REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U ZAGREBU
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: 11 Kž-180/2021-6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Lidije Vidjak kao predsjednice vijeća, te Siniše Plešea i Rajke Tomerlin-Almer kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Kristine Šušilović, u kaznenom predmetu protiv optuženog N. G., zbog kaznenog djela protiv imovine - teška krađa - iz članka 229. stavak 1. točka 1. Kaznenog zakona (NN 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15- u daljnjem tekstu: KZ/11), u svezi članka 228. stavak 1. KZ/11, odlučujući o žalbi koju je protiv presude Općinskog suda u Splitu broj: K-279/15 od 13. ožujka 2020. podnio optuženi N. G., u sjednici vijeća održanoj 12. travnja 2021.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba optuženog N. G. kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom Općinski sud u Splitu proglasio je krivim optuženog N. G. zbog počinjenja kaznenog djela protiv imovine - teška krađa - iz članka 229. stavak 1. točka 1. KZ/11 u svezi članka 228. stavak 1. KZ/11, činjenično pobliže opisanog u izreci presude, te ga je, na temelju članka 229. stavak 1. KZ/11 osudio na kaznu zatvora u trajanju 7 (sedam) mjeseci i uz primjenu članka 56. KZ/11 izrekao mu je uvjetnu osudu na način da kazna zatvora na koju je osuđen neće biti izvršena ako optuženik u roku 2 (dvije) godine ne počini novo kazneno djelo.
2. Na temelju članka 77. stavka 1. KZ/11. i članka 560. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.-Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08.), utvrđeno je da iznos 33.122,15 kn (trideset tri tisuće sto dvadeset dvije kune i petnaest lipa) predstavlja imovinsku korist koju je optuženi N. G. ostvario počinjenjem kaznenog djela iz članka 229. stavak 1. KZ/11., pa je slijedom toga isti iznos postao imovina Republike Hrvatske i optuženom je naloženo da iznos 33.122,15 kn (trideset tri tisuće sto dvadeset dvije kune i petnaest lipa) uplati u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku 15 dana od dana pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.
3. Na temelju članka 148. stavka 1. ZKP/08. naloženo je optuženom N. G. podmiriti troškove ovog kaznenog postupka u paušalnoj svoti 2.000,00 (dvije tisuće) kuna.
4. Protiv navedene presude žalbu je podnio optuženi N. G. po branitelju Ž. L., odvjetniku iz S., a žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i predlaže da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači i optuženika oslobodi od optužbe, podredno predlaže presudu ukinuti i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
5. Odgovor na žalbu podnio je državni odvjetnik s prijedlogom da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.
6. Na temelju članka 474. stavak 1. ZKP/08, spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.
7. O sjednici vijeća, na temelju članka 475. stavak 2. ZKP/08, na njihov zahtjev, izvješteni su optuženi N. G., njegov branitelj odvjetnik Ž. L., te državni odvjetnik. Na sjednicu nisu pristupili, uredno obaviješteni, državni odvjetnik, optuženi N. G., te branitelj optuženika, pa je sjednica održana na temelju članka 475. stavak 4. ZKP/08.
8. Žalba optuženog N. G. nije osnovana.
9. Optuženik kao žalbenu osnovu navodi bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, pa iako ne navodi točno određenu povredu iz članka 468. ZKP/08, očito je da se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 2. ZKP/08 smatrajući da se presuda temelji na nezakonitom dokazu (članak 10. ZKP/08) jer mu je prvostupanjski sud prilikom ispitivanja na raspravi predočio iskaz koji je iznio tijekom provođenja dokazne radnje njegovog ispitivanja, za koji optuženik tvrdi da je nezakonit jer je ispitivanje provodio državnoodvjetnički savjetnik, što je prema mišljenju optuženika protivno članku 125. stavak 1. Zakona o državnom odvjetništvu.
10. Prije svega treba istaknuti da je u vrijeme kada je optuženik ispitivan od strane državnoodvjetničkog savjetnika (25. rujna 2014.) na snazi bio Zakon o državnom odvjetništvu (NN 76/2009, 153/2009,116/2010, 145/2010, 57/2011, 130/2011, 73/20103 148/2013) koji u članku 186. stavak 1. propisuje da državnoodvjetnički savjetnici u kaznenim predmetima mogu zastupati optužne akte u postupku za kaznena djela za koja je propisana novčana kazna ili kazna zatvora do pet godina, odnosno u bitnome isto kao i članka na koji se poziva optuženik u svojoj žalbi. Iz članka 184. stavak 2. istog zakona proizlazi da savjetnici pomažu državnom odvjetniku ili njegovom zamjeniku između ostalog i na način da obavljaju samostalno ili pod nadzorom ili po uputama državnog odvjetnika ili njegovog zamjenika druge stručne poslove predviđene zakonom i propisima donesenim na osnovu zakona, dok iz članka 41. stavak 1. ZKP/08. proizlazi da državni odvjetnik poduzima sve radnje u postupku na koje je po zakonu ovlašten sam ili preko osoba koje su na temelju posebnog zakona ovlaštene da ga zastupaju u kaznenom postupku.
10.1. Dakle, iz svega navedenog proizlazi da državnom odvjetniku i njegovom zamjeniku u kaznenom postupku u obavljanju poslova koje je po zakonu ovlašten obavljati pomažu i državnoodvjetnički savjetnici, pa kada se ima na umu da se optuženiku inkriminira da je počinio kazneno djelo za koje je zapriječena kazna zatvora do pet godina i da u takvim predmetima državnoodvjetnički savjetnik može zastupati optužne akte, što znači da na raspravi između ostalog ispituje i optuženika, onda se nameće logičan zaključak da može, u takvim slučajevima, ispitivati i okrivljenika tijekom provođenja dokazne radnje. U konkretnom slučaju treba imati na umu da je zapisnik o ispitivanju okrivljenika ovjerio i zamjenik ODO-a E. T. (list 58), dakle državnoodvjetnički savjetnik je navedeno ispitivanje proveo pod nadzorom navedenog zamjenika državnog odvjetnika. Slijedom svega navedenog žalba optuženika u tom dijelu nije osnovana.
11. Iz ostalog dijela sadržaja žalbe proizlazi da optuženik polemizira s utvrđenjima i analizom provedenih dokaza od strane prvostupanjskog suda i smatra, za razliku od prvostupanjskog suda, da iz provedenih dokaza i utvrđenih činjenica nije dokazano da bi počinio inkriminirano mu kazneno djelo iz članka 229. stavak 1. točka 1. KZ/11, odnosno da se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, koju žalbenu osnovu u žalbi također ističe.
11.1. Prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud je dao jasne, iscrpne i potpune razloge za svoja utvrđenja na temelju kojih je izveo pravilan zaključak o kaznenoj odgovornosti optuženika. Optuženik ispušta iz vida sve dokaze u svojoj ukupnosti, a kada se isti analiziraju u međusobnoj povezanosti, kako je to pravilno učinio prvostupanjski sud, proizlazi zaključak da je počinio inkriminirano mu kazneno djelo.
11.2. Suprotno tvrdnji optuženika koji poriče počinjenje inkriminiranog kaznenog djela, pozivajući se između ostalog na iskaz svjedoka I. T. kao potkrepljujući dokaz, optuženik treba imati na umu da navedeni svjedok samo načelno ističe da je jednu večer, ne navodeći koju, bio s optuženikom u blizini kioska iz kojeg su otuđeni inkriminirani predmeti. Međutim, kada se ima na umu da optuženik tvrdi da se navedenom kiosku nije približavao, a da iz Zapisnika o očevidu (list 30-31) proizlazi da su službenici policije „pored betonskog bloka ispod samog kioska“ pronašli osobnu iskaznicu optuženika i da je pet dana nakon počinjenja kaznenog djela optuženik po službenicima policije zatečen upravo s istom vrstom i količinom cigareta koja je otuđena iz predmetnog kioska (osim zanemarive razlike kod jedne vrste cigareta marke Benston White) za što nije dao prihvatljivo obrazloženje od kuda mu te cigarete, onda je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je upravo optuženik počinitelj inkriminiranog kaznenog djela za koje je i proglašen krivim.
11.3. Prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud je iskaze ispitanih svjedoka, te optuženika detaljno analizirao i pravilno ih je ocijenio kako same za sebe tako i međusobnoj povezanosti, te u svezi s drugim provedenim dokazima i dao je pravilnu ocjenu svih izvedenih dokaza na temelju kojih je ispravno utvrdio i analizirao činjenično stanje na koje je pravilno primijenio kazneni zakon. Navedena utvrđenja prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, slijedom čega žalba optuženika niti u tom dijelu nije osnovana.
12. S obzirom na činjenicu da se optuženik nije žalio zbog odluke o kazni, međutim, žalio se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona, ovaj drugostupanjski sud je, shodno odredbi članka 478. ZKP/08, razmotrio i odluku o kazni. Prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda prvostupanjski sud je ispravno utvrdio i ocijenio sve okolnosti o kojima ovisi vrsta i mjera kazne, te je optuženiku izrekao uvjetnu osudu na način da je osuđen na kaznu zatvora u trajanju 7 (sedam) mjeseci uz vrijeme provjeravanja u trajanju 2 (dvije) godine. Tako izrečena kazna primjerena je svim utvrđenim okolnostima i istom će se ispuniti svi zahtjevi specijalne i generalne prevencije, odnosno ta kazna će u dovoljnoj mjeri utjecati kako na optuženika tako i na sve druge da shvate štetnost i pogibeljnost činjenja kaznenih djela.
13. Drugostupanjski sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i iz osnova iz kojih se pobija (članak 476. stavak 1. ZKP/08 u svezi članka 467. ZKP/08).
14. Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u skladu s člankom 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP/08, nije našao da bi bila ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka, niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.
15. S obzirom na navedeno trebalo je primjenom članka 482. ZKP/08 odlučiti kao u izreci.
U Zagrebu 12. travnja 2021.
PREDSJEDNICA VIJEĆA:
Lidija Vidjak,v.r.
