Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 78 Gž-1017/2021-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugoga stupnja, po sucu toga suda Jadranki Matić, sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice R. D. iz P., …, OIB: …, koju zastupa punomoćnik D. R., odvjetnik u O. društvu Š. & Š. u Z., …, protiv tuženika H., Z., OIB:odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2089/17-34 od 27. siječnja 2021., dana 8. travnja 2021.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice R. D. iz P., o neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2089/17-34 od 27. siječnja 2021. u dijelu pod točkama II. i III. izreke.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice R. D. iz P., naknadu troška žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku platiti tužiteljici 4.889,00 kn (točka I. izreke), odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 47.682,79 kn sa zateznim kamatama tekućim od 18. srpnja 2017. do isplate (točka II. izreke) i odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka kao neosnovan (točka III. izreke).

2. Protiv prvostupanjske presude pod točkama II. i III. izreke žalbu je podnijela tužiteljica pozivom na žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. točke 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13. i 28/13., 89/14., 70/19., dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu i prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti, da shodno tome preinači i odluku o troškovima parničnog postupka i da tužiteljici dosudi i trošak nastao podnošenjem žalbe.

3. Žalba nije osnovana.

4. Sud prvoga stupnja, pozivom na čl. 24. st. 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (Nar. nov. 80/13., 137/13., dalje: ZOZO), odlučio je kao u izreci u bitnome obrazlažući:

(a) da je na temelju pravomoćne presude Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj P-2420/06 od 15. prosinca 2011. tužiteljica svom bivšem radniku bila dužna platiti na ime naknade plaće za vrijeme bolovanja iznos od 23.280,28 kn s pripadajućim kamatama, kao i naknaditi mu troškove postupka u iznosu od 13.512,80 kn, koju obvezu je tužiteljica ispunila, iako je teret obveze isplate plaće bio na tuženiku nakon isteka 42 dana bolovanja u skladu s čl. 24. st. 1. ZOZO, (b) da iz provedenih dokaza proizlazi da je tuženik tužiteljici 18. srpnja 2017. podmirio dužni iznos glavnice od 19.089,57 kn koji je bio dužan platiti u smislu navedene odredbe, a koji je po pravomoćnoj presudi, umjesto njega podmirila tužiteljica,

(c) da tuženik nije bio stranka postupka iz kojeg potječe obveza tužiteljice prema njegovom osiguraniku pa da stoga niti ne postoji obveza tuženika tužiteljici podmiriti troškove postupka i iznos kamate plaćen tužitelju iz tog postupka, (d) ali da postoji obveza tuženika platiti tužiteljici zateznu kamatu na iznos od 19.089,57 kn i to u uglavničenom iznosu od 4.889,00 kn jer da tuženik tu glavnicu nije platio u roku propisanom čl. 41. st. 3. ZOZO-a.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu ocijenjeno je da u postupku pred sudom prvoga stupnja nisu počinjene povrede iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. toga Zakona.

6. Također, navodima žalbe u pitanje nije dovedena niti pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno sud prvoga stupnja nije počinio ni povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a. Ovo jer među strankama odlučne činjenice, zapravo, niti nisu dovedene u sumnju i to: da je na temelju pravomoćne presude Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj P-2420/06 od 15. prosinca 2011. tužiteljica svom bivšem radniku bila dužna platiti na ime naknade plaće za vrijeme bolovanja iznos od 23.280,28 kn s pripadajućim kamatama, kao i naknaditi mu troškove postupka u iznosu od 13.512,80 kn i da je tužiteljica tu obvezu ispunila, da je teret obveze isplate plaće na tuženiku nakon isteka 42 dana bolovanja u skladu s čl. 24. st. 1. ZOZO, kao i da je radnik tužiteljice bio na bolovanju od 12. rujna 2003. do 2. veljače 2005. te da je 42. dan bolovanja istekao 23. listopada 2003.

7. U žalbenoj fazi postupka sporna je, zapravo, primjena prava jer tužiteljica smatra da osim plaćenog iznosa glavnice od 19.089,57 kn postoji obveza tuženika platiti joj i iznos kamate koji je platila svome radniku, kao i troškove postupka koji su nastali vođenjem parničnog postupka s radnikom, u kojem dijelu sud prvoga stupnja njen zahtjev smatra neosnovanim.

8. Sud prvoga stupnja neosnovanim smatra dio tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica od tuženika zahtjeva isplatu u visini troškova postupka plaćenih po pravomoćnoj presudi od 15. prosinca 2011. (13.512,80 kn) donesenoj u postupku poslovni broj P-2420/06 i to jer da tuženik nije bio stranka parničnog postupka koji je vođen između tužiteljice i njezina radnika, a neosnovanim smatra i zahtjev za isplatu zatezne kamate u visini od 32.253,16 kn (računato od dospijeća svakog pojedino iznosa naknade plaće za vrijeme bolovanja) i to jer tuženik nije znao za postojanje te obveze te jer je čl. 41. st. 3. ZOZO-a propisana obveza tuženika da plaćena sredstva vrati u roku od 45 dana od dana kada je primio zahtjev za povrat.

9. Takvo shvaćanje suda prvoga stupnja je pravilno. Ovo jer je pravo poslodavca na vraćanje iznosa naknade plaće plaćenih svome radniku po proteku 42 dana bolovanja regulirano specijalnim zakonom, a to je spomenuti ZOZO, kojim je u čl. 43. st. 3. propisano da naknadu plaće za vrijeme privremene nesposobnosti iz članka 39. točaka 1. i 2. ovoga Zakona od 43. dana, odnosno osam dana privremene nesposobnosti obračunava i isplaćuje pravna, odnosno fizička osoba - poslodavac, s tim da je Zavod obvezan vratiti isplaćenu naknadu plaće u roku od 45 dana od dana primitka zahtjeva za povrat. Stoga, se tužiteljica, kada je pravo na vraćanje plaćenog iznosa naknade plaće regulirano posebnim propisom, ne može s uspjehom pozivati na pravo na isplatu u smislu čl. 91. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov. 35/05., 41/208., 125/11., 78/15. , dalje: ZOO), već svoj zahtjev može ostvariti samo unutar granica određenih spomenutim posebnim propisom, a što isključuje pravo na isplatu utuženog iznosa troškova parničnog postupka, kao i isplatu zakonskih zateznih kamata tekućih na način kako ih je tužiteljica zatražila.

10. Shodno rečenom, bez potrebe odgovaranja na navode žalbe glede glavne stvari izvan rečenog (čl. 375. st. 1. ZPP-a), odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

11. Što se pak tiče troškova postupka valja reći da je u pravu tužiteljica kada navodi da njezin uspjeh ne čini samo suđenih 4.889,00 kn, već i tijekom postupka plaćenih 19.089,57 kn. Time uspjeh tužiteljice u ovom postupku iznosi 46%, a tuženika 54%.

12. Međutim, kako u konkretnom slučaju, s obzirom na vrijeme donošenja prvostupanjske presude, trošak kod djelomičnog uspjeha treba računati kroz odredbu čl. 154. st. 2. ZPP-a, koja je izmijenjena čl. 28. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. 70/19., dalje: ZID ZPP) i koja se u ovom slučaju ima primijeniti u skladu s čl. 177. st. 2. ZID ZPP-a, a u skladu s kojom odredbom bi pravo na trošak imao tuženik, a ne tužiteljica, to je, imajući na umu rečeno i činjenicu da je žalbu podnijela samo tužiteljica (čl. 374. ZPP-a), odluku suda prvoga stupnja sadržanu pod točkom III. valjalo potvrditi zbog iznesenih razloga (380. točka 2. ZPP-a).

13. Tužiteljici trošak žalbe nije priznat jer sa žalbom nije uspjela (čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Zagrebu 8. travnja 2021.

Sudac:

Jadranka Matić