kada se tuženik prema tužitelju obratio kao „Mjerama za ublažavanje položaja korisnika stambenih kredita“ međutim nepovoljan položaj tužitelja i nepoštenost tuženika su samo zacementirani na način da je tuženik napuhanu glavnicu koja je proizašla iz nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora samo pretvorio u Euro glavnicu na taj dan te ponovno ugovor sastavio sa jednostrano promjenjivim kamatnih stopama, na način identičan u osnovnom ugovoru pa su prema tome sve promjene kamatnih stopa po Aneksu nezakonite, baš kao i u osnovnom Ugovoru. Postupajući na ovaj način da je tuženik ponovno ugovorio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, ponovno je ugovorio za sebe nepripadnu korist i to sada dodatno iskorištavajući položaj tužitelja kao slabije ugovorne strane ugrožene egzistencije te ponovno ne pružajući tužitelju kao potrošaču niti minimum nužnih informacija na temelju kojih bi mogao točnih i razumljivih kriterija predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, kao standarda u postupanju tuženika kao kreditne institucije kojeg postavlja Sud Europske unije u tumačenju prava potrošača na temelju Direktive 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, implementirane u Zakon o zaštiti potrošača. Štoviše da je tuženik klapanje konkretnog sadržaja Aneksa predstavio kao ublažavanje položaja tužitelja koji nepovoljni položaj je samo pogoršan i to na način da je tuženik zatečeno nezakonito stanje pretvorio u dodatnih 200 tisuća kuna dugovanja glavnice preko one ugovorene u osnovnom ugovoru 2005. godine, odnosno glavnica je trajno povećana za preko 30%. Tužitelj ističe da su svi prednji navodi tužitelja osnovani, a da to proizlazi iz odluke Suda Europske unije u predmetu C-186/2016, A., a koja presuda da obvezuje ovaj sud. Sukladno testu poštenosti koji kao obvezujući standard u ocjeni poštenosti uspostavlja Sud Unije, da je banka potrošaču, ovdje tuženik tužitelju, bila dužna detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket, do te mjere da mu je morao, ako je potrebno, kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja, posebno povezane uz moguće promjene kamatne stope, utjecati na njegove mjesečne rate te ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme. Sukladno obvezujućem pravnom shvaćanju Suda Unije tuženik je bio dužan tužitelju transparentno izložiti funkcioniranje mehanizma konkretne ugovorne odredbe te povezanost tog mehanizma sa drugim ugovornim odredbama, a tužitelj navodi kako tuženik tužitelju nije izložio ništa, a kamoli da mu je izložio točne i razumljive kriterije na temelju kojih cjelokupna ugovorna obveza fluktuira, niti mu je omogućio da na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Tužitelj posebno ističe kako posebnu težinu predstavlja činjenica da je istom ugovoru ugovorena i valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, jer se na taj način predmet ugovora i cijena vežu za dva promjenjiva bitna elementa - promjenjivu glavnicu i promjenjivu kamatnu stopu, što bitno utječe na obvezu tužitelja tako da je čini još rizičnijom. Na ovaj način, činjenica što obveza tužitelja istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Ta neravnoteža u pravima i obvezama nedvojbeno je na štetu tužitelja i znatna je jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, dakle neizvjesni su bitni elementi ugovora koji su u pravilu dugoročni, s tim da cijenu, koja ovisi i o visini glavnice jer se određuje u postotku od tog iznosa i o visini kamatne stope, određuje banka, koja je vjerovnik. Tužitelj u tužbi ističe kako je zbog ovakvog protupravnog postupanja tuženika protiv istog, kao petotuženika, vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa ovdje tužitelja, i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 te kako je u navedenom postupku utvrđeno da je valutna klauzula u švicarskim francima nepoštena i ništetna, i to na način da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava tužitelja, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio ništetnu i nepoštenu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je ugovorena glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenja valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, kao što je i pravomoćno, presudom Visokog trgovačkog suda RH presudom pod poslovnim brojem Pž-7129/13-4, utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava tužitelja, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna te ukazuje kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, odnosno ništetnost odredaba o ovako određenoj promjenjivoj kamatnoj stopi potvrđena presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-249/14-2 od 9.4.2015. godine te presudom Ustavnog suda RH oznake U-III- 2521/2015 od 13.12.2016., kojim odlukama su odbijene revizija i ustavna tužba tuženika, dok je presuda Trgovačkog suda u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu švicarski franak potvrđena odlukama Ustavnog suda RH oznake U-III-2521/2015 od 13.12.2016., odlukom Vrhovnog suda RH, poslovni broj Revt-575/16 od 3.10.2017. a sve ovo na temelju obvezujuće odluke Suda Europske unije u predmetu C-186/16, A.
Tužitelj u tužbi navodi kako je na temelju dokumentacije iz ovog kredita izradio izračun u smislu utvrđenja razlike u pogledu neosnovano naplaćenih i stečenih iznosa kamata po ništetnoj odredbi o jednostranim promjenama kamatnih stopa te kako je iznos koji je tuženik neosnovano stekao po kamatama na temelju osnovnog ugovora broj 216-317/2005 iznosi pritom 104.508,13 kn, dok iznos koji je neosnovano stekao na temelju Aneksa glavnog ugovora iznosi 65.172,32 kn, a koji iznosi predstavljaju razliku u odnosu na početnu kamatnu stopu kao jedinu valjano ugovorenu kamatu. Tužitelj navodi kako slijedom činjenice da su bitne odredbe ugovora o kreditu, nepoštena ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak te nepoštena ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne od samog početka, tj. od kada je ugovorena, tužitelj ima zakonsko pravo pokrenuti ovaj postupak, kao i postupak temeljem čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača, čl. 502.c ZPP-a te čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, u smislu individualne pravne zaštite radi povrata sredstava što ih je banka neosnovano stekla, zasada samo temeljem ništetnih odredbi ugovora o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi te ima pravni interes i predlaže da sud donese presudu kojom se utvrđuje kako je ugovor o kreditu sa njegovim aneksom nepošten i ništetan te predlaže da sud naloži tuženiku isplatu zatraženog iznosa od 169.680,45 kn, odnosno ističe podredni tužbeni zahtjev ukoliko sud ocijeni da je neosnovano traženje tužitelja da se cijeli Ugovor o kreditu proglasi ništetnim, a ipak utvrdi da su osnovane tvrdnje tužitelja da su ništetne samo pojedinačne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, u kojem slučaju traži utvrđenje nepoštenim i ništetnim pojedinih ugovornih odredbi i valuti i kamati kao i isplatu iznosa od 169.680,45 kn sve sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dospijeća pojedinih iznosa kako je precizirano u samoj tužbi.
Tužitelj je podneskom od 16. siječnja 2021. godine, nakon pravomoćnog utvrđenja nepoštenim i ništetnim odredbe o valuti švicarski franak u sporu kolektivne pravne zaštite, preinačio tužbeni zahtjev u točkama 2. i 9. tužbenog zahtjeva na način da je sada potraživao isplatu iznosa od 291.553,99 kn s osnova i valute i kamate, koju preinaku je tužbenog zahtjeva, po protivljenju tuženika preinaci, sud dopustio posebnim rješenjem od 27. siječnja 2020. godine, a 17. veljače 2021. godine, nakon provedenog vještačenja, tužitelj je postavio konačni tužbeni zahtjev koji je u kondemnatornom dijelu izmijenjen na način da konačno glasi na 302.604,18 kn sa pripadajućim zateznim kamatama, kojoj se preinaci tužbe tuženik protivio u svom podnesku od 25. veljače 2021 godine.
Prema odredbi čl. 191. st 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 35/91, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 - čl. 50. Zakon o arbitraži, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 43/13 - Rješenje USRH, 89/14, 70/19, dalje: ZPP) tužba je preinačena, ako je promijenjena istovjetnost zahtjeva, ako je povećan postojeći zahtjev ili je istaknut drugi zahtjev uz postojeći.
Dakle, tužitelj je podneskom od 17. veljače 2021. godine preinačio tužbu na način da je povećao svoj zahtjev za isplatu. Navedenu preinaku sud je dopustio temeljem odredbe čl. 190. st. 2. ZPP-a, jer je tužitelj svoj zahtjev povećao nakon što je tijekom glavne rasprave izveden dokaz financijskim vještačenjem, zbog čega je odlučeno kao u izreci rješenja.
Tuženik u odgovoru na tužbu navodi osporava tužitelju pravni interes za podnošenje predmetne tužbe jer da se od 1. siječnja 2014. godine na ugovor primjenjivala kamatna stopa od 3,23%, navodi da je valutna klauzula bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njenu nepoštenost te navodi kako tužitelj može u skladu s Zakonom o obveznim odnosima i Zakonom o zaštiti potrošača samo voditi postupak naknade štete.
Tuženik u pogledu odredbe o kamati ističe kako je postupao u skladu s pozitivnim propisima, Zakonom o bankama, Zakonom o kreditnim institucijama, Zakonom o zaštiti potrošača, kako nije imao obvezu do 2013. godine ugovoriti egzaktne parametre kamatne stope i kako je kamatna stopa bila dopuštena i odrediva, kako se o kamatnoj stopi pojedinačno pregovaralo pa da ona stoga nije nepoštena, kako je ugovor o kreditu solemniziran kod Javnog bilježnika, kako je HNB navodila da je takvo ugovaranje uobičajeno, kako ugovorne strane nisu željele ugovoriti fiksnu kamatnu stopu i da to nije bila volja stranaka.
Tuženik u odgovoru na tužbu također ističe kako se o valuti švicarski franak pojedinačno pregovaralo, kako ta odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kako nije mogao predvidjeti kretanje valute CHF, kako ta odredba ne može biti nepoštena i kako je ta odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva te da stoga ne može biti podvrgnuta ocjeni nepoštenost. Tuženik navodi kako je u svojim glasilima upozoravao na rizik rasta tečaja te kako je valutna klauzula u Republici Hrvatskoj dozvoljena.
Tuženik ističe i kako su stranke 2011. godine konvertirale ugovor o kreditu u valutu Euro te kako je dodatkom ugovora definirano precizno kretanje kamatne stope.
Tuženik ističe i prigovor zastare kao što i navodi kako ugovor kao cjelina nije ništetan, a osporava i visinu tužbenog zahtjeva.
Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu broj 216- 317/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini te Aneks br. 1 tog Ugovora od 16. prosinca 2011. godine i priloženu dokumentaciju uz tužbu, Teze za rješavanje problema kredita građana vezanih uz švicarski franak od 19.11.2012. potpisane po profesoru doktoru I. L. i profesoru doktoru D. J. , članak profesora I. L. i D. J. kojim se osvrću na priopćenje za javnost HNB od 27. siječnja 2015., reklame objavljene u hrvatskim novinama gdje se nude stambeni krediti i auto krediti na način da se isti plasiraju kao ostvarite snove o vlastitom stanu,
naznačene kamate od 3,99% potom 3,88%, grafove povijesnog kretanja valute švicarski franak, informativni letak ANB, dopis „Mjere za ublažavanje položaja korisnika stambenih kredita“, Obavijest o promjenama kamatnih stopa po Ugovoru o kreditu od 31.8.2005. - 23.12.2011., Obavijest o promjenama kamatnih stopa po Ugovoru o kreditu od 23.12.2011. – 14.3.2018., Specifikaciju uplata od 7.10.2005.- 24.12.2011., Pregled prometa klijenta od 30.9.2005.-24.12.2011., str.1.-9., Specifikaciju uplata od 1.1.2012.-1.1.2018., Pregled prometa za klijenta od 31.12.2011.-1.1.2018., Otplatni plan od 20.12.2011. do kraja kredita, Detaljni otplatni plan od 20.12.2011. godine, Obavijesti o promjenama kamatne stope od 23.5.2006., 4.9.2007., 5.1.2008., 12.3.2008., 4.12.2008., 4.11.2010., 12.9.2011., 10.12.2013, 12.12.2014., Izračun neosnovano stečenih kamata sa pripadajućom tablicom, Analizu oglašavanja (B. a. d.o.o.), Javno priopćenje B. S. p. od 5.2.2015., „Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama H. A. - A. - B. d. d.“, članak „Promjenjive kamate, devizna klauzula I klizna skala“, „Odgovor na pitanja o zaštiti potrošača“, preslike random wald model kretanja tečaja, tendencije rasta švicarskog franka, Bilten HNB-a broj 238, str. 40., glasila „HYPO T.“, br. 7. i br. 8, preslike transkripta emisije na radiju 101, intervjua guvernera B. V., Odgovora na upite o upozorenjima HNB-a na rizičnost kredita u švicarskom franku, presliku članka mr. sc. A. E. , Učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, Pravo i Porezi br. 9/18, pročitana je sudska praksa priložena uz tužbu i odgovor na tužbu te podneske stranaka, nalaz stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije D. C. od 19. listopada 2020. godine te saslušanje tužitelja kao parnične stranke te je sud izveo dokaze čitanjem podnesaka tužitelja i tuženika. Činjenice i dokaze koje je tuženik predložio nakon zaključenja prethodnog postupka („Tablica G1, Kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule o kojima vodi evidenciju HNB“) ovaj sud u skladu s odredbom čl. 299. st. 3. ZPP-a nije uzeo u obzir.
Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. ZPP-a sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.
Među strankama je nesporno da su tužitelj i tuženik dana 19. kolovoza 2005. godine sklopili namjenski Ugovor o kreditu broj 216-317/2005 temeljem kojeg mu je tuženik stavio na raspolaganje kunski kredit u protuvrijednosti iznosa 250.000,00 CHF te da su dana 16. prosinca 2011. godine sklopili Aneks br. 1. tog ugovora. Među strankama je sporno jesu li ništetan i bez pravnog učinka ugovor o kreditu, jesi li nepoštene i bez pravnog učinka ugovorne odredbe o valuti švicarski franak i kamatnoj stopi koja se mijenja odlukom banke, ima li tužitelj pravni interes za vođenje ovog postupka, je li tuženik stekao bez osnove iznos specificiran u točki II. izreke ove presude i konačno je li zastarjelo pravo tužitelja tražiti isplatu iznosa specificiranog pod točkom II. ove presude.
Prije svega treba reći kako je neosnovan prigovor tuženika o nedostatku pravnog interesa na strani tužitelja jer da se na predmetni ugovor o kreditu primjenjivala kamatna stopa od 3,23 %, sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. godine. Uvidom u isprave sadržane u spisu sud je utvrdio da ova tvrdnja tuženika nije točna te da tuženik nikada nije primjenjivao ovu kamatnu stopu pa je ovaj prigovor tuženika bespredmetan. Neosnovan je i prigovor tuženika o nedostatku pravnog interesa tužitelja zbog sklapanja dodatka ugovoru pošto se ništetnost u skladu s čl. 103. Zakona o obveznim odnosima (Službeni list SFRJ 29-462/1978, 39-498/1985, 46-562/1985, 57- 880/1989, 53-1305/1991, 73-1888/1991, 3-33/1994, 111-2133/1993, 107-1768/1995, 7- 106/1996, 91-1596/1996, 112-1822/1999, 88-1498/2001, 35-707/2005 – dalje ZOO) utvrđuje ex tunc, pa naknadno sklapanje dodatka glavnom ugovoru koji je nepošten i ništetan nije zapreka da bi se moglo utvrđivati ništetnim osnovni ugovor o kreditu, pa tako i utvrđivati ništetnim pojedine odredbe tog ugovora koje bi bile ujedno i nepoštene ugovorne odredbe sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje ZZP), koji se primjenjuje u konkretnom slučaju, odnosno bile nepoštene sukladno odredba ZOO-a (tako i VSRH, presuda poslovni broj Rev-18/2018- 2 od 26. svibnja 2020.)
Nadalje, treba naglasiti kako je u sporu kolektivne pravne zaštite pokrenutom od strane udruga ,
između ostalog i ovdje tuženika, odlukom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se pojedinačno nije pregovaralo, a koja je ništetna. Također, presudom Visokog trgovačko suda RH, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14.6.2018. godine, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
Spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno je okončan i to na način da je Vrhovni sud RH u presudi i rješenju poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. godine odbio reviziju ovdje tuženika, a Ustavni sud RH je svojom odlukom U-III-2521/2015 i dr. od 13. prosinca 2016. godine i U-III-4150/2019 i dr. od 3. veljače 2021. godine odbio ustavnu tužbu ovdje tuženika u pogledu i kamate koja se mijenja odlukom banke i valute švicarski franak čime je potvrđeno utvrđenje nepoštenosti i ništetnosti odredbi o valuti švicarski franak i kamati koja se mijenja odlukom banke, ovdje tuženika. Sukladno odredbama ZPP-a, čl. 502.c te ZZP-a čl. 118., gore citirane presude obvezuju sud u ovom konkretnom postupku na način da je ovaj sud vezan uz pravno utvrđenje navedenih presude o ništetnosti ugovorne klauzule u švicarskim francima i ništetnosti ugovorne odredbe o kamati koja se mijenja odlukom banke. Slijedom citiranih odredbi i prema shvaćanju ovog suda uspostavljeni sustav kolektive pravne zaštite služi upravo tome da potrošačima olakša zaštitu od nezakonitog postupanja nepoštenih trgovaca i to na način da nakon završenog postupka u kojem je utvrđena povreda interesa potrošača oni imaju pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz tih presuda.
Kao što je naprijed navedeno, pravomoćno pravno utvrđenje presude Trgovačkog suda poslovni broj P-1410/12 jest upravo nepoštenost i ništetnost odredbi koje su predmet ovog konkretnog postupka i to odredbe o valuti kredita iskazanoj kao
švicarski franak i odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi zbog čega prema ocjeni ovog suda u ovom predmetu dolazi do primjene čl. 502. c ZPP-a i čl. 118. ZZP-a i propisanog proširenog djelovanja pravomoćnosti iz čl. 12. ZPP-a, a koji učinak podrazumijeva sve postupke koje pokrene potrošač temeljem takvih kolektivnih sporova, a kakav se pravni učinak presuda iz spora kolektivne pravne zaštite naziva „izravnim učinkom“ koji omogućava potrošačima restituciju neosnovano stečenog od strane nepoštenog trgovca bez obzira na pravnu kvalifikaciju individualnog spora koji potrošač vodi na temelju utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite (restitucija, stjecanje bez osnova, naknada štete itd.). Na ovakvu primjenu načela izravnog učinka ukazuje i ustaljena sudska praksa pa tako Visoki trgovački sud RH u svojoj odluci poslovni broj Pž-7129/13 od 13.6.2014., Vrhovni sud RH u svojoj odluci poslovni broj Rev-3142/2018-1 od 19.3.2019. godine, odnosno Vrhovni sud RH u svojoj odluci poslovni broj Rev-18/2018-2 od 26.5.2020. koja ovo načelo i primjenu materijalnopravnih odredbi, čl. 502. c ZZP-a i čl. 138. ZPP-a, tumači na način kako u pojedinačnim parnicama potrošača nema potrebe ponovno utvrđivati pravni osnov potraživanja, nepoštenost i ništetnost istovjetnih odredbi o kojima je već odlučeno u postupku kolektivne pravne zaštite, već utvrđenja iz tog spora vrijede izravno u pojedinačnim postupcima potrošača na način da nije potrebno u pojedinačnim postupcima izvoditi dokaze na okolnost osnova potraživanja (saslušanje tužitelja, saslušanje svjedoka, saslušanje Javnih bilježnika itd.) pošto nije moguće da su citirane ugovorne odrede utvrđene nepoštenim i ništetnim u sporu kolektivne pravne zaštite, a nisu u pojedinačnim postupcima potrošača, a takav izravni učinak presuda iz spora kolektivne pravne zaštite potvrđen je i od strane Ustavnog suda RH i to odlukom U-III- 2233/2019 od 10.6.2020. godine, a takvo stajalište prihvaća i ovaj sud te stoga na osnov odgovornosti, osim saslušanja tužitelja i to ponajviše zbog posebnih okolnosti sklapanja Aneksa ugovora, nije izvodio posebne personalne dokaze na okolnosti nepoštenosti odredbi o valuti i kamati, pa nije saslušavao u ovom postupku zaposlenike tuženika ili Javnog bilježnika pošto su to dokazi koji se odnose na utvrđenje pravnog osnova, utvrđenje razumljivosti, nepoštenosti i ništetnosti odredbi o kamati i valuti, kakvo izvođenje dokaza je u pojedinačnim parnicama prema gore citiranim pravnim shvaćanjima Vrhovnog suda RH kao i Ustavnog suda RH, protivno načelu izravnog učinka te odredbama Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača. Osim toga, tuženik nije u tijeku ovog postupka ukazao na niti jednu činjenicu ili dostavio iti jednu ispravu koja bi ukazivala na nekakve drugačije okolnosti ili činjenice ovog predmeta nego što su one kod utvrđenja nepoštenosti i ništetnosti istovjetnih ugovornih odredbi utvrđene u sporu kolektivne pravne zaštite.
Primjenjujući utvrđenja nepoštenosti i ništetnosti iz spora kolektivne pravne zaštite u pogledu odredbi o valuti i kamati kao i primjenjujući odredbe Zakona o obveznim odnosima i Zakona o zaštiti potrošača, sve usklađeno sa pravnim tumačenjima danim u praksi Suda Europske unije u primjeni Direktive 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje Direktiva 93/13) na činjenice ovog predmeta ovaj sud utvrđuje kako je konkretni ugovor o kreditu nepošten i ništetan kao cjelina. Sud je ugovor o kreditu, imajući na umu gore izneseno, sagledao kao jedinstvenu cjelinu, a kakav pristup mu u ocjeni ugovora nalaže pravilna primjena čl. 103. ZOO-a i čl. 81.-88. ZZP-a, odnosno nalažu pravna shvaćanja Suda Europske unije u primjeni Direktive 93/13 iz kojih proizlazi kako se svaki ugovor kod ocjene nepoštenosti i ništetnosti mora ocijeniti kao povezana cjelina, odnosno ocijeniti kumulativni učinak svih odredbi ugovora i to iz razloga što se ugovor i ugovorne odredbe primjenjuju u njihovoj ukupnosti (tako i Sud EU, presuda C-377/14, R. i R., točka 95. i druga pripadajuća sudska praksa).
Imajući ovo na umu, ovaj sud utvrđuje kako su ključne odredbe u ugovoru o kreditu bile nepoštena odredba o valuti švicarski franak, nepoštena odredba o primjeni tečajnog mehanizma banke i nepoštena odredba o kamatnoj stopi koja se mijenja odlukom banke, sve ove nepoštene odredbe povezane odredbom o anuitetnoj otplati koja je odredba, iako sama po sebi valjana, u sklopu ugovornog mehanizma dodatno omogućila tuženiku da ugovorenim nezakonitim povećanjem kamata nezakonito i protupravno povećava obvezu tužitelja kako kroz kamate tako i usporenje otplate glavnice, a koje su sve odredbe zajedno tvorile ugovorni mehanizam ovog ugovora i to na način da se radilo o neodvojivo povezanim ugovornim odredbama koje su zajedničkim i povezanim djelovanjem formirale obvezu tužitelja i to na način koji je kao cjelina protivan čl. 103. ZOO-a, protivan čl. 81. i 83. ZZP-a, odnosno koji je protivan načelu savjesnosti i poštenja, na način da je ovaj ugovor kao cjelina uzrokovao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, sve na štetu tužitelja, a što je utvrđeno i potvrđeno sudskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo i financije D.C. , koje je sud proveo u ovom sudskom postupku.
Ovaj sud posebno ističe kako ugovorne odredbe o valuti švicarski franak i odredba o kamati koja se mijenja odlukom banke, u skladu s čl. 1065. ZOO-a predstavljaju bitne sastojke ugovora o kreditu i to stoga što je navedenom materijalnopravnom odredbom propisano kako su bitni sastojci ugovora o kreditu prije svega sam novčani iznos koji je predmet obveze vraćanja, vrijeme i način vraćanja tog iznosa, kao i iznos ugovorenih kamata kao cijene ugovora o kreditu, a gore navedene odredbe ugovora o kreditu su upravo one koje određuju iznos glavnice kredita čiji se iznos i način povrata vezuje uz valutu švicarski franak i određuju kamatnu stopu kao cijenu kredita, sve povezano kroz način vraćanja oba iznosa u obliku anuiteta pa se nedvojbeno radi o odredbama koje određuju visinu, vrijeme i način vraćanja samog kredita te cijenu i način na koji se ona ima za sve platiti, a te su odredbe zahvaćene ništetnošću pa takav Ugovor ne može opstati jer ne ostaje valjanim niti jedan jedini bitni sastojak.
Da navedene ugovorne odredbe o valuti i kamati jesu bitni sastojci ugovora o kreditu, pored materijalnopravnih odredbi, ovaj sud nalazi potvrdu i u pravnim shvaćanjima Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH u postupku kolektivne pravne zaštite u kojim odlukama je višestruko utvrđeno kako su to bitni elementi ugovora, nalazi u činjenici da je u postupku kolektivne pravne zaštite u odnosu na odredbe o valuti i kamati odlučivano s aspketa predmeta i cijene kao bitnih sastojaka ugovora o kreditu te je proveden tzv. test transparentnosti iz čl. 84. ZZP-a koji se provodi samo u odnosu na bitne sastojke ugovora, nalazi u suglasnosti samog tuženika u odgovoru na tužbu o tome kako se radi o predmetu i cijeni ugovora, nalazi u praksi Vrhovnog suda RH, primjerice presudi Gzz-105/2002-2, VSRH Rev-907/2002 od 27.2.2003. u kojoj je zauzeto pravno shvaćanje kako ništetnost cijene dovodi do ništetnosti cijelog ugovora, nalazi u sudskoj praksi sudova drugog stupnja kao što je odluka Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, poslovni broj Gž- 115/2020-3 od 17. rujna 2020., te nalazi u pravnim shvaćanjima Suda Europske unije iskazanim u predmetima C-118/17, D.1, t. 48., C-260/18, D.2, t. 44., C-186/16, A., t. 41., u kojima je navedeno kako je odredba o tečajnom riziku glavni predmet ugovora koja ga kao takvog određuje te da se održanje takvog ugovora na snazi ne čini pravnom mogućim. Ovaj sud utvrđuje kao je u predmetu C-260/18, D.2, zauzeto i pravno shvaćanje da je odredba o primjeni tečajnog mehanizma koji određuje sama banka („tečaj banke“) kod preračunavanja valute nepoštena i ništetna ugovorna odredba koja također čak i sama po sebi dovodi do ništetnosti ugovora, a upravo je takva odredba ugovorena u Ugovoru o kreditu između tužitelja i tuženika, u člancima 2. i 3. tog ugovora te u člancima 2. i 3. Aneksa br. 1. Ugovora o kreditu pa je stoga ovaj sud nalazi, kako u sklopu cijelog ugovora, tako i zasebno, također protivnom načelu savjesnosti i poštenja, odnosno nepoštenom i ništetnom.
Kod ovakvih utvrđenja, utvrđenja kako je ugovor o kreditu kao cjelina nepošten, odnosno kako su nepoštene i ništetne odredbe o valuti, kamati kao i tečajnom mehanizmu banke, sadržane ovdje u odredbama čl. 2., 3., 6.. Ugovora i čl. 1., 2., 3., Dodatka ugovora, ovaj sud je utvrdio kako je ugovor bez tih bitnih elemenata neodrživ, bez da je nakon utvrđenja ništetnosti na nekakav drugačiji način tumačio ili interpretirao ugovor i njegove nepoštene ugovorne odredbe pošto bi to bilo revidiranje sadržaja ugovora, kakvo postupanje suda bi bilo protivno pravnim shvaćanjima Suda Europske unije koji u svojim odlukama C-260/18, D.2, t. 54. i 55., C-70/17 i C-179/17, A.C.B., t. 54. i 55. ukazuje kako bi se takvim postupanjem suda naštetilo
ciljevima Direktive 93/13 i njenom preventivnom učinku.
Pored iznesenog ovaj sud je ugovor i cijenio s aspekta čl. 103. ZOO-a te je utvrdio je da je ugovor ništetan i sagledan u odnosu na ovu ugovornu odredbu i to prije svega zbog ugovaranja nesrazmjerne koristi za vjerovnika, a protivno načelu savjesnosti i poštenja i protivno načelu jednake vrijednosti uzajamnih davanja i ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, što su upravo konstitutivni elementi ništetnosti iz čl.103. ZOO-a te čl. 81., st.1, ZZP-a, a potvrdu čega nalazi u pravnim shvaćanjima Ustavnog suda RH koji primjerice u svojoj odluci U-III-380/01 od 5 svibnja 2004. godine navodi kako je protivnost moralu, a kao ugovaranje nesrazmjerne koristi, zaseban pravni osnov ništetnosti u okviru čl. 103. ZOO-a koje stajalište prihvaća i ovaj sud, pogotovo imajući u vidu nalaz i mišljenje sudskog vještaka i utvrđeni iznos od 302.604,18 kuna neosnovano stečenog od strane tuženika te dodatnu činjenicu trajnog uvećanja glavnice kredita od 344,792,37 kuna koju tužitelj još uvijek otplaćuje. U odnosu na prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je isti neosnovan iz razloga što je Vrhovni sud RH dana 30. siječnja 2020. godine zauzeo pravno shvaćanje o tome da zastarni rok kod restitucije stečenog temeljem utvrđene ništetnosti počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost, što znači da pravilnom primjenom odredbe čl. 323. stavak 1. ZOO-a, zastara restitucijskog zahtjeva u ovom predmetu može početi teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke u ovom predmetu, a kojom se utvrđuje nepoštenom i ništetnom ugovor o kreditu pa je očito da zastara nije nastupila te da je prigovor tuženika neosnovan. Čak i u varijanti da se primjenjuje ranije pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH iskazano u odluci poslovni broj Rev-2245/2017-2 od 20 ožujka 2008. godine o prekidu zastare pravomoćnim utvrđenjem nepoštenosti i ništetnosti u sporu kolektivne pravna zaštite to opet zastara nije nastupila pošto je tužba podnesena 16. ožujka 2018. godine, a odluka o kamati je postala pravomoćna 13. lipnja 2014. godine, dok je odluka o valuti postala pravomoćna 14. lipnja 2018. godine, pa ni u tom slučaju nije protekao petogodišnji zastarni rok propisan čl. 371. ZOO-a. U odnosu na prigovore tuženika koje se odnose na to da bi odredbe o valuti švicarski franak i kamati koja se mijenja odlukom banke bile jasne i razumljive te da se ne bi mogle ocjenjivati kao nepoštene ovaj sud upućuje na gornje obrazloženje ove presude i primjenu utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite na ovaj postupak, odnosno na to da je u tom postupku utvrđeno kako odredbe o kamati i valuti nisu bile razumljive te kako su bile, a kao protivne savjesnosti i poštenju, nepoštene i ništetne, koja identična utvrđenja dijeli i ovaj sud u ovom predmetu tim više što je tuženik u ovom postupku dostavio istovjetne dokaze i isprave koje je već dostavio u postupku kolektivne pravne zaštite i temeljem kojih je utvrđena nepoštenosti i ništetnost odredbi o kamati i valuti. U pogledu prigovora da bi se o odredbama o kamati i valuti pojedinačno pregovaralo ovaj sud također prihvaća utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome da se o ovim odredbama nije pojedinačno pregovaralo jer su bile dio tipskih, unaprijed formuliranih ugovora o kreditu, a ovo je sud utvrdio i u ovom postupku u kojem je saslušao tužitelja kao stranku i iz čijeg iskaza proizlazi kako se u konkretnom slučaju također radilo o standardiziranom ugovoru o kreditu koji je sastavio tuženik i u kojem tuženik nije upozoren na bilo kakve posebne rizike vezano za valutu švicarski franak niti mi je obrazložena odredba o kamatnoj stopi. Tužitelj je u iskazu i dodatno pojasnio kako je kamatna stopa koja se spominje u iznosu od 5,40 bila u primjeni samo par dana prije sklapanja dodatka ugovoru te da je on samo dobivao obavijesti od banke o promjenama kamatne stope.
U odnosu na prigovora tuženika o tome da je provedena solemnizacija ugovora ovaj sud ne nalazi da bi to imalo utjecaja na činjenicu da je ugovor nepošten i ništetan od dana njegova zaključenja, ex tunc, pa prema tome naknadna solemnizacija ugovora ne može ugovor učiniti valjanim, kako je to uostalom identično obrazloženo i u postupku kolektivne pravne zaštite.
U pogledu prigovora tuženika kako je 2011. godine provedena konverzija kredita Aneksom br. 1. kojeg su zaključili tužitelj i tuženik i da je time otklonjena neravnoteža u pravima stranaka ovaj sud zaključuje kako je takav prigovor neosnovan i protivan dokazima u ovom spisu, prije svega vještačenju stalnog sudskog vještaka D.C. . Ovaj sud je prije svega utvrdio kako je osnovni ugovor ništetan i bez pravnog učinka pa je bez pravnog učinka i dodatak tom ugovoru koji slijedi njegovu pravnu sudbinu. Čak i bez obzira na prednje utvrđenje, dakle da eventulano nije utvrđen kao ništetan cijeli ugovor o kreditu, svakako je ništetna i bez učinka dodatkom ugovora provedena konverzija valute pošto je sama valuta švicarski franak, odnosno odredba o predmetu ugovora i predmetu dodatka, nepoštena i ništetna pa se prema tome nešto što ne postoji od prvog dana, ex tunc, niti ne može valjano konvertirati u nešto drugo, a što je izričito i propisano čl. 351. ZOO-a time da je obnova, dakle ugovaranje nove obveze, bez učinka ukoliko je prijašnja obveza bila ništetna, a to je upravo ovdje slučaj pošto je osnovna ugovorna obveza ništetna. Osim toga, to što su u jednom trenutku ugovornog odnosa tužitelj i tuženik na drugačiji način, za ubuduće, regulirali svoj ugovorni odnos ne može imati za posljedicu učinak u smanjenju prava koja tužitelju pripadaju na temelju Direktive 93/13, odnosno Zakona o zaštiti potrošača, a čiji je imperativ uspostava početne pravne i činjenične situacije eliminiranjem nepoštenih odredbi, ugovora, zajedno sa povratom koristi koje je tuženik neopravdano stekao na štetu tužitelja, a upravo temeljem tog nepoštenog ugovora. Na ovo ukazuje i pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH u odluci poslovni broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. kako ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno otpadne. Osim toga, sklapanjem ovog dodatka ugovora nije postignuta nikakva ravnoteža među strankama pošto je dodatkom ugovora tužitelj doveden u još gori financijski položaj jer je na taj način konvertirao nezakonito i znatno povećanu glavnicu pošto je ista obračunata prema tada važećem i iznimno naraslom tečaju švicarskog franka i pretvorena u kune, odnosno došlo je do trajnog povećanja dugovanja s osnova glavnice za 344.792,37 kuna, time da je tuženik do tada neosnovano stekao 101.107,79 kuna te je na sve ponovno ugovorena nezakonita kamatna stopa promjenjiva odlukom banke pa je i tu tužitelj platio, a tuženik stekao 195.374,35 kuna više nego li je bilo osnovano. Ekonomske posljedice nepoštenosti tužitelj trpi i danas jer još uvijek plaća glavnicu koja je od 2011. godine uvećana za 344.792,37 kn, a što je sve sud utvrdio pregledom nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka D. C. , dipl. oec., koja je u ovom postupku izradila nalaz i mišljenje.
Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je izveo dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo D. C. dipl. oec te iz njenog nalaza i mišljenja od 19. listopada 2020. godine proizlazi kako su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj 216-317/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnine dana 19. kolovoza 2005. godine u iznosu od 250.000,00 CHF isplaćenog u kunskoj protuvrijednosti od 1.190.865,00 kn te da je u obračunskom razdoblju od 30. rujna 2005. do prosinca 2011. godine tuženik mijenjao kamatnu stopu na više u odnosu na ugovorenu što je utjecalo na povećanje kamata odnosno anuiteta, a time i na smanjenje otplate glavnice kredita te da su tužitelj i tuženik dana 16. prosinca 2011. godine sklopili Aneks br. 1 uz Ugovor o kreditu broj 216-317/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnine kojim je preostala glavnica od 225.306,22 CHF pretvorena u 185.281,85 EUR odnosno u kunskoj protuvrijednosti od 1.389.517,53 kn te je vještakinja na osnovi analize podataka i izračuna prikazanih u Nalazu, utvrdila kako ukupna plaćanja tužitelja u razdoblju od 7. listopada 2005. do 1. siječnja 2018. godine iznose 1.169.777,21 kn, kako je tužitelj je u razdoblju od 19. kolovoza 2005. do 23. prosinca 2011. godine, uspoređujući kredit s početnom kamatnom stopom i početnim tečajem u kunama sa stvarno plaćenim iznosima, preplatio po anuitetima ukupno 101.107,79 kn, kako je razlika glavnice koja je nastala zbog povećanja kamatne stope i tečaja valute CHF, a koju je primijenila HAAB u konverziji dana 24. prosinca 2011. godine i glavnice koliko je trebala iznositi bez promjene tečaja i kamatne stope iznosi ukupno 344.792,37 kn, kako razlika koju je tužitelj preplatio po anuitetima u razdoblju od 24. prosinca 2011. do 1. siječnja 2018. godine, s primjenom početne kamatne stope od 4,80% nakon konverzije i glavnice od 1.044.725,16 kn, iznosi ukupno 195.374,35 kn.
Sud je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka, jer je izrađen sukladno danom mu zadatku, temeljem uvida u dostavljenu dokumentaciju te je stručan, objektivan, logičan i obrazložen. Tužitelj na nalaz i mišljenje vještaka nije imao primjedbi dok je tuženik iznio prigovore prvenstveno pravne prirode međutim ovaj sud smatra kako tuženik nije dokazao pogrešan pristup vještaka, njegovu nestručnost ili neobjektivnost prilikom izrade vještva, odnosno kakvu grešku prilikom izračuna, niti ga je kako doveo u sumnju, stoga ga sud prihvaća u cijelosti kao vjerodostojan dokaz, uz napomenu kako je vještak postupio upravo u skladu s potrebama predmetnog spisa, odnosno u cilju utvrđenja odlučnih činjenica u ovoj pravnoj stvari. Sud je uvažio primjedbu tužitelja te je jednostavnom matematičkom radnjom zbrajanja provjerio ukupan zbroj stavki iz nalaza i mišljenja te je utvrdio kako je točan zbroj mjeseci u kojima je utvrđena preplata iznos od 107.229,93 kn (Tablica br. 1., stranica 8. nalaza i mišljenja) te točan zbroj u Tablici br. 2. iznos od 195.374,25 kn pa nije smatrao potrebnim, ekonomičnosti postupka radi, vještaka dodatno pozivati na dopunu nalaza i mišljenja radi očite omaške u radnji zbrajanja koju je mogao provjeriti i utvrditi sam sud i za koju nije trebalo nikakvo posebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže (čl. 250. ZPP-a).
Tužitelj je podneskom od 17 veljače 2021. konačno postavio tužbeni zahtjev i to na način da je njegovu točku 2. nominalno u cijelosti uskladio s nalazom vještaka, kako u pogledu utvrđenja iznosa glavnice od 302.604,18 kn, tako i u odnosu na zateznu kamatu koja teče od dospijeća svake pojedine mjesečne tražbine, sve u skladu s vještakovim prikazom više uplaćenih iznosa po mjesecima. Kako je posljedica ništetnosti vraćanje onog što je stečeno bez osnove, kako to propisuje odredba iz čl. 104. ZOO-a (numeracija čl. 323. st. 1. sadašnjeg ZOO-a), osnovan je zahtjev tužitelja za vraćanjem gore utvrđenog novčanog iznosa, zajedno sa zateznom kamatom koja mu pripada u skladu s odredbom iz čl. 214. ZOO-a (numeracija čl. 1115. sadašnjeg ZOO- a), od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa stoga što je tuženik, a kao taj koji je sastavio tipski, nepošteni ugovor o kreditu i nepoštene ugovorne odredbe, bio već pri sastavljanju ugovora nepošten i nesavjestan, što je uostalom utvrđeno i u postupku kolektivne pravne zaštite, a sve obračunato na način propisan odredbom iz čl. 29. st. 2. ZOO-a, radi čega je i odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.
Sud ističe kako je slijedom svega iznijetog našao osnovanim prvopostavljeni eventualno kumulirani tužbeni zahtjev, glavni tužbeni zahtjev tužitelja, kako je to precizirano u točki I. izreke presude, sve prema odredbi čl. 188. st. 2. ZPP-a, pa je utvrdio da su da je u cijelosti ništetan i bez pravnog učinka Ugovor o namjenskom kreditu broj 216-317/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 19. kolovoza 2005. sa Aneksom br. 1. tog ugovora, od 16. prosinca 2011. godine.
Prema odredbi čl. 188. st. 2. ZPP-a tužitelj može dva ili više tužbenih zahtjeva u međusobnoj vezi istaknuti u jednoj tužbi i tako da sud slijedeći od tih zahtjeva prihvati ako nađe da onaj koji je ispred njega istaknut nije osnovan. Dakle, sukladno citiranoj
odredbi prvostupanjski sud kad prihvati prvi od eventualno istaknutih zahtjeva o ostalim zahtjevima ne odlučuje (tako i VSRH, poslovni broj Rev-760/08 od 11. studenog 2009. godine).
Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud tužitelju zastupanom po punomoćniku dosudio naknadu troška u iznosu od 45.423,00 kuna, sukladno vrijednosti predmeta spora u trenutku poduzimanja parnične radnje i konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku, a isti se sastoji od troška sastava tužbe od 16. ožujka 2018. godine u iznosu od 2.500,00 kuna (Tbr. 7. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 5. studenog 2019. godine u iznosu od 2.500,00 kuna (Tbr. 9. točka 1.), trošak sastava podneska od 17. siječnja 2020. godine u iznosu od 5.000,00 kuna (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 27. siječnja 2020. godine u iznosu od 5.000,00 kuna (Tbr. 9. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 21. srpnja 2020. godine u iznosu od 5.000,00 kuna (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 17. veljače 2021. godine u iznosu od 5.000,00 kuna (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 1. ožujka 2021. godine u iznosu od 5.000,00 kuna (Tbr. 9. točka 1.), sve uvećano za 25% na ime PDV-a, što daje od 37.500,00 kuna (Tbr. 42.), uvećano za trošak predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 2.500,00 kuna, trošak sudske pristoje na tužbu u iznosu od 2.047,00 kuna i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 3.376,00 kuna, što ukupno čini 45.423,00 kn. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom III. izreke presude.
U Splitu, dana 15. travnja 2021. godine
Sudac
Mislav Polić, v.r.
POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema presude. Žalba se podnosi Županijskom sudu, putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu.
DNA:
- pun. tužitelja
- pun. tužen
