REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd 3993/2020-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Goranke Barać - Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. B. iz Ž., zastupanoga po punomoćniku A. K., odvjetniku u Odvjetničkom društvu H., K., Š., B. i partneri j.t.d. Z., protiv 1.tuženice Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Samoboru, Građansko - upravnom odjelu i 2. tuženika H. d.o.o. Z., radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude i rješenja Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž- 597/20-2 od 2. srpnja 2020., kojima su potvrđeni presuda i rješenje Općinskog suda u Novom Zagrebu Stalna služba u Samoboru poslovni broj P-499/2019-118 od 26. veljače 2020., na sjednici održanoj 7. travnja 2021.,
r i j e š i o j e:
Prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje se.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude i rješenja Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-597/20-2 od 2. srpnja 2020., kojima su potvrđeni presuda i rješenje Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru poslovni broj P-499/2019-118 od 26. veljače 2020., radi slijedećih pitanja:
- U situaciji kada tužitelj podnese tužbu županijskom sudu (u konkretnom slučaju Županijskom sudu u Velikoj Gorici), a županijski se sud proglasi stvarno nenadležnim za suđenje u toj pravnoj stvari i predmet, rješenjem protiv kojeg se ne može izjaviti žalba, ustupi stvarno i mjesno nadležnom općinskom sudu (u konkretnom slučaju Općinskom sudu u Samoboru), da li je općinski sud ovlašten proglasiti se nenadležnim i odbaciti tužbu ili je dužan dostaviti predmet sudu koji treba riješiti sukob nadležnosti?
- Da li se u parničnom predmetu treba izuzeti sudac koji je kao sudac pojedinac u zemljišnoknjižnom predmetu izvršio uknjižbu prava vlasništva na temelju rješenja o izvlaštenju, a parnični je postupak između ostalog vezan uz isplatu naknade za oduzetu nekretninu temeljem istog rješenja?
- Da li je prvostupanjski sud ovlašten utvrđivati kada su kod tužitelja nastupile zdravstvene tegobe na način da sam, bez izvođenja dokaza medicinskim vještačenjem, tumači sadržaj medicinske dokumentacije te utvrđuje kada su kod tužitelja nastale prve zdravstvene smetnje, odnosno kada je kod tužitelja došlo do završetka liječenja i stabilizacije zdravstvenog stanja, odnosno nastupanje sigurnosti da se daljnje posljedice više ne mogu ukloniti niti bitno smanjiti?
- Da li se radi o nezakonitom radu tijela državne uprave, ako se rješenjem o izvlaštenju naloži predaja u posjed izvlaštene nekretnine protekom roka od 15 dana od dana pravomoćnosti rješenja, neovisno od činjenice da korisnik izvlaštenja nije isplatio naknadu te da li takvo postupanje predstavlja štetnu radnju?“
2. U odnosu na postavljena pitanja tužitelj, kao razloge zbog kojih pitanja smatra važnima za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, navodi da je shvaćanje drugostupanjskog suda u pobijanoj odluci o navedenim pitanjima različito od shvaćanja zauzetog u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Grl-237/14-2 od 30. prosinca 2014. (prvo pitanje) i Revx- 346/16-2 od 9. travnja 2019.(drugo pitanje) te u odlukama Europskog suda za ljudska prava De Cubber protiv Belgije i Hauschildt protiv Danske (drugo pitanje).
3. Na prijedlog za dopuštenje nije odgovoreno.
4. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije nije dopušten.
5. Postupajući u skladu s odredbama čl. 385., čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč.tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske je ocijenilo da postavljena pitanja u prijedlogu nisu važna u smislu odredbe čl. 385.a. st. 1. ZPP za odluku o sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.
6.1. Naime, prvim pitanjem preispituju se zakonske pretpostavke za odlučivanje o sukobu nadležnosti (čl. 23. ZPP), dok je u ovom predmetu pobijanom odlukom potvrđena odluka prvostupanjskog suda koji je svoju odluku donio na temelju čl. 16. st. 1. i. 2. ZPP, oglasivši se apsolutno nenadležnim, ukinuvši sve provedene radnje i odbacivši tužbu u dijelu toč. I. tužbenog zahtjeva (u pogledu razlike naknade za izvlaštenu nekretninu). Stoga od odgovora na tako postavljeno pitanje, kojim se ne preispituje pobijana odluka kroz odredbe čl. 16. st. 1. i 2. ZPP, već kroz odredbe čl. 23. ZPP, ne ovisi ishod spora pa u tom smislu to pitanje nije važno za odluku o sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.
6.2. U odnosu na drugo postavljeno pitanje valja reći da po ocjeni ovoga suda nije riječ o pitanju u pogledu kojega bi praksa sudova bila neusklađena s praksom Europskog suda za ljudska prava, s obzirom na to da su odluke, na koje se predlagatelj poziva u opravdanju postavljenog pitanja, donesene u različitoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Naime, za razliku od situacije u ovom konkretnom slučaju, gdje se radi o sudjelovanju suca u nespornom, izvanparničnom postupku upisa u zemljišne knjige koji nije blisko povezan s predmetom odlučivanja o glavnoj stvari u ovom predmetu, a u odlukama Europskog suda za ljudska prava na koje se revident poziva radilo se o odlučivanju u kaznenim predmetima, pri čemu je sporno bilo je li sudac raspravnog vijeća, koji je u prethodnom postupku odlučivao o produženju pritvora, kasnije odlučivao o pitanjima koja su „blisko povezana s pitanjima odlučivanja o glavnoj stvari“ (presuda u predmetu Hauschildt protiv Danske), odnosno, je li nepristran sudac raspravnog vijeća u situaciji kada je isti sudac u prethodnoj fazi postupka provodio istražne radnje (presuda De Cubber protiv Belgije). Stoga se ne radi se o usporedivoj činjeničnoj i pravnoj situaciji pa se ne može uzeti da je u navedenim predmetima Europskog suda za ljudska prava zauzeto shvaćanje koje bi bilo različito od shvaćanja drugostupanjskog suda u pobijanoj odluci, pa nije riječ o pitanju koje bi, u smislu odredbe čl. 385.a. st. 1. ZPP, bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.
6.3. U odnosu na treće postavljeno pitanje valja reći da isto pitanje također nije važno u smislu odredbe čl. 385.a. st. 1. ZPP za odluku o sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, jer, u situaciji kada je dio tužbenog zahtjeva, koji se odnosi na naknadu štete, odbijen zbog utvrđenja nepostojanja općih zakonskih pretpostavki za traženu naknadu štete (štetne radnje i protupravnosti), od odgovora na pitanje koje se odnosi na trenutak nastanka štete tužitelju, ne ovisi ishod spora.
6.4. U odnosu na zadnje postavljeno pitanje, ističe se da u prijedlogu nisu određeno izloženi razlozi zbog kojih je postavljeno pitanje važno u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP pa stoga nisu kumulativno ispunjene sve pretpostavke iz čl. 387. st. 3. ZPP.
7. Slijedom navedenog je, na temelju odredbe čl. 392. st. 1. i 6. ZPP, riješeno kao u izreci.
Zagreb, 7. travnja 2021.
Predsjednica vijeća:
Mirjana Magud, v.r.
