- 1 -              Rev 22/2024-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 22/2024-2

 

 

 

R e p u b l i k a H r v a t s k a

 

R J E Š E N J E

 

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Darka Milkovića člana vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i mr. sc. Senije Ledić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. O. iz Z., …, OIB:…, kojeg zastupa punomoćnica T. G., odvjetnica u Z., protiv tuženika H.-O. …d.o.o., Z., …, OIB:…, kojeg zastupa punomoćnik M. R., odvjetnik u Odvjetničkom društvu R. i P. d.o.o., Z., radi diskriminacije i naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-695/2021-2 od 3. veljače 2022. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-5485/2018-32 od 27. svibnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 27. veljače 2024.,

 

r i j e š i o   j e:

 

              I. Prihvaća se revizija tužitelja i ukidaju se presuda Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-695/2021-2 od 3. veljače 2022. i presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-5485/2018-32 od 27. svibnja 2021. te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

              II. Odluka o troškovima povodom revizije ostavlja se za konačnu odluku.

 

 

Obrazloženje

 

1.              Prvostupanjskom presudom odbijen je zahtjev tužitelja za utvrđenje da je sadržaj odluke čl. 122. Kolektivnog ugovora za Hrvatsku elektroprivredu objavljenog u Biltenu br. 370 Vjesnika HRP i čl. 117.a Pravilnika o radu H.-O., diskriminirajući u odnosu na tužitelja kao pripadnika dobne skupine zaposlenika starijih od 63 godine i 6 mjeseci zbog čega propuštanje tuženika da u odnosu na tužitelja pristupi otkazivanju ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu uz utvrđivanje odgovarajuće otpremnine predstavlja povredu tužiteljevog prava na jednako postupanje te zahtjev za naknadu štete koja je nastala tužitelju nejednakim postupanjem tuženika u iznosu 537.733,83 kuna s pripadajućim zateznim kamatama počev od 7. rujna 2017. do isplate kao i naknaditi tužitelju parnični trošak sa zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate (točka I. izreke). Ujedno je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznos 57.300,00 kuna (točka II. izreke).

 

2.              Drugostupanjskom presudom pod točkom I. izreke žalba tužitelja je odbijena kao djelomično neosnovana i uvažena kao djelomično osnovana te je prvostupanjska presuda pod točkom a) potvrđena u pobijanom odbijajućem dijelu odluke o glavnoj stvari pod toč. I. izreke te pod točkom b) preinačena u odluci o trošku pod toč. II. izreke tako da je tužitelju naloženo naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 53.700,00 kuna, dok je pod točkom II. izreke određeno da se tuženiku ne dosuđuje trošak žalbe.

 

3.              Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na čl. 382.a Zakona o parničnom postupku zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske reviziju prihvati i ukine odnosno preinači pobijanu presudu.

 

4.              U odgovoru na reviziju tuženik je osporio navode iz revizije, predložio je odbiti reviziju kao neosnovanu te je tražio trošak odgovora na reviziju.

 

5.              Revizija je osnovana.

 

6.              Na temelju odredbe čl. 391. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382.a st. 1. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7.              Suprotno tvrdnji revidenta u postupku koji je prethodio reviziji nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na čije počinjenje ukazuje revident. Drugostupanjska presuda ne proturječi samoj sebi i stanju spisa, a u obrazloženju presude su navedeni jasni, razumljivi i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju te presuda ne sadrži proturječnosti zbog kojih se njezina pravilnost i zakonitost ne bi mogla ispitati.

 

8.              Predmet spora su dva zahtjeva tužitelja koji su podneseni prema odredbi čl. 17. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o suzbijanju diskriminacije ("Narodne novine", broj 85/08 i 112/12 – dalje: ZSD):

 

- prvi deklaratorni, upravljen na utvrđenje da je sadržaj odredbe čl. 122. Kolektivnog ugovora za Hrvatsku elektroprivredu objavljenog u Biltenu br. 370 Vjesnika HRP (dalje: KU HEP) i čl. 117.a Pravilnika o radu H.-O. (dalje: Pravilnik tuženika) diskriminirajući u odnosu na tužitelja kao pripadnika određene dobne skupine radnika tuženika, zbog kojih da odbijanjem tuženika da pristupi otkazivanju ugovora o radu tužitelju s ponudom izmijenjenog ugovora, uz utvrđivanje odgovarajuće otpremnine tužitelju, predstavlja povredu tužiteljevih prava na jednako postupanje, odnosno diskriminaciju iz odredbe čl. 1. i 2. ZSD te je takvo postupanje zabranjeno sukladno odredbi čl. 9. st. 1. ZSD

 

- drugi kondemnatorni, kojim se traži da tuženik tužitelju naknadi imovinsku štetu (zahtjev za naknadu štete) u visini otpremnine koju bi primio da mu je poslovno otkazan ugovor o radu.

 

9.              U postupku je u bitnom utvrđeno:

 

- da je odredbom čl. 122. KU HEP, koji je stupio na snagu 1. srpnja 2016. određeno da radniku starijem od 63 godine i 6 mjeseci poslodavac ne može otkazati ugovor o radu iz poslovno uvjetovanih razloga, a sadržaj te odredbe je unesen i u izmijenjeni Pravilnik o radu tuženika uvođenjem čl. 117.a i primjenjuje se na radnike tuženika,

 

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu rukovoditelja odjela 6 koje je novom organizacijom i sistematizacijom radnih mjesta od 7. rujna 2017. ukinuto te je tužitelju ponuđeno sklapanje Sporazuma o prestanku ugovora o radu s ponudom novog izmijenjenog ugovora, sukladno novoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta za radno mjesto specijalist, jer je u to vrijeme imao navršenih 63 godine i 6 mjeseci života,

 

- da je tužitelj otišao u mirovinu na temelju starosne mirovine kada je napunio 65 godina.

 

10.              Nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev na temelju zaključka da u odnosu na tužitelja ne postoji veza između diskriminacijskog postupanja i neke od diskriminacijskih osnova koje je tužitelj istakao u tužbi. Također drugostupanjski sud otklanja žalbene navode tužitelja o počinjenju relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 221.a ZPP u i čl. 20. ZSD navodeći da prvostupanjski sud prilikom utvrđivanja odlučnih činjenica nije niti primijenio odredbu čl. 221.a ZPP jer je tuženik, na kojem je teret dokazivanja, dokazao da u njegovom postupanju prema tužitelju nije bilo diskriminacije. Ujedno je ocijenio i da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je tuženik spornim odredbama pružio posebnu socijalnu zaštitu radnicima starije dobi od otkaza ugovora o radu iz poslovno uvjetovanih razloga jer je jasno da bi na tržištu rada bili izloženi riziku nezaposlenosti pa zaključuje da sporne odredbe KU HEP-a i Pravilnika o radu tuženika nisu imale za cilj diskriminaciju tužitelja niti su u primjeni bile diskriminirajuće za tužitelja po osnovi dobi, već su, dapače, odraz razumnog postupanja tuženika i opravdane legitimnim ciljem socijalne politike.

 

11.              Osporavajući pravilnost pobijane presude kroz razlog pogrešne primjene materijalnog prava u dijelu kojim je odbijen deklaratorni tužbeni zahtjev, tužitelj ukazuje da su nižestupanjski sudovi pogrešno ocijenili da odredbe spornog Kolektivnog ugovora i Pravilnika nisu diskriminirajuće u odnosu na tužitelja u smislu odredbi ZSD.

 

 

12.              Odredbom članka 1. stavak 1. ZSD propisano je da se tim zakonom osigurava zaštita i promicanje jednakosti kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske, stvaraju se pretpostavke za ostvarivanje jednakih mogućnosti i uređuje zaštita od diskriminacije na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije. Nadalje je stavkom 2. propisano da se diskriminacijom u smislu ovoga Zakona smatra stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe po osnovi iz stavka 1. ovoga članka, kao i osobe povezane s njom rodbinskim ili drugim vezama te stavkom 3. da se diskriminacijom smatra i stavljanje neke osobe u nepovoljniji položaj na temelju pogrešne predodžbe o postojanju osnove za diskriminaciju iz stavka 1. ovoga članka.

 

13.              Prema odredbi čl. 2. st. 1. ZSD izravna diskriminacija je postupanje uvjetovano nekim od osnova iz čl. 1. st. 1. tog Zakona kojim se osoba stavlja ili je bila stavljena ili bi mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji.

 

14.              Odredbom st. 2. čl. 1. ZSD je propisano da neizravna diskriminacija postoji kada naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa stavlja ili bi mogla staviti osobe u nepovoljniji položaj po osnovi iz čl. 1. st. 1. tog Zakona u odnosu na druge osobe u usporedivoj situaciji, osim ako se takva odredba, kriterij ili praksa mogu objektivno opravdati zakonitim ciljem, a sredstva za njihovo postizanje su primjerena i nužna.

 

15.              Prema odredbi čl. 9. st. 1. ZSD diskriminacija je u svim pravnim oblicima zabranjena.

 

16.              Odredbom čl. 9. st. 2. toč. 8. ZSD je propisano da iznimno od stavka 1. tog članka ne smatra se diskriminacijom stavljanje u nepovoljniji položaj na osnovi dobi, ako je takvo postupanje objektivno i razumno opravdano legitimnim ciljem, uključujući legitimne ciljeve socijalne politike, socijalne i zdravstvene zaštite, politike zapošljavanja, promicanja ciljeva tržišta rada i stručnog osposobljavanja, te ako su sredstva za njegovo postizanje primjerena i nužna. Primjerice diskriminacijom se ne smatra: određivanje najniže ili najviše dobi i/ili profesionalnog iskustva i/ili stupnja obrazovanja kao uvjeta za zasnivanje radnog odnosa ili kao uvjeta za stjecanje drugih pogodnosti vezanih za radni odnos, određivanje prikladne i primjerene najviše dobi kao razloga za prestanak radnog odnosa, a koje je sukladno uvjetima za stjecanje prava na starosnu mirovinu, propisivanjem dobi ili razumnog razdoblja zaposlenja kao uvjeta za stjecanje ili ostvarivanje prava na mirovinu, ili drugog prava iz sustava socijalne sigurnosti, uključujući i područje socijalne skrbi, mirovinskog i zdravstvenog osiguranja te osiguranja za slučaj nesposobnosti i određivanje dobi kao uvjeta za pristup obrazovanju ili određenim dobrima ili uslugama, pod uvjetom da su zadovoljeni uvjeti iz prve rečenice ove točke.

 

17.              U istovrsnom predmetu Ustavni sud Republike Hrvatske je donio odluku broj: U-III-1098/2021 od 14. studenog 2023. u kojoj je navedeno sljedeće:

 

              "Stoga, u konkretnom slučaju nije dovoljno utvrditi da je cilj odredbe članka 122. Kolektivnog ugovora zaštititi radnike starije životne dobi od otkaza ugovora o radu kako bi se zaključilo da postupanje prema podnositelju nije bilo diskriminatorno, već je bilo nužno ispitati i je li zaštita starijih radnika uopće mogla biti ostvarena takvom zabranom te je li postojala neka mjera kojom bi se ostvario isti cilj, a koja bi za radnike poput podnositelja bila manje tegobna.

 

              Ustavni sud prihvaća zaključak da zabrana otkaza ugovora o radu radnicima starijim od šezdeset tri godine i šest mjeseci načelno štiti te radnike od neizvjesnosti na tržištu rada, te im pruža sigurnost koju daje ostanak na radu do ispunjenja uvjeta za starosnu mirovinu. Međutim, ne može se zanemariti okolnost da je u konkretnom slučaju mlađim radnicima pružena i mogućnost otpremnine, što je također mjera koja radnike štiti u slučaju otkaza i omogućava im da se nose s rizikom nezaposlenosti. Podnositelj tvrdi da bi otkaz ugovora o radu uz otpremninu za njega bila povoljnija mjera od ostanka na radu kod poslodavca. Ustavni sud ne može nagađati što bi za podnositelja bilo povoljnije, ostati na radu kod poslodavca do stjecanja uvjeta za mirovinu ili pak dobiti otpremninu, posebno stoga što nema razloga sumnjati u to da podnositelj najbolje zna što je za njega najpovoljnije, ali ono što je izvjesno je da podnositelj, za razliku od mlađih radnika, nije imao izbor između dviju mogućnosti koje obje načelno štite radnika u slučaju potrebe otkazivanja ugovora o radu iz poslovno uvjetovanih razloga."

 

              "Stoga se za sada ne može prihvatiti zaključak da je različito i nepovoljno postupanje prema podnositelju imalo objektivno i razumno opravdanje odnosno da za podnositelja nije postojala blaža mjera kojom bi se ostvario isti cilj, tj. zaštita starijih radnika."

 

18.              Uvažavajući navedeno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženo u citiranoj odluci, prilikom odlučivanja o primjeni čl. 1. st. 1. ZSD u vezi s čl. 7. st. 4. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 93/14, 127/17, 98/19, dalje: ZR) u ovom konkretnom predmetu nužno je poći od činjenice da tužitelj za razliku od mlađih radnika nije imao izbor između dvije mogućnosti - otkaza ugovora o radu uz otpremninu i ostanka na radu.

 

19.              Nadalje, za pravilnu primjenu odredbe čl. 1. st. 1. ZSD potrebno je utvrditi je li otkaz ugovora o radu za tužitelja povoljnija mjera od ostanka na radu kod poslodavca kao i predstavlja li mjera zabrane otkazivanja radnicima starijim od 65 godina bez mogućnosti izbora otkazivanja uz otpremninu zaista razumnu zaštitu te kategorije radnika odnosno je li takva mjera u konkretnoj situaciji bila primjereno i nužno sredstvo za postizanje cilja zaštite starijih radnika.

 

20.              Zbog takve pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 1. st. 1. ZSD u vezi s čl. 7. st. 4. ZR prilikom ocjene je li tuženik postupio diskriminatorno, činjenično stanje koje se odnosi na primjerenost i razmjernost mjere zabrane otkazivanja ugovora o radu starijim radnicima kao i na okolnost bi li tužitelj prihvatio otkaz ugovora o radu i prekinuo radni odnos da mu je otkaz bio ponuđen i da nije bilo diskriminatorne odluke poslodavca, nije potpuno utvrđeno iako je tužitelj na tu okolnost predložio dokaz vlastitim saslušanjem.

21.              Budući da za sada nema dovoljno osnove za zaključak predstavlja li postupanje tužitelja diskriminatornu odluku, za sada se ne može prihvatiti niti zaključak nižestupanjskih sudova o neosnovanosti tužbenog zahtjeva za naknadu štete.

 

22.              Slijedom navedenog, budući da nema uvjeta za preinaku presude, valjalo je primjenom čl. 395. st. 2. i 3. ZPP ukinuti drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

23.              O troškovima ovog revizijskog postupka sud će odlučiti zajedno s odlukom o glavnoj stvari.

 

24.              Tuženiku nije dosuđen trošak odgovora na reviziju jer isti nije bio potreban u smislu čl. 155. st. 1. ZPP.

 

Zagreb, 27. veljače 2024.