REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 900/2018-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Šarića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N. C. iz Z., OIB:..., koju zastupa punomoćnik T. V., odvjetnik u S., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB:..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi isplate, odlučujući revizijama stranaka protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici broj Gž-889/17-2 od 18. siječnja 2018., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-6062/15-23 od 15. ožujka 2017., u sjednici održanoj 7. travnja 2021.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se kao neosnovana revizija tužiteljice podnesena protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici broj Gž-889/17-2 od 18. siječnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-6062/15-23 od 15. ožujka 2017. u dijelu pod točkom II. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev u iznosu 731.359,24 kune.

r i j e š i o  j e:

I. Odbacuje se revizija tuženice kao nedopuštena.

II. Odbacuje se revizija tužiteljice podnesena protiv drugostupanjske odluke o troškovima postupka kao nedopuštena.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev pa je tuženici naloženo tužiteljici isplatiti iznos 114.000,00 kuna te da joj naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu 11.214,30 kuna, sve sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja (15. ožujka 2017.) do isplate (točka I. izreke). Istom presudom odbijen je tužbeni zahtjev u iznosu 770.359,24 kune te zahtjev tužiteljice za isplatu kamate na dosuđeni iznos glavnice od podnošenja zahtjeva do 14. ožujka 2017. (točka II. izreke), a tuženica je odbijena sa zahtjevom za naknadu parničnog troška (točka III. izreke).

2. Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

"Žalba tužiteljice djelomično se uvažava a djelomično odbija kao neosnovana dok se žalba tužene odbija kao neosnovana te se prvostupanjska presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 15. ožujka 2017. godine broj P-6062/15- 23:

- potvrđuje u dijelu u kojem je tužiteljici dosuđen iznos od 114.000,00 kn (slovima: sto četrnaest tisuća kuna) sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja do isplate (toč. I izreke) te u dijelu u kojem je tužiteljica odbijena s tužbenim zahtjevom u iznosu od 731.359,24 kn (slovima: sedamsto trideset jednu tisuću tristo pedeset devet kuna i dvadeset četiri lipe), (dio toč. II. izreke),

- preinačuje u dijelu u kojem je tužiteljica odbijena s tužbenim zahtjevom za iznos od 39.000,00 kn (slovima: trideset devet tisuća kuna), (dio toč. II izreke) kao i u odluci o parničnom trošku te se u tom dijelu sudi:

Tužena Republika Hrvatska dužna je platiti tužiteljici N. C. daljnji iznos od 39.000,00 kn (slovima: trideset devet tisuća kuna) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 15. ožujka 2017. godine kao dana presuđenja do isplate u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Tužena Republika Hrvatska dužna je platiti tužiteljici N. C. na ime prouzročenog parničnog troška iznos od 14.790,00 kn (slovima: četrnaest tisuća sedamsto devedeset kuna) sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja, tj. 15. ožujka 2017. godine pa do isplate u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Trošak odgovora na žalbu tužiteljici se ne dosuđuje."

3. Protiv dijela drugostupanjske presude kojim je potvrđena prvostupanjska presuda u odbijajućem dijelu kojim je tužiteljica odbijena s tužbenim zahtjevom u iznosu 731.359,24 kuna tužiteljica je podnijela redovnu reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku zbog svih revizijskih razloga, ujedno osporavajući odluku o troškovima postupka. Predložila je reviziju prihvatiti, preinačiti drugostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti ili reviziju prihvatiti, ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Tuženica je protiv dosuđujućeg dijela drugostupanjske presude podnijela izvanrednu reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku zbog materijalnopravnih pitanja koja smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni. Predložila je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske reviziju prihvatiti, preinačiti drugostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i odbiti tužbeni zahtjev, a tuženici naknaditi parnični trošak ili ukinuti nižestupanjske presude u dosuđujućem dijelu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

5. U odgovoru na reviziju tužiteljica je osporila navode tuženice iznesene u reviziji i predložila reviziju odbiti kao neosnovanu, a njoj dosuditi trošak odgovora na reviziju.

6. Revizija tužiteljice je djelomično neosnovana, a djelomično nedopuštena.

7. Revizija tuženice je nedopuštena.

8. Odlučujući o reviziji tužiteljice, podnesenoj protiv dijela drugostupanjske presude kojim je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za iznos 731.359,24 kune, ovaj sud je drugostupanjsku presudu, sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP), ispitao samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

8. Predmet spora u ovom postupku jest zahtjev tužiteljice za isplatu štete koju, kao vlasnica stana, trpi po osnovi razlike između tržišne cijene najamnine i naplaćene zaštićene najamnine za stan u Z., .... površine 132,20m2, koji je u režimu zaštićene najamnine od sklapanja ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom (5. lipnja 1997.).

9. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da je tužiteljica, zajedno sa svojom majkom V. M. do 17. ožujka 2014. bila suvlasnica predmetnog stana, te da je tužiteljica od ožujka 2014. isključiva vlasnica predmetnog stana,

- da u predmetnom stanu živi zaštićeni najmoprimac koji tužiteljici, kao vlasnici stana plaća zaštićenu najamninu pa je tužiteljica u razdoblju od 2002. do 2014. po osnovi zaštićene najamnine od najmoprimca primala 520,62 kune mjesečno, dok od travnja 2014. prima iznos 650,86 kuna mjesečno,

- da se prema podacima Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom, odnosno društva D. n. d.o.o. koje upravlja nekretninama i stanovima koji su u vlasništvu tuženice, za stanove koji se po lokaciji nalaze u centru grada, na katu, gdje je i tužiteljičin stan (prvi kat), mjesečni iznos najamnine kreće između 20,00 kuna do 42,00 kune po m2.

10. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje te da je tuženica Zakonom o najmu stanova ("Narodne novine", broj 91/96, 48/98, 66/98 i 22/06 – dalje: ZNS) propisala niz zaštitnih mjera u korist zaštićenog najmoprimca, uvodeći brojna ograničenja za vlasnike takvih stanova, prvostupanjski sud je zaključio da je tuženica takvim postupanjem vlasnicima stanova koji su u režimu najma ZNS nametnula prekomjeran individualni teret, da tuženica pozitivnim propisima nije ostvarila pravednu raspodjelu socijalnog i financijskog tereta, jer je taj teret prebačen samo na jednu društvenu skupinu, tj. najmodavce stanova sa zaštićenim najmoprimcem te da je time povrijeđeno njihovo pravo na mirno uživanje vlasništva zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, točnije člankom 1. Protokola 1. uz Konvenciju, koja je u odnosu na tuženicu stupila na snagu danom ratifikacije tj. 5. studenog 1997. prvostupanjski sud je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev dosudivši tužiteljici iznos 114.000,00 kuna po osnovi naknade za razdoblje od rujna 2012. do listopada 2015. godine, zaključivši da je tužiteljici opravdano za navedeno razdoblje dosuditi mjesečne iznose od po 3.000,00 kuna. Pritom je prvostupanjski sud ocijenio da je tužiteljica za štetu saznala tek donošenjem odluke Europskog suda za ljudska prava u predmetu Statileo protiv Hrvatske (14. srpnja 2014.), ali je pozivom na odredbu čl. 230. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO) zaključio da je zastara počela teći tri godine prije podnošenja tužbe. Na ukupno dosuđeni iznos glavnice 114.000,00 kuna prvostupanjski sud je tužiteljici dosudio zateznu kamatu tekuću od donošenja prvostupanjske presude do isplate, pozivom na odredbu čl. 1089. st. 2. ZOO s obrazloženjem da je visina štete utvrđena u vrijeme donošenja prvostupanjske presude.

11. Drugostupanjski sud je, odlučujući o žalbama stranaka, potvrdio prvostupanjsku presudu u dosuđujućem dijelu za iznos 114.000,00 kuna sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate, i u dijelu kojim je tužiteljica odbijena sa dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu 731.359,24 kune. Međutim, drugostupanjski sud je djelomično preinačio prvostupanjsku presudu pa je tuženici naložio tužiteljici naknaditi daljnji iznos 39.000,00 kuna sa zateznom kamatom tekućom od donošenja prvostupanjske presude (15. ožujka 2017.) do isplate, prihvativši pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da prije donošenja presude Europskog suda za ljudska prava u predmetu Statileo protiv Hrvatske (10. srpnja 2014.) tužiteljici nije tekao rok za zastaru naknade štete, pa je tužiteljici za razdoblje od 10. srpnja 2011. do 21. rujna 2012. dosudio daljnji iznos od 39.000,00 kuna ocijenivši da je prvostupanjski sud u tom dijelu pogrešno primijenio materijalno pravo.

12. Tužiteljica je podnijela redovnu reviziju protiv dijela drugostupanjske presude kojom je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa 731.359,24 kune i protiv odluke o troškovima postupka. U reviziji opisno navodi da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP jer u obrazloženju nije naveo logične i ustavno pravno prihvatljive razloge za odbijanje dijela žalbe koji se tiče odbijenog segmenta tužbenog traženja. Također je navedeno da se drugostupanjski sud u obrazloženju revizijom pobijane odluke nije osvrnuo na neke žalbene argumente, iako je njegova obveza da temeljem odredbe čl. 8. ZPP i odredbe čl. 365. ZPP po službenoj dužnosti vodi brigu o valjanoj primjeni odredbi materijalnog prava i stečeno uvjerenje opravda uvjerljivim i logičnim razlozima.

12.1. Ispitujući osnovanost tužiteljičinog revizijskog razloga da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP treba reći da su prema ocjeni vijeća u obrazloženju drugostupanjske presude navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju. Budući da u obrazloženju drugostupanjske presude nema proturječnosti zbog kojih se pravilnost i zakonitost te odluke ne bi mogla ispitati to nije osnovan revizijski navod tužiteljice da je u drugostupanjskom postupku počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP.

12.2. Prihvaćenjem ocjene dokaza, koju je izveo prvostupanjski sud, drugostupanjski sud nije počinio relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 8. ZPP, jer se ocjena dokaza temelji na savjesnoj i brižljivoj ocjeni svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

12.3. Osim toga, nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi s čl. 375. st. 1. ZPP jer je drugostupanjski sud ocijenio sve žalbene navode koji su bili odlučni za presuđenje u ovom parničnom postupku. Navodi revizije kojima tužiteljica drukčije ocjenjuje provedene dokaze i iznosi drukčije činjenične zaključke od nižestupanjskih sudova predstavljaju činjenične prigovore koji nisu od značaja s obzirom da se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 385. st. 1. ZPP). Slijedom navedenog proizlazi da nije osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

13. U okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava u ovom stadiju postupka sporno je jesu li sudovi pravilno primijenili materijalno pravo odlučujući o prigovoru zastare sporne tražbine odnosno od kada teče zastara tražbine naknade štete koju vlasnici stanova opterećenih pravima zaštićenih najmoprimaca potražuju od Republike Hrvatske zbog ograničenja prava na mirno uživanje prava vlasništva, koja šteta se sastoji u razlici između tržišne i zaštićene najamnine na temelju odredbi ZNS. Nadalje, sporna je visina štete, kao i visina i početak tijeka zateznih kamata na dosuđene iznose mjesečnih iznosa glavnice.

13.1. U revizijom pobijanoj presudi drugostupanjski sud je zauzeo pravno shvaćanje prema kojem rok za zastaru tražbine s naslova predmetne naknade štete počinje teći od donošenja odluke Europskog suda za ljudska prava u predmetu Statileo protiv Hrvatske, odnosno od 10. srpnja 2014., jer je tek donošenjem te odluke Europski sud za ljudska prava, kao ovlašteno tijelo, utvrdio povredu Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, te čl. 1. Protokola 1. uz tu Konvenciju, na štetu vlasnika stanova u kojima se nalaze zaštićeni najmoprimci.

Revidentica u reviziji navodi da navedeno pravno shvaćanje drugostupanjskog suda nije pravilno jer rok za zastaru tražbine s naslova predmetne naknade štete počinje teći od 6. studenoga 1997., tj. dan nakon stupanja na snagu Konvencije u odnosu na Republike Hrvatsku. Pritom citira odluku Europskog suda za ljudska prava donesenu u predmetu Statileo protiv Republike Hrvatske te odluku Bego i drugi protiv Republike Hrvatske.

Prema odredbi čl. 215. st. 1. ZOO zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom nije propisano što drugo.

Predmetna tražbina tužiteljice odnosi se na naknadu štete odnosno gubitak zarade od najamnine, a ona dospijeva mjesečno pa se prema ocjeni vijeća radi o trogodišnjem zastarnom roku iz čl. 230. st. 1. ZOO.

Zatezna kamata na novčanu obvezu teče od dana kada je dužnik zakasnio s ispunjenjem novčane obveze (čl. 29. st. 1. ZOO), a kako se prema odredbi čl. 1086. ZOO obveza naknade štete smatra se dospjelom u trenutku nastanka štete, pa se u ovoj pravnoj stvari dan početka zastare poklapa s danom dolaska u zakašnjenje.

ZNS je donesen 2006., a Konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na Republiku Hrvatsku stupila je na snagu 5. studenoga 1997. Tuženica se obvezala primjenjivati Konvenciju i postojeće propise uskladiti s preuzetim međunarodnim obvezama. Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju U-I-762/1996 od 31. ožujka 1998. nije našao da bi odredbe članaka 6. – 8. ZNS bile protivne Ustavu Republike Hrvatske, citiranoj Konvenciji i Protokolima 1, 4, 6, 7 i 11 uz Konvenciju. Međutim, to ne znači da vlasnici stanova, nakon što su se mogli pozvati na konvencijsko pravo već 1997., nisu imali pravnu osnovu za utuženje tražbine kao što je predmetna. Zbog navedenog prema pravnom shvaćanju ovoga suda nije odlučno kada je donesena odluka u predmetu Statileo protiv Hrvatske, niti je ta odluka bitna za pitanje početka tijeka zastare tražbine jer su vlasnici i prije donošenja te odluke pozivom na konvencijsko pravo mogli nakon 5. studenoga 1997., u sudskom postupku zahtijevati ostvarenje svoje tražbine, kao što su to učinili tužitelji na temelju čijih tužbi su donesene odluke Europskog suda za ljudska prava na koje se tužiteljica poziva u reviziji. Suprotno revizijskim navodima revidentice, Europski sud za ljudska prava u odukama na koje se ona poziva nije se bavio pitanjem zastare. Osim toga, niti jednim posebnim niti specijalnim propisom za tražbine kao što je predmetna nije propisan izuzetak vezan za početak tijeka zastare niti neki drugi zastarni rok. Zato nema razloga predmetnu štetu drugačije tretirati od bilo koje druge štete i početak zastare vezati za neke druge okolnosti. Tužiteljica, kao i svi ostali vlasnici stanova na kojima koji se nalaze u režimu zaštićene najamnine mogli su i pored iznesenog shvaćanja Ustavnog suda RH o ustavnosti ZNS, nakon stupanja na snagu Konvencije, osnovano, pozivom na konvencijsko pravo podnositi tužbe radi naknade štete.

Slijedom navedenog su sve utužene mjesečne tražbine tužiteljice koje se odnose na naknadu štete po osnovi najma za razdoblje do rujna 2012. zastarjele budući je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena preporučenom pošiljkom predanom pošti 18. rujna 2015., kada je već bio protekao trogodišnji zastarni rok.

13.2. Tužiteljica u reviziji (osnovano) navodi da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo iz odredbe čl. 1089. st. 2. ZOO, kada su tužiteljici na dosuđene mjesečne iznose dosudili zateznu kamatu tekuću od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, a ne od dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa, jer prema odredbi čl. 5. ZNS, čl. 7. ZNS, čl. 29. st. 1. ZOO i čl. 1086. ZOO obveza plaćanja najamnine dospijeva na početku svakog mjeseca za protekli mjesec od kada je tuženik pao u zakašnjenje s isplatom pojedinog iznosa.

Budući da revizijom pobijanom drugostupanjskom presudom sud nije odlučio o dijelu žalbe protiv prvostupanjske presude kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice za dosudu zatezne kamate na pojedine mjesečne iznose tekuće od dospijeća svakog iznosa do presuđenja, a rješenjem broj GŽ-889/17-9 od 15. siječnja 2021. drugostupanjski sud je utvrdio da ne postoje razlozi za donošenje dopunske presude na temelju čl. 377.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) u odnosu taj dio tužbenog zahtjeva, to tužiteljica ne može s uspjehom revizijom pobijati drugostupanjsku presudu u tom dijelu jer se prema odredbi čl. 377.a st. 5. ZPP u vezi s čl. 339. st. 2. ZPP smatra se da je tužba u tom dijelu povučena.

13.3. Nadalje, u odnosu na revizijske navode tužiteljice kojima osporava pravilnost primjene materijalnog prava u odnosu na dosuđenu visinu naknade treba navesti da su sudovi, odlučujući o visini dosuđene novčane naknade pravilno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da je odredbama ZNS tužiteljici povrijeđeno pravo vlasništva, da se tuženica donošenjem ZNS miješala u mirno uživanje tužiteljičina vlasništva, pri čemu nije postignuta ravnoteža između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava vlasnika stanova čime je povrijeđena odredba čl. 1. Protokola 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda pa su tužiteljici, uzimajući u obzir veličinu i položaj predmetnog stana u zgradi i gradu, dostavljene podatke iz oglasnika nekretnina i Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom (DUDI) o mjesečnim iznosima najamnine, kao i mjesečne iznose koji su tužiteljici uplaćeni po osnovi mjesečne zaštićene najamnine u spornom razdoblju za koje je prihvaćen tužbeni zahtjev, tužiteljici dosudili mjesečne iznos od po 3.000,00 kuna.

14. Zbog navedenog je, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, kao neosnovana odbijena revizija tužiteljice podnesena protiv dijela drugostupanjske presude kojom je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice u iznosu 731.359,24 kune.

15. Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima stranke reviziju ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. toga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Odredbom čl. 382. st. 3. ZPP propisano je da u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Pritom navedene pretpostavke iz čl. 382. st. 3. ZPP moraju biti kumulativno ispunjene.

16. Tuženica u izvanrednoj reviziji podnesenoj protiv dosuđujućeg dijela drugostupanjske presude postavlja slijedeća pravna pitanja:

"1. Predstavlja li potraživanje s osnova izmakle koristi tužitelja prema tuženiku u vidu razlike između tržišne vrijednosti najamnine i zaštićene najamnine nastalu zbog pretjeranog ograničenja prava njegova vlasništva na predmetnom stanu, koje mu je ograničenje nametnuto Zakonom o najmu stanova (Narodne novine, 91/1996, 48/1998, 66/1998, 22/2006, dalj u tekstu: ZNS),, budući da istim ne može raspolagati slobodno s obzirom da se u tom stanu nalaze osobe sa statusom zaštićenih najmoprimaca, povremenu tražbinu u smislu čl. 226. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 32/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, dalje u tekstu ZOO)?

2. Zastarijeva li samo pravo iz kojeg proistječu povremene tražbine s obzirom da je dospjela, a nije bila ispunjena tražbina tužitelja prema tuženiku izvan roka od 5 godina, slijedom čega tužitelj gubi pravo ne samo da zahtijeva buduća povremena davanja nego i povremena davanja koja su dospjela prije te zastare, sukladno čl. 227. ZOO-a?

3. Dospijeva li potraživanje tužitelja s osnova izmakle koristi pobliže navedenoj u alineji prvoj (1) prema tuženiku donošenjem odluke Europskog suda za ljudska prava u predmetu Statileo protiv Republike Hrvatske 10. srpnja 2014., u smislu čl. 1086 ZOO-a?

4. Ima li tužitelj u okolnostima pobliže navedenim u alineji prvoj (1) pravo na naknadu s osnova izmakle koristi od tuženika kao zakonodavca koji je donio ZNS kojim se ograničava pravo vlasništva, odnosno predstavlja li donošenje zakona Republike Hrvatska štetnu radnju na osnovu koje tužitelj može tražiti naknadu štete sukladno čl. 1045. ZOO-a?"

17. Obrazlažući razloge važnosti za postavljena pitanja tuženica navodi da se Europski sud za ljudska prava u predmetima Statileo protiv Republike Hrvatske (Zahtjev br. 12027/10) od 10. srpnja 2014., a potom i u predmetima H, Bego i drugi protiv Republike Hrvatske (Zahtjevi br. 35444/12, 355576/12, 41555/12, 41558/12 i 48914/12) od 15. studenoga 2016, Mirošević - Anzulović protiv Republike Hrvatske (Zahtjev br. 25815/14) od 14. listopada 2016. i Gošović protiv Republike Hrvatske (Zahtjev br. 37006/13) od 4. travnja 2017. navedenim pitanjima nije bavio, te se vezano za prva dva postavljena pitanja poziva na presudu ovoga suda broj Rev-x - 1001/2012 od 12. veljače 2013., u kojoj je zauzeto pravno da je potraživanje naknade štete s osnove izgubljene zarade povremeno potraživanje u smislu čl. 372. ZOO/91 (čl. 226. ZOO/05), a prema čl. 373. st. 1. ZOO/91 (čl. 227. ZOO/05), samo pravo iz kojeg proistječu povremena potraživanja zastarijeva za 5 godina računajući od dana dospjelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja poslije kojeg dužnik nije vršio davanje. Tuženica smatra da je tužiteljici zastara počela teći donošenjem ZNS jer su vlasnici stanova u kojima su stanovali zaštićeni najmoprimci donošenjem tog zakona, odnosno njegovog stupanja na snagu znali da im je počinjena šteta.

18. Odlučujući o dopuštenosti izvanredne revizije tuženice podnesene protiv dosuđujućeg dijela drugostupanjske presude vijeće je ocijenilo da revizija nije dopuštena u smislu odredbe čl. 382. st. 2. i 3. ZPP.

18.1. i 18.2. U odnosu na prvo pravno pitanje i drugo pravno pitanje postavljeno u izvanrednoj reviziji treba reći da tuženica u odnosu na ta pravna pitanja u reviziji nije navela odgovarajuće razloge zbog kojih smatra da su ona važna u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP. Naime, pravna shvaćanja zauzeta u odluci ovoga suda broj Rev-x - 1001/2012 od 12. veljače 2013. koja se odnose na naknadu štete izgubljene zarade nastale kao posljedice prometne nezgode, nisu donesena u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kakva je u ovom parničnom postupku. Budući da u navedenoj odluci ne postoji ni činjenična ni pravna podudarnost s predmetnim parničnim postupkom to prvo i drugo pravno pitanje postavljeno u izvanrednoj reviziji prema ocjeni vijeća nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP, niti od odgovora na njih zavisi odluka u ovoj pravnoj stvari.

18.3. Odlučujući o dopuštenosti izvanredne revizije tuženice u odnosu na treće postavljeno pravno pitanje treba navesti da revidentica u odnosu na to pravno pitanje u reviziji nije iznijela nikakve razloge, već samo polemizira sa iznesenim shvaćanjima suda vezanim za vrijeme dospijeća tužiteljičine tražbine.

18.4. Tuženica se u reviziji, obrazlažući razloge važnosti četvrtog postavljenog pravnog pitanja, poziva na odluku Županijskog suda u Splitu broj Gž-1016/2016 od 10. lipnja 2016. i Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-7633/15 od 26. travnja 2016., na odluku ovog suda poslovni broj Rev-1332/01 od 16. srpnja 2003. te na odluku Županijskog suda u Bjelovaru po broj Gž-1826/2015 od 14. prosinca 2016. navodeći da je u njima izneseno shvaćanje prema kojem donošenje zakona ne predstavlja štetnu radnju države. To pitanje tuženice odnosi se na činjenicu predstavlja li donošenje zakona od strane zakonodavca štetnu radnju, te se u odnosu na te revizijske navode ističe da nižestupanjski sudovi svoje pravno shvaćanje o odgovornosti tuženice nisu temeljili na činjenici da se radilo o nezakonitoj radnji tuženice, već na činjenici nametanja vlasnicima stanova prekomjernog tereta, a na tu činjenicu se ne odnosi navedeno pitanje. Stoga četvrto postavljeno pravno pitanje u izvanrednoj reviziji prema ocjeni ovoga vijeća nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, niti od odgovora na to pravno pitanje ne ovisi ishod spora u ovom postupku, odnosno pravilnost primjene materijalnog prava.

18.5. Što se tiče navoda tuženice, iznesenih u izvanrednoj reviziji podnesenoj protiv drugostupanjske presude, da su drugostupanjski i prvostupanjski sud počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP treba navesti da tuženica u reviziji u tom smislu nije postavila pravno pitanje. Osim toga, revizijski sud, sukladno odredbi čl. 392.a. st. 2. ZPP, u povodu revizije iz čl. 328. st. 2. ZPP ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

19. Slijedom navedenog proizlazi da u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene zakonske pretpostavke za dopuštenost izvanredne revizije u smislu odredbe čl. 382. st. 2. i 3. ZPP u odnosu na niti jedno pravno pitanje koje je tuženica postavila u izvanrednoj reviziji, pa je na temelju odredbe čl. 392.b st. 2. i st. 3. ZPP revizija tuženice odbačena kao nedopuštena, kako je to navedeno u točki I. izreke ovog rješenja.

20. Odlučujući o dopuštenosti tužiteljičine revizije podnesene protiv drugostupanjske odluke o troškovima postupka treba istaknuti da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom postupak iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o troškovima parničnog postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP. Isto pravno shvaćanje zauzeto je također u odluci ovoga suda broj Rev-1353/11 od 17. studenoga 2015.

21. Zbog navedenog je tužiteljičina revizija podnesena protiv dijela drugostupanjske odluke kojom je odlučeno o troškovima postupka odbačena kao nedopuštena pa je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP u vezi s čl. 400. st. 1. i st. 3. ZPP odlučeno kao točki II. izreke ovog rješenja.

Zagreb, 7. travnja 2021.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v.r.