REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 81 Pž-679/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Lidija Tomljenović, u pravnoj stvari tužitelja VENICE INVESTMENT GROUP d.o.o. u stečaju, OIB 01633330583, Pula, Galižanski odvojak b.b., kojeg zastupa punomoćnik Ronald Korotaj, odvjetnik u Puli, protiv tuženika BARABARE PUŽAR, OIB 90171844741, Pula, Uspon Sv. Stjepana 3, radi isplate iznosa od 141.720,00 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj Povrv-65/2020-13 od 28. prosinca 2020., 15. travnja 2021.

p r e s u d i o  j e

Odbija tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj Povrv-65/2020-13 od 28. prosinca 2020.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom označenom u izreci ove presude u cijelosti je ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Javnog bilježnika Ivana Kukučke iz Pule, poslovni broj Ovrv-460/2019 od 24. listopada 2019. kojim je naloženo tuženiku da plati tužitelju iznos od 141.720,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i trošak ovršnog postupka u iznosu od 2.252,80 kn odbijen je tužbeni zahtjev (točka I. izreke), te je odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 9.375,00 kn (točka II. izreke).

2. Tako je prvostupanjski sud presudio jer je utvrdio da tužitelj nije dokazao osnovu ni visinu potraživanja pa je ukinuo platni nalog i odbio tužbeni zahtjev na temelju odredbe čl. 451. st. 3. Zakona o parničnom postupku.

3. Protiv te presude žalbu je podnio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava, zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o troškovima postupka. Prvostupanjski sud je u potpunosti zanemario da postoje čvrsti dokazi u spisu, a to je izvod iz poslovnih knjiga na kojem je jasno navedeno da se radi o kreditu, te iskaz svjedoka revizora Ernesta Komparića koji je potvrdio da je tuženiku plasiran kredit. Ukoliko pak tuženik tvrdi da se radi o ulaganju u FOREX i da su se uplatile vršile s osnove tog odnosa, tada je na njoj teret dokaza istinitosti te činjenice. Sud je potpuno zanemario iskaz svjedoka čime je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku. Ono što je nesporno jest da je tuženici isplaćen novac na račun, ona taj novac nikada nije vratila, što je dužna neovisno po kojoj pravnoj osnovi. Sud je imao dovoljno podataka za utvrditi sadržaj pravnog odnosa budući da je iz knjigovodstvene kartice i iskaza svjedoka vidljivo da je u pitanju određeni kredit te, iako je upitan njegov sadržaj, dugovani iznos je jasno naznačen. Predložio je uvažiti žalbu i preinačiti pobijanu odluku.

4. Žalba nije osnovana.

5. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

6. Nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, pa tako ni one na koje tuženik ukazuje u žalbi.

7. Izreka pobijane presude je jasna i razumljiva, a u obrazloženju su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama iz kojih jasno proizlazi na temelju kojih provedenih dokaza je prvostupanjski sud utvrdio relevantne činjenice na koje je pravilno primijenio materijalno pravo. Svi razlozi presude su u suglasnosti sa sadržajem isprava u spisu i sadržajem zapisnika.

8. Predmet ovog parničnog postupka jest isplata iznosa od 141.720,00 kn uplaćenog tuženiku s osnove ugovora o kreditu.

9. Tužitelj je priložio u spis saldo konti karticu (list 4. spisa) iz koje je samo vidljivo da prema tuženiku postoji dugovanje u utuženom iznosu.

10. Tuženik je u cijelosti osporio osnovu i visinu tužiteljeva potraživanja, navodeći da je u 2017. s tužiteljem potpisao ugovor o ulaganju sredstava u FOREX, prema kojem je ugovorena uplata od 10.500,00 EUR-a na račun tužitelja, te da je tužitelj trebao dalje sredstva uložiti u platformu FOREX. Ugovorena dobit na uloženi iznos bila je 29.000,00 EUR-a. Također, stranke su ugovorile naknadu u iznosu od 6.000,00 EUR-a koju je tuženik uplatio u gotovini u uredima tužitelja. Tuženik nadalje tvrdi da mu tužitelj nikada nije dostavio sklopljeni ugovor ni potvrdu o uplati naknade, te da je kasnije saznao da su ta ulaganja bila dio sustava prevare.

11. Nakon tuženikovog osporavanja osnove i visine potraživanja, tužitelj je predložio izvesti dokaz saslušanjem svjedoka, Ernesta Komparića, zaposlenika društva koji je provodio reviziju tužitelja. Svjedok je u bitnom iskazao da je jednom bio prisutan na sastanku na kojem je bio i tuženik, da su mu predočeni ugovori o kreditu te da je tada rekao da će ih kasnije tražiti u postupku revizije, međutim, kasnije mu ti ugovori na traženje nisu dostavljeni. Svjedok je naveo da ti ugovori nisu sklopljeni u skladu sa zakonom te da su bili nejasni. Svjedok je iskazao da je utvrdio, uspoređujući poslovne knjige tužitelja i njegov žiro račun, da je tužitelj isplatio tuženiku novac, ali se ne sjeća o kojem iznosu je riječ.

12. Prvostupanjski sud je utvrdio da tužitelj nije dokazao da je sklopio ugovor s tuženikom, niti da je tužitelj isplatio tuženiku utuženi novčani iznos. Pri tome, prvostupanjski sud je istaknuo da je tužitelj tijekom postupka dostavio izvadak iz poslovnih knjiga, što predstavlja jednostranu ispravu, a kojom nije dokazao ni osnovu niti visinu potraživanja. Što se tiče iskaza svjedoka, prvostupanjski sud je utvrdio da je između stranaka postojao neki poslovni odnos, međutim, iz svih izvedenih dokaza, sud nije mogao izvesti zaključke o prirodi njihovog odnosa kao ni o visini isplaćenog iznosa.

13. Takvo obrazloženje prvostupanjskog suda je u skladu s dokazima u spisu. Naime, tužitelj nije priloženim i izvedenim dokazima dokazao da je sklopio ugovor s tuženikom o isplati novca tuženiku, ni da je predao određeni iznos novca tuženiku, ni da se tuženik obvezao vratiti tužitelju u određenom vremensko razdoblju taj novčani iznos. Štoviše, tužitelj svoje potraživanje temelji na izvodu iz poslovnih knjiga koji predstavlja jednostranu ispravu, kako je to pravilno naveo prvostupanjski sud u obrazloženju, te na iskazu svjedoka koji nema konkretna i detaljna saznanja o poslovnom odnosu tužitelja i tuženika. Štoviše, svjedok je iskazao da mu na njegovo traženje nisu dostavljeni ugovori u postupku revizije. Slijedom navedenog, takvim dokazima tužitelj nije dokazao postojanje poslovnog odnosa, odnosno nije dokazao da je tuženici isplatio utuženi iznos i da se ona obvezala taj iznos vratiti u nekom određenom roku.

14. Štoviše, tužitelj uopće nije pojasnio činjeničnu osnovu tužbenog zahtjeva, već je samo dostavio izvod iz poslovnih knjiga, a nakon što je tuženik u prigovoru osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva iznoseći tvrdnje vezano za ugovor o ulaganju sredstava u FOREX, tuženik je samo naveo da ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva, da bi tek na ročištu održanom 27. studenog 2020. na kojem je zaključena glavna rasprava naveo da „je iznos isplaćen temeljem kredita, a ne kako navodi tuženik kao isplata za bilo kakvo ulaganje, a s obzirom da prema iskazu svjedoka ugovor o kreditu ne sadrži bitne sastojke niti je ikada dostavljen, za zaključiti je da je utuženi iznos stečen bez osnove, te ga je tuženik dužan vratiti zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama“. Unatoč takvim tvrdnjama, tužitelj nije dostavio u spis nikakav ugovor, a niti je pak dokazao da je tuženiku isplaćen utuženi iznos pa da bi ga tuženik stekao bez osnove.

15. Drugim riječima, u spisu nema dokaza o postojanju ugovora na koji se poziva tužitelj, ali ni ugovora o ulaganju na koji se poziva tuženik. Međutim, a imajući u vidu da je teret dokaza na tužitelju koji tužbenim zahtjevom zahtijeva isplatu iznosa od 141.720,00 kn, tada je tužitelj trebao dokazati po kojoj osnovi zahtijeva isplatu utuženog iznosa; ako je osnova ugovor o pozajmici, tada je tužitelj trebao dostaviti ugovor i dokaz o isplati novca tuženiku, a ako je to stjecanje bez osnove, i tada tužitelj mora dokazati da je utuženi iznos isplatio tuženiku. Međutim, tužitelj navedeno nije učinio.

16. S tim u vezi ističe se da je uz isticanje zahtjeva za pružanje pravne zaštite određenog sadržaja, tužitelj dužan navesti činjenice na kojima zasniva svoju tvrdnju da mu pripada pravo na određenu pravnu zaštitu, kao i dokaze na temelju kojih se može provjeriti istinitost njegovih činjeničnih navoda (čl. 186. i 106. ZPP-a). Postavljanjem tužbenog zahtjeva, tužitelj određuje granice raspravljanja i odlučivanja i ujedno vrstu i granice u kojima se može kretati pravosudna zaštita. Osnova za donošenje odluke o osnovanosti pravne zaštite koju tužitelj traži, ukupni su rezultati raspravljanja u parnici. Iz tih je razloga zakonom propisana obveza tužitelja u parničnom postupku iznijeti činjenice na kojima temelji svoj zahtjev. Taj pravno relevantni činjenični supstrat za kojeg tužitelj smatra da mu pruža osnovu isticati određeni zahtjev, predstavlja stvarnu činjeničnu osnovu zahtjeva. Te bi okolnosti trebale pokazati odnosno, njihovim bi se ispitivanjem trebalo moći zaključiti, postoji li podudarnost između stvarnog stanja (činjenica koje sud utvrdi) s jedne strane, te onog što zakon predviđa kao osnovu za pružanje zahtijevane pravne zaštite, s druge strane. Izbor činjenica koje će istaći kao osnovu zahtjeva, ovisi o tužitelju.

17. Slijedom svega navedenog, i ovaj sud nalazi da tužitelj svim izvedenim dokazima nije dokazao postojanje poslovnog odnosa s tuženikom iz kojeg bi proizašla utužena obveza tuženika prema tužitelju, posljedično čemu je tužbeni zahtjev neosnovan.

18. U pogledu tužiteljevih žalbenih navoda ističe da su neosnovani te njima tužitelj nije doveo u pitanje pravilnost i zakonitost pobijene odluke.

19. Slijedom navedenog, kako nisu ostvareni žalbeni razlozi, niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, tužiteljeva žalba je odbijena kao neosnovana i pobijana odluka potvrđena na temelju odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP-a.

Zagreb, 15. travnja 2021.

Sudac

Lidija Tomljenović

Broj zapisa: eb2f9-e4843

Kontrolni broj: 050cd-8883f-75ec0

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=LIDIJA TOMLJENOVIĆ, L=ZAGREB, O=VISOKI TRGOVAČKI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku,

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.