Poslovni broj: 11 Pr-117/20

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U DUBROVNIKU

Dr. Ante Starčevića 23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku, sutkinja Marija Bušković, u pravnoj stvari tužiteljice M. S., OIB: ….,

Ž. D., K. S.. L. …, koju zastupa

punomoćnik M. R., odvjetnik u o.d. R. u

D., protiv tuženika P. u stečaju, S., K. Z. …, OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik M. Ć., odvjetnik iz Z., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o neraspoređenom radniku, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 22. ožujka 2021. u prisutnosti tužiteljice i punomoćnika tužiteljice, 7. travnja 2021.

p r e s u d i o  j e

I. Prihvaća se tužbeni zahtjev:

¨Utvrđuje se da nije dopuštena odluka o neraspoređenom radniku od 30. svibnja 2017. tuženika P. u stečaju, S., K. Z. …, OIB: …, na

temelju koje je tužiteljica M. S., iz Ž. D., K. S.. L. …, OIB: …, neraspoređena i nije dužna dolaziti na posao od dana 1. lipnja 2017. pa do opoziva odluke, kao i odluka tuženika od 30. lipnja 2017. kojom odbija zahtjev za zaštitu prva tužiteljice od 12. lipnja 2017. kao neosnovan.¨

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana nadoknaditi tužiteljici trošak postupka u iznosu od 5.000,00 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 8. travnja 2021. do isplate po stopi koja se određuje po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena.

Obrazloženje

Tužiteljica u tužbi podnesenoj 10. srpnja 2017. te tijekom postupka tvrdi da je kod tuženika radila više od 30 godina, s tim da je temeljem ugovora o radu od 28. travnja 2017. zaposlena na radnom mjestu prodavač u prodavaonici u D., U. N. T. …

(R. k. M.), a da joj je tuženik 5. lipnja 2017. uručio Odluku o neraspoređenom radniku od 30. svibnja 2017., kojom odlukom se obavještava da nije dužna dolaziti na posao od 1. lipnja 2017. do opoziva odluke, uz obvezu da se odazove i dođe raditi na poziv poslodavca, te pravo na naknadu plaće u visini plaće, kao da je radila. Smatra da ne postoji pravni temelj za donošenje ove odluke, koja kao takva nije obrazložena te joj je dostavljen naknadno, dapače smatra da je obveza poslodavca da joj da posao te isplati plaću za obavljeni rad. Ističe da ju tuženik diskriminira ovom odlukom i zapošljavanjem novog radnika onemogućuje njen rad, pojašnjavajući da je druga radnica zaposlena tek u travnju 2017. u njenu zamjenu dok je bila na bolovanju, a da ta ista zaposlenica i dalje obavlja njene poslove. Uz navedeno, ističe da je tuženik 1. lipnja 2017. na stranicama zavoda objavio natječaj za radno mjesto prodavača obuće s

mjestom rada u D., pa da je nejasno zašto je donio pobijanu odluku. Tvrdi da je protiv sporne odluke podnijela zahtjev za zaštitu prava, a koji zahtjev je tuženik neosnovano odbio 6. srpnja 2017. uz obrazloženje da radnica nije upoznata s novom organizacijom poslovanja i promjenama koje su nastupile unutar firme. Zahtjeva da se utvrdi nedopuštenost odluke tuženika te odluke tuženika kojom je odbio njen zahtjev za zaštitu prava, te naloži tuženiku da je vrati na radno mjesto prodavača uz obvezu nadoknade troškova ovog postupka sa zakonskim zateznim kamatama.

Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda obzirom je njegovo sjedište u S., dok osporava tvrdnje tužiteljice u odnosu na tužbeni zahtjev. Tvrdi da on kao poslodavac ima pravo na novu reorganizaciju poslovanja i promjena unutar svoje firme, a sve radi postizanja boljeg poslovnog rezultata, pogotovo pored činjenice da je prošao postupak predstečajne nagodbe. Tvrdi da se sporno odlukom nastoji prilagoditi tržišnoj utakmici. Ukazuje da je tužiteljici za razdoblje neraspoređenosti osigurana redovita plaća, doprinosi, sva davanja na plaću, korištenje godišnjeg odmora i plaćanje naknade plaće za vrijeme godišnjeg odmora i bolovanja. Smatra da tužiteljica ovom odlukom nije ni na koji način diskriminirana, a da njegova odluka nije u suprotnosti sa odredbama Zakona o radu. Predlaže odbiti zahtjev tužiteljice i naložiti istoj da mu nadoknadi troškove ovog postupka.

Tužiteljica tijekom postupka ukazuje da je zbog sporne odluke tuženika ostvarivala i manju plaću jer prima naknadu u visini minimalne plaće, a ne plaće koju je ostvarivala radom, a koja kao takva ovisi o prodaji.

Na temelju provedenih dokaza, ovaj sud je presudom od 8. siječnja 2018. prihvatio zahtjeve tužiteljice, no sud, odlučujući o žalbi protiv presude ovog suda,

je rješenjem poslovni broj … od 26. studenog 2020. ukinuo presudu ovog

suda i predmet vratio na ponovno suđenje, a to stoga što je ocijenio da je prvostupanjski sud propustio analizirati sadržaj predmetne odluke o neraspoređenosti radnika sukladno Zakonu o radu, razjasniti postupanje tuženika kao poslodavca prema tužiteljici u konkretnoj situaciji te s tim u vezi razmotriti i dolazi li u obzir povreda dostojanstva u smislu Zakona o suzbijanju diskriminacije u konkretnom slučaju.

U ponovljenom prvostupanjskom postupku, tužiteljica smanjuje tužbeni zahtjev na način da više ne zahtjeva raspoređivanje na rad na ugovoreno radno mjesto i priznanje prava iz radnog odnosa, a to stoga jer je nad tuženikom tijekom postupka otvoren stečaj te isti više niti ne posluje na predmetnom radnom mjestu, dok tuženik, sada zastupan po stečajnom upravitelju, tvrdi da su tužiteljici priznata sva prava iz radnog odnosa te da joj nije nanesena nikakva šteta niti je poslodavac prema njoj postupao diskriminirajuće ili vrijeđajući njeno dostojanstvo.

Tužiteljica ukazuje da se tuženik o predmetnoj odluci nije savjetovao s radničkim vijećem, pa da je odluka nedopuštena i zbog ovog propusta, dok tuženik tvrdi da takva obveza postoji samo prije donošenja odluke važne za položaj radnika, pa kako se položaj tužiteljice ovom odlukom nije bitno promijenio, da nije niti imao obvezu provesti savjetovanje s radničkim vijećem.

Tijekom glavne rasprave pročitani su odluka o neraspoređenom radniku od 30.5.2017., ugovor o radu, potvrdu H. od 6. srpnja 2017., oglas na stranici ¨moj posao¨, oglas za radno mjesto prodavač, zahtjev za zaštitu prava radnika s povratnicom, odgovor na ovaj zahtjev, iskaz tužiteljice te dopis H. od 19. veljače 2021., a saslušana je i tužiteljica osobno.

Daljnji dokazi nisu izvođeni jer je ocijenio da je činjenično stanje temeljem provedenih dokaza dovoljno utvrđeno za odluku o osnovanosti zahtjeva, pa da bi izvođenje daljnjih dokaza bilo protivno načelu ekonomičnosti postupka. Iako bi, po ocjeni ovog suda, saslušanje zakonskog zastupnika bilo svrhovito, tuženik je sam izjavio da neće koristiti ovo pravo, pa je ova činjenica cijenjena sukladno čl. 269. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 57/11 i 25/13, dalje u tekstu: ZPP-a), a uzimajući u obzir da se prema stranci ne mogu primijeniti nikakve prisilne mjere da bi se odazvala pozivu suda radi saslušanja.

Ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. ZPP-a, utvrđeno je da su tužbeni zahtjevi tužiteljice osnovani.

Predmet spora je utvrđenje nedopuštenosti odluke tuženika kao poslodavca a kojom je isti oslobodio tužiteljicu obveze rada na radnom mjestu prodavača, kao i odluke tuženika kojom je odbio zahtjev tužiteljice za zaštitu prava u smislu zahtjeva da je se rasporedi na rad na njenom ugovorenom radnom mjestu.

Među strankama nije sporno:

- da je tužiteljica bila dugogodišnja zaposlenica tuženika na radnom mjestu prodavača,

- da je tuženika 30. svibnja 2017. donio odluku kojom je odredio da tužiteljica nije dužna dolaziti na posao od 1. lipnja 2017., uz pravo na naknadu plaće u visini plaće kao da je radila,

- da je predmetna odluka tuženika uručena tužiteljica 5. lipnja 2017.,

- da se tuženik o ovoj odluci nije savjetovao s radničkim vijećem, a koje je kao takvo formirano kod tuženika,

- da je tužiteljica pravovremeno podnijela zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa,

- da je tuženik odbio zahtjev tužiteljice za zaštitu prava iz radnog odnosa,

- da je tužba podnesena u zakonskom roku.

Sporno je među strankama

- je li odluka tuženika formalno valjana, odnosno je li ista morala biti obrazložena i dostavljena tužiteljice prije nastupanja učinaka iste,

- je li tuženik imao obvezu savjetovati se s radničkim vijećem prije donošenja sporne odluke,

- pravo tuženika da oslobodi tužiteljicu obveze rada,

- je li predmetna odluka utjecala na prava tužiteljice,

- je li tuženik diskriminirao tužiteljicu predmetnom odlukom, te

- je li tuženik ovom odlukom povrijedio dostojanstvo tužiteljice.

Čitanjem odluke o neraspoređenom radniku koju je tuženik donio 30. svibnja 2017., utvrđeno je da je tuženik istom obavijestio tužiteljicu da nije dužna dolaziti na posao od 1. lipnja 2017. pa do opoziva odluke, da je ista dužna odazvati se i doći na posao po pozivu na rad, te da u razdoblju neraspoređenosti ima pravo na naknadu plaće u visini plaće kao da je radila.

Predmetna odluka je sastavljena u pisanom obliku, datirana i potpisana, a u istoj nisu obrazloženi razlozi donošenja odluke.

Zakon o radu (¨Narodne novine¨ broj 93/14, dalje u tekstu ZR) ne poznaje institut neraspoređenog radnika, u smislu jasne i određen odredbe prema kojoj radnike kao zaposlenik ne obavlja poslove svog radnog mjesta, no iz sadržaja odredbi zakona o radu, jasno proizlazi da je u nadležnosti poslodavac organizacija rada, time radnog vremena i poslova koje obavlja radnik s kojim je sklopljen ugovor o radu, pri tome naravno poštujući odredbe ugovora o radu o poslovima na kojima je radnik zaposlen.

Naime, čl. 7. st. 1. ZR-a, a koji kao takav određuje temeljna prava i obveze radnika, propisano je da je poslodavac je obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, a radnik je obvezan prema uputama koje poslodavac daje u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao, no stavkom 2. istog članka je propisano da poslodavac ima pravo pobliže odrediti mjesto i način obavljanja rada, poštujući pri tome prava i dostojanstvo radnika.

Svrha poslovanja poslodavca trgovca, a što je konkretno bio tuženik u vrijeme donošenja odluke, je ostvarivanje dobiti pa je njegovo pravo da poslovanje organizira na način koji je ekonomski i organizacijski usmjeren na ostvarivanje ciljeva poslovanja. Radi se o autonomnom pravu poslodavca koji pri donošenju odluka usmjerenih na ovaj legitimni interes, mora biti objektivno opravdano, a što je ukoliko je usmjereno poboljšanju poslovanja.

Poslodavac zbog navedenog, sukladno ZR-u ima pravo i otkazati ugovor o radu, a pogotovo preraspodijeliti radnika na drugo radno mjesto ili pak radno vrijeme organizirati na drugi način.

Što se tiče samog postupka donošenja odluke kojom poslodavac, radi organizacije poslovanja, utječe na prava radnika, isti jasno proizlazi iz odredbi čl. 60., 66. i 150. Zakona o radu.

Naime, čl. 60. st. 1. ZR-a je propisano da je radno vrijeme, vrijeme u kojem je radnik obvezan obavljati poslove, odnosno u kojem je spreman (raspoloživ) obavljati poslove prema uputama poslodavca, na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju ili drugom mjestu koje odredi poslodavac.

Čl. 66. st. 3. ZR-a propisuje da se raspored radnog vremena utvrđuje se propisom, kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, dok je st. 4. istog članka propisano da ako raspored radnog vremena nije utvrđen na način iz stavka 3. ovoga članka, o rasporedu radnog vremena odlučuje poslodavac pisanom odlukom.

Određivanje radnog vremena radnika je nužno u radnom odnosu jer isto stvara obvezu za radnika da bude na raspolaganju poslodavcu i obavlja poslove po njegovoj uputi. U situaciji kada radno vrijeme tužiteljice nije bilo određeno sukladno čl. 66. st. 3. ZR- a, oluka poslodavca je jedina osnova po kojoj isto može biti određeno. Tuženik je u biti predmetnom odlukom odredio radno vrijeme tužiteljice, i to u pisanom obliku, no isti to nije učinio na način kako je propisano čl. 66. ZR-a, jer osim što nije odredio konkretno razdoblje na koje se odluka donosi, isti nije odluku donio niti sukladno čl. 66. st. 15. ZR-a prema kojem poslodavac mora obavijestiti radnika o njegovu rasporedu ili promjeni njegova rasporeda radnog vremena najmanje tjedan dana unaprijed, osim u slučaju prijeke potrebe za radom radnika.

Naime, svrha ovakvog uređenja obveze poslodavca da odredi radno vrijeme proizlazi iz činjenice da je poslodavac prije organizaciji rada dužan voditi računa o pravima radnika na dnevni, tjedni i godišnji odmora, da je sukladno obvezi poštivanja dostojanstva radnika, objektivno nužno istog pravovremeno upoznati s obvezom da isti bude prisutan u mjestu rada, a što podrazumijeva obvezu i pravo radnika da privatni život uskladi sukladno obvezama iz radnog odnosa. Radnik nije rob, pa da je dužan u bilo kojem, neodređenom i neodredivom trenutku, odmah biti na raspolaganju poslodavcu, jer bi isto značilo da radnik ne može u slobodno vrijeme činiti što želi u smislu ugovaranja drugih životnih obveza ili pak primjerice putovanja.

Ovdje spornom odlukom, tuženik je u biti obavijestio tužiteljicu da ne dolazi na posao od datuma koji je nastupio prije nego što ju je uopće obavijestio o tome, a pri tome uopće nije odredio u kojem to razdoblju tužiteljica nema obvezu biti na radnom mjestu, dapače iz sadržaja predmetne odluke proizlazi da bi poslodavac, na isti način, mogao donijeti odluku da je tužiteljica od dana koji nastupi prije nove odluke, dužna doći na posao, ili pak odazvati se njegovom pozivu odmah po pozivu, a što opet podrazumijeva da ne smije napuštati mjesto rada niti iz privatnih razloga.

Logično je i jasno da ovakva odluka i postupanje poslodavca utječe na prava i obveze radnika, dapače isto radnika dovodi u neizvjestan položaj u kojem bi isti bio izložen kršenju obveze iz radnog odnosa, ukoliko se ne bi odazvao na poziv poslodavca koji, prema spornoj odluci, može nastupiti u bilo kojem trenutku, pa bilo dan nakon odluke, ili mjesecima nakon.

Pogrešno tuženik smatra da nije imao obvezu savjetovati se s radničkim vijećem prije donošenja sporne odluke, to stoga što je čl. 150. st. 3. toč. 7. ZR-a izričito propisana obveza takvog savjetovanja pri donošenju odluke o rasporedu radnog vremena, a što je sadržajno upravo ovdje sporna odluka.

Da je tuženik postupio na navedeni način, isti bi, sukladno čl. 150. st. 1.ZR-a, imao obvezu radničkom vijeću dostaviti podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezina utjecaja na položaj radnika.

Odluka kojom se radnik obavještava da do daljnjeg, neodređeno trenutka, nema radno vrijeme, po ocjeni ovog suda je odluka kojom se bitno utječe na prava i obveze radnika, jer radnik ima obvezu raditi po uputi poslodavca, pa kada isti niti ne zna kada će imati tu obvezu, dolazi do promjene koja utječe na njegov cjelokupni život, kako poslovni, tako i privatni.

Slijedom navedenog, a kako je tuženik spornu odluku donio protivno roku određenom čl. 66. st. 15. ZR-a, bez savjetovanja s radničkim vijećem, utvrđeno je da je ista odluka, sukladno čl. 150. st. 12. ZR-a ništetna. Obzirom je tuženik odlukom o zahtjevu za zaštitu prava ocijenio neutemeljenim zahtjev tužiteljice, a koji je iz prethodnih razloga bio osnovan, odlučeno je kao u točki I. izreke presude.

Radi razjašnjenja svih tvrdnji stranaka, ukazuje se da tužiteljica u ovom postupku ne dokazuje da bi postupanje tuženika predstavljalo diskriminaciju iste, no isto predstavlja, po ocjeni ovog suda, povredu dostojanstva radnika.

Naime, da bi određeno postupanje predstavljalo diskriminaciju, osoba koja tvrdi da je diskriminirana mora navesti osnovu/temelj diskriminacije.

Čl. 1. st. 1. i 2. Zakona o suzbijanju diskriminacije (¨Narodne novine¨ broj 85/08 i 112/12) je propisano da se diskriminacijom smatra stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe po osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije, kao i osobe povezane s njom rodbinskim ili drugim vezama.

Tužiteljica ne navodi konkretnu osnovu niti dokazuje da bi tuženik spornu odluku temelji na prethodno navedenim osnovama, pa se stoga zaključuje da predmetne odluke ne predstavljaju diskriminaciju iste.

No, iako postupanje tuženika nije diskriminatorno u smislu Zakona o suzbijanju diskriminacije, isto po ocjeni ovog suda predstavlja postupanje kojim se vrijeđa dostojanstvo radnika, time temeljno ljudsko pravo, a koje je dužan štiti sukladno čl. 7. st. 5. ZR-a.

Dostojanstvo radnika, pretpostavlja poštivanje istog kao radnika i kao čovjeka sa skupom moralnih i etičkih standarda, pa u situaciji kada je tuženik tužiteljici kao dugodogodišnjoj radnici uskratio pravo da obavlja poslove svog radnog mjesta, a istovremeno oglašavao slobodnim to isto radno mjesto, isti je zasigurno povrijedio njeno dostojanstvo jer je time tužiteljicu neposredno označio kao nesposobnu i nepoželjnu osobu za obavljanje predmetnih poslova, kao višak kolektiva kojem pripada, a da za isto nije naveo nikakve osnove i razloge, čime je kod tužiteljice izazvao osjećaj manje vrijednosti i nemoći, pri tome koristeći svoj nadređeni položaj u njihovom odnosu.

Tužiteljica je u cijelosti uspjela u postupka, pa sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a, u vezi s čl. 155. ZPP-a, ima pravo na nadoknadu troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku, time troška dvije jednokratne nagrade za zastupanje po punomoćniku odvjetniku, u svakom prvostupanjskom postupku po 2.500,00 kuna, time u ukupnom iznosu od 5.000,00 kuna ( tbr. 7. t. 2. u vezi s tbr. 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, "Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15).

Kamata koja teče na dosuđeni trošak određena je su sukladno čl. 27. st. 3. Ovršnog zakona (¨Narodne novine¨ br. 112/12, 25/13 i 93/14), u vezi s čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (¨Narodne novine¨ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15).

Dubrovnik,7. travnja 2021.

Sutkinja

Marija Bušković, v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja je dopuštena žalba u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi Županijskom sudu u S., putem ovog suda, pisano u tri istovjetna primjerka.

Dostaviti:

1. Pun. tužitelja,

2. Pun. tuženika