REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

P. 4794/19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice A. P. K. iz S., O.: …, zastupane po pun. T. V., odvj. u S., protiv tužene R. H., zastupana po ODO

S., O.: …, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave,

zaključene dana 25. veljače 2021. godine u nazočnosti pun. tužiteljice i z. z. tužene, dana 9. travnja 2021. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljici iznos od 34.470,54 kn sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, dok se za više zatražene zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice zahtjev tužiteljice odbija kao neosnovan; odbija se kao neosnovan i više zatraženi iznos od 44.662,28 kn sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa koji zbrojeni daju ovaj iznos do isplate.

II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 6.864,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

Obrazloženje

Dana 20. kolovoza 2019. godine pred ovim sudom zaprimljena je tužba u kojoj se navodi da je tužiteljica suvlasnica za ½ dijela četverosobnog stana u S. ukupne korisne površine 119,71 m2, smještenog na

prvom katu zgradu označene kao čest. zgr. 3075, poduložak 4, Z. 9408 k. o. S., koji stan se nalazi u režimu zaštićenog najma. Zaštićeni najmoprimac na ime zaštićene najamnine da je vlasnicima stana mjesečno isplaćivao iznos od 183,16 kn počevši od 1997. godine, iznos od 282,63 kn počevši od 1. studenog 2005. godine, iznos od 312,87 kn počevši od 9. svibnja 2008. godine, a od 5. rujna 2012. godine iznos od 323,22 kn. Presudom Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu u predmetu S. protiv R. broj 12027/10 od 10. srpnja 2014. godine da je utvrđeno kako službeno određeni iznosi zaštićene najamnine ne predstavljaju realnu mjesečnu naknadu za korištenje stana vlasnika čiji stanovi se nalaze u takvom režimu jer spomenuta naknada gotovo da ne omogućava prihod njegovim vlasnicima. Stan tužiteljice da je površine 119,71 m2, njegovim iznajmljivanjem na tržištu da se može ostvariti prosječna mjesečna zarada u kunskoj protuvrijednosti od 600 EUR, odnosno 4.600,00 kn. Tužiteljica smatra da ima pravo na naknadu mjesečne razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine svog stana zbog čega se sa zahtjevom za mirno rješenje spora obratila tuženiku, tuženik da je ponudu odbio. Radi navedenog tužiteljica od tuženika potražuje iznos od 51.396,28 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedini mjesečni iznos od 1.976,78 kn od dospijeća pa do isplate. Ujedno potražuje i naknadu parničnog troška od tuženika.

Tuženik u svom odgovoru na tužbu navodi da se protivi tužbenom zahtjevu, predlaže da isti bude odbijen kao neosnovan uz osudu tužiteljice na snašanje parničnog troška tuženiku. Navodi da presude Europskog suda za ljudska prava donesene u predmetu B. i S. ne predstavljaju formalni izvor prava koji bi obvezivao tuženika da vlasnicima stanova u kojima stanuju zaštićeni najmoprimci nadoknadi razliku između zaštićene najamnine i tržišne najamnine kroz utuženo razdoblje. U konkretnom slučaju da se radi o stanu koji je izuzet iz nacionalizacije i u suvlasništvu je tužiteljice za ½ idealnog dijela cjeline kao i J. S. za ½ dijela,

na ovom dijelu J. S. u zemljišnim knjigama da je upisano pravo doživotnog plodouživanja u korist M. F. pa u konkretnom slučaju da nije izvjesno da bi tužiteljica uopće mogla dati stan u najam i ubirati tržišnu najamninu za koju tvrdi da predstavlja njezinu izgubljenu dobit jer je suvlasnica nekretnine opterećene pravom plodouživanja. Posebno ističe prigovor zastare prava u smislu odredbe čl. 227. Zakona o obveznim odnosima. U svakom slučaju ističe da tužiteljici ne bi pripadala naknada u visini razlike između tržišne vrijednosti najamnine i zaštićene najamnine koju bi ostvario iznajmljivanjem stana da mu prekomjerno ograničenje prava na stanu nije nametnuto Zakona o najmu stanova. U svim odlukama Europskog suda za ljudska prava, prvenstveno u predmetu S., na ime naknade štete podnositeljima da je dosuđena odgovarajuća najamnina umanjena za ostvarenu zaštićenu najamninu, ni u jednom slučaju da im nije dosuđena razlika između tržišne najamnine umanjene za ostvarenu zaštićenu najamninu.

Tužiteljica je u spis dostavila smrtni list za M. F. koja je bila upisana na ½ dijela predmetnog stana sa pravom doživotnog plodouživanja, M. F.

preminula je 24. svibnja 1981. godine, dakle, pravo plodouživanja predmetnog stana u njenu korist time je prestalo tako da stan više nije opterećen tim pravom.

Svojim podneskom od 21. prosinca 2020. godine, nakon pribavljanja podataka PU, I. S., tužiteljica je preinačila svoju tužbu i sada potražuje

iznos od ukupno 79.132,82 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje na svaki mjesečni iznos od 3.043,57 kn teku od dospijeća svakog mjesečnog iznosa pa do isplate. Tuženik se usprotivio preinaci tužbe, sud je rješenjem dopustio ovu preinaku tužbe.

U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom izvatka iz zemljišnih knjiga ovog suda za čest. zgr. 3075 ZU 9408 k. o. S. na dan 15. srpnja 2019. godine; izračuna mjesečnih zaštićenih najamnina G. S. na dane 6. listopada 1999. godine, 30. studenog 2005. godine, 4. rujna 2009. godine i 9. siječnja 2013. godine; zahtjeva tužiteljice tuženiku u mirnom postupku od 1. srpnja 2019. godine sa potvrdom o zaprimanju i odgovorom tuženika tužiteljici od 29. srpnja 2019. godine; Ugovora o zakupu poslovnog prostora zaključenog između A. Z. i dr. K. od 3.

listopada 2017. godine; smrtnog lista za pokojnu M. F.; podataka Ministarstva financija, PU, P. S., I. S. od 16. prosinca

2019. godine.

Stranke su popisale parnični trošak.

Zahtjev tužiteljice je djelomično osnovan.

Predmet spora predstavlja zahtjev tužiteljice za naknadu štete koja u biti predstavlja razliku između tržišne najamnine koju bi kao suvlasnica predmetnog stana mogla ostvariti iznajmljivanjem stana i zaštićene najamnine koju dobiva od zaštićenog najmoprimca (1/2 dijela) za utuženi period. U ovom slučaju nije sporna ni aktivna legitimacija tužiteljice, koja je suvlasnica stana u S. za ½ dijela, nije sporna pasivna legitimacija tuženika niti je sporno da je u predmetnom stanu u smislu stanovanja zaštićeni najmoprimac i da tužiteljica ne može biti u posjedu predmetnog stana, dakle, u istom ne može niti stanovati niti ga ekonomski iskorištavati, osim što prima mjesečno na ime zaštićene najamnine nesporne iznose, polovinu iznosa određene mjesečne zaštićene najamnine, sve navedeno proizlazi iz priložene dokumentacije i nije sporno među strankama. Prema stavu ovog suda tužiteljica kao suvlasnica predmetnog stana koji je ukupne površine 119,71 m2, ovaj stan više nije opterećen nikakvim pravom treće osobe, stan je zaista mogla ekonomski iskorištavati i ostvarivati kao suvlasnica polovinu mjesečne najamnine ostvarene na slobodnom tržištu, prema redovnom tijeku stvari to je zaista izgledno, da je stan u njenom posjedu i da u stanu ne živi zaštićeni najmoprimac.

Temeljem odredbe čl. 30. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 37/09, 153/09, 143/12, dalje: ZVDSP) pravo vlasništva stvarno pravo na određenoj stvari koja ovlašćuje svog nositelja da sa tom stvari i koristima od nje čini što ga je volja te da svakog drugog od toga isključi ako to nije protivno tuđim pravima i zakonskim ograničenjima. U konkretnom slučaju da je jasno kako je tužiteljici protivnoj citiranoj odredbi onemogućeno ostvarenje onih vlasničkih prava koja mu zakon omogućuje.

Dakle, radnja tuženika, točnije rečeno, propust istog, zbog kojeg tužiteljica trpi štetu, jest u tome da tuženik od ratifikacije K. za zaštitu ljudskih prava i sloboda, a koja čini sastavni dio pravnog poretka RH, nije poduzeo ništa da uskladi Zakon o najmu stanova sa istom, što je utvrđeno i presudom Europskog suda za ljudska prava u predmetu S. protiv R. (presuda br. 12027/10 od 10. srpnja 2014. godine). U obrazloženju ove odluke se navodi da je temeljni problem zbog kojeg je utvrđena povreda K. onaj koji se tiče samog zakonodavstva i da se utvrđenja suda protežu izvan pojedinačnog interesa podnositelja, da sud smatra da bi tuženik trebao poduzeti odgovarajuće mjere kako bi osigurao relativno osjetljivu ravnotežu između interesa najmodavaca, uključujući njihovo pravo na ostvarivanje dobiti od svoje imovine i općeg interesa zajednice – uključujući dostupnost zadovoljavajućeg smještaja za one u lošijem položaju – u skladu sa načelima zaštite vlasničkih prava prema K..

Ovaj sud drži da je tuženik počinio spram tužiteljice protupravnu štetnu radnju i time što je propustio i nakon donošenja presude S. protiv R. (a i prije toga, od ratifikacije K.), urediti status najmodavaca spram zaštićenih najmoprimaca,

na način da se osigura ravnoteža, koja je na štetu najmoprimaca narušena postupanjem, odnosno nepostupanjem tuženika, suprotno ratificiranoj K..

Utvrđeno postojanje povrede čl. 1. Protokola I K. je dokaz da je propust države na štetu najmodavaca postojao i prije donošenja presude u predmetu S. protiv R.. Dakle, tuženik temeljem odredbe čl. 1045. st. 1. u svezi sa čl. 8. ZOO-a treba tužiteljici naknaditi štetu koju ista trpi zbog činjenice što joj zaštićeni najmoprimac plaća iznimno nisku najamninu na temelju tuženikova propisa kojeg tuženik nije na odgovarajući način uskladio sa ljudskim pravom na mirno uživanje vlasništva i uostalom, ratificiranom K.. U ovom slučaju radi se o pravnom osnovu naknade imovinske štete koju tužiteljica trpi, a ne stjecanju bez osnove na strani tuženika jer tuženik niti direktno niti posredno nije ništa ovim postupanjem stekao pa da bi u primjeni bio institut stjecanja bez osnove. Ovo je bitno radi prigovora zastare potraživanja istaknutog od strane tuženika, potraživanje s naslova naknade štete zastarijeva u roku od 3 godine, a stečeno bez osnove u roku od 5 godina (opći zastarni rok). Dakle, sud je stava da se u ovom slučaju radi o naknadi štete tužiteljici pa se primjenjuje i trogodišnji zastarni rok. Za navesti je da se u ovom slučaju ne primjenjuje odredba o zastari samog prava, koju propisuje čl. 227. ZOO-a, ovo potraživanje naknade štete nije potraživanje iz ovog članka, jer se ne radi o povremenim tražbinama. Radi se o potraživanju naknade štete koju tužiteljica trpi iskazanoj samo u mjesečnim iznosima, pa se u ovom slučaju primjenjuje trogodišnji zastarni rok, dakle, nije došlo do primjene odredbe čl. 227. ZOO-a, nego treba utvrditi je li došlo do zastare kojeg od mjesečnih iznosa koji tvore glavnicu. Tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenih doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, temeljem odredbe čl. 230. ZOO-a. Zahtjev tužiteljice tuženiku prije podnošenja tužbe zaprimljen je od strane tuženika dana 17. srpnja 2019. godine, upravo je tim podneskom tužiteljica prekinula zastaru određenih mjesečnih iznosa, jer to drži zahtjevom tužiteljici za plaćanje naknade štete. Dakle, tužitelju pripada naknada štete za tri godine prije toga datuma, odnosno od srpnja 2016. godine (dospijeće prvog obroka je 5. kolovoza 2016. godine) pa nadalje (zaključno sa kolovozom 2018. godine. Dakle, zahtjev tužitelja koji se odnosi na period od srpnja 2016. godine zaključno sa kolovozom 2018. godine nije u zastari, prigovor zastare nije osnovan.

Po pitanju visine te štete koju je pretrpio i trpi tužitelj sud je kao jedino mjerodavne koristio podatke PU, I. S. vezano za uporedne

stanove sa predmetnim u pogledu prosječnih najamnina sličnih stanova u istoj stambenoj zoni S. kao predmetni. Stan se nalazi na dobroj lokaciji u S., velike je kvadrature, dakle, radi se o luksuznom stanu koji je svakako može iznajmiti, prema redovnom tijeku stvari, za prilično veliki novčani iznos. Sud je pribavio podatke Ministarstva financija, PU, P. S., I. S. od 16.

prosinca 2019. godine (list 37 spisa), sud prihvaća ove podatke kao vjerodostojne podatke o prijavljenim najamninama stanova na približnoj lokaciji kao i predmetni stan, podaci su iskazani za 6 uporednih stanova. Kada se podijeli najamnina svakog pojedinog od tih stanova sa kvadraturom tog stana, kada se sve te prosječne cijene najma po metru kvadratnom zbroje i podijele sa brojem stanova, dođe se do iznosa od prosječnih 49,70 kn po m2 stana. Kako je predmetni stan površine 119,71 m2, to bi najamnina za ovaj stan pomnožena sa 49,70 kn po m2 iznosila 5.949,59 kn sa čitavi stan, što jest realno po ovim cijenama, to bi očito bila realna tržišna najamnina predmetnog stana, odnosno zasigurno bi se predmetni stan mogao za taj iznos iznajmiti na slobodnom tržištu. Za ½ dijela stana bi tržišna najamnina mjesečno iznosila 2.974,79 kn, u ovom slučaju tužiteljici kao vlasnici stana za ½ dijela bi prema redovnom tijeku stvari, što je tuženik onemogućio, pripadalo bi pravo na 50% od 2.974,79 kn tržišne najamnine za predmetni stan umanjeno za ono što na ime zaštićene najamnine prima od zaštićenog najmoprimca 161,61 kn). Dakle, 50% od polovine slobodno ugovorene tržišne najamnine daje iznos od 2.974,79 kn, daje iznos od 2.044,54 kn, ovaj iznos valja umanjiti za iznos primane zaštićene najamnine (1/2 dijela) u iznosu od 161,61 kn za period od srpnja 2016.godine do rujna 2018.godine (zaključno sa kolovozom 2018.godine), dakle, tužiteljici na ime naknade štete pripada konačno mjesečni iznos od 1.325,79 kn, pomnoženo sa 26 mjeseci daje konačno ukupan iznos od 34.470,54 kn, koliko je tužiteljici valjalo dosuditi na ime naknade imovinske štete, ukupno. Za više zatraženi iznos od dosuđenog sa kamatama, odnosno za iznos od 44.662,28 kn sa kamatama valjalo je zahtjev tužitelja odbiti kao neosnovan, a na dosuđeni iznos tužiteljici pripadaju zakonske zatezne kamate od presuđenja do isplate, te je za više zatražene zakonske zatezne kamate koje teku od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa koje tvore glavnicu do presuđenja zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan.

Za navesti je da sud smatra da tužiteljici ne pripada pravo na razliku između tržišne najamnine i zaštićene najamnine, nego pravo na tzv. pravičnu naknadu koja predstavlja, prema stavu ovog suda, 50% tržišne najamnine za njenu polovicu stana, od čega treba odbiti zaštićenu najamninu. Međutim, na ovaj iznos glavnice tužiteljici kamate ne pripadaju od kada ih je ista tražila na svaki pojedini iznos koji tvori glavnicu, nego od presuđenja jer je visina štete utvrđena po cijenama u vrijeme presuđenja, dakle, na iznos od dosuđenih 34.470,54 kn tužiteljici pripadaju zakonske zatezne kamate od

Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 3. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 25/13 i 70/19, dalje: ZPP), sud je obvezao tuženika da tužiteljici naknadi sav potreban trošak za vođenje parnice, jer, u biti, tužiteljica nije uspjela u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva radi čega nisu nastali posebni troškovi. Obistinjeni trošak tužiteljici odnosi se na sastav tužbe u iznosu od 1.000,00 kn; jedan obrazloženi podnesak u iznosu od 1.000,00 kn; zastupanja na dva ročišta u iznosu od po 1.000,00 kn; 25% PDV-a u iznosu od 1.000,00 kn; sudsku pristojbu tužbe u iznosu od 864,00 kn i sudsku pristojbu presude u iznosu od 1.000,00 kn, što ukupno zbrojeno daje iznos od 6.864,00 kn, koliko je na ime naknade parničnog troška priznato tužiteljici i toliko je tuženiku naloženo da joj plati.

U Splitu, 9. travnja 2021. godine

S U D A C

Julijana Ponoš v.r.

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu u Splitu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana, od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Z. z. tuženika