REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 2351/2017-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Goranke Barać – Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Davorke Lukanović Ivanišević članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika JC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Dražen Lončar, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj reviziji protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4518/15-2 od 20. travnja 2017., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5249/12 od 19. prosinca 2014., na sjednici održanoj 14. travnja 2021.,
p r e s u d i o j e :
Revizija se odbija kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5249/12 od 19. prosinca 2014. naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju 545.619,11 kn sa zateznim kamatama od 16. prosinca 2011. do isplate te naknaditi parnične troškove u iznosu od 68.750,00 kn sa zateznima kamatama od 19. prosinca 2014. do isplate.
2. Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž- 4518/15-2 od 20. travnja 2017. djelomično je odbijena, a djelomično uvažena žalba tuženika, te je suđeno:
„Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-5249/12 od 19. prosinca 2014. u dijelu pod t.I. izreke i u dijelu pod t.II. izreke kojim mu je naloženo da naknadi parnični trošak tužitelju u iznosu od 61.312.50 kn sa zateznom kamatom od 19. prosinca 2014. do isplate.
Preinačuje se prvostupanjska presuda u dijelu pod t.II. izreke i odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 7.437,50 kn. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u povodu žalbe."
3. Protiv te drugostupanjske presude, u dijelu u kojem nije prihvaćena žalba tuženika, reviziju je podnio tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se ista ukine i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži naknadu troškova revizije.
4. Odgovor na reviziju nije podnesen.
5. Revizija nije osnovana.
6. Postupajući u smislu odredbe čl. 392. a) Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP), Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je pobijanu presudu u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
7.1. Nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP jer pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne bi mogla ispitati. Naime, drugostupanjski je sud odbijajući žalbu tuženika, prihvatio činjenično utvrđenje i pravne zaključke suda prvog stupnja, pozivajući se pritom na odredbu čl. 375. st. 5. ZPP, a u obrazloženju svoje presude prvostupanjski je sud dao jasne i neproturječne razloge na temelju kojih je činjenica, utvrđenih u postupku, utvrdio postojanje potraživanja tužitelja prema tuženiku s osnove zaključenih ugovora o zajmu, a iz kojih razloga nije prihvatio navode tuženika u pogledu pravne prirode pravnog posla zaključenog među strankama, a s obzirom na prirodu njihovog osobnog odnosa. Tuženik nadalje navodi da je počinjena navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka i iz razloga što je prvostupanjski sud u uvodu svoj presude naveo da je presudu donio nakon održane glavne i javne rasprave, dok je raspravnim rješenjem suda od 19. veljače 2014. javnost izričito bila isključena, a koju je povredu sud drugog stupnja, odlučujući po žalbi tuženika propustio sanirati, već je o tom žalbenom navodu dao nejasne i proturječne razloge. Prije svega valja reći da tuženik ne ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP prema kojoj bitna povreda odredaba parničnog postupka uvijek postoji ako je protivno zakonu bila isključena javnost na glavnoj raspravi, već navodi da sadržaj uvoda prvostupanjske presude proturječi sadržaju zapisnika od 19. veljače 2014. Točno je da je javnost bila isključena u ovom postupku od ročišta 19. veljače 2014., što tuženik niti ne spori, a činjenica što je, očitom omaškom, u uvodu presude naznačeno da je održana glavna rasprava bila u cijelosti javna, ne predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka koja bi bila od utjecaja na pravilnost i zakonitost donesene presude, već pogrešku u pisanju presude koja se može ispraviti u svako doba prema odredbama čl. 342. ZPP.
7.2. Nadalje, nije učinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP na koju opisno ukazuje revident, jer je prvostupanjski sud savjesno i brižljivo prema svom uvjerenju ocijenio svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno te je na temelju rezultata cjelokupnog postupka jasno naveo koje su činjenice dokazane, a koje ne (a prihvaćajući takvu ocjenu, uz logično i argumentirano obrazloženje, bitnu povredu nije učinio ni sud drugog stupnja).
7.3. Na navode revizije još valja reći da iz odredbi čl. 7., 8. i 219. ZPP proizlazi da stranke iznose činjenice i predlažu dokaze (čl. 7. ZPP), a sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP) te odlučuje prema svom uvjerenju koje će činjenice uzeti kao dokazane (čl. 8. ZPP). Dakle, stranke predlažu, a sud odlučuje, pa ovisno od ocjene koje su od iznesenih činjenica važne za donošenje odluke (čl. 220. st. 2. ZPP) određuje i o čemu će se raspravljati i koji će se dokazi izvoditi. Stoga, navodi revizije, da je prvostupanjski sud propustio ocijeniti dokaz – fotografije parničnih stranaka na okolnost prirode njihovog osobnog odnosa (emotivna homoseksualna veza) nisu odlučni, u situaciji kada je sud na temelju provedenih dokaza zaključio da su stranke sklopile ugovore o zajmu, dok priroda njihovog osobnog odnosa (bliski prijateljski odnos ili ljubavna veza) sama po sebi nije od utjecaja na pravnu prirodu zaključenog pravnog posla. Također, i daljnji navodi revizije da bi već iz prirode osobnog odnosa stranaka proizlazilo da bi tužitelj tuženiku darovao predmetne iznose nisu osnovani. Drugostupanjski sud je, suprotno navodima revizije, cijenio žalbene navode tuženika u tom pogledu, upravo obrazlažući navedeni prigovor i ukazujući da su za ocjenu pravne osnove novčanih isplata relevantne sve utvrđene okolnosti konkretnog slučaja, a ne isključivo priroda osobnog odnosa tuženika s tužiteljem, jer i nije sporno da su stranke bile u bliskom i prisnom odnosu međusobnog povjerenja, a na što upućuje nesporna okolnost da su ugovori sklopljeni u usmenom obliku te nije ugovorena isplata kamata na date zajmove. Pritom je prvostupanjski sud (čija utvrđenja, zaključke i primjenu materijalnog prava je prihvatio drugostupanjski sud u smislu čl. 375. st. 5. ZPP) posebno ukazao i na okolnost da je tuženik vratio tužitelju na njegov zahtjev dio pozajmljenog iznosa u visini od 200.000,00 kn, a koji iznos zasigurno ne bi vraćao tužitelju da je među strankama doista bio zaključen ugovor o darovanju.
8.1. Tuženik revizijom nadalje osporava pravilnost primjene materijalnog prava prilikom donošenja pobijane presude, smatrajući da nije pravilno primijenjena odredba čl. 499. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08, dalje: ZOO) kada je naloženo tuženiku vratiti pozajmljene iznose, a u situaciji kada je bivša supruga tužitelja tvrdila te vodila sudski postupak radi utvrđenja da je pozajmljeni iznos bračna stečevina nje i tužitelja. Suprotno tvrdnji revidenta, pravilno su nižestupanjski sudovi te navode smatrali neodlučnima za rješenje spora među strankama, jer činjenica od kuda potječu novčana sredstva koja je tužitelj pozajmio tuženiku, a na način da mu je izvršio prijenos sredstava sa svog računa, nije relevantan za obvezu tuženika da pozajmljeni iznos vrati upravo tužitelju, a niti dovodi do pomanjkanja njegove aktivne legitimacije u ovom sporu.
8.2. Jednako tako tuženik nije navodima revizije uspio dovesti u sumnju zaključke nižestupanjskih sudova o zaključenim ugovorima o zajmu među strankama pa je pobijana presuda donesena pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 499. st. 1. ZOO te čl. 29. st. 2. ZOO.
8.3. Zbog navedenih se razloga i revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava ukazuje neosnovanim.
9. Na temelju sveg iznesenog utvrđeno je da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena pa je, na osnovi odredbe čl. 393. ZPP, odlučeno kao u izreci ove presude.
Zagreb, 14. travnja 2021.
Predsjednica vijeća:
Mirjana Magud
