REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
P. 5730/18
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, u pravnoj stvari tužitelja ad. 1 A. L. iz S., O.:
…, tužitelja ad. 2 T. S. iz S., O.:
…, oboje zastupani po pun. K. P., odvjetniku u S., protiv
tuženika ad. 1 D. N. rođ. G. iz O., O.:
…, tuženika ad. 2 M. M. rođ. G. iz B., K.
O.: … i tuženika ad. 3 M. D. rođ.
G. iz S., O.: …, svi zastupani po Z. G.
V. i K. V., odvjetnicama u O., , radi
utvrđenja pravne valjanosti oporuke, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 23. veljače 2021. godine u nazočnosti tužitelja ad. 2, zamj. pun. tužitelja i pun. tuženika, dana 9. travnja 2021. godine,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je pravno valjana oporuka koju je sačinila pok. V. A. A. S. rođena dana … godine, a umrla
dana … godine, datirana "u K. S. 04. listopada
2014. g." temeljem koje je ostaviteljica stan u S., garaža broj 3 u S., zemlju u S., štedne knjižice kod S.B. d.d. i 1/3 dijela čest. zgr. 407 ZU 6 k. o. O., ostavila na
jednake dijelove nećacima A. L. i T. S.,
tužiteljima ad. 1 i ad. 2.
II. Dužni su tuženici u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužiteljima ad. 1 i ad. 2 parnični trošak u iznosu od 15.220,00 kn.
Obrazloženje
Pred ovim sudom dana 4. prosinca 2018. godine zaprimljena je tužba u kojoj se navodi da je rješenjem Županijskog suda u Osijeku broj Gž-1229/18 potvrđeno rješenje Općinskog suda u Splitu broj O-6403/15 kojim su tužitelji upućeni pokrenuti protiv tuženika postupak radi utvrđenja pravne valjanosti oporuke ostaviteljice V. A. A. S. koja je sačinjena u K. S. 4. listopada
2014. godine. Tom oporukom ostaviteljica da je raspolagala svojom imovinom na način što je istu oporučila tužiteljima ad. 1 i ad. 2, inače kćeri i sinu oporučiteljičine sestre D. S., sada pokojne. Pri tome da su oporuku potpisali svjedoci oporuke, uz njih da je pokojna ostaviteljica na oporuku stavila svoj rukoznak, u samoj oporuci da je obrazloženo kako je na taj način oporučiteljica potvrdila sadržaj oporuke, čemu su posvjedočili prisutni svjedoci oporuke. Tužitelji navode da se radi o pravnoj valjanosti oporuke jer je volja oporučiteljice nedvojbena, stavljeni rukoznak da je u potpunosti nadomjestio njezin potpis, volja oporučiteljice da je bila da svu svoju imovinu ostavi u nasljedstvo tužiteljima odnosno njihovoj pokojnoj majci D. S., a da to dokazuje i vlastoručna oporuka koju je napisala i potpisala sada pokojna V. S.. Radi navedenog tužitelji predlažu da sud donese
presudu kao u izreci.
U svom odgovoru na tužbu tuženici navode da se protive tužbenom zahtjevu i predlažu da sud isti odbije kao neosnovan. Predmetna oporuka pokojne V. S. naznačena kao "u K. S., 4. listopada 2014. godine" da je pravno nevaljana i neobvezujuća budući oporučiteljica u trenutku sastava te oporuke nije bila u stanju čitati i pisati, što da nesporno proizlazi iz same oporuke pa da nije mogla ni sastaviti ni potpisati valjanu oporuku pred svjedocima nego da je mogla oporučno raspolagati jedino u formi javne oporuke, sve sukladno čl. 32. u svezi sa čl. 29. Zakona o nasljeđivanju. Budući ostaviteljica nije raspolagala imovinom u korist tužitelja javnom oporukom, tužitelji da se ne mogu smatrati njenim oporučnim nasljednicima i istima da ne pripada pravo isključivog nasljeđivanja na imovini koja je predmet ove tužbe. Argument tužitelja da je pokojna V. S. ranijom oporukom raspolagala u korist svoje sestre D. S. da nije valjan i obvezujući argument, jer D. S. nije doživjela otvaranje ostavine pa ta oporuka ne proizvodi pravne učinke jer oporučni nasljednik mora biti živ u trenutku otvaranja nasljedstva odnosno smrti ostavitelja, da bi na njega i njegove eventualne potomke prešlo pravo nasljeđivanja temeljem takve oporuke, sukladno odredbi čl. 124. Zakona o nasljeđivanju. Tuženici se protive da se u dokazne svrhe koristi vještvo stalnog sudskog vještaka za rukopise i dokumente M. K. od 3.
listopada 2016. godine, da se radi o vještvu po nalogu tužitelja i da to vještvo nije bitno za rješavanje ovog spora.
U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom predmeta ovog suda O- 6403/15, saslušanjem tužitelja ad. 1 i ad. 2 u svojstvu parničnih stranaka, saslušanjem tuženika ad. 1, ad, 2 i ad. 3 u svojstvu parničnih stranaka, kao i saslušanjem svjedoka Đ. A. i K. P.; pregledom vlastoručne oporuke V. S. (list 9 spisa) te privatnog vještva vještaka za rukopise i dokumente M. K. od 3. listopada 2016. godine.
Stranke su popisale parnični trošak.
Zahtjev tužitelja je osnovan.
Pregledom predmeta ovog suda broj O-6403/15, vođenog iza smrti pokojne V. A.. A. S. pok. D. utvrđeno je da je ista preminula. . . …, rođena je dana … , rješenjem suda u tom
predmetu od 16. studenog 2017. godine prekinut je ostavinski postupak i upućeni tužitelji kao nećaci ostaviteljice i oporučni nasljednici, pokrenuti parnicu protiv nećakinje ostaviteljice (tuženika) radi utvrđenja pravne valjanosti oporuke ostaviteljice datirane sa "U K. S., 04. listopada 2014. godine". Tužitelji su podnijeli žalbu protiv ovog rješenja suda, njihova žalba odbijena je kao neosnovana i rješenjem Županijskog suda u Osijeku broj Gž-1229/18 od 15. listopada 2018. godine potvrđeno je rješenje Općinskog suda u Splitu od 16. studenog 2017. godine, tužitelji su u konačnici postupili sukladno prvostupanjskom rješenju i podnijeli ovu tužbu radi utvrđenja da bi predmetna oporuka tete stranaka V. S. bila valjana
(oporuka od 4. listopada 2014. godine). Pregledom ostavinskog predmeta utvrđeno je da je pokojna ostaviteljica V. bila u braku sa D. S. koji
je umro prije nje i u tom braku nije imala potomaka. Roditelji ostaviteljice D. G. i M. G. umrli su prije ostaviteljice i imali su troje djece: ostaviteljicu,
D. S. koja je majka tužitelja i umrla je prije ostaviteljice te brata A.
G. koji je imao troje djece (tuženike) i koji je umro prije ostaviteljice. Tužiteljica ad. 1 predala je pisanu oporuku pred svjedocima od 4. listopada 2014. godine, ta oporuka pisana je plavom kemijskom olovkom na trgovačkom papiru formata A3, potpisana je od strane svjedoka oporuke K. P. i Đ. A. i na istoj
je rukoznak ostaviteljice V. S., ta oporuka je proglašena i sukladno toj oporuci svu svoju imovinu koja je taksativno navedena ostaviteljica je oporučno ostavila nećacima – tužiteljima ad. 1 i ad. 2.
Dakle, predmet ovog spora je pravna valjanost oporuke pokojne V. S. sačinjene u K. S. 4. studenog 2014. godine, pred svjedocima
K. P. i Đ. A..
Tužiteljica ad.1 u svom iskazu navodi da je njena teta V. živjela u stanu na T. u S. sa svojim suprugom, on da je preminuo … . godine i ona je nakon njegove smrti živjela sama u tom stanu. Godine 1997. godine da je otkupila stan, da misli da je teta za otkup stana dana 15.200 DEM, majka tužitelja D. da joj je dala razliku otkupne cijene stana, jer teta nije imala cca 8000 DEM. Već u tom trenutku teta da je govorila da će taj stan pripasti tužiteljima odnosno njihovoj majci i tužiteljima kao njenim nasljednicima, to da je govorila stalno, do svoje smrti i da nikada nije kolebala po tom pitanju niti se premišljala kome će ostaviti stan odnosno svoju imovinu. Majka tužitelja da je preminula … godine, tužitelj ad.2 i ona da su njeni nasljednici, navodi da su čitavo vrijeme sa tetom u kontaktu bili do njene smrti, a teta da je određeno vrijeme stanovala kod nje u njenom stanu i koristila sobu koju bi inače koristio tužiteljičin sin. Radi navedenog da je bila zahvalna, kao i za onaj novac koji je mama dala za otkup stana. U ožujku 2006. godine teta da je bila hospitalizirana, tamo da je bila do sredine svibnja te godine, tada da je došla u svoj stan i u stanu da je bila do sredine lipnja 2006. godine. Tada da su nastupili problemi, po tetinim navodima, da su sa strane tuženika i to baš gđa D. da je tražila da teta punomoć sa svoje kartice banke prenese na nju, što je ona i napravila, a ista je uzela i neku dokumentaciju iz tetinog stana. Navodi da je teta nakon ovog boravka u svom stanu bila u domu za starije osobe V. u S. po prilici mjesec dana, a nakon toga tri tjedna u lječilištu K. na K.. Povratkom iz K., a ona da je bila sa tetom, teta da je shvatila da nema ključ od svog stana te da je pošla kod tužiteljice, to da su se dogovorile i tamo da je kod mene stanovala sve do odlaska u dom A. u K. S.. Dok je bila kod tužiteljice, tužena D. da je
posjetila jedan jedini put kod tužiteljice, teta da je bila ljuta na njih, da nije bila zadovoljna njihovim ponašanjem prema njoj, a tužitelji sa tuženicima da nisu imali nikakav kontakt, već i prije da su njihovi odnosi bili loši. Teta je u dom A. otišla 1. ožujka 2007. Godine, kod tužiteljice da je bila od 9. mj. 2006. do 1. 03. 2007. godine. Navodi da je teta u tom domu i preminula, u sobi da je imala cimericu, izvjesnu gđu B., tužiteljica da je tetu uredno u domu posjećivala, ona da je bila nepokretna, ali da je potpuno normalno i trezveno funkcionirala. Navodi da misli da su tužene u domu posjetile tetu samo nekoliko puta i da je bilo nekakvih problema u pogledu vraćanja tetine dokumentacije tako da je čak teta preko odvj. Ž., prije pokretanja sudskog postupka, urgirala vraćanje dokumentacije. Navodi da je teta inače imala završenu srednju školu, tada građansku školu, prije umirovljenja … godine da je radila kao šefica računovodstva tadašnjeg poduzeća J., da je bila potpuno pismena osoba i problemi u pogledu potpisivanja da su se odnosili isključivo na tremor ruku koji je imala, a isti da su počeli još 2009.godine. Navodi da je do predmetne oporuke, pisane oporuke, došlo na način da je sama teta tražila da se "napiše nešto", dakle, da očituje svoju volju. U tom pravcu da su razmišljali o svjedocima oporuke, da to budu osobe od povjerenja i tete i njih kao oporučnih nasljednika, te da je teta zaključila da joj se pozovu Đ. A. i K. P., to da su bile njene susjede iz stare kuće, obiteljske prijateljice, gđa A. da ima završenu ekonomsku školu, a gđa P. da je učiteljica. Teta da
je tražila da ih pozove da dođu kod nje u dom, tužiteljica da je sa njima razgovarala i one da su na to pristale i otišle same u dom kod tete, tamo da su očito sačinile oporuku, a povratkom da su joj tu oporuku donijele i kazale da su to one napisale, svjedoci, da nisu precizirale koja od njih je sačinila tekst, na njeno pitanje zašto je teta stavila otisak prsta da su kazale da se teta tresla, da nije mogla sa olovkom i da je samovoljno stavila otisak prsta, da je to ona htjela. Nakon što je došlo do ovih problema u ostavini, sa čime da ih je ona upoznala, da su kazale da će do potrebe svjedočiti o sastavljanju te oporuke. Navodi da prije nego što je oporuka sačinjena, prije nego što su svjedokinje otišle kod tete, nije ni od koga tražila savjet u smislu stručne osobe, da ona nije pravnica i da ih je samo poslala kod tete, a nakon što su joj donijele oporuku, tu oporuku da nije nosila na provjeru kod nekog pravnika ili stručne osobe, sve do trenutka dok je nisam donijela na ostavinsku raspravu nakon tetine smrti. Navodi da je upravitelj doma znao, kao i zaposlenici, po tetinim navodima da će ona sve ostaviti njoj i njenom bratu, a da je to stalno govorila kada bi joj njih dvoje došli u posjetu. Navodi da je to jutro kada je ostaviteljica umrla, došla kod nje u dom oko 9 sati, da joj je teta umrla na rukama, u njenoj nazočnosti. Navodi da je kod tete išla svaku subotu ili nedjelju, a do potrebe i kroz sedmicu. Navodi da je tetino zdravstveno stanje rapidno pogoršano posljednja tri dana prije tetine smrti.
Tužitelj ad. 2 u svom iskazu naveo je da je brat tužiteljice ad. 1, da je u svemu suglasan sa svojom sestrom pa i sa njenim iskazom pred sudom. Navodi o tome da su oni bili u fantastičnim i skladnim obiteljskim odnosima sa tetom V., da su se stalno posjećivali, a pok. barba, V. pok. suprug, da je zaista bio divan prema njima i da je njemu osobno dao svoj automobil da ga koristi dok je studirao. Dakle, da su bili obitelj i da je on osobno bio uvijek tu kada bi im nešto trebalo, po pitanju logistike i po pitanju financija, da je on mogao njima pomoći a da je to i želio. Kod otkupa stana u S., na T., majka D. da mu je kazala da teti V. treba novac za otkup, da nema toliko ili da su joj sredstva oročena, uglavnom, da je predao majci 7.000,00 ili 8.000,00 DEM i da zaista nije mislio o tome hoće li mu to biti vraćeno i kada. O tome da nisu niti pričali, a da je on uvijek uskakao kada je financijski trebalo pomoći. Teta V. da je nakon suprugove smrti počela pobolijevati i da je imala nekoliko lomova, što se tiče loma kuka nakon toga da je trebala pristupiti operaciji i to da joj je on sredio vezano za njegovu struku i okolnost da to može srediti, da je bila hospitalizirana i nakon toga više da nije bila bolje. Dakle, da se počela bližiti kraju i da nikada s njom nije pričao kome će što ostaviti, tako nešto da mu je bilo u potpunosti degutantno, da je bio sentimentalno vezan za tetu i da ona nikada sa njim nije o tome razgovarala. Jednostavno da im to nikada nije bila tema, nakon otpuštanja sa bolničkog liječenja teta da je bila u K. na rehabilitaciji, nakon toga u domu V., poslije V. kod sestre – tužiteljice ad. 1 nekih 7-8 mjeseci te kako se majka tužitelja D. tada razboljela, to da je teta smještena u dom A. u K. S. i tamo da je ostala do svoje smrti. Navodi da je teta nakon hospitalizacije u splitskoj bolnici bila u stanu na T. nekih 20-ak dana, nakon toga da je bila u K. ili V.. Što se tiče boravka tete u domu A., on da je plaćao razliku između smještaja i njene mirovine, sestra da je nosila stvari po potrebi, on da je kod tete odlazio vikendima u posjetu, a sestra preko tjedna i po potrebi, uglavnom, navodi da teta po svom pričanju nije bila zadovoljna sa rodicama odnosno kćerima pok. brata A., navodi da ih on nakon jednog događaja nije više niti vidio niti čuo i tada da mu je postalo sve jasno po pitanju njihovog postupanja, da se radilo o tih 20- ak dana kada je teta bila kući nakon hospitalizacije i tada da su one uskočile vezano za brigu o teti, na način da bi malo odmijenile njegovu majku D. i tada da su se dogodile nekakve čudne okolnosti, majka da mu je, a inače je plaćala tetine račune, kazala da sa tetinom karticom nije mogla dignuti mirovinu, da je ta kartica nevažeća. Također da mu je njegova pacijentica, a inače medicinska sestra kod dr. V., kazala da je teta ispisana kod te doktorice i da je promijenila liječnika, a teta da je bila nepokretna, što da mu je također bilo čudno. To da je pitao rodicu M., tuženu ad. 3, koja je također bila njegova pacijentica, da mu objasni što se to događa, a ona da mu je kazala da o tome ne zna ništa. Dakle, da mu je sve bilo jasno i više da nije bilo potrebe da o tome komuniciraju. Kasnije da ih nije niti vidio niti čuo, a što se tiče tetine oporuke koja je predmet ovog spora da može kazati da mu je sestra jedne prilike rekla da je teta napravila oporuku i da su svjedoci gospođa Đ. A. i
K. P., to da je bilo prije tetine smrti. Sestra da mu je kazala za tu oporuku i da je teta ostavila imovinu njima na dva dijela, onda je kazao: dobro, nema problema, da nije puno ispitivao po tom pitanju. Navodi da zna kako je teta pored predmetne oporuke ranije napravila dvije oporuke, da mu je majka kazala kako je teta vezano za nekog odvjetnika Ž. koji im je inače sve sređivao, prije operacije očiju napravila oporuku, a kasnije da mu je majka također kazala da je teta sa nekom svojom dobrom prijateljicom Z. napravila novu oporuku, a da su te obje oporuke bile takve da teta svoju imovinu ostavlja majci D., svojoj sestri. Navodi da je teta radila u kancelariji u firmi J., da je očito završila neku srednju školu i da je radila kancelarijski posao. Koliko on zna, da nije čuo da su tuženice posjetile tetu za vrijeme njenog boravka u domu A.. Sestra da mu nije kazala kako je saznala za V. oporuku, da to ne zna, navodi da ne zna tko je napisao tekst tetine oporuke – predmetne. Nakon što je pogledao oporuku navodi da ne zna čiji bi to bio rukopis, sa tetom da nikada o oporuci nije pričao, pa ni onda kada je od sestre za oporuku saznao. Nakon što je njegova teta napustila stan na T. u smislu trajnog stanovanja, ključeve od ovog stana da je imala njegova sestra odnosno njih dvoje, stan od tada pa do danas da je prazan i u derutnom stanju.
Tužena ad. 1 u svom iskazu navodi da je ok. teta V. imala sestru D.
i brata A., dakle, njih petero nećaka, svoje djece da nije imala, a da nikada između njih petero nikada nije pravila razliku pa tako ni do svog posljednjeg dana. Kategorički tvrdi da nikada nije čula niti saznala da bi teta bilo kome kazala kome će ostaviti imovinu i kako će sa istom raspolagati. O tome da nikada nije pričala i o tome da nikada nitko od njih tri tužene s njom nije pričao. Navodi da je čudi okolnost da bi teta uzela novac za otkup stana, njen muž da je bio vojno lice i da su bili situirani, tako da misli da nije imala potrebu za novcem od sestre, za to da nikada nije čula do navoda tužiteljice ad. 1, niti od bilo koga drugog. Navodi da je otac njih tri tužene preminuo … godine, nakon očeve smrti da su njih tri zajedno sa svojom majkom održavale uredne kontakte sa tetom, dolazile kod nje u stan u prigodama i inače je posjećivale. Među njima da nikada nije bilo problema, teta da je zaista 2006. godine završila u bolnici na operaciji, da ih je liječnik upitao ima li koga, da su mu one priopćile obiteljsku situaciju, teta da je trebala ići kući, kući da su tetu dovele majka tuženika, sestra M. i ona osobno te da su mjesec i pol dana vršili cjelodnevnu skrb u pogledu tete u njenom stanu i da je nisu ostavljale samu. Odmah da su pitale tužiteljicu ad. 1 i njenu majku žele li se zajedno sa njima skrbiti o teti, a one da su kategorički navele da ne žele. Dakle, to da je bila njihova odluka, one da su sa svoje strane dolazili povremeno kod tete i kada bi kod nje dolazili, da bi se tužene makle i pustile ih da se razgovaraju sa tetom i da se s njom druže. Navodi da sa tužiteljima i njihovom majkom nisu bili u posebno dobrim, ali ni u posebno lošim odnosima, korektno da su razgovarali o potrebnome, teta da je nakon ovih mjesec i po dana trebala skrb u domu za starije osobe te da su tetu uz suglasnost tužitelja ad. 2 smjestili u dom V., one sa strane tuženika da su joj svaki dan dolazile tamo, a iz doma da su joj sredile i boravak u lječilištu K.. Dok je teta bila u K. da se nije sa njom čula telefonskim putem, da je čula da je nakon K. teta pošla kod tužiteljice ad. 1 i stanovala s njom, da je ona kod tužiteljice ad. 1 u stanu u posjetu teti bila jedanput, a onda da je čula da je tužiteljica smještena u dom A. u K. S., da ona nije znala da će biti tamo smještena, kada je za to čula da je počela odlaziti kod tete i da bi je posjetila po prilici jednom mjesečno, da bi joj donijela što je trebalo i teta da je sa njom bila u dobrim odnosima, da nije bila ljuta ni na nju ni na njene sestre, da nikada nije iskazala nikakvu ljutnju ili predbacivanje, da nije govorila ni o svojim namjerama sa imovinom. Zadnjih godinu dana tetinog boravka u domu prije njene smrti da nije bila kod nje, da je imala nekih svojih privatnih problema, tako da ne može svjedočiti o njenom stanju i prilikama u domu za tih godinu dana, za predmetnu oporuku da je čula a tek nakon što je teta preminula, javni bilježnik da im je kazala da oporuka nije važeća, da ne bi ni osporili tu oporuku da je bila valjana jer bi bilo pošteno da sve ide na pet dijelova, ali ovako, kod takve oporuke, da su istu osporili. Teta da je za vrijeme boravka u domu prilikom njenih posjeta pitala uredno za njene sestre, pitala kako su, razgovori da su bili normalni, do zadnjeg posjeta da nije primijetila da ima problema sa tremorom ruku, ista da je samostalno jela iako je počela biti dementna, odnosno samo da bi se povremeno pogubila, da misli da je to bio početak njenog propadanja. Navodi da je nakon tetinog odlaska iz stana na T. od 6 mj. 2006. godine, tužiteljica ad. 1 stan iznajmila dvjema studenticama koje su u stanu živjele, neko vrijeme. Potvrđuje da je teta bila pismena, da je bila šefica računovodstva poduzeća J.. Navodi da je tek naknadno vidjela da je na oporuci otisak tetinog prsta.
Tužena ad. 2 u svom iskazu navodi da se ona 1995. godine sa obitelji, svojim suprugom i djecom preselila u B. kao oslobođeno područje, tamo zaposlila i da su dobili stan. Koliko je mogla i koliko su joj materijalne prilike dopuštale da je posjećivala tetu koja je živjela u stanu u S., navodi da je teta sa njom bila u dobrim i korektnim odnosima, jednako kao i sa svih pet nećaka, da nikada nije radila razliku između njih i da nije nikada govorila kome bi što ostavila i kome će što ostaviti. Teta da je izričito govorila da su joj svi jednaki i da je to iskazivala. Teta da je bila hospitalizirana, da ju je nakon hospitalizacije dva puta posjetila u stanu, tamo da su brigu vodile o njoj njene sestre i majka, cjelodnevnu, teta da je iskazivala zabrinutost zbog njenih dolazaka i putovanja, da je čula da je teta smještena u lječilište K., da se nisu tamo čule telefonom, da je čula da je nakon toga otišla u dom A., da je nije, zbog svojih materijalnih prilika, tamo posjetila i da se nisu čule putem telefona, radi navedenog i da ne može osobno iskazivati o okolnostima u domu i njenom zdravstvenom stanju. Navodi da je za predmetnu oporuku saznala tek u ostavinskom postupku kod javne bilježnice koja im oporuku nije dala na uvid, ali da je navela da nije sigurna u valjanost te oporuke, da je izrazila sumnju i kazala da to treba poslati sudu. Nakon angažiranja odvjetnika da su dobile saznanja o razlogu nevaljanosti te oporuke, kasnije da je vidjela kopiju oporuke, a da kod javnog bilježnika nije vidjela oporuku,da ne zna za postojanje još neke oporuke pok.
V., da zna da se to spominjalo, ali da o tome ne zna ništa. Navodi da se to počelo spominjati tek nakon spoznaje o ovoj oporuci predmetnoj u ostavinskom postupku.
Tužena ad.3 u svom iskazu navodi da je teta čitavo vrijeme imala isti tretman prema svim nećacima, da nikada nije pravila razliku između njih petero i da nikada nije od nje čula niti od bilo koga drugog po pitanju njenih namjera vezano za ostavljanje imovine nekome od njih, teta da jednostavno o tome nikada nije govorila. Svi nećaci da su bili sa njom u dobrim odnosima, nakon smrti svog supruga da je živjela sama, uredno da su se posjećivali i svaki dan da je bila kod tete u S. bolnici kada je bila operirana. Nakon toga teta da je bila 1,5 mjesec dana u svom stanu i skrb o teti da su vodile sestra D., ona i njihova majka, da je ona imala i punomoć na računu od tete i za nju da je plaćala račune i njena dokumentacija da je bila kod nje. Navodi da je točno i to da su te prigode pitali tužiteljicu ad. 1 i njenu majku hoće li im se pridružiti u skrbi o teti, a oni da su kazali, izričito: "kada ste se uvalili u govna, u njima grcajte.“ Navodi da su to kazali na vratima stana i da kod tete nisu pristupali nekoliko dana, kasnije da su povremeno dolazili., teta da je bila smještena i u ustanovi V., ugovor da je kao tetin skrbnik potpisala ona, teti da je sredila i odlazak u K. preko jedne susjede koja je tetu tamo ubacila, a da se sa tetom za vrijeme dok je ona bila nije čula telefonskim putem, da nije znala da će ona ići u dom A. i da je u domu A. nije posjetila do njene smrti. Navodi da je između tuženika s jedne strane i tužitelja s druge strane, da tako kaže "puklo" prilikom odlaska tete u K., jer da je tada rođak T. tražio da mu preda sve tetine dokumente koji su se do tada nalazili kod nje, da joj je sve bilo jasno, odnosno da je mislila već tada da nešto mute, da je predala te dokumente i da nije pitala tetu ništa u pogledu toga jer da ona u tom trenutku nije ni bila nazočna s obzirom da je već bila u kombiju za odlazak na trajekt. Dana 9. srpnja 2006. godine T. da je od nje tražio da odu u tetin stan nešto pogledati, do tog trenutka on da nije imao ključeve stana, ključeve da je imala ona, tužiteljica ad. 1 i majka tužitelja. Dakle, sa tužiteljima da su raskrstili, nakon ovoga u pogledu K. i dokumentacije da više nije s njima kontaktirala, za predmetnu oporuku da je saznala u ostavinskom postupku kod javne bilježnice, oporuku da nije tada vidjela svojim očima i javna bilježnica da je tada kazala da je po njoj ta oporuka ništava, nevaljana i da će to poslati na sud. Tek naknadno da je vidjela tu oporuku, a tek nedavno da je čula za neku drugu tetinu oporuku, to da je bilo nakon što je ovaj postupak počeo teći, ovaj parnični postupak. Navodi da tu drugu oporuku nije nikada vidjela niti pročitala, a za nju ranije nije niti znala. Navodi da je tetu zadnji put vidjela dan prije nego što je teta išla u K., u prostorijama ustanove V..
Na predmetnoj oporuci K. S. 0. razvidni su vlastoručni
potpisi oporučnih svjedoka K. P. i Đ. A., a između ta dva
potpisa otisak prsta pok.V..
Svjedok i svjedok oporuke Đ. A. u svom iskazu navodi da je pok.
V. poznavala čitav svoj život, da su je zvali V., njeni roditelji, prezimenom G. i to majka M. G. i otac D. da su bili susjedi i kućni prijatelji njenih roditelja, dakle, čitav život da su bili zajedno, pa da tako čitav život poznaje i tužiteljicu ad. 1 i njenog brata T., kao i čitavu obitelj tužiteljice ad. 1. Navodi da se nakon udaje pok. V. odselila, da je živjela na T. u S., tamo da nije nikada kod nje bila i da zna da joj se pok. suprug zvao S.. Navodi da se sa tužiteljicom ad. 1 povremeno viđala, da su čitavo vrijeme održavale kontakte, da je znala povremeno, ne često, doći kod nje u stan, pa da je tako i došla kod nje, 2007. ili 2008. godine kada je kod nje došla stanovati V. jer joj je tužiteljica ad. 1 pomagala, s obzirom da je V. imala zdravstvenih problema, da je slomila kuk i tužiteljica ad. 1 da je njoj pomagala. Navodi da je čula od tužiteljice ad. 1 da je V. kod nje, da je došla tamo u normalnu posjetu, vidjela tetu V., došla posjetiti i tetu V. kod tužiteljice ad. 1, da su normalno razgovarale, da je hvalila i u nebo dizala tužiteljicu ad. 1 govoreći koliko joj je pomogla vezano za te zdravstvene probleme, uglavnom, da je bila puna lijepih riječi za nju. Nakon ovog da je čula kako je teta V. tražila smještaj u dom, odnosno pitala tužiteljicu ad. 1, teta V. da je smještena u dom za starije osobe A. u K. S., te da ju je jedne prigode tužiteljica ad. 1 pitala da li bi došla u dom A. kod V. navodeći da je V. zvala svjedoka i gospođu K. P. da dođu kod nje. Navodi da nije rekla zašto, uglavnom, da je
V. tražila da je dođu posjetiti, a K. P. da također poznajem čitav svoj život. N. dvije da su se organizirale, dogovorile i same autobusom broj 37 otišle u dom A., došle tamo, pristupile kod V. koja je ležala u krevetu, da je bila ležeći pacijent, ali bila je potpuno razumna te da su popričali, V. da je nakon tog razgovara kazala odjelnoj sestri da joj donese njene dokumente i ta sestra da je donijela jednu P. fasciklu u kojoj su bili njeni dokumenti, V. da joj je kazala da tu nađe njenu oporuku, da je našla tu oporuku koja je bila na dva lista trgovačkog papira i V. da ju je zamolila da je pročitam naglas. Dakle, prije ovog trenutka da im V. nije kazala što od njih želi, ona da je tu oporuku sa već napisanim tekstom i nazivom – oporuka, pročitala, gore da su bili V. podaci i da je bilo dosta tog teksta, na obje strane, to da je pročitala i nakon što je to naglas pročitala V. da je kazala da je to njena prava volja i da želi sve svoje ostaviti tužiteljima odnosno tužiteljici ad. 1 i njenom bratu T.. Nakon toga da se išla potpisati na oporuku, međutim, da to nije mogla, da se tresla i jednostavno da se nije mogla vlastoručno potpisati i onda da je uzela jastučić sa tintom koji je bio u toj fascikli te stavila svoj otisak prsta. Nakon što je svjedoku predočena oporuka, pregledom iste navodi da je to upravo oporuka koju je ona ispred njih pročitala i na koju je V. stavila otisak prsta, a na pitanje vezano za potpise K. P. i svjedoka na istoj, navodi da se sada sjeća (ranije je iskazala da je nisu potpisale) da su njih dvije ovu oporuku tada i potpisale. Navodi da se ne može sjetiti tko je tada rukom napisao štampanim slovima K. P. i Đ. A., ispod kojeg teksta su vlastoručni potpisi,
uglavnom, njih dvije da su otišle, nakon toga više V. da nije niti vidjela, da je čula da je preminula nakon otprilike godinu dana, a kada sam nakon ovog vezano za oporuku srela odnosno vidjela tužiteljicu ad. 1, da joj je kazala da su K. i ona bile kod V. po onom pozivu i da je tamo ona dala oporuku. Navodi da osobno poznaje i tuženike, još kao djecu i uglavnom da ih je sretala kada bi dolazili kod bake M., što se tiče njih osobno da nema nikakvih posebnih saznanja o njihovim odnosima sa V., samo da može navesti da joj je prilikom one posjete V. kod tužiteljice ad. 1 o kojoj je iskazivala, sama V., hvaleći tužiteljicu ad. 1 u pogledu njene pomoći V. navela da sa tuženicama nije zadovoljna, da joj nisu pomogle. Samo da je to rekla, dakle, da joj je tužiteljica ad. 1 sve napravila, a da sa tuženicama nije bila zadovoljna. Navodi da je stekla dojam prilikom posjete V. u domu odnosno da joj se činilo da je ova odjelna sestra koju je V. zamolila da joj donese dokumente znala o čemu se radi i da je bila upoznata da će se raditi o V. oporuci. Navodi da je ova odjelna sestra nakon što je donijela tu fasciklu sa dokumentima V. napustila sobu i da su u sobi ostale V., K., ona osobno, na krevetu da je drijemala i nije pratila ovaj razgovor neka štićenica doma, a da joj se čini da je bio još jedan prazan krevet, treći, koliko se može sjetiti i da u tom krevetu u tom trenutku da nije nitko ležao. Navodi da nije V. pitala tko je pripremio tu oporuku, s obzirom da je već sadržaj tu bio napisan. Navodi da pretpostavlja da je V. tada mogla čitati, ali da nije tada ispred njih ništa čitala. P. da je nju V. zamolila da pročita sadržaj te oporuke.
Upitana, od strane sutkinje, navodim da je prije umirovljena radila u svojoj struci kao diplomirani ekonomist. V. da je prije mirovine radila kao ekonomist.
Svjedok K. P., drugi oporučni svjedok, u svom iskazu navodi da je osobno jako dobro poznavala pok. V., zvanu V.. N., V. da je zajedno
s roditeljima, bratom i sestrom stanovala u istoj zgradi u S., da su bili susjedi i da se znaju još od 1956. godine. Oni da su živjeli u stanu kat ispod njenog stana, a V. roditelji da su bili M. i D.. Navodim da su bili u jako dobrim odnosima, družili se, da su znali sve o svakome i tako da je bilo čitavo vrijeme, pa da dobro poznajem i tužitelje, djecu V. sestre D., a u djetinjstvu da su dolazile i tužene, kćeri V. brata A.. V. nećakinje s bratove strane da poslije nije viđala, a navodi da se ova zgrada srušila i da su dobili stanove u drugim zgradama, to da je bilo 2001. godine, tako da je ona živjela od tada u …, a tužiteljica ad. 1 koju svi znaju pod nazivom A. da je živjela u …da su ponovno bile u susjedstvu.
V. da je nakon udaje neko vrijeme živjela kod
roditelja, a kasnije sa suprugom S. S. koji je bio vojno lice da se
preselila u stan na T. i tamo da su živjeli čitavo vrijeme zajedno, međutim, stalno da su dolazili kod V. roditelja pa da su se i dalje nastavili viđati u istoj zgradi. Navodi da je V. radila u nekom uredu, uglavnom, da su bile dobre, nakon toga da je često A. pitala što je sa V. i da su pričale o njihovim obiteljima.
Navodi da bi se srele kada bi činile spizu i da joj je A. kazala kako je V. slomila kuk i da je hospitalizirana, nakon toga da je V. bila na rehabilitaciji u K., a da je ona posjetila kod A. kući jer je V. nakon toga bila kod nje. Navodi da se sjeća da je V. tada ležala i da se žalila da baš nije dobro i da bi najradije išla u neki dom. Navodi da je nakon toga, ono što je preko A. čula, bilo da je V. u domu za umirovljenike A. u K. S. i da tamo nije bila prije promatranog
događaja kada je sačinjena oporuka. Navodi da je do oporuke došlo na način da se srela sa A. i ona da joj je kazala da se teta V. zaželjela i da bi je vidjela te je zamolila da pođem do nje, da joj je A. kazala da je zaželjela vidjeti zajedničku susjedu Đ. A.. To da joj nije bilo čudno i da je mislila da se radi o posjeti između njih koje su čitav život bili dobri između sebe, i da se nekoliko dana nakon ovog srela sa gospođom Đ., da su popričale o ovome i Đ. da joj je kazala
kako joj je A. rekla za V. želju da je vidi. Kako ni jedna ni druga ne voze, to da su se dogovorile da će zajedno otići tamo i to autobusom br. 37, da misli da se radilo o trokrevetnoj sobi, V. da je bila u krevetu, nepokretna, jedan krevet da je bio prazan, a u jednom krevetu da je bila jedna gospođa okrenuta leđima. V. da je bila u potpunosti razumna i razgovorljiva, da su pričale smo uobičajene familijarne stvari, da se raspitivala o obiteljima i u jednom trenutku da je sestri ili nekoj njegovateljici kazala da joj donese fasciklu, ta gospođa da joj je donijela plastičnu fasciklu u kojoj su bili neki dokumenti, V. da je tu ženu zamolila da joj u fascikli nađe oporuku i da je to prvi trenutak u kojem su ona i Đ. čule da se radi o oporuci, jer da prije toga o ovome nisu znale ništa. Ta gospođa da je izvadila dva lista trgovačkog papira sa napisanim tekstom, V. da je zamolila Đ. da ovo pročita i Đ. da je to naglas pročitala. Navodi da je ova gospođa koja je fasciklu donijela izašla vani i da nije bila s njima za vrijeme čitanja i potpisivanja oporuke, uglavnom, koliko se sjeća, pročitani tekst da je bio u tom pravcu da V. ima stan na T., garažu, dio kuće u O. i neku zemlju u mjestu S. te da to ostavlja
A. i T., djeci njene pokojne sestre D. jer su joj oni dosta pomogli. Da joj se čini da ove nećake od strane brata u oporuci nije spomenula, kada je to Đ. sve pročitala, a sve je već bilo napisano, tada da su se njih dvije potpisale, teta V. da se nije mogla potpisati jer su joj ruke jako drhtale, te da je iz ove fascikle izvadila jastučić sa tintom i sama stavila otisak palca na papir odnosno tu oporuku. Dakle, čitav tekst na oporuci, nakon što je pregledala oporuku, svjedok navodi da je to baš ta oporuka, da je bio već napisan, osim potpisa njih dvije svjedokinje i ovoga otiska prsta tete V.. Teta V. da je ovo popratila riječima da su je ljuta na nećakinje sa strane brata, da je nisu niti pitale kako je, a da su joj A. i T. dosta pomogli i da će im to B. platiti, da je to njezina želja. To da je bilo sve što je svjedoka i Đ. zanimalo, da su išle dalje, između sebe da su komentirale da nisu znale da će ovo biti, a da su pitale jedna drugu je li im A. unaprijed kazala da će biti oporuka te da su se složile da ni jednoj ni drugoj to nije rekla, tako da su odlučile da nikome ništa o ovome same ne govore. Tek dugo nakon toga da su srele A. i o tome su sa njom porazgovarale, da su je pitale zašto im nije rekla i je li znala da će biti oporuka. Navodi da ne zna tko ja napisao tekst na oporuci pok. V.. Navodi da prije posjete gospođi V. nikome nije davala svoje osobne podatke, datum rođenja niti O.. Navodi da ne zna kako se njen datum rođenja i O. nalazi na oporuci, kako je to navedeno na oporuci.
Dakle, kada se analiziraju svi izvedeni dokazi, kada se sagledaju u ukupnosti i dovedu u uzajamnu vezu, sud zaključuje da je predmetna oporuka pok. ostaviteljice V. S. valjana i da je pok. ostaviteljica pri oporučivanju bila u potpunosti orijentirana u vremenu i prostoru i svjesno izrazila svoju volju da svu imovinu ostavi tužiteljima, djeci svoje pokojne sestre D., a tuženicama (djeci svog pok. brata) da oporukom ne ostavi ništa od svoje imovine. Dakle, V. je oporukom "U K. S. 04.10.2014." oporučno raspolagala čitavom svojom imovinom uz korist tužitelja, brata i sestre, svojih nećaka, pred svjedocima Đ. A. i K. P., kao oporučnim svjedocima. S. A. i
P. se u iskazima u bitnom slažu, njihovi iskazi su uvjerljivi i logični, životni, a pred sudom su zaista ostavile dojam staloženih i vjerodostojnih osoba, osoba koje su sa pok. V. čitav život bile u iznimno dobrim i trajnim odnosima, pa ih je radi toga očito i pozvala da svjedoče njenoj posljednjoj volji.
U ovom slučaju radi se o tzv. pisanoj oporuci pred svjedocima iz odredbe čl. 31. Zakona o nasljeđivanju (NN 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15 i 14/19, dalje: ZN), ova odredba propisuje da oporučitelj koji zna i može čitati i pisati može sastaviti oporuku tako što će za ispravu, bez obzira tko je sastavio, izjaviti pred dva istodobno nazočna svjedoka da je to njegova oporuka te je pred njima potpisati. Svjedoci će se potpisati na samoj oporuci, a korisno je da se naznači njihovo svojstvo svjedoka, kao i druge okolnosti koje bi mogle koristiti njihovom lakšem pronalaženju. U ovom slučaju, pokojna ostaviteljica V. je, što proizlazi iz svih izvedenih dokaza, predmetne oporuke i iskaza oporučnih svjedoka, izrazila želju i putem tužiteljice ad.1 pozvala upravo svjedoke P. i A. sa namjerom da sastavi pisanu
oporuku pred svjedocima. Tekst oporuke bio je u cijelosti napisan, dakle, isprava je već bila sastavljena, svjedokinja je tekst oporuke pročitala pred njima i V. i nakon toga su se svjedoci vlastoručno potpisale na oporuku, a V. je, samo zbog tremora ruku, stavila tintom svoj otisak prsta. Sud drži da nije točno kako pok.
V. prilikom oporučivanja nije mogla pisati, ona je mogla i čitati i pisati, ali su joj ruke drhtale i zbog toga je odlučila umjesto potpisa staviti svoj otisak prsta, sud stavljanje otiska prsta u ovim okolnostima drži postojanjem iste kvalitete kao što je vlastoručni potpis oporučitelja na oporuci i radi stavljanja otiska prsta V. oporuka nije nevaljana odnosno nije izostala potrebna forma, dapače. U ovom slučaju zaista nije bilo mjesta niti potrebe sastavljanju javne oporuke iz odredbe čl. 32. ZN-a, pisana oporuka pred svjedocima uz stavljanje otiska prsta V., ne zbog okolnosti što nije mogla ili znala čitati i pisati nego iz razloga što su joj ruke drhtale i što je sama odlučila, svjesno i trezveno, staviti otisak prsta, ukazuje na okolnost valjanog načina takvog oporučivanja. Dakle, iz iskaza svjedoka P. i A., u vezi sa ostalim izvedenim dokazima, iskazima stranaka i pregledom same oporuke, sud drži da je oporuka pok. V., predmetna oporuka valjana i da proizvodi pravne učinke. Oporuka je sačinjena mjesecima prije V. smrti, da
V. nije htjela i bila čvrsta u namjeri tako oporučiti, zaista je imala vremena predomisliti se po pitanju predmetne oporuke, jer je u trenutku oporučivanja bila zaista trezvena i razumna, svega svjesna, to iskazuju i svjedoci i tužitelji, dakle, u ovom slučaju je svoju volju razumno iskazala na nedvojben i valjan način i to valja poštovati, jer se, u krajnju ruku, radi o njenoj volji i njenoj imovini. Bit je poštovati volju ostavitelja ako je sposoban za oporučivanje i ako je ta volja izražena na nedvojben i valjan način, što je ovdje zaista bio slučaj, prema stavu ovog suda, sve ostalo bilo bi protivno volji upravo onog čija je imovina i negiranje te volje.
Tužitelji su uz tužbu priložili i raniju vlastoručnu oporuku pok. V. S. ispred svjedoka F. Z., privatnim vještvom sudski vještak za rukopise i dokumente M. K. koje je sačinjeno 3. listopada 2016. godine naveo je kako je i tekst i potpis oporuke napisan rukom V. S.. Ova
oporuka V. S. nije predmet ovog postupka i to pravilno navode tuženici, međutim, ovom oporukom tužitelji su dokazali kako je i ranije, još dok je D. S., majka tužitelja, bila živa, pokojna V. njoj kao svojoj sestri imala namjeru ostaviti svu svoju imovinu. Ova oporuka svjedoči o iznimno dobrim odnosima dviju sestara, V. i D., potvrđuje i predmetnu oporuku u smislu
nikad promijenjene namjere pok. V. da svu njenu imovinu naslijede njena sestra D. odnosno nakon D. smrti upravo djeca njene sestre D. –
tužitelji. Tužitelji su djeca V. sestre, tužene su djeca V. pokojnog
brata, i brat i sestra preminuli su prije V., brat mnogo prije, logično je i životno da su odnosi V. i sestre, jer je brat već bio pokojni, jako dobri jer su njih dvije ostale usmjerene jedna na drugu, pa tako i sami tužitelji kao V. nećaci i djeca njene sestre D.. Nakon bratove smrti je često i uobičajeno da ostaviteljica nije toliko bliska sa bratovom suprugom, kao sa svojom sestrom, pa bez obzira što je V. očito voljena i tužene kao svoje nećake, nije sa njima bila toliko bliska pred kraj života, par posljednjih godina, nakon što je otišla iz svog doma i očito su njihovi odnosi zahladili i jako se razvodnili, što nije bilo slučaj između V. i tužitelja. O tome svjedoči i činjenica iskazana od strane samih tuženika pred ovim sudom da tužene ad. 2 i ad. 3 nisu bile u domu A. u posjeti teti, a tužena ad.1 kod tete u tom domu nije bila u posjeti zadnju godinu prije tetine smrti. Dakle, odnosi V. i tužitelja su kroz čitav život bili iznimno dobri, obiteljski i harmonični, puni pomaganja i skrbi, takvi su bili odnosi i tužiteljeve pokojne majke sa sestrom V., a odnosi između V. i tuženika su išli prema lošijima, tako da im u biti V. svjesno nije htjela oporučiti ništa od svoje imovine. Dakle, iz svih izvedenih dokaza proizlazi da je pokojna V. sačinila valjanu pisanu oporuku pred svjedocima, da je svjesno željela i prije toga, i tada i do svoje smrti da je naslijede, za čitavu imovinu, prvo njena sestra D., a nakon D. smrti isključivo tužitelji. To je pri zdravoj svijesti i očitovala kao svoju volju kod sastavljanja valjane pisane oporuke pred svjedocima koju je potpisala otiskom prsta na valjan način. Dakle, predmetna oporuka od 4. listopada 2014. godine nije nevaljana, ista je valjana i proizvodi pravne učinke, pa je valjalo prihvatiti zahtjev tužitelja u cijelosti i odlučiti kao u izreci ove presude.
Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00,
88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP), obistinjeni trošak tužiteljima odnosi se na trošak sastava tužbe u iznosu od 2.500,00 kn; zastupanja na 4 ročišta u iznosu od po 2.500,00 kn; 25% PDV-a u iznosu od 2.500,00 kn; sudsku pristojbu tužbe u iznosu od 1.360,00 kn; sudsku pristojbu presude u iznosu od 1.360,00 kn; što ukupno zbrojeno daje iznos od 15.220,00 kn, koliko su tuženice obvezane na ime naknade parničnim troškova ukupno isplatiti tužiteljima.
U Splitu, 9. travnja 2021. godine
S U D A C
Julijana Ponoš v.r.
Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.
Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.
DNA:
1. Pun. tužitelja
2. Pun. tuženika
