Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-506/2021-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Tihane Pivac kao predsjednika vijeća, Nediljke Radić kao suca izvjestitelja i dr. sc. Lidije Vojković kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja O. G. iz Z., OIB:…, zastupanog po punomoćniku T. V., odvjetniku u S., protiv tuženika Republika Hrvatska, OIB:…, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, Građansko upravni odjel, radi naknade štete, rješavajući žalbe stranaka protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-19/20 od 22. siječnja 2021., u sjednici vijeća održanoj dana 15. travnja 2021.,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe stranaka kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-19/20 od 22. siječnja 2021.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je kako glasi:

"I. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime manje zaprimljenog iznosa mjesečne najamnine stana u S., ukupne korisne površine 83,57 m[2] , smještenog na trećem katu zgrade položene na čest. zgr. 3435/1, poduložak 2, Z.U. 6381 k.o. S., počevši od ožujka 2012. godine zaključno sa listopadom 2017. godine isplatiti tužitelju ukupan iznos od 88.059,80 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, dok se za više zatražene zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan; odbija se kao neosnovan i više zatraženi iznos od 33.819,42 kn sa zakonskim zateznim kamatama.

II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 19.843,75 kn sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.".

2. Tužitelj pobija presudu u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev zbog žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje ZPP) te predlaže da se presuda u pobijanom dijelu preinači u skladu sa žalbenim navodima, podredno da se ista ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

3. Tuženik pobija presudu u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev zbog žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. ZPP-a, te predlaže da sud drugog stupnja pobijanu presudu preinači u skladu sa žalbenim navodima tuženika, podredno da je ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

4. U odgovoru na žalbu tuženika, tužitelj je osporio navode uz prijedlog da se žalba odbije kao neosnovana.

5. Žalbe su neosnovane.

6. Ispitujući pobijanu presudu suda prvog stupnja u granicama žalbenih razloga, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka propisana odredbom članka 354. stavak 2. točka 2.,4.,8.,9.,11.,13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, a isto tako nije počinjena ni bitna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a budući da prvostupanjska odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete koja predstavlja razliku između 50% tržišne najamnine koju bi kao vlasnik stana mogao ostvariti iznajmljivanjem stana i zaštićene najamnine koju dobiva od zaštićenog najmoprimca, a za utuženo razdoblje od ožujka 2010. do zaključno listopada 2017. u iznosu od 121.879,22 kn zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

8. Prvostupanjski sud je na temelju utvrđenog činjeničnog stanja pravilno zaključio da je tuženica donošenjem Zakona o najmu stanova ("Narodne novine" broj 91/96, 48/98 i 66/98; dalje u tekstu: ZNS) propisala niz ograničenja na teret vlasnika stanova sa zaštićenim najmoprimcem čime im je nametnut prekomjeran teret, slijedom čega je došlo do povrede odredaba članka 1. Protokola 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a što je bio predmet razmatranja u presudama Europskog suda za ljudska prava u predmetu S. protiv Hrvatske od 10. srpnja 2014. Naime, u označenoj presudi je navedeno da sustav zaštićenog najma nameće teret stambenog zbrinjavanja zaštićenih najmoprimaca i predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva koje vlasnicima nameće nerazmjeran i pretjeran teret, protivno odredbi članka 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Temeljni problem, odnosno uzrok povrede Konvencije tiče se samog zakonodavca, te nadilazi pojedinačni interes samog podnositelja zahtjeva, slijedom čega Republika Hrvatska (odnosno njena nadležna tijela) treba poduzeti zakonodavne i/ili druge opće mjere kojima će se na primjeren način postići ravnoteža između interesa vlasnika stanova s jedne, te interesa zajednice i zaštićenih najmoprimaca s druge strane, što u praktičnom smislu znači da rješenje kojim bi se vlasnicima stanova omogućilo uživanje njihovih vlasničkih prava iz članka 1. Protokola 1. ne smije istovremeno i automatski narušiti prava koja pripadaju stanarima sukladno članku 8. Konvencije, te ta dva suprostavljena interesa uravnotežiti i na pravičan način, pri čemu su nadležna državna tijela slobodna izabrati mjere kojima se taj cilj može postići.

9. Iz navedenog proizlazi da su presude i odluke donesene protiv Republike Hrvatske obvezujuće za istu, odnosno ista je dužna poduzeti sve potrebne mjere za provedbu donesenih presuda kako se takve povrede ne bi ponavljale u budućnosti. Nadalje, uzimajući u obzir da su se ranije citirane odluke Europskog suda za ljudska prava, a kojima je utvrđeno da su prekršena prava podnositelja zahtjeva, a koja prava su zajamčena Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Protokola 1., temeljila na činjeničnom supstratu koji je identičan činjeničnom osnovu koji je predmet raspravljanja i utvrđivanja u konkretnom parničnom postupku tužitelja, to je razvidno da su takve konačne odluke obvezujuće za Republiku Hrvatsku na koju se i odnose.

10. Iako je tuženica nesporno pokrenula postupak reforme sustava zaštićenih najamnina, te donijela mjere izvršenja i rokove u kojima se te promjene u domaćem sustavu trebaju provesti, te se izmjenom zakonskog okvira ne rješava problem i postiže ravnoteža između suprotstavljenih interesa najmodavaca i najmoprimaca i to donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o najmu stanova ("Narodne novine", broj 68/18) kojim se donosi točan dan kada vlasnici stanova mogu u potpunosti slobodno raspolagati svojom nekretninom, a do tada im se postupno povećava zaštićena najamnina, smanjujući jaz u odnosu na tržišnu, ista je donošenjem ZNS-a kojim je vlasnicima u kojima žive u zaštićeni najmoprimci nametnula teret stambenog zbrinjavanja zaštićenih najmoprimaca, miješajući se time u njihovo pravo na mirno uživanje vlasništva koje vlasnicima nameće nerazmjeran i pretjeran teret, čime je postupila protivno odredbi članka 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te je, a kako je to pravilno utvrdio i prvostupanjski sud, zbog povrede Ustavom i Konvencijom zajamčenih prava vlasništva, tuženica je dužna vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci naknaditi štetu.

11. Stoga vlasnici stanova imaju pravo na naknadu imovinske štete u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine. Pri tome vlasnik stana ne treba dokazati da bi predmetnu nekretninu iznajmio i to za iznos tržišne najamnine jer se na taj način traži od vlasnika da dokaže nemoguće s obzirom na to da vlasnik zbog nametnutih ograničenja prava vlasništva nije ni mogao iznajmljivati predmetnu nekretninu, već je dovoljno dokazati visinu tržišne najamnine na istoj ili sličnoj lokaciji u utuženom razdoblju i visinu zaštićene najamnine na koju vlasnik ima pravo, a što je u predmetnom postupku pravilno utvrdio prvostupanjski sud uvidom u podatke Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda S., Ispostave S.

12. Naime, kako je predmetni stan površine 83,57 m[2] , to bi najamnina za ovaj stan pomnožena sa 48,93 kn koliko iznosi najamnina stanova s kvadraturom tog stana u kvartu gdje se nalazi predmetni stan, iznosila 4.089,08 kuna. U ovom slučaju tužitelju kao vlasniku stana koji bi prema redovnom tijeku stvari, pripadalo pravo na 50% tržišne najamnine umanjeno za ono što na ime zaštićene najamnine ima od zaštićenog najmoprimca. Tako od procijenih 4.089,08 kuna 50% daje iznos od 2.044,54 kuna, koji iznos valja umanjiti za iznos primarne zaštićene najamnine u iznosu od 218,42 kuna za razdoblje od ožujka 2012. do zaključno s kolovozom 2012., te za iznos od 225,64 kuna za razdoblje od rujna 2012. pa nadalje do zaključno listopada 2017. S obzirom da je tužitelj za razdoblje od ožujka 2012. zaključno sa kolovozom 2012. tužbeni zahtjev postavio u iznosu od 1.301,58 kuna, a od rujna 2012. pa nadalje u iznosu od 1.294,36 kuna to je navedene iznose valjalo dosuditi i presuditi kao u izreci ove presude te prihvatiti tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 88.059,80 kuna.

13. Nisu pravno utemeljene žalbene tvrdnje tuženika ni u dijelu u kojemu ustraje na prigovoru zastare samog prava tužitelja na predmetu naknade štete.

14. Valja istači da je iz zahtjeva tužitelja razvidno da isti predmetnom tužbom potražuje razliku između slobodno ugovorene i zaštićene najamnine za razdoblje od ožujka 2010. do zaključno s listopadom 2017.

15. Prema stavu ovog suda, zastara sukladno članku 215. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01; dalje u tekstu: ZOO), počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjene obveze, ako zakonom nije propisano što drugo.

16. U konkretnom slučaju tražbina tužitelja odnosi se na naknadu štete – gubitak zarade od najamnine, što ima za posljedicu da se radi o trogodišnjem zastarnom roku iz članka 230. stavak 1. ZOO-a.

17. Uzimajući u obzir da je tuženica zahtjev za mirnim rješenjem spora zaprimila dana 9. ožujka 2015., čime je došlo do prekida zastare potraživanja, i uzimajući u obzir da se u predmetnoj stvari radi o tražbini koja zastarijeva u roku od 3 godine, to je razvidno da su u zastari potraživanja koja su dospjela do 9. ožujka 2015., odnosno da nisu zastarjela potraživanja koja su dospjela od 10. ožujka 2015. pa zaključno do listopada 2017.

18. Nadalje, tako ovaj sud pogrešnom drži žalbene tvrdnje tuženika u dijelu u kojem upire da je sud prvog stupnja propustio utvrditi je li tužitelj doprinio nastanku štete, odnosno je li tužitelj prije zaključenja ugovora o najmu sa zaštićenom najamninom poduzeo radnje utvrđenja da bi članovi domaćinstva zaštićenog najmoprimca bio vlasnikom niza nekretnina k.o. L., k.o. V. L., k.o. Č., budući da po ocjeni ovog suda te okolnosti u kontekstu tih pravnih odlučnih činjenica u kojima se rukovodio prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane odluke, nisu pravno relevantne, te su kao takve bez utjecaja za ishod spora među strankama.

19. Za navesti je da činjenica da je tužitelj došao u vlasništvo predmetnog stana nasljeđivanjem od svoje pok. majke E. G. te da je isti znao da u predmetnoj nekretnini stanuju zaštićeni najmoprimci, ne znači da je isti pristao na tu činjenicu i da se je odrekao prava na potraživanje kojem istom pripadaju na temelju zakona.

20. Dakle, kako je presudom S. protiv Republike Hrvatske, Europski sud za ljudska prava zauzeo i prema uvjerenju ovog suda jasno pravno stajalište da odredbama ZNS-a izvršeno miješanje države u vlasništvo vlasnika stana u kojima žive zaštićeni najmoprimci, i da je to miješanje bilo pretjerano, odnosno da time nije postignuta potrebna ravnoteža između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava, ispravno je prvostupanjski sud zaključio da je tim odlukama utvrđeno pravo vlasnika stanova da od Republike Hrvatske potražuje naknadu materijalne štete koja se sastoji iz razlike zaštićene najamnine koji su primali kroz određeno razdoblje tržišne najamnine koju bi ostvarivali iznajmljivanjem tih stanova na tržištu, pa je pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženicu da isplati tužitelju iznos od 88.059,80 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja, a sukladno odredbi članka 29. ZOO-a budući da je visina štete utvrđena po cijenama u vrijeme presuđenja, dok je odbio za više traženo u iznosu od 33.819,42 kuna budući da je u tom dijelu nastupila zastara potraživanja.

21. Pri obračunu troškova postupka sud prvog stupnja je sukladno odredbi članka 154. stavak 3. i članka 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 91/04, 37/05, 59/07, 148/09, 142/12, 103/14 i 118/14), pravilno obračunao troškovi koji su bili neophodni za vođenje postupka.

22. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti žalbe stranaka kao neosnovane, potvrditi pobijanu presudu i odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

U Splitu 15. travnja 2021.

Predsjednica vijeća:

Tihana Pivac, v. r.