REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Splitu

Ex. vojarna Sv. Križ, Dračevac

21000 Split

Poslovni broj: Ref 29 P : Pn-52/2020-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu Josip Mrkonjić u pravnoj stvari tužitelja V. Đ., O. …, K. L. zastupane po

punomoćniku Z. P., protiv tuženika 1. E. O. d.d.,

Z. zastupanog po punomoćniku O. G. i

partneri; R. M.; 2. S. V., K. zastupanog po

punomoćniku A. Š. A.; , radi naknade štete, dana 12. travnja 2021.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

„- Dužni su tuženici pod 1 i pod 2, solidarno u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužiteljici s naslova izgubljene zarade mjesečni iznos od 3.000,00 kn počevši od 01.09.2002.g., pa ubuduće, sve sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog obroka, koji dospijeva 5-og u mjesecu za prethodni mjesec, pa do isplate, po stopi koju je do 31.12.2007.god., određivao čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008.god, pa do 31.07.2015.god, po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana

polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te od 01.08.2015.god., pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, i to na način da dospjele, a neplaćene mjesečne obroke rente isplati odjednom zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, a obroke koji će dospijevati ubuduće najkasnije do 5-og u mjesecu za prethodni mjesec.

-Dužni su tuženici pod 1 i pod 2 solidarno u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe nadoknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.“

II Dužna je tužiteljica u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tuženiku pod 1 parnični trošak u iznosu od 46.595,75 kn.

III Dužna je tužiteljica u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tuženiku pod 2 parnični trošak u iznosu od 18.750,00 kn.

Obrazloženje

Tužiteljica je dana 30. prosinca 2009. god., podnijela ovom sudu tužbu protiv pravnog prednika tuženika pod 1 S. osiguranje d.d. Z.,

tuženika pod 2 i prvotno označenog tuženika pod 3 S. M. iz I.,

u kojoj navodi da je dana 22.08.2002. god., na zaobilaznici

iznad T., na predjelu K., došlo do teška prometne nesreće sa smrtnim ishodom. Kritična prigode poginuo je vozač vozila marke A. 80 reg. oznake … 190 „D“, a tužiteljica kao suputnik u istom vozilu je doživjela teške tjelesne ozljede, zbog kojih je ostala doživotni 100% invalid, osoba kod koje je umanjenje životne i radne sposobnosti iskazano u visini od maksimalnih 100%.

Teretno vozilo marke M. reg. oznake … kojim je u trenutku predmetne prometne nesreće upravljao drugotuženik, vlasništvo trgovačkog društva F. d.o.o. M. draga b.b. I., u kojem je trećetuženik odgovorna

osoba, bilo je osigurano kod pravnog prednika prvotuženika policom autoodgovornosti br. 196000041771. Pravni prednik prvotuženika je u mirnom postupku za naknadu štete zbog ozljeda tužiteljice, priznao odgovornost za nastanak predmetne prometne nesreće i platio svu štetu, osim štete koja se potražuje ovom tužbom. Protiv drugotuženika i trećetuženika je pokrenut kazneni postupak pred Županijskim sudom u Splitu, pod posl. br. I Kir-2358/07.

Nadalje navodi da je bila vlasnica krojačkog obrta „V.“ koji se je bavio obavljanjem sitnih krojačkih usluga. P. želji izvanbračnog druga poginulog kritična prigode pok. I. K., tužiteljica je formalno zatvorila obrt, ali je neprijavljena nastavila obavljati djelatnosti obrta sve do dana nezgode, i na taj način ostvarivala mjesečni iznos od 3.000,00 kn prihoda. Da nije bilo nezgode, tužiteljica bi i danas na isti način zarađivala svojom radinošću.

Slijedom navedenog, tužiteljica je predložila sudu da donese odluku kojom će pravnog prednika tuženika pod 1, tuženika pod 2 i prvotno označenog tuženika pod 3, solidarno obvezati da s naslova izgubljene zarade, isplaćuju tužiteljici mjesečni iznos od 3.000,00 kn, počevši od 01. 09. 2002. god., pa ubuduće, sve sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog obroka koji dospijeva 05-og u mjesecu za prethodni mjesec pa do konačne isplate, po stopi određenoj propisima o visini stope zakonskih zateznih kamata, s time da su dospjele iznose dužni solidarno isplatiti odjednom i to u roku od 15 dana, a obroke koji će dospijevati ubuduće, najkasnije do 05-og u mjesecu za prethodni mjesec.

U odgovoru na tužbu od 27.siječnja 2010.god., pravni prednik tuženika pod 1 je priznao štetni događaj, pasivnu legitimaciju i pravni osnov odgovornosti za nastanak predmetne prometne nezgode. Navodi da je točno da mu se je tužiteljica vansudskim zahtjevom obratila za naknadu štete po predmetnom štetnom događaju, što je rezultiralo vansudskom nagodbom dana 09. 04. 2003. godine. Tom prigodom tužiteljica nije navela da bi zbog predmetne nezgode pretrpjela i štetu sa naslova izgubljene zarade, niti je tu štetu potraživala. Sada, sedam godina nakon nezgode, podnosi se tužba i tvrdi da je tužiteljica, iako je prije nezgode zatvorila krojački obrt, ipak ostvarivala zaradu po tom osnovu, a kao dokaz se nudi saslušanje neimenovanih svjedoka.

Pravni prednik tuženika pod 1 osporava navedene tvrdnje, kao i tužbeni zahtjev u cijelosti, a ističe i prigovor prekluzije, odnosno zastare samog prava temeljem čl. 373 ZOO/76. Opreza radi, osporava i visinu tužbenog zahtjeva koja nije podrobnije obrazložena. Navodi da bi tužiteljica trebala navesti prima li mirovinu, invalidninu ili ima neke druge redovite mjesečna primitke.

Prvotno označeni tuženik pod 3 u odgovoru na tužbu od 10.veljače 2010. god., ističe prigovor promašene pasivne legitimacije jer se iz same tužbe vidi da je predmetno vozilo bilo u vlasništvu trgovačkog društva F. d.o.o. I.,

M.d., a ne u nikakvom njegovom vlasništvu. Opreza radi, ističe i prigovor zastare. Ukoliko sud ne prihvati istaknute prigovore, u cijelosti se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, kako po osnovi, tako i po visini.

Djelomičnom presudom zbog ogluhe ovog suda posl. br. P-10892/09 od 08.lipnja 2010.god., tužbeni zahtjev je u cijelosti prihvaćen u odnosu na tuženika pod 2 S. V. iz K., …

Na raspravnom ročištu održanom dana 17.studenog 2010.god., tužiteljica navodi da je neosnovan prigovor zastare obzirom da je preuzela kazneno gonjenje, a isti spis se vodi kod Općinskog suda u Trogiru pod posl. br. K-11/10. Navodi da prilaže u spis primjerak optužnog prijedloga protiv tuženika pod 2 i prvotno označenog tuženika pod 3, te potvrdu HZMO iz koje je razvidno da ne prima nikakva mirovinska primanja.

U podnesku od 13.travnja 2011.god., tužiteljica navodi da nije bitno je li obrt bio prijavljen ili ne, jer svaka zarada koju je ostvarivala ili mogla ostvarivati, a zbog ove prometne nezgode nije ostvarivala, predmet je gubitka u njenoj imovini, odnosno predstavlja pravnu osnovu za naknadu štete u smislu odredbe čl. 195 st. 2 ZOO-a. Pored ove zarade postizala je i zaradu od rada u vlastitom kućanstvu. Obzirom da se zaradom smatra svaka materijalna korist koja se postiže radom, tužiteljici treba nadoknaditi kao gubitak i korist od rada u vlastitom kućanstvu. Navodi da je živjela u izvanbračnoj zajednici sa pok. I. K.. Nevjenčani suprug koji je poginuo u ovoj prometnoj nezgodi je doprinosio njenom uzdržavanju, te ju je redovito pomagao, pa sukladno čl. 194 ZOO-a, ima pravo na naknadu štete koju trpi gubitkom toga uzdržavanja i pomaganja. Ukoliko i dalje bude sporno da li je ostvarivala zaradu baveći se sitnim krojačkim uslugama i bez prijavljenog obrta, dostavit će se podaci radi izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka koji su se koristili ovim uslugama, kao i za svjedoka glede uzdržavanja i pomaganja izvanbračnog druga. Iako je nakon ova prometne nezgode za nju nastala šteta s tri različita osnova, visina tužbenog zahtjeva za sada unatoč simboličnom iznosu, ostaje nepromijenjena, a postavljena je sukladno podacima D. zavoda za statistiku za NKV radnika.

Tužiteljica je podneskom od 15.rujna 2011.god., izvijestila sud da je kazneni postupak koji se vodi protiv tuženika pod 2 i prvotno označenog tuženika pod 3, sada prešao u nadležnost ovog suda i vodi se pod posl. br. K-1140/11.

Podneskom od 31. siječnja 2012. god., tužiteljica je povukla tužbu u odnosu na prvotno označenog tuženika pod 3 Stipe Medvidović iz Imotskog, Medvidovića draga 28.

Tužiteljica u iskazu od 02.svibnja 2012.god., navodi da je njen životni saputnik koji je stradao u predmetnoj nezgodi pok. I. K. želio da ona zatvori svoj obrt, a istog je zatvorila prije nezgode koja se dogodila dana 22. kolovoza 2002. godine. Naime, njen životi saputnik je htio da ona bude više u kući. Pok. I. K. je radio u N., trgovao je odjećom i obućom. U vezi su bili 10 godina, te je živjela sa njim u njegovoj kući u K. L.. U. K. L. je pok. I. K. boravio 2 do 3

mjeseca ljeti i mjesec dana zimi. Od CZSS prima 500,00 kn

mjesečno.

U podnesku od 16.siječnja 2014. god., tužiteljica navodi da iz pribavljanog kaznenog spisa proizlazi da je do obustave kaznenog postupka protiv osiguranika tuženika pod 1 došlo samo zbog procesnih razloga, te je tužiteljica kao oštećena dana 13. 07.2012. god., zaprimila dopis ovog suda br. K-1140/11 od 11. 07. 2012. god., kojim je upućena da svoj imovinskopravni zahtjev može potraživati pred nadležnim sudom u građanskom postupku.

Iz predmetnog kaznenog spisa proizlazi da je kaznena prijava PP T. protiv osiguranika tuženika pod 1 zbog kaznenog djela izazivanja prometne nesreće iz čl. 272. st. 3. Kaznenog zakona, odbačena rješenjem ODO S. broj K-DO-1862/02 od 05. 11.2003. god., jer je ODO mišljenja da se radi o nesretnom slučaju, a ne kaznenom djelu za koje se progon poduzima po službenoj dužnosti, kao i da to rješenje tužiteljici nije dostavljeno u zakonskom roku na jedan od zakonom predviđenih načina, nego ga je primila dana 28.11.2007. god., i to tek nakon što je sama zatražila obavijest o ishodu kaznene prijave.

Po primitku navedenog rješenja, tužiteljica je dana 06.12.2007. god., sukladno uputi podnijela istražni zahtjev u kojem je podnesen i odštetni zahtjev. Po nalogu suda od 23.01.2007.god., podnesen je zahtjev za poduzimanje određenih istražnih radnji, pa je postupak nastavljen provođenjem dokaza prometno-tehničkim vještačenjem na okolnost nastanka predmetne prometne nesreće, po vještaku T. N., a sve po nalogu Istražnog centra Županijskog suda u Splitu br. I Kir- 2358/07 od 30.09.2009.godine.

Tužiteljica je potom dana 20.01.2010.god., podnijela optužni prijedlog po kojem je kazneni postupak započet pred Općinskim sudom u Trogiru pod br. K-11/10, da bi kasnije prešao u nadležnost ovog suda pod br. K-1140/11, a koji je pravomoćno okončan dana 05.06.2012.god., rješenjem Županijskog suda u Splitu br. Kž-394/12.

U slučajevima kao što je ovaj, parnični sud je ovlašten radi ocjene je li nastupila zastara potraživanja naknade štete koja je predmet tužbenog zahtjeva, sam ispitati i ocijeniti je li šteta počinjena takvim radnjama koje sadrže biće kaznenog djela, odnosno je li šteta uzrokovana kaznenim djelom, u kojem slučaju zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru kaznenog gonjenja, a sukladno odredbi čl. 377 st. 1. ZOO-a/91, odnosno čl. 231. ZOO-a/05. Ovakav stav da se na zahtjev za naknadu štete primjenjuje apsolutni zastarni rok kaznenog progona, zauzela je i sudska praksa. U konkretnom slučaju apsolutna zastara kaznenog progona za kaznena djela stavljena na teret osiguranika tuženika pod 1 (čl. 272. st. 4 u vezi sa st. 2 i 1. Kaznenog zakona-N.N. 110/97, 27/98, 50/00 i 129/00 u daljnjem tekstu KZ), nastupa protekom 10 godina, računajući od dana kad je djelo počinjeno. Budući da je tužiteljica u kaznenom postupku postavila odštetni zahtjev već dana 06.12.2007.god., razvidno je da je odštetni zahtjev postavljen čak i u okviru relativnog zastarnog roka od 5 godina za kazneni progon. Iz svega navedenog proizlazi da radnje kojima je počinjena šteta imajući obilježje kaznenog djela, te da apsolutna zastara kaznenog progona nastupa 22.08.2012.godine. Tužiteljica je odštetni zahtjev u kaznenom postupku podnijela 06.12.2007.god., a tužbu sa identičnim zahtjevom u ovom postupku dana 30.12.2009.god., pa je razvidno da je naknada štete zatražena prije isteka privilegiranog zastarnog roka iz čl. 377 st. 1. ZOO-a. Međutim, čak i kad se ne bi primjenjivao ovaj privilegirani zastarni rok, tužiteljica je svoj zahtjev za naknadu štete ostavila u okviru roka od 3 godine, sukladno čl. 376 ZOO-a, a koji rok se u ovom slučaju računa od dana završetka liječenja. Slijedom navedenog, prigovor zastare je neosnovan. Tužiteljica je istim podneskom precizirala tužbeni zahtjev u pogledu kamate, kao i zbog toga što greškom nije specificirala sve osnove potraživanja, te je predložila sudu da donese odluku kojom će tuženika pod 1 s naslova izgubljene zarade i gubitka uzdržavanja i pomaganja, obvezati na isplatu mjesečnog iznosa od 3.000,00 kn, počevši od 01.09.2002. god., pa ubuduće, sve sa zakonskom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog obroka, koji dospijeva 5-og u mjesecu za prethodni mjesec, pa do isplate, i to zakonskom zateznom kamatom koja od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31.12.2007.god., teče po stopi koju je određivao čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008.god., pa sve do konačne isplate, teče po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke uvećano za pet postotnih poena, s time da dospjele iznose do pravomoćnosti presude isplati odjednom i u roku od 15 dana, a obroke koji će dospijevati ubuduće, najkasnije do 5-og u mjesecu za prethodni mjesec.

U podnesku od 26.ožujka 2015. god., pravni prednik tuženika pod 1 navodi da je tužba u ovom predmetu podnesena dana 30. 12. 2009. god., te je ista od same tužiteljice nazvana tužbom radi izgubljene zarade. Samim tužbenim zahtjevom, a što je jedino relevantno, traži se isplata s naslova izgubljene zarade počevši od 01. 09. 2002. godine. Naknada s naslova izgubljene zarade je regulirana odredbom čl. 195 ZOO-a. Navodi da je tužiteljica u podnesku predanom na ročištu od 14. travnja 2011. god., navela da ima pravo na naknadu štete koju trpi gubitkom uzdržavanja i pomaganja, ali nikakav zahtjev u tom pravcu nije postavila. Tužiteljica je tek u podnesku zaprimljenom u sudu 16. 01. 2014. god., postavila tužbeni zahtjev kojim se traži pored već postavljenog zahtjeva s naslova izgubljene zarade, i zahtjev s naslova gubitka uzdržavanja i pomaganja. Naknada s naslova gubitka uzdržavanja i pomaganja je regulirana odredbom čl. 194 ZOO-a. Sudska praksa se je izjasnila da se navođenje u navodima tužbe, ne može smatrati da je time postavljen tužbeni zahtjev. Pravni prednik tuženika pod 1 je još u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor zastare u kojemu ustraje. Tužiteljica je na ročištu dana 17. studenog 2010. god., u spis dostavila dopis od 09. 09. 2003. god., upućen predniku tuženika pod 1 iz kojeg proizlazi da je već tada zatražila naknadu s naslova izgubljene zarade i uzdržavanja.

Nadalje se prednik tuženika pod 1 poziva na odredbe 376 ZOO-a, pa ističe da nema nikakve sumnje da je u konkretnom slučaju nastupila zastara temeljem iste odredbe ZOO-a, a budući da je tužiteljica još 09. 09. 2003. god., kada mu je uputila zahtjev za naknadu štete, znala za opseg štete i za osobu koja je štetu učinila, a tužba je podnesena 30. 12. 2009. godine. Iako se zastarni rok po odredbi čl. 376 st. 2. ZOO-a (objektivni rok) primjenjuje tek ukoliko rok po odredbi čl. 376 st. 1. ZOO-a, istječe nakon njega, i po toj odredbi je došlo do zastare (šteta je nastala 01.09.2002. god., a tužba podnesena 30.12.2009.god.). Neosnovano se tužiteljica poziva i na odredbu čl. 377 ZOO-a. Naime, odredba čl. 377 ZOO-a, odnosno dulji zastarni rok, može se primijeniti isključivo onda kada je kaznenom presudom utvrđeno da šteta potječe od kaznenog djela, odnosno kada je kazneni postupak dovršen osuđujućom presudom. Taj se rok ne smije primijeniti kad je kazneni postupak dovršen odlukom koja nije osuđujuća za odgovornu osobu. Ne bi trebalo biti prijeporno da u konkretnom slučaju kaznenom presudom nije utvrđeno da šteta potječe od kaznenog djela, odnosno da ne postoji osuđujuća kaznena presuda. Kada kazneni postupak nije dovršen odlukom koja je osuđujuća za odgovornu osobu, postoji stroga iznimka da parnični sud može prejudicijelno utvrditi je li šteta prouzročena kaznenim djelom, samo kad su postojale procesne smetnje zbog kojih se protiv odgovorne osobe nije mogao provesti kazneni postupak, primjerice ako je ona umrla pa nije bilo zakonske mogućnosti za provođenje kaznenog postupka, ili je postajala njezina nesposobnost za rasuđivanje. U konkretnom slučaju nisu postojale nikakve procesne smetnje zbog kojeg se protiv odgovorne osobe nije mogao provesti kazneni postupak. I o tome se je izjasnila sudska praksa. Prema tome, nema dvojbe da nisu postojale nikakve procesne smetnje zbog kojih bi bilo apsolutno nemoguće da se protiv počinitelja kaznenog djela postupak pokrene i okonča, a eventualni propust u dostavljanju rješenja po odbačaju kaznene prijave, nema niti može imati značaj takve procesne smetnje. Tužiteljica je prilikom podnošenja istražnog zahtjeva zaprimljenog u sudu 10. 12. 2007. god., postavila imovinskopravni zahtjev. Budući se je predmetna prometna nezgoda dogodila 22. 08. 2002. god., a da je imovinskopravni zahtjev u sudu zaprimljen 10. 12. 2007 god., očito je kako je neosnovan navod tužiteljice da je imovinskopravni zahtjev postavljen u okviru zastarnog roka od 5 godina iz čl. 19 Kaznenog zakona (N.N. 110/97). Nema nikakve sumnje da je imovinskopravni zahtjev, kada bi i imao nekakav značaj, postavljen nakon proteka roka zastare iz čl. 376 ZOO-a. I o tome se je izjasnila sudska praksa.

Dakle, više je nego li očito da je imovinskopravni zahtjev postavljen nakon isteka zastarnog roka iz čl. 376 st. 2 ZOO-a, uslijed čega postavljanjem imovinskopravnog zahtjeva u kaznenom postupku, nije došlo do prekida zastarijevanja za naknadu štete. Prednik tuženika pod 1 posebno ističe da je upitna valjanost svih radnji poduzetih izvan okvira radnji dopuštenih rješenjem C. S., P. K. od 19.

12. 2002. god., pa tako i radnje

postavljanja imovinskopravnog zahtjeva. Odredbom čl. 373 st. 1 ZOO-a, propisano je da samo pravo iz kojega proistječu povremena potraživanja zastarijeva za pet godina, računajući od dospjelosti najstarijega neispunjenog potraživanja poslije kojeg dužnik nije vršio davanja, a odredbom čl. 373 st. 2. ZOO-a, propisano je da kada zastari pravo iz kojega proistječu povremena potraživanja, vjerovnik gubi pravo ne samo da zahtijeva buduća povremena davanja, nego i povremena davanja koja su dospjela prije te zastare. Nema nikakve sumnje da su potraživanja s naslova izgubljene zarade povremena potraživanja koja nastaju sukcesivno. Tužiteljica potražuje mjesečnu izgubljenu zaradu počev od 01. 09. 2002. godine. Prema tome, najstarije neispunjeno potraživanje je dospjelo 01. 10. 2002. god., tako da je 01. 10. 2007. god., došlo do zastare samog prava iz čl. 373 st. 1 ZOO-a. Nije prijeporno da je tužiteljica dana 14. 11. 2001. god., odjavila krojački obrt. Dakle, do odjave krojačkog obrta je došlo prije nastanka predmetne prometne nezgode, tako da odjavljivanje krojačkog obrta nije u uzročnoj vezi sa predmetnom nezgodom. U vrijeme nastanka predmetne prometne nezgode, tužiteljica je nezaposlena osoba, pa je upitna tvrdnja tužiteljice da je nakon zatvaranja obrta nastavila sa obavljanjem sitnih krojačkih usluga (zašto bi onda zatvarala obrt).

Iz pribavljenih podataka PU, I. K., proizlazi da je

zarada tužiteljice za vrijeme dok nije odjavila obrt, iznosila 19.600,00 kn u 1999. god., (mjesečno 1.633,33 kn), 24.275,00 kn u 2000.god. (mjesečno 2.022,91 kn), i 24.678,55 kn u 2001. god. (mjesečno 2.056,54 kn). Kada bi se i prihvatila tvrdnja tužiteljice da je nakon zatvaranja obrta nastavila sa obavljanjem sitnih krojačkih usluga, onda je ta zarada u svakom slučaju bila znatno manja od one ostvarene u vrijeme dok je obrt bio otvoren.

Nije sporno da tužiteljica nije ostvarila pravo na mirovinu, ali je potrebno utvrditi da li je uopće postavila zahtjev za ostvarenje prava na mirovinu. Naime, pravo na mirovinu ne može se ni ostvariti ukoliko nije podnesen zahtjev za ostvarenje prava na mirovinu. Tužiteljici je raspravnim rješenjem od 12. veljače 2013. god., naloženo da dostavi radnu knjižicu, a kojem nalogu do danas tužiteljica nije udovoljila, pa se predlaže od HZMO, S. službe u Z.

i P. službe u S., zatražiti podatak o prijavljenom mirovinskom stažu,

odnosno evidentiranim zaposlenjima tužiteljice do 22. 08. 2002. godine, te potom odlučiti kao o prethodnom pitanju, da li bi tužiteljica ostvarila pravo na mirovinu da je postavila zahtjev za ostvarivanje prava na mirovinu. Iako gubitak uzdržavanja i pomaganja nije ničim dokazan, prednik tuženika pod 1 posebno napominje da je tužiteljica dobila i nasljedstvo iza osobe za koju tvrdi da ju je uzdržavao, pa je dobitkom nasljedstva prestala potreba za uzdržavanjem i pomaganjem.

Tužiteljica u podnesku od 02. travnja 2015. god., navodi da je prigovor zastare detaljno obrazložila u podnesku od 15. 01. 2014.god., a sada sumira da iz otpusnog pisma S. bolnice za medicinsku rehabilitaciju V. t. M. br. 7765/05, predanog na ročištu 21. 01. 2014. god., proizlazi da je zadnjim danom boravka u toj bolnici tj. 15. 12. 2005.god., utvrđeno kronično stanje nakon ozljeđivanja tužiteljice u prometnoj nezgodi od 22. 08. 2002. god., ali je ordinirano ponovno testiranje psihologa, koje je tužiteljica obavila u O. za neurologiju K. S., dana 06. 02. 2006. god., kojom prigodom je sačinjen nalaz psihologa L. Š. iz kojeg proizlazi da tužiteljica nije sposobna za radno funkcioniranje. Stoga se 06. 02. 2006. god., ima smatrati danom kad je tužiteljica saznala za štetu koju trpi s naslova izgubljene zarade, a sve sukladno čl. 376 ZOO/91, što je potvrđeno i u sudskoj praksi. O. zahtjev u kaznenom postupku je tužiteljica podnijela 06. 12. 2007. god., a što je razvidno iz kaznenog spisa K-1140/11. Postavljanje imovinskopravnog zahtjeva se smatra podnošenjem tužbe za naknadu štete, odnosno ima učinak prekida tijeka zastarnog roka, sve sukladno čl. 390 st. 2 ZOO- a/91 i sudskoj praksi.

Tužiteljica je zbog otezanja kaznenog postupka, svoj imovinskopravni zahtjev postavila u građanskom postupku tužbom od 30. 12. 2009. god., dakle, prije upute iz dopisa ovog suda br. K-1140/11 od 11. 07. 2012. god., zaprimljenog nakon obustave kaznenog postupka protiv osiguranika tuženika pod 1, do koje je došlo samo zbog procesnih razloga. Iz navedenog nedvojbeno proizlazi da je tužiteljica postavila tužbeni zahtjev u okviru zastarnog roka iz čl. 376 ZOO/91, a koji se primjenjuje u slučaju da nije riječ o šteti prouzročenoj kaznenim djelom. No, tužiteljica je svojim podneskom od 15. 01. 2014. god., detaljno elaborirala da u ovom slučaju postoje osnove za primjenu privilegiranog roka iz čl. 377 ZOO/91. Nadalje ističe da i dalje ostaje kod svog prethodnog izjašnjenja da nikad nije podnijela zahtjev za ostvarivanje prava na mirovinu, a isto nije učinila jer ne ispunjava uvjete iz čl. 30, 31, 178 i 182 Zakona o mirovinskom osiguranju (N.N. br. 130/2010).

Iz otpusnog pisma Varaždinskih toplica M.br.7765/05, proizlazi da je indicirana procjena tjelesne invalidnosti tužiteljice, te je u sklopu procjene za IK, sačinjen nalaz i psihologa L. Š. od 06. 02. 2006. godine. Međutim, unatoč tome tužiteljica nije nikad pokrenula postupak za ocjenjivanje radne sposobnosti, a koji je potreban radi utvrđivanja prava na invalidsku mirovinu, opet iz razloga što nema uvjeta propisanih čl. 52. Zakona o mirovinskom osiguranju. Na okolnosti radne sposobnosti, tužiteljica je uz tužbu dostavila vještvo dr. M. J. od 24. 02. 2003. god., iz kojeg proizlazi da je tužiteljica 100% invalid. Temeljem ovog vještva i nalaza cenzora prednika tuženika pod 1, nagodbom od 09. 04. 2003. god., riješen je zahtjev tužiteljice za nematerijalnu štetu i materijalnu štetu s osnova tuđe njege i pomoći, koje je prednik tuženika pod 1 priznao na bazi umanjenja životne aktivnosti u 100% iznosu. Prednik tuženika pod 1 je prihvatio ocjenu vještaka dr. J. od 24. 02. 2003. god., iako tada liječenje nije bilo okončano, ali se obzirom na karakter ozljeda već tada moglo prognozirati da će invaliditet ostati isti (100%).

Zahtjev tužiteljice za naknadu s osnova tuđe njege i pomoći, prednik tuženika pod 1 je priznao u mirnom postupku na način da je utvrdio potrebu tuđe njege i pomoći počevši od 12. 08. 2003. god., pa ubuduće, s tim da joj je od 12. 08. 2003. god. do 01. 12. 2003. god., priznao mjesečni iznos od 1.400,00 kn, a od 01. 12. 2003. god., pa ubuduće, mjesečni iznos od 1.500,00 kn, koji je ostao i do danas nepromijenjen. Unatoč tome što liječenje nije bilo okončano, tužiteljica je već u mirnom postupku i to dana 09. 09. 2003. god., postavila zahtjev za izgubljenu zaradu, i to kao mjesečni iznos plaće u RH, počev od 01. 09. 2002. god., pa ubuduće. Ovaj zahtjev prednik tuženika pod 1 nije riješio u mirnom postupku, jer je smatrao da nije dokumentiran, iako iz navedenog jasno proizlazi da je prednik tuženika pod 1 prihvatio ocjenu vještaka dr. J. da se kod tužiteljice može predvidjeti i ubuduće procjena 100% invaliditeta. Nadalje navodi da je sud utvrdio da je živjela u zajedničkom domaćinstvu sa sada pok. nevjenčanim suprugom I. K., koji je doprinosio njenom uzdržavanju, te da je i sama obavljala poslove kućanice u njihovom zajedničkom domaćinstvu. Imala je čak i svoj krojački obrt koji je kao što je već navedeno u tužbi, po želji svog nevjenčanog supruga, formalno zatvorila, ali je kao što je sud utvrdio saslušanjem svjedoka, i nakon te formalne odjave nastavila zarađivati baveći se krojačkim uslugama. Tužiteljica se pred samu nezgodu tj. 20. 08. 2002. god., zaposlila kod privatnog poslodavca, a što proizlazi iz dopisa HZMO, S. služba u Z. K.. 140-01/13-35/559, Ur.br. 341-99-11/2-14-6 od 02. 04.

2014. god., koji je pribavljen službenim putem na zahtjev suda. Predmetna nezgoda se je desila 22. 08. 2002. god., pa tužiteljica zbog ozljeda više nije bila u mogućnosti nastaviti rad kod toga poslodavca, a radi čega je i odjavljena 31. 08. 2002. godine. Dakle, zbog predmetne nezgode nije mogla više ostvarivati ni zaradu kod privatnog poslodavca, pa je i time došlo do umanjenja njene imovine.

Slijedom navedenog, tužiteljica je precizirala tužbeni zahtjev na način da je predložila donošenje odluke kojom će se prednik tuženika pod 1 obvezati na isplatu iznosa od 377.500,00 kn s osnova izgubljene zarade za razdoblje od 01. 09. 2002. god., do 31.03.2015. god., zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog obroka od po 2.500,00 kn, koji dospijeva 5- og u mjesecu za prethodni mjesec, pa do isplate, te ubuduće plaćati tužiteljici mjesečnu rentu u iznosu od 2.500,00 kn, počevši od 01. 04. 2005. god., pa ubuduće, i to na način da dospjele, a neplaćene mjesečne obroke rente, isplati odjednom zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa, pa do isplate, a buduće kako budu dospijevali najkasnije do svakog 5-og u mjesecu za prethodni mjesec.

Tužiteljica je predložila donošenje odluke kojom će se prednik tuženika pod 1 obvezati i na isplatu iznosa od 75.500,00 kn s osnova gubitka uzdržavanja i pomaganja za razdoblje od 01. 09. 2002. god., do 31.03.2015. god., zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog obroka od po 500,00 kn, koji dospijeva 5-og u mjesecu za prethodni mjesec, pa do isplate, te ubuduće plaćati tužiteljici mjesečnu rentu u iznosu od 500,00 kn, počevši od 01. 04. 2005. god., pa ubuduće, i to na način da dospjele, a neplaćene mjesečne obroke rente, isplati odjednom zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa, pa do isplate, a buduće kako budu dospijevali najkasnije do svakog 5-og u mjesecu za prethodni mjesec.

U podnesku od 14. travnja 2015. god., tužiteljica ponovno ističe da je saznala za štetu koju trpi s naslova izgubljene zarade, tek po završetku liječenja, a dokaze na tu okolnost je dostavila tijekom postupka (otpusno pismo S. bolnice za medicinsku rehabilitaciju V.t. M br. 7765/05, predano na ročištu 21.

01. 2014. god., i nalaza psihologa L. Š. od 06. 02. 2006. god., dostavljen uz podnesak od 02. 04. 2015. god.), obzirom da se od tada računa početak tijeka zastarnog roka. Zastarni rok je prekinut dana 06. 12. 2007. god., što je obrazložila u svom podnesku od 02. 04. 2015 godine. Neosnovan je navod prednika tuženika pod 1 da su potraživanja s naslova izgubljene zarade povremena potraživanja, pa da bi stoga bila u primjeni odredba čl. 373 ZOO-a. Posebno je neosnovan i navod da je dobitkom nasljedstva prestala potreba za uzdržavanjem i pomaganjem. Naime, iako je tužiteljica dobila u nasljedstvo stan, isti joj služi za potrebe stanovanja, ali na to nasljedstvo će morati platiti porez nakon što bude okončan postupak po rješenju PU, P. ureda S., I. K..

Tužiteljica u podnesku od 28. svibnja 2015. god., ponovno ističe da zastarni rok počinje teći od završetka liječenja. Iz navedene dokumentacije proizlazi da je tužiteljica boravila u KBC Z. od 03. 11. – 24. 11. 2005. godine. Posljednja operacija je obavljena 08. 11. 2005.god., gdje je izvršena ekstrakcija osteosintetskog materijala iz područja lijevog kuka, natkoljenice i potkoljenice, te plastika defekta rotacijskim režnjem. Potom je 24. 11. 2005. god., upućena na daljnje liječenje i rehabilitaciju u V. t., gdje je boravila do 15. 12. 2005. godine. Iz otpusnih pisama proizlazi da je njeno stanje konačno, te je indicirana procjena tjelesne invalidnosti od strane nadležnog liječničkog P., a zbog dugotrajnog perioda retrogradne amnezije predloženo ponavljanje testiranja psihologa, a koje je obavljeno 06. 02. 2006. god., na O. za neurologiju K. S..

Nalaz psihologa L. Š. od 06. 02. 2006. god., dostavljen je uz podnesak tužiteljice od 02. 04. 2015. godine. Tužiteljica je postavila odštetni zahtjev u kaznenom postupku dana 06. 12. 2007. god., tj. unutar zastarnog roka, a što je detaljno obrazloženo u podnesku tužiteljice od 02. 04. 2015. godine.

Pisanim podneskom od 01. srpnja 2016. god., tužiteljica navodi da konačno uređuje tužbeni zahtjev, i to na način da sada isključivo s naslova izgubljene zarade, potražuje od prednika tuženika pod 1 mjesečni iznos od 3.000,00 kn, počevši od 01.

09. 2002. god., pa ubuduće, a sve sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog obroka, koji dospijeva 5-og u mjesecu za prethodni mjesec, pa do isplate, i to na način da dospjele, a neplaćene obroke rente isplati odjednom zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, a obroke koji će dospijevati ubuduće najkasnije do 5-og u mjesecu za prethodni mjesec.

U podnesku od 04. srpnja 2016. god., prednik tuženika pod 1 navodi da se protivi preinaci tužbenog zahtjeva u dijelu s naslova izgubljene zarade, te pristaje na povlačenje zahtjeva s naslova izgubljenog uzdržavanja i pomaganja, ali za povučeni dio potražuje trošak postupka prema popisu u privitku. Navodi da je Zakonom o parničnom postupku u čl. 191, propisano da promjena istovjetnosti zahtjeva predstavlja preinaku tužbe. Prema tome, ako tužiteljica mijenja činjeničnu osnovu tužbe na način da gubitak zarade potražuje i po osnovi novih činjenica (navodno zaposlenja kod svoje sestre) tada je taj zahtjev djelomično preinačen. Prednik tuženika pod 1 se temeljem čl. 190 ZPP-a, takvoj preinaci protivi. Za slučaj da sud dopusti navedenu preinaku, ističe prigovor zastare za dio potraživanja koji se odnosi na preinačeni dio zahtjeva, jer preinačeni dio zahtjeva predstavlja novi zahtjev za koji se rokovi računaju od dana kada je isti prvi puta iznesen. U prilog navedenom izjasnila se i sudska praksa. Navedeni zahtjev s naslova izgubljene zarade preinačen je i po svojoj visini, jer je podneskom od 02. 04. 2015. god., tužiteljica na ime izgubljene zarade potraživala iznos od 2.500,00 kn, da bi podneskom od 30. 06. 2016. god., zatražila iznos od 3.000,00 kn, pa se iskazano protivljenje odnosi i na ovu preinaku. Također, tužiteljica je postavila zahtjev s naslova gubitka pomaganja odnosno uzdržavanja, koji zahtjev je i specificirala po visini podneskom od 02. 04. 2015. god., na iznos od 75.500,00 kn plus mjesečna renta od 500,00 kn, što ukupno iznosi 105.500,00 kn. Iz podneska od 30. 06. 2016.god., vidljivo je da je taj zahtjev tužiteljica povukla, a na što prednik tuženika pod 1 pristaje, ali temeljem čl. 158 st. 1 ZPP-a, potražuje parnični trošak prema popisu u privitku za svaku radnju prema vrijednosti predmeta spora povučenog dijela. U prilog takvom zahtjevu izjasnila se sudska praksa. Neutemeljeni su navodi tužiteljici vezano za prigovor zastare. Kazneni postupak nije završen osuđujućom presudom, pa podnošenjem imovinskopravnog zahtjeva u kaznenom postupku, nije nastupio prekid zastare naknade štete. Osim toga, taj zahtjev je postavljen nakon proteka rokova iz čl. 376 ZOO-a, pa postavljanjem tog zahtjeva nije došlo do prekida zastarijevanja naknade štete. Da ne govorimo još i o tome da je taj zahtjev postavljen prema okrivljenicima u kaznenom postupku, a ne prema predniku tuženika pod 1, kao da je i upitna valjanost svih radnji poduzetih izvan radnji dopuštenih rješenjem nadležnog CZSS. Dakle, nema nikakve sumnje da je imovinskopravni zahtjev, kada bi i

imao i nekakav značaj, postavljen nakon proteka roka zastare iz čl. 376 ZOO-a. O tome se izjasnila i sudska praksa. Neutemeljeni su i navodi tužiteljice vezano za početak tijeka zastare. Iz dopisa kojeg je dostavila tužiteljica od 09. 09. 2003.god., vidljivo da je tužiteljica još 2003. god., znala za opseg štete i za osobu koja je štetu učinila. Dapače, podneskom od 02. 04. 2015. god., tužiteljica priznaje da je vezano za radnu sposobnost, već dostavom vještačenja dr. M. J. znala da je 100%

invalid. U konkretnom slučaju se potražuje naknada štete s naslova izgubljene zarade zbog nemogućnosti rada, pa zastara počinje teći kada je oštećena doznala za tu nemogućnost, a prema njenom vlastitom priznanju to je dostavom vještačenja dr. M. J..

Što se tiče navoda tužiteljice treba reći da se ovdje radi o povredama od kojih će se tužiteljica vjerojatno liječiti cijeli život, a čemu uostalom svjedoči i najnovija medicinska dokumentacija dostavljena uz podnesak tužiteljice od 30. 06. 2016. godine. Ovdje se međutim, radilo o toliko teškim povredama da je vrlo rano bilo izvjesno da će zaostati potpuno umanjenje životnih aktivnosti. Stoga se osporavaju tvrdnje tužiteljice u ovom dijelu, kao činjenično netočne i pravno irelevantne, obzirom na sve rečeno. Prednik tuženika pod 1 je stoga predložio odbiti tužbeni zahtjev zbog zastare potraživanja.

Kod ovog suda je dana 09. 09. 2016. god., zaprimljen prijedlog za ponavljanje postupka tuženika pod 2, koji je podnesen dana 07. 09. 2016. god., u kojem navodi da je iz dostavnica koje prileže spisu, razvidno da je djelomična presuda zbog ogluhe ovog suda posl. br. P-10892/09 od 08.06.2010.god., tuženiku pod 2 dostavljena čak tri puta. Prvi put 30. 08. 2010. god., kada ju je primila A. V. (nevjesta). Potom je ponovno 10. 03. 2011. god., pokušana dostava, pa je 14. 03. 2011. god., ostavljena odraslom članu domaćinstva A. V. (nevjesti). Treći put je pokušana dostava 18. 03. 2011. god., pa je ostavljeno dana 22. 03. 2011. god., članu domaćinstva bratu A. V.. Sve naprijed navedene dostave, kao i dostava tužbe, obavljene su na adresi … O.. Međutim, tuženik pod 2 niti jednom nije zaprimio djelomičnu presudu zbog ogluhe, a niti je prethodno zaprimio tužbu.

Iz U. o prebivalištu P.U. Z. od 31. 08. 2016. god., proizlazi da je tuženik pod 2 na adresi K., … na koju je vršena dostava, bio prijavljen do 1997. god., te da je u vrijeme dostavljanja tužbe, donošenja i dostavljanja djelomične presude, imao prijavljeno prebivalište na adresi K., D. V. …. Iz uvjerenja o boravištu proizlazi da je imao boravište u Z., …. od 1993. god., do 1994. god., a potom opet u razdoblju od 2013. god.,

do 2015. god., u Z., …

Tuženik pod 2 je u vrijeme dostavljanja djelomične presude zbog ogluhe, a ranije i tužbe, već živio na ovoj posljednjoj adresi, na kojoj u to vrijeme nije imao prijavljeno boravište. Međutim, u to vrijeme je poštu redovno provjeravao na adresi na kojoj je imao prijavljeno prebivalište (O., K., D. V. …). S.

bratom A. i njegovom suprugom A., koji su kako proizlazi iz spisa zaprimali njegovu poštu, tuženik pod 2 dugi niz godina ne komunicira i nema kontakt. O zaprimljenim presudama i tužbi nisu ga obavijestili. Tuženik pod 2 je za postojanje presude i uopće ovog postupka, saznao tek zaprimanjem sredstava sa računa temeljem provođenja ovrhe na FINA-i, dana 09. 08. 2016. god., te je odmah izvršio provjeru o kojoj se ovršnoj ispravi radi, obavijestio o tome ranijeg punomoćnika odvjetnika M., a koji je isti dan zatražio od Ovršnog suda da mu dostavi rješenje o ovrsi.

A. i A. V. ne mogu se smatrati tuženikovim poslovno sposobnim članovima domaćinstva iz razloga što tuženik pod 2 nije ni živio, niti je imao prijavljeno prebivalište na toj adresi, pa je dakle nedvojbeno da ni tužba, ni djelomična presuda nisu uredno dostavljeni sukladno čl. 142 st. 1. i 2 u svezi sa čl. 141 st. 1 ZPP-a., slijedom čega nisu ostvarene zakonske pretpostavke za donošenje presude zbog ogluhe i potvrđivanje ovršnosti te presude. Posebno napominje da adresu nije mijenjao u toku postupka, što je vidljivo iz dostavljenih uvjerenja, već je adresa bila pogrešno označena već u samoj tužbi (čl. 186. st. 1 u svezi sa čl. 106 st. 1 ZPP-a – dužnost tužitelja da označi prebivalište odnosno boravište stranaka), a ni sud ni tužiteljica nisu naknadno provjeravali u evidenciji MUP-a tuženikovo prebivalište (čl. 148 ZPP-a). Na koncu ukazuje i kako je životno nelogično da se je tuženik pod 2 odlučio oglušiti na tužbu, odnosno ne ulagati žalbu na ovakvu presudu, pogotovo kod činjenice da je u to vrijeme imao punomoćnika u kaznenom postupku zbog predmetne prometne nezgode, kojemu bi zasigurno predočio svako sudsko pismo. Napominje kako osim neuredne dostave tužbe, nisu bile ostvarene ni pretpostavke iz čl. 331b st. 1 toč. 2 i 3 ZPP-a , a što je više nego očito iz postupka koji je još uvijek u tijeku, gdje je tužiteljica tužbeni zahtjev preinačavala, smanjivala i izmijenila činjeničnu osnovu zahtjeva.

Slijedom navedenog, tuženiku pod 2 propuštanjem dostavljanja u prvom redu tužbe, nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom, čime je ostvaren razlog za ponavljanje postupka iz čl. 421 st. 1 toč. 2 ZPP-a, a za koji razlog nije predviđen petogodišnji prekluzivni rok, a na okolnost podnošenja prijedloga unutar subjektivnog roka, dostavljen je izvadak iz e-predmeta iz kojeg se vidi da je 09.08.2016. god., dostavljen podnesak ovršenika (M.S.M.M.). Stoga se predlaže dopustiti ponavljanje postupka, ukinuti Presudu zbog ogluhe od 08. 06. 2010. god., te tuženik pod 2. dostaviti tužbu na odgovor. Ukoliko sud smatra da nisu ostvarene pretpostavke za ponavljanje postupka, tada se predlaže ukinuti potvrdu pravomoćnosti i ovršnosti Presude zbog ogluhe ovog suda posl. br. P-10892/09 od 08. 06. 2010. god., i dostaviti presudu tuženiku pod 2 radi izjavljivanja žalbe.

Tuženik pod 2 je uz podnesak od 15.09.2016. god., dostavio izvornike U. o boravištu P.U. Z. broj 511-18-06-2-9727/2016 od 31. 08. 2016.

god., i U. o prebivališta P.U. Z. broj 511-18-06-2-9726/2016 od 31. 08.

2016. godine.

Tužiteljica je u podnesku od 25. 01. 2017. god., predložila sudu da odbije prijedlog za ponavljanje postupka tuženika pod 2, kao i prijedlog za ukidanje potvrde pravomoćnosti i ovršnosti Presude zbog ogluhe ovog suda posl. br. P-10892/09 od 08. 06. 2010. godine.

Zakon o parničnom postupku (N.N. br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03 i 84/08, u daljnjem tekstu ZPP), propisuje u odredbi čl. 421 st.1 toč.2, da se postupak koji je odlukom suda pravomoćno završen može na prijedlog stranke ponoviti ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem, a osobito propuštanjem dostave nije bila dana mogućnost da raspravlja pred sudom, dok u odredbi čl. 423 st. 1 toč.2, propisuje da se prijedlog za ponavljanje postupka podnosi u roku od trideset dana u slučaju iz čl. 421 st.1 toč.2 ovog Zakona – i to od dana kada je odluka dostavljena stranci.

Slijedom naprijed navedenog, ovaj sud cijeni da su u konkretnom slučaju ispunjene zakonske pretpostavke za ponavljanje postupka propisne odredbom čl. 421 st.1 toč. 2 ZPP-a. Naime, pregledom spisa predmeta je utvrđeno da je predmetna tužba uz poziv da podnese odgovor na tužbu sa sadržanim upozorenjem na posljedica nedavanja odgovora na tužbu, odaslana tuženiku pod 2 na adresu … O., a priložena dostavnica je potpisana od strane nevjeste

tuženika pod 2 A. V. dana 20.siječnja 2010. god., te da je donijeta Presuda zbog ogluhe ovog suda posl. br. P-10892/09 od 08.lipnja 2010.god., isto tako odaslana tuženiku pod 2 na adresu …, O., a priložena dostavnica je potpisana od strane nevjeste tuženika pod 2 A. V. dana 30.kolovoza 2010. godine.

Prilikom dostave tuženiku pod 2, i to kako predmetne tužbe uz poziv da podnese odgovor na tužbu sa sadržanim upozorenjem na posljedica nedavanja odgovora na tužbu, tako i donijete Presude zbog ogluhe ovog suda posl. br. P- 10892/09 od 08.lipnja 2010.god., tuženiku pod 2 prethodno nije ostavljena pismena obavijest da radi dostave bude u određeno vrijeme u svom stanu, a niti je naznačeno u kojem svojstvu je nevjesta tuženika pod 2 A. V. potpisala priložene dostavnice. Osim toga, tuženik pod 2 je u dokazne svrhe priložio U. o prebivalištu P.U. Z. br. 511-18-06-2-9726/2016 od 31.08.2016. god., iz kojeg je razvidno da je tuženik pod 2 u razdoblju od 14. 10. 2002. god., do 09. 08. 2013. god., imao prijavljeno prebivalište na adresi, O., K., D. V.- ….

Radi svega navedenog, valjalo je u konkretnom slučaju dopustiti ponavljanje postupka i ukinuti Presudu zbog ogluhe ovog suda posl. br. P-10892/09 od 08.lipnja 2010.god., te donijeti odluku kao u izreci rješenja, a sve pozivom na odredbu čl. 427 st. 2 i st. 5 Zakona o parničnom postupku.

Na raspravnom ročištu održanom dana 27. siječnja 2017. god., tuženik pod 1 ističe da je za vid štete koja se potražuje u ovom postupku, irelevantno kada je završeno liječenje, već kada je oštećena osoba doznala za nemogućnost rada. Iz dokaza koje je priložila sama tužiteljica, vidljivo da je ona još 2003. god, znala za nemogućnost rada, te navodno izgubljenu zaradu. Što se tiče liječenja, ono će kod tužiteljice trajati cijeli život, i to se može učiniti nespornim, tako da nema potrebe za vještačenjem. Čak i kod neimovinske štete, ne utvrđuje se završetak liječenja, već trenutak kada je postalo izvjesno koje su trajne posljedice određenog štetnog događaja, a to se ne mora poklapati s formalnim trenutkom završetka liječenja.

Tuženik pod 2 u podnesku od 15. veljače 2017.g., navodi da je tužbeni zahtjev tijekom postupka pretrpio niz korekcija od kojih neke imaju značaj preinake, a neke smanjenja, odnosno djelomičnog povlačenja, te potpunog povlačenja jednog osnova. Može se uočiti kako zbroj iznosa potraživanja po svim osnovama u svakoj novoj izmjeni uvijek ostaje jednak početnom tužbenom zahtjevu od 3.000,00 kn. Ipak te izmjene ne predstavljaju tek puku promjenu pravnog osnova iz čl. 191. st. 3. ZPP-a, koja nema značaj preinake. Slijedom navedenog, protivi se preinaci tužbenog zahtjeva iz podneska tužitelja od 15.01.2014.god., kojim je utužen novi činjenični osnov izgubljenog uzdržavanja, a koji je preciziran podneskom od 01.04.2015.god., na iznos od 500,00 kn mjesečno. Nadalje se protivi povišenju tužbenog zahtjeva po osnovu izgubljene zarade sa 2.500,00 kn na 3.000,00 kn mjesečno (podnesak od 30.06.2016.god.).

Tuženik pod 2 ustraje u prigovoru zastare, pa se u tom smislu u cijelosti pridružuje navodima tuženika pod 1, te dodatno ističe da ova tužba od 30.12.2009.god., sa svim svojim kasnijim izmjenama, ne vuče procesni kontinuitet od imovinskopravnog zahtjeva postavljenog u kaznenom postupku. Naime, tužiteljica nije postupila po uputi kaznenog suda i u roku od tri mjeseca od pravomoćnosti odluke kojom je upućena u parnicu, ustala s tužbom. Samo u tom slučaju sukladno čl. 390. ZOO-a / 91, isticanje imovinskopravnog zahtjeva u kaznenom postupku, proizvelo bi učinak prekida zastarijevanja i isključivo za zahtjev u tom postupku.

Budući da je tužiteljica ovu tužbu podnijela 2009.god., dakle daleko prije nego što je kazneni postupak u kojem je postavljen imovinskopravni zahtjev, pravomoćno završen, i prije nego što je upućena s tim zahtjevom u parnicu (2012.god.), u tom razdoblju paralelno su egzistirala dva zahtjeva, dakle postojala je dvostruka litispendencija, od kojih je jedan (ovaj iz kaznenog postupka) potpuno utrnuo, odabirom same tužiteljice. Ovo su dva zasebna parnična postupka o istoj stvari, i radnje poduzete u jednom od njih, ne proizvode pravne učinke u drugom postupku. Imovinskopravni zahtjev (koji po svojoj pravnoj prirodi nije ništa drugo nego parnica inkorporirana u kazneni postupak) ne može prekinuti zastaru u ovom parničnom postupku, jednako kao što to ne bi mogla ni ranije pokrenuta tužba na građanskom sudu za isti zahtjev.

Ukoliko bi se dakle čak i prihvatila tužiteljičina hipoteza da je za štetu saznala tek 06.02.2006.god., u tom slučaju bi tužiteljica postavljanjem imovinskopravnog zahtjeva prekinula zastarijevanje u tom postupku, ali je propuštanjem podizanja tužbe u tromjesečnom roku od upute kaznenog suda, taj zahtjev ugašen. Zahtjev povodom kojeg se vodi ovaj postupak je očito postavljen nakon nastupanja zastare. Međutim, obzirom na težinu ozljeda koje je tužiteljica zadobila, više je nego očito da je ona za svoju radnu nesposobnost saznala daleko prije navedenog psihologijskog testiranja. Naime, težina ozljeda koje je zadobila, nažalost je već najranije ukazivala na potpunu radnu nesposobnost, bez mogućnosti značajnijeg poboljšanja ikakvom terapijom, a iz dokaznog materijala proizlazi da je tužiteljica mogla saznati o tome najkasnije 24.02.2003.god., vještačenjem dr. M. J. spec. neurokirurga. Nije poznato iz kojeg razloga je tužiteljica čekala s podizanjem tužbe zbog izgubljene zarade, može se tek pretpostaviti da je u pitanju bilo povjerenje da će se kazneni postupak okončati osuđujućom presudom, ali je u svakom slučaju očito da razlog nije bilo neznanje o nastupanju radne nesposobnosti kao posljedici ozljeđivanja u ovoj nezgodi. Ni privilegirani zastarni rok iz čl. 377. ZOO-a/91 u konkretnom slučaju se ne može primijeniti, jer se taj rok primjenjuje samo onda kad je kaznenom presudom utvrđeno da je šteta prouzročena kaznenim djelom. Taj se rok ne smije primijeniti kada je kazneni postupak dovršen odlukom koja nije osuđujuća za odgovornu osobu. Stroga iznimka je pravo parničnog suda utvrditi je li šteta počinjena kaznenim djelom samo kad su postojale procesne smetnje zbog kojih se protiv odgovorne osobe nije mogao provesti kazneni postupak, primjerice ako je ona umrla pa nije bilo zakonske mogućnosti za provođenje kaznenog postupka, ili ako je nesposobna za rasuđivanje, a o čemu se je izjasnila i sudska praksa. Budući da je kazneni postupak okončan uslijed odustanka ovlaštenog tužitelja i nepravovremenog preuzimanja kaznenog progona od strane tužiteljice kao oštećenika, konkretni razlozi ne spadaju u krug procesnih smetnji zbog kojih se protiv odgovorne osobe nije mogao voditi kazneni postupak. U ovom slučaju se kazneni postupak vodio, ali je obustavljen zbog nepravovremenog preuzimanja progona.

Na koncu, tuženik pod 2 ne priznaje ni svoju odgovornost za nastanak štetnog događaja. U tom smislu ukazuje se na rješenje o odbačaju kaznene prijave ODO-a S., utemeljeno na provedenom prometno-tehničkom vještačenju, a kojim je utvrđeno da do prometne nesreće nije došlo ni zbog tehničkog kvara na teretnom vozilu, ni zbog nesposobnosti vozača, ni zbog prevelike brzine kretanja teretnog vozila, te da vozač ne može znati, ni pretpostaviti da će doći do pucanja pneumatika tijekom vožnje, pa tako i uzrokovanja prometne nesreće. Obzirom da postupanje tuženika pod 2 nije protupravno, niti je uzrokovalo nastanak štetnog događaja, on ne može biti odgovoran za štetu koja je tim događajem nastala. Sama činjenica da se je tužiteljica s tuženikom pod 1 nagodila za štetu po drugom osnovu, ne utječe na pitanje odgovornosti tuženika pod 2 u ovom predmetu. Sukladno pravilima o teretu dokazivanja, tužiteljica je ta koja je morala dokazati odgovornost tuženika, međutim do sada ni jedan dokaz na tu okolnost nije predložila.

Na koncu ni visina tužbenog zahtjeva nije s uspjehom u postupku dokazana. Iz provedenih dokaza nikako ne proizlazi da bi tužiteljica mogla imati u dovoljnoj mjeri potražnju za sitnim krojačkim popravcima kojima bi ostvarila plaću punog radnog vremena NKV radnika.

U podnesku od 01. ožujka 2017.god., tužiteljica navodi da je tijekom postupka mijenjala samo pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, pa se sukladno čl. 191. st. 3. ZPP- a, ne radi o preinaci tužbe. Nadalje navodi da je podnijela imovinskopravni zahtjev unutar roka iz čl. 376. ZOO-a/91. Naime, po odredbi navedenog članka potraživanje naknade štete u svakom slučaju zastarijeva za pet godina od kada je nastala šteta. Objektivni rok od pet godina zastare potraživanja naknade štete, počinje teći od nastanka štete, a to vrijeme ne mora se poklapati s vremenom štetnog događaja. Stoga, objektivni rok zastare potraživanja naknade štete, počinje teći od trenutka kad su nastale štetne posljedice (šteta), a ne od štetnog događaja. Šteta tj. štetne posljedice za tužiteljicu su nastale završetkom liječenja i stabilizacijom zdravstvenog stanja.

Iz dokaza koje je dostavila tijekom postupka, posebno iz otpusnog pisma S. bolnice za medicinsku rehabilitaciju V. t M broj 7765/05,

proizlazi da je zadnjim danom boravka u toj bolnici tj. 15.12.2005.god., utvrđeno konačno stanje nakon ozljeđivanja tužiteljice u prometnoj nezgodi od 22.08.2002.g., dok je nalazom psihologa L. Š. od 06.02.2006.god., utvrđeno da tužiteljica nije sposobna za radno funkcioniranje. Iz navedenog nedvojbeno proizlazi da su štetne posljedice kod tužiteljice nastale 06.02.2006.g., kad je završeno liječenje i stabiliziralo zdravstveno stanje tužiteljice narušeno štetnim događajem, a to znači da od tada do dana podizanja imovinskopravnog zahtjeva od 06.12.2007.god., (koji ima učinak prekida tijeka zastarnog roka sukladno čl. 390 st. 2 ZOO-a/91) nije protekao ni subjektivni ni objektivni rok zastare. Tražbina tužiteljice nije zastarjela ni po odredbi čl. 390. ZOO-a/91. Naime, iz kaznenog spisa je vidljivo da je tužiteljica dana 13.07.2012.g., zaprimila dopis ovog suda br. K-1140/11 od 11.07.2012.g., kojim je upućena da svoj imovinskopravni zahtjev može potraživat pred nadležnim sudom u građanskom postupku. Međutim, tužiteljica je ovaj parnični postupak zbog otezanja kaznenog postupka, pokrenula još dana 30.12.2009.g., dakle prije dobivene upute, pa je evidentno da zastara u ovoj pravnoj stvari nije nastupila ni po ovoj zakonskoj odredbi. Nadalje navodi da je već podneskom od 13.01.2014.g., detaljno pojasnila da se u ovom slučaju ima primijeniti privilegirani zastarni rok iz čl. 377. ZOO-a/91. Naime, kazneni postupak protiv tuženika pod 2 je obustavljen isključivo zbog procesnih razloga. Stoga je u slučajevima kao što je ovaj, parnični sud ovlašten radi ocjene je li nastupila zastara potraživanja naknade štete, sam ispitati i ocijeniti je li šteta počinjena takvim radnjama koje sadrže biće kaznenog djela, odnosno je li šteta uzrokovana kaznenim djelom, u kojem slučaju zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru kaznenog gonjenja. Takav stav je zauzela i sudska praksa. U konkretnom slučaju apsolutna zastara kaznenog progona za kazneno djelo stavljeno na teret tuženika pod 2 (čl. 272. st. 4. u vezi sa st. 2. i 1. Kaznenog zakona – NN 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, u daljnjem tekstu; KZ) nastupa protekom 10 godina računajući od dana kad je djelo počinjeno tj. dana 22.08.2012.godine. Budući da je tužiteljica u kaznenom postupku postavila odštetni zahtjev dana 06.12.2007.g., razvidno je da je tužbeni zahtjev podnesen i u okviru ovog zastarnog roka.

U odnosu na navode da je težina ozljeda najranije ukazivala na potpunu radnu nesposobnost bez mogućnosti značajnijeg poboljšanja ikakvom terapijom, tužiteljica navodi da je upravo nadajući se poboljšanju svog zdravstvenog stanja, a time i radne sposobnosti, poduzela sve što je bilo potrebno, te je uspjeh svake terapije individualan i njen ishod nikad nije izvjestan, pa upravo zbog te neizvjesnosti ostaje uvijek nada da će nešto biti bolje. Tome u prilog govori i otpusno pismo S.

bolnice za medicinsku rehabilitaciju V. t. M broj 7765/05, u kojem je

navedeno da je nakon provedene rehabilitacije došlo do poboljšanja zdravstvenog stanja tužiteljice na način da je postignuto povećanje opsega kretnji u lijevom koljenu, sada fleksija moguća do 110st. Poboljšanje globalnih intelektualnih sposobnosti u odnosu na raniji nalaz, tužiteljici je konstatirano i u nalazu psihologa L. Š. od 06.02.2006.godine. Prema tome, tužiteljica nije mogla znati kakva će biti njena radna sposobnost prije nego što provede sve preporučene neophodne terapijske postupke, a do određenih poboljšanja primjenom odgovarajućih terapija je ipak došlo, upravo suprotno navodima tuženika pod 2. Neosnovan je navod tuženika pod 2 da nije dokazala njegovu odgovornost za nastanak predmetne nezgode, niti da je na tu okolnost predložila dokaze. Naime, tužiteljica je na okolnost odgovornosti za nastanak predmetne nezgode, podneskom od 15.01.2014.g., predložila da se u dokazne svrhe koristi vještvo sudskog vještaka N. od 14.12.2009.g.,

provedeno u kaznenom postupku br. K- 1140/11 ovog suda. Iz cjelokupne dokazne dokumentacije koja se nalazi u kaznenom spisu, a posebno iz vještva sudskog vještaka T. N. od 14.12.2009.g., proizlazi da je predmetna nezgoda

nastala tako što je tuženik pod 2 prilikom vožnje prešao na lijevu voznu traku kojom se iz suprotnog smjera kretalo osobno vozilo A. 80 u kojem se je nalazila tužiteljica kao putnik, pa se u ovom slučaju radi o objektivnoj odgovornosti za naknadu štete. Čak je i tuženik pod 1, odnosno njegov pravni prednik još u odgovoru na tužbu priznao odgovornost svog osiguranika-tuženika pod 2, dok je u mirnom postupku tužiteljici platio svu štetu, osim štete koja je predmet ovog postupka. Neosnovan je navod tuženika pod 2 da visina štete nije dokazana tijekom postupka. Na tu okolnost je saslušana tužiteljica i svjedoci, te su priložene potvrde D. zavoda za statistiku. Tužiteljica pak, prema potvrdi priloženoj na ročištu od 24.10.2012.g., mjesečno gubi više od zatraženog.

Tužiteljica je podneskom od 15. veljače 2017.g., precizirala tužbeni zahtjev na način pobliže opisan u izreci presude, a sve obzirom da je raspravnim rješenjem od 27.01.2017.g., dopušteno ponavljanje postupka u odnosu na tuženika pod 2 te ukinuta presuda zbog ogluhe ovog suda posl. br. P-10892/09 od 08.06.2010.godine.

Stranke su zatražile parnični trošak.

U dokazne svrhe sud je pregledao službenu bilješku P.U. S.- D., P.P. T., br. 511-12-33-K.-243/02 od 22.08.2002.g., I. o ozljedama dr. mr. sci. M. J. neurokirurg, stalni sudbeni vještak pri Županijskom sudu u Splitu od 24.02.2003.g., nagodbu ŠT broj 1001-2002-766 od 09.04.2003.g., izvadak iz obrtnog registra U. državne uprave u SD županiji, S. za gospodarstvo, I. K. od 03.12.2009.g.,

potvrdu HZMO, P. služba S. od 16.11.2010.g., odštetni zahtjev od

09.09.2003.g., optužni prijedlog od 20.01.2010.g., rješenje o nasljeđivanju ovog suda posl. br. O-48/09 od 27.03.2009.g., presudu Vrhovnog suda RH br. Rev-2071/01-2 od 10.01.2002.g., br. Rev-336/02-2 od 09.06.2004.g., obavijest D. zavoda za statistiku Kl: 952-03/10-01/1754 Ur.br. 555-11-03-10-880 od 26.11.2010.g., spis predmeta kaznenog odjela ovog suda posl. br. K-1140/13 sa priloženim spisom predmeta Županijskog suda u Splitu posl. br. I Kir-2358/07, obavijest D. zavoda za statistiku Klasa: 952-03/01-06/321 Ur.br. 555-09-02-06-159 od 18.02.2016.g., i Klasa: 952-03/11-01/633 Ur.br. 555-11-03/11-2 od 30.12.2011.g., obavijest P. uprave, P. ured S., I. K., Ur.br. 513-07-17-

03-13-02 od 25.07.2013.g., prijavu poreza na dohodak za 2001.god., 2000.god. i 1999.god, obavijest CZSS, P. K., Kl: 550-

01/13-01/278 Ur.br. 2134-160-13-2 od 24.07.2013.g., potvrdu HZMO-a, P. služba S. od 14.08.2013.g., obavijest HZZO, regionalni ured S., Kl: 032-03/13- 01/246 Ur.br. 338-17-30-13-2 od 21.08.2013.g., obavijest HZMO, S. služba Z., Kl: 140-01/13-35/559 Ur.br. 341-99-11/2-13-2 od 03.12.2013.g. i Kl: 140- 01/13-35/559 ur.br 341-99-11/2-13-4 od 24.12.2013.g., rješenje Županijskog suda u Varaždinu br. Gž-934/07-2 od 22.10.2007.g., rješenje Županijskog suda u Splitu br. Gžnš – 119/09 od 15.03.2012.g., presudu Županijskog suda u Puli br. Gž-2094/02-2 od 12.07.2004.g., presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. Pn-3675/90 od 29.04.2010.g., presudu Županijskog suda u Zagrebu br. Gžn-2401/10-2 od 23.11.2010.g., zapisnik ovog suda br. Pi-268/12 od 10.10.2013.g., rješenje Vrhovnog suda RH br. Rev-2906/1993-2 od 19.09.1995.g., medicinsku dokumentaciju tužiteljice, obavijest HZMO, središnja služba Z., Kl: 140-01/13-35/559 Ur.br. 341-99-11/2-14-6 od 02.04.2014.g., obavijest HZZO, regionalni ured S., Kl: 032- 03/14-01/113 Ur.br. 338-17-30-14-2 od 07.04.2014.g., presudu Županijskog suda u Splitu br. Gž-3428/08 od 13.11.2008.g., presudu i rješenje Županijskog suda u Sisku br. Gž-2404/2012 od 04.07.2013.g., istražni zahtjev od 05.12.2007.g. sa potvrdom o primitku pošiljke od 06.12.2007.g., presudu Vrhovnog suda RH br. Rev-1451/1993-2 od 11.10.1995.g., br. Rev-1859/1995-2 od 22.04.1999.g., br. Rev-593/01-2 od 19.02.2004.g., nagodbu Št.br. 1001-2002-766 od 09.04.2003.g., odštetni zahtjev od 09.09.2003.g., dopis Št.br. 1001-2002-766 od 17.10.2003.g., dopis Št.br. 100102- 2002-766 od 20.11.2003.g., obavijest HZMO, područna služba S. br. spisa 172073 od 02.04.2015.g., potvrdu o podacima evidentiranim u matičnoj evidenciji HZMO od 02.04.2015.g., presudu Vrhovnog suda RH br. Rev 1292/10-2 od 15.05.2012.g, rješenje Vrhovnog suda RH br. Rev 842/07-2 od 29.10.2008.g., presudu i rješenje Vrhovnog suda RH br. Rev 714/03-2 od 23.09.2003.g., rješenje Vrhovnog suda RH br. Rev 1273/1999-2 od 04.06.2002.g., presudu Vrhovnog suda RH br. Rev-x933/12- 2 od 01.10.2013.g., rješenje Vrhovnog suda RH br. Rev – x969/11-2 od 29.02.2012.g., presudu Vrhovnog suda RH br. Revr-266/03-2 od 03.03.2004.g., obavijest HZMO, P. služba S., br. spisa 172073 od 02.04.2015.g., potvrdu o podacima evidentiranim u matičnoj evidenciji HZMO od 02.04.2015.g., obavijest državnog zavoda za statistiku Kl: 952-03/15-01/90 ur.br. 555-11-03-15-6 od 10.04.2015.g., porezno rješenje Porezne uprave, P. ured S., ispostava K., Kl: UP/I-410-20/2009-001/602 ur.br. 513-07-17-003/203-13 od 12.03.2013.g., žalbu poreznog obveznika od 17.04.2013.g., povijesni izvadak iz sudskog registra Trgovačkog suda u Osijeku od 29.06.2016.g., rješenje H. agencije za nadzor financijskih usluga od 16.10.2015.g., zapisnik sa 69.sjednice U. vijeća H. agencije za nadzor financijskih usluga od 16.10.2015.g.,

uvjerenja o prebivalištu PU zadarska br. 511-18-06-2-9726/2016 od 31.08.2016.g., uvjerenje o boravištu PU zadarska br. br. 511-18-06-2-9727/2016 od 31.08.2016.g., rješenje o ovrsi Općinskog suda u Zadru br. Ovr-1916/15 od 10.12.2015.g., medicinsku dokumentaciju tuženika pod 2, presudu Vrhovnog suda RH br. Revr- 318/09-2 od 17.06.2009.g., Vještvo sudskog vještaka dr. M. J. od

10. Prosinca 2020. Godine, nagodbu zaključanu dana 9. Travnja 2003. Godine, potvrde HZMO od 9. Veljače 2021. Godine, te je

izveo dokaz saslušanjem tužiteljice u svojstvu parnične stranke na raspravnom ročištu dana 02.05.2012.g., saslušanjem svjedoka Ž. L., i S. P. na raspravnom ročištu dana 24.10.2012.g., svjedoka T. P. J. i M.

G. na raspravnom ročištu dana 12.02.2013.godine.

Tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan.

Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice za naknadom izgubljene zarade i gubitka uzdržavanja i pomaganja u iznosu od netto 3.000,00 kn mjesečno. Tužiteljica u svom iskazu u svojstvu parnične stranke na raspravnom ročištu dana 02.05.2012.g., navodi da živi u K. L. u kući koje je bio vlasnik bio njen životni partner sada pokojni I. K.. Njena majka živi u KS gdje joj se nalaze strojevi pa kada bi nekome trebalo promijeniti patent, sašiti suknju, onda bi to napravila kod majke u KS. Nakon prometne nezgode do koje je došlo

dana 22. Kolovoza 2002. Godine ne može ništa raditi. Navodi da je njen životni partner htio da više bude u kući te da zatvori obrt, a da je nakon zatvaranja obrta ostvarivala određena primanja prije nezgode, a nakon zatvaranja obrta.

Svjedokinja Ž. L., sestra tužiteljice, navodi da bi primanja tužiteljice podjela u dvije kategorije, kada bi pokojni I. bio u H., a drugu kada bi bio u

N.. Kada bi pokojni I. bio u H. uzdržavao je tužiteljicu, a kada bi bio

u N. ona bi više radila pa samim time i više zarađivala. Ne može se izjasniti o kojim iznosima mjesečno se radilo ali zna da je to bio lijep novac. Šivala je prijateljima i susjedima. Imali su visok standard života i to zahvaljujući pok. I. koji je u potpunosti uzdržava njenu sestru, pa i njenu kći. On bi u H. bio ljeti 2 mjeseca i 2 mjeseca zimi oko B. a tužiteljica je zatvorila svoj obrt jer je na tome inzistirao pokojni I..

Svjedokinja S. P. u svom iskazu navodi da poznaje tužiteljicu iz razloga što je kojoj nije širila robu preciznije ona bi joj sašila suknju, hlače, preplavila košulju, promijenila patent, sašila stolnjak. Tužiteljica je robu šivala i njenoj sestri. Poznato joj je da je tužiteljica sašivenu robu prodavala na štandu u S., te da je zatvorila svoj obrt, ali ne zna kada ga je zatvorila.

Svjedokinja T. P. J. u svom iskazu navodi da je susjeda

tužiteljice i poznato joj je da je tužiteljica šivala dječju odjeću, za sve susjede pa i njoj osobno. Ne može kazati koliko je tužiteljica zarađivala, ali zna da je uzdržavala sebe, svoje dijete i pomagala roditeljima.

Svjedokinja M. G. u svom iskazu navodi da je tužiteljica šivala

robu za druge ljude, za prijateljice, da joj je ona plaćala kada bi nešto šivala, međutim, nije joj poznato koliko je tužiteljica ostvarivala prihoda.

Iz pregleda dopisa PU, I.K. od 25. Srpnja 2013. Godine vidljivo je da je tužiteljica imala otvoren krojački obrt od 31. Svibnja 1994.

Godine do 14. studenog 2001. God., te da je ostvarila dohodak za 1999 godinu u iznosu od 20.000,00 kn, za 2000. Godinu iznos od 25.000,00 kn, za 2001. Godinu iznos od 25.063,00 kn.

Iz citiranih i ostalih provedenih dokaza u ovom postupku sud nije mogao utvrditi odlučnu činjenicu da bi tužiteljica i nakon što je formalno zatvorila obrt dana 14. 11. 2001. Godine nastavila obavljati djelatnost krojačkog obrta odnosno obavljati sitne krojačke usluge i na taj način mjesečno ostvarila neto iznos od 3.000,00 kn. Analizirajući citirane iskaze sud zaključuje da se tužiteljica bavila krojačkim obrtom, što među strankama i nije sporno, međutim, sud nije došao do zaključka da se ona nakon formalnog zatvaranje krojačkog obrta nastavila baviti sa krojačkom djelatnošću, tim prije, što i sama tužiteljica navodi, da su se strojevi za obavljanje obrta nalazili u kući njene majke u K. S., a ona je živjela u K. L..

Naime, nije ni životno ni logično da tužiteljica za svaki krojački posao, kao što je nekome nešto sašiti, popraviti patent ili slični mali poslovi, odlazi kući svoje majke odnosno iz K. L. odlazi u K. S. gdje joj žive roditelji. Postavlja se i pitanje na koji način bi se stranke obraćale tužiteljici za eventualnim uslugama s obzirom da je ona živjela na drugoj adresi gdje nije imala poslovni prostor u koje bi stranke dolazile. Tužiteljica sama navodi da je obrta zatvorila na traženije izvanbračnog partnera jer je on tražio da tužiteljica više bude kući, pa nije ni životno ni logično da tužiteljica zatvori svoj obrt i dalje nastavi istom djelatnošću.

Iz podataka PU vidljivo je da je tužiteljica dok je legalno obavljala krojački obrt mjesečno zarađivala neto iznos oko 2.000,00 kn pa ne može biti logično da je više zarađivala kada takvog obrta nije imala.

Nadalje, tužiteljica tvrdi da je živjela u zajedničkom domaćinstvu sa sada pokojnim nevjenčanim suprugom I. K. koji je doprinosio njenom uzdržavanju te da je tužiteljice i sama obavljala poslove kućanice u njihovu zajedničkom domaćinstvu.

Međutim, iz provedenih dokaza, pa ni iz iskaza tužiteljice ne proizlazi da bi sada pokojni izvanbračni partner tužiteljice I. K. doprinosio za njeno uzdržavanje.

Da pokojni I. K. nije doprinosio za uzdržavanje tužiteljice vidljivo je i iz dopisa HZMO od 2. Travnja 2014. Godine gdje

se konstatira da je tužiteljica imala zadnje evidentirano zaposlenje od 20 kolovoza 2002. Godine do 31. Kolovoza 2002. Godine kod privatnog poslodavca Ž. L.

u kućanstvu, … S., međutim, sud smatra da takvog rada nije bilo i

da je ova prijava učinjena samo iz razloga što je tužiteljica doživjela prometnu nezgodu i služila joj je za potrebe traženja naknade. Za primijetiti je da je skrbnik tužiteljice Ž. L. iz S., …, upravo ona osoba kod koje je

navodno tužiteljica prije predmetne prometne nezgode evidentirana kao zaposlenica u njenom kućanstvu.

Odredbom čl. 221.a ZPP određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl. 8. ZPP-a) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenica zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev, a tužiteljica po ocjeni ovog suda nije dokazala osnovanost svoga zahtjeva da bi prema redovnom tijeku stvari u utuženom razdoblju ostvarivala zaradu da nije došlo do predmetne prometne nesreće.

Među strankama nije sporno da je između stranaka zaključena nagodba dana 09. 04. 2003. God. (list 141 spisa) kojom su riješena pitanja naknade svih ostalih oblika štete osim štete koja je predmet tužbenog zahtjeva tužiteljice u ovom predmetu.

Iz pregleda rješenja ovog suda broj K 1140/11 od 20 ožujka 2012. Godine vidljivo je da se prema okrivljenicima S. M. i S. V. obustavlja

kazneni postupak zbog kaznenog djela izazivanja prometne nesreće.

Stoga ovaj sud smatra da se u pogledu dužine zastarnog roka u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba čl. 231 ZOO-a budući da primjena ove odredbe dolazi u obzir samo kad je pravomoćnom osuđujućom presudom utvrđeno postojanje kaznenog djela i kaznene odgovornosti počinitelja, pa kako je u konkretnom slučaju obustavljen kazneni postupak sud smatra da nema mjesta primjeni odredbe čl. 231 ZOO.

Potraživanje naknade štete s osnova izgubljene zarade jest povremeno potraživanje u smislu odredbe čl. 226. ZOO-a. Prema odredbi čl. 226. st. 1. ZOO-a povremeno potraživanje zastarijeva za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Prema odredbi čl. 227. st. 1. ZOO-a samo pravo iz kojeg proistječu povremena potraživanja zastarijeva za pet godina računajući od dospjelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja poslije kojeg dužnik nije vršio davanje. Prema odredbi stavka 2. tog članka kada zastari pravo iz kojeg proistječu povremena potraživanja, vjerovnik gubi pravo ne samo da zahtijeva buduća povremena davanja nego i povremena davanja koja su dospjela prije te zastare.

Iz spisu priloženog vještva dr. M. J., neurokirurga, vidljivo je da je kod tužiteljice završeno liječenje u prosincu 2005. Godine.

Polazeći od citiranih odredbi, te činjenice da je tužiteljica saznala za štetu koju svaki mjesec trpi s osnova izgubljene zarade obavljanja sitnih krojačkih usluga u prosincu 2005. God., kada je završeno njeno liječenje nakon predmetne prometne nesreće koja se dogodila dana 22. Kolovoza 2002. godine, a da je tužbu kojom potražuje naknadu štete s osnova izgubljene zarade obavljanja sitnih krojačkih usluga za razdoblje počevši od 1. Rujna 2002. Godine pa ubuduće podnijela dana 30. prosinca 2009. Godine izvjesno je da je tužba podnesena izvan trogodišnjeg zastarnog roka, a koji teče od dospjelosti najstarijeg potraživanja, te je trogodišnji zastarni rok istekao u prosincu 2008.godine.

Zahtjev tužiteljice s naknadom zarade jer je sada pokojni I. K. doprinosio za njeno uzdržavanje te za obavljanje poslova kućanice u njihovom zajedničkom domaćinstvu tužiteljica je postavila znatno kasnije svojim podneskom dana 16. Siječnja 2014. Godine., pa proizlazi da je za taj zahtjev davno istekao petogodišnji zastarni rok.

Stoga je sud temeljem svega gore navedenog odbio tužbeni zahtjev tužiteljice s osnova izgubljene zarade uključujući i zahtjev za rentu kako je to navedeno u točci 1 izreke presude.

Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi čl. 154 i čl. 155 Zakona o parničnom postupku.

Tuženiku pod 1 su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku, i to za sastav odgovora na tužbu 250 bod., pristup na devet ročišta po 250 bod., pristup na dva ročišta po 125 bod., pristup na tri ročišta po 62,5 bod., sastav tri podneska po 250 bod., a priznati su i troškovi PDV-a u iznosu od 7.343,75 kn, sve sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tuženiku pod 1 su i troškovi za sudske pristojbe, i to za pristojbu odgovora na tužbu iznos od 502,00 kn, sve sukladno važećoj Tarifi sudskih pristojbi (N.N. br. 74/95, 57/96 i 137/02).

Tuženiku pod 2 su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku, i to za sastav prijedloga za ponavljanje postupka 125 bod., pristup na četri ročišta po 250 bod., pristup na jedno ročište 125 bod., sastav jednog podneska 250 bod., a priznati su i troškovi PDV-a u iznosu od 2.500,00 kn, sve sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

U Splitu, 12. travnja 2021.

Sudac

Josip Mrkonjić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude, putem ovog suda na Županijski sud u

.._.._.._.._.._.._.._.., pisanim podneskom u 4 primjerka.

Z  a točnost otpravka

ovlašteni službenik

Bernarda Rajčić