P-2969/2020

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sudcu ovog suda Branku Malenici, u pravnoj stvari tužiteljica pod 1 M. G., O. …, iz P., pod 2

K. B., O. …, iz V., koje zastupa

punomoćnik T. T., odvjetnik u S., ujedno i kao punomoćnik tužene pod 3

M. D. R., O. …, iz S., koju

zastupa i punomoćnik B. R., O. …, iz A., S., protiv

tužene R. H., koju zastupa zakonski zastupnik O. državno

odvjetništvo u S., radi utvrđenja i uknjižbe prava vlasništva, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 23. veljače 2021. u nazočnosti punomoćnika tužiteljica i zakonske zastupnice tužene L. M., na ročištu radi objave 6. travnja 2021.

p r e s u d i o  j e

I Prihvaća se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

"Utvrđuje se da su tužiteljice pod 1 M. G., O. …, iz N.

V., pod 2 K. B., O. …, iz V., i pod 3 M. D. R., O. …, iz S., , vlasnice, svaka za 1/3 dijela, onih dijelova čest. zem. 5318/4 i 5318/13 sve K.O.

V., koje su upisane kao općenarodna imovina, te se ovlašćuju temeljem ove presude zatražiti i postići uknjižbu prava vlasništva označenih nekretnina u navedenim omjerima na svoje ime, uz istodobno brisanje imena tuženika, odnosno brisanje upisane općenarodne imovine",

dok se u odnosu na nekretninu oznake čest. zem. 5318/14 K.O. V., tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II Nalaže se tuženoj u roku od 15 dana naknaditi tužiteljicama parnični trošak u iznosu od 5.812,50 kn sa zateznom kamatom koja teče od donošenja presude do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena.

Obrazloženje

Dana 28. siječnja 2002. zaprimljena je pod poslovnim brojem I.P-148/02 tužba kojom su tužiteljice pod 1 i 2 te ranije označena tužiteljica pod 3 A. D., ustale protiv ranije označenog tuženika G. V., radi utvrđenja i uknjižbe njihovog prava vlasništva u odnosu na nekretnine oznake čest. zem. 5318/4, 5318/13 i 5318/14 sve

K.O. V.. Navode kako su u samostalnom i zakonom propisanom posjedu ovih nekretnina preko 80 godina, računajući i njihove pravne prednike koji su ih obrađivali i koristili kao pašnjak za stoku, stoga su radi usklađenja stvarnog stanja na terenu i stanja u zemljišno knjižnim i katastarskim evidencijama, po ovlaštenom geodetskom uredu proveli parcelaciju nekoć jedinstvene čest. zem. 5318/1 i formiranje gore označenih predmetnih nekretnina.

U svom odgovoru od 18. rujna 2002. ranije označeni tuženik G. V. usprotivio se tužbi ističući kako tužiteljice nisu priložile dokaze iz kojih bi proizlazila osnovanost njihovih navoda i postavljenog tužbenog zahtjeva.

Dana 16. srpnja 2003. zaprimljena je pod poslovnim brojem IIP-1523/03 tužba gore označenih tužiteljica protiv tužene R. H. radi utvrđenja i uknjižbe prava vlasništva na istim nekretninama, a tužena se na ročištu održanom 03. travnja 2009. usprotivila tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti.

Na ročištu održanom 3. rujna 2009. spis IIP-1523/03 pripojen je predmetnom spisu ranije oznake IP-148/02 radi zajedničkog raspravljanja i odlučivanja.

Rješenjem broj IP-148/02 od 20. prosinca 2011. određen je prekid parnice do okončanja upravnog postupka radi utvrđenja pomorskog dobra na ovdje spornim nekretninama, a nastavljen je rješenjem broj IP-148/02 od 12. lipnja 2018. nakon čega je spis zaveden pod novim poslovnim brojem P-2969/2020.

Podneskom od 18. siječnja 2021. tužiteljice su, umjesto ranije označene pod 3 A. D., kao tužiteljicu označili M. D. R., a podneskom od

18. siječnja 2021. povukli tužbu u odnosu na ranije označenog tuženika pod 1 G.

V., što je sud utvrdio rješenjem broj P-2969/2020 od 27. siječnja 2021.

U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom vlasničkih listova od 25. rujna 1992., 23. siječnja 2003., 17. kolovoza 2015. i 8. siječnja 2021., prijavnog lista od 2. veljače 1999., obavijesti U. za katastar S., I. V. od 20. studenog 2002.

s prilogom, njegovog rješenja od 7. veljače 2001. i uvjerenja o povijesnim promjenama na katastarskim česticama zemlje od 27. ožujka 2009. s prilozima, povijesnih vlasničkih listova od 24. siječnja 2003. i 8. siječnja 2021., obavijesti S. za gospodarstvo U. državne uprave u SD županiji od 10. ožujka i 8. travnja 2003.,

obavijesti S. za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, graditeljstvo i imovinsko-

pravne poslove, I. V. od 2. i 23. srpnja 2003., kao i potvrde od 5. studenog 2019., uknjižbenih očitovanja od 4. svibnja 2003. , rješenja o nasljeđivanju br. O- 283/74 od 18. ožujka 1975., katastarskog izvatka od 21. svibnja 2002., očevidom održanim na licu mjesta 19. svibnja 2009. uz sudjelovanje sudskog vještaka za geodeziju R. R. i pregledom njegovog nalaza od 5. veljače 2010. s prilozima,

zamolbe za utvrđivanje granice pomorskog dobra od 18. kolovoza 2015., obavijesti U. odjela za turizam i pomorstvo SD županije od 10. srpnja 2017. i 12. studenog 2020., O. K. komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju od 20. prosinca 1947., saslušanjem svjedoka M. L., I. I. i J. P. te ranije

označene tužiteljice A. D..

Stranke su zatražile naknadu parničnog troška.

Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

Među strankama je kao sporno valjalo utvrditi imaju li tužiteljice valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva na nekretninama koje su predmet spora.

Odredbom iz članka 388. stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („NN“ br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09 dalje ZV) propisano je kako se stjecanje, promjene, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu toga Zakona prosuđuju prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka. Kako se u tužbi i u tijeku postupka navodi posjed predmetnih nekretnina koji, računajući i pravne prednike tužiteljica, traje preko 80 godina, u konkretnom slučaju valjalo je utvrditi jesu li se ostvarile pretpostavke za stjecanje tog prava u skladu s pravnim pravilima iz paragrafa 1452.-1477. Općeg građanskog zakonika (dalje OGZ), koji je bio na snazi u vrijeme početka dosjedanja, jer je ono u svakom slučaju započelo početkom pedesetih godina prošlog stoljeća, odnosno prije 1980. kada je na snagu stupio Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (NN 53/91, 9/92 i 77/92, ZOVO).

Paragraf 1472. OGZ propisivao je 40 godina kao rok za dosjelost uz barem pošten posjed, međutim sudska praksa zauzela je stav kako je za dosjedanje dovoljan protek 20 godina takvog posjedovanja. Ovome valja dodati kako učinci dosjelosti nastupaju po samom zakonu, u trenutku kad se ispune za to zakonom određene pretpostavke, bez upisa u zemljišne knjige, ali je stjecatelj ovlašten ishoditi upis stečenog prava vlasništva. Dosjelošću se činjenično stanje pretvara u pravno, a posjednik stječe ono što je do tada posjedovao kroz zakonom određeno vrijeme, dok na drugoj strani nastaje gubitak prava vlasništva osobe koja je do tada bila vlasnik. Za redovitu dosjelost traži se kvalificirani posjed, što znači zakonit, istinit i pošten, a za izvanrednu dosjelost dovoljno je da je posjed barem pošten i to poštenje se zakonski presumira.

Stjecanje prava vlasništva dosjelošću na praktički istovjetan način reguliraju i odredbe iz čl. 159. ZV, koje propisuju kako zakoniti, istiniti i pošteni posjednik pravo vlasništva na nekretnini u vlasništvu R. H. stječe protekom 20 godina neprekidnog samostalnog i kvalificiranog posjedovanja, odnosno protekom 40 godina ukoliko je posjed barem pošten.

Odredbama iz čl. 3. Zakona o pomorskom dobru (NN br. 158/03, 100/04, 141/06, 38/09, 123/11, 56/16 i 98/19) propisano je kako je pomorsko dobro opće dobro od interesa za R. H., ima njezinu osobitu zaštitu, a upotrebljava se ili

koristi pod uvjetima i na način propisan ovim zakonom. Pomorsko dobro čine unutarnje morske vode i teritorijalno more, njihovo dno i podzemlje te dio kopna koji je po svojoj prirodi namijenjen općoj upotrebi ili je proglašen takvim, kao i sve što je s tim dijelom kopna trajno spojeno na površini ili ispod nje. Odredbom iz čl. 4. st.1. propisano je kako se morska obala proteže od crte srednjih viših visokih voda mora i obuhvaća pojas kopna koji je ograničen crtom do koje dopiru najveći valovi za vrijeme nevremena, kao i onaj dio kopna koji po svojoj prirodi ili namijeni služi korištenju mora za morski promet i morski ribolov te za druge svrhe koje su u vezi s korištenjem mora, a koji je širok najmanje šest metara od crte koja je vodoravno udaljena od crte srednjih viših visokih voda. Odredbama iz čl. 5 propisano je kako se građevine i drugi objekti na pomorskom dobru koji su trajno povezani s pomorskim dobrom, smatraju pripadnošću pomorskog dobra, a na njemu se ne može stjecati pravo vlasništva ni druga stvarna prava po bilo kojoj osnovi.

Pregledom vlasničkih listova od 8. siječnja 2021. razvidno je kako su predmetne nekretnine oznake čest. zem. 5318/4, 5318/13 i 5318/14, pašnjak, ruševina, dvor, put i šuma ZU 7032 i 7031 KO V., upisane kao suvlasništvo ovdje tužiteljica M.

G. i K. B. te ranije označene tužiteljice A. D. i općenarodne

imovine s N. O. V., kao organom upravljanja, dok iz obavijesti S. za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, graditeljstvo i imovinsko- pravne poslove,

I. V. od 23. srpnja 2003., odnosno potvrde U. odjela za graditeljstvo i prostorno uređenje, I. V. od 5. studenog 2019., proizlazi kako su nekretnine položene u zoni označenoj kao "vrijedne šume", odnosno kako su izvan granica građevinskog područja, iz čega je razvidna pasivna legitimacija tužene u ovoj pravnoj stvari, što između stranaka i nije bilo sporno.

Pregledom rješenja o nasljeđivanju ovog suda br. O-283/74 od 18. ožujka 1975. razvidno je kako je P. L. pok. A., zemljoradnik u V., rođen 1912., a umro 1974. N. su ga supruga M. L. za ¾ dijela i kćerka, ovdje tužiteljica pod 2 K. B. za ¼ dijela, a iz ove odluke proizlazi kako je ostavitelj otac još dviju kćerki i to ovdje tužiteljice M. G. te ranije označene tužiteljice A.

D., koja je ugovorom o darovanju (danom na uvid prilikom ročišta održanog 4. studenog 2020.) prenijela svoja vlasnička ovlaštenja u odnosu na predmetne nekretnine na svoju kćerku, tužiteljicu pod 3 M. D. R..

Pregledom uvjerenja o povijesnim promjenama na katastarskim česticama U. za katastar S., I. V. od 27. ožujka 2009. s prilozima, razvidno je kako su predmetne nekretnine nastale cijepanjem čest. zem. 5318 K.O. V., a od 1953. upisane su u posjedovnom listu 395 naslovnika P. L. pok. A., potom

M. L. ud. P. i A. D. rođ. L., a danas su upisane u

posjedovnom listu 2533 kao suposjed ovdje tužiteljica pod 1 i 2 te ranije označene tužiteljice pod 3 A. D. i to čest. zem. 5318/4 površine 2835 m2, čest. zem. 5318/13 površine 16950 m2 te čest. zem. 5318/14 površine 215 m2 (put 68 m2, ruševine 21 m2 i ostalo neplodno 126 m2).

Prilikom očevida održanog na licu mjesta 19. svibnja 2009. tužiteljice su kao predmet spora pokazale zemljište koje se nalazi u uvali S. na otoku V., koje

se sastoji od dvije cjeline, međusobno odvojene zemljanim putem, koji vodi od te uvale do svjetionika S.. Prva, manja cjelina položena je ispod zemljanog puta, a nalazi se par metara od mora i na njoj su ruševni ostatci nekadašnje poljske kamene kučice ("mirina") s pripadajućim zemljištem. Druga, veća cjelina položena je iznad zemljanog puta, odnosno istočnog od njega i radi se o neobrađenom i zapuštenom zemljištu obraslom makijom i niskim raslinjem te s nešto stabala bora. Zapadna granica ove cjeline u potpunosti je materijalizirana starim kamenim suhozidom, njezina površina terasaste je konfiguracije i ispresijecana nizom pregradnih kamenih suhozida s brojnim gomilama kamenja koje su nastale krčenjem zemljišta u poljoprivredne svrhe.

Sudski vještak za geodeziju R. R. u svom je nalazu od 5. veljače 2010.

identificirao pokazane nekretnine utvrdivši kako je manja cjelina položena na čest. zem. 5318/14, kako preko ove parcele prelazi put površine 68 m2, kako je površina "mirine" 21 m2, a površina okolnog zemljišta 126 m2. Veću cjelinu identificirao je kao prostor položen na nekretninama čest. zem. 5318/4 površine 2835 m2 i čest. zem. 5318/13 površine 16950 m2. Na njegov nalaz stranke nisu iskazale primjedbe, a sud ga prihvaća u cijelosti kao stručnog i objektivnog.

Na okolnost kakvoće posjeda predmetnih nekretnina, njegovog kontinuiteta i dugotrajnosti te posjednika tih nekretnina, govorili su na licu mjesta saslušani svjedoci M. L., I. I. i J. P., koji potvrđuju navode tužiteljica. Naime,

poznato im je kako je ove nekretnine samostalno koristio otac tužiteljica P. (M.)

L., koji je kao težak na dijelu prijepora obrađivao vinograd, a predmetni ruševni objekt, nekoć poljoprivrednu kučicu, koristio za držanje poljoprivrednog i drugog alata. Svjedok L. sjeća se i djeda tužiteljica A. L., za kojeg je također čuo kako je na istovjetan način koristio sporne površine. Nemaju saznanja da su pravni prednici tužiteljica smetani ili osporavani u ovom posjedovanju, kako od fizičkih osoba, tako i kakve lokalne ili državne vlasti, a uzimajući u obzir vrijeme kada su otac i djed živjeli i radili, smatraju kako se radi o posjedu koji datira još od 19. stoljeća i suglasni su kako su L. bili uvažavani kao isključivi vlasnici. Iskaze ovih svjedoka valjalo je cijeniti iz razloga što se radi o domaćim ljudima, vlasnicima susjednih, odnosno okolnih nekretnina te osobama u dobi od 66 do 73 godine, stoga je logično i očekivano da su prethodnih 60-65 godina imali neposredna i objektivna saznanja o nekretninama o kojima su govorili, kao i o osobama koje su ih koristile, radi čega se njihovim iskazima poklanja vjera u cijelosti. Osim toga, iskazi svjedoka imaju uporište i u službenoj katastarskoj evidenciji koja se na otoku V. vodi od 1953., a u kojoj je od prvog dana kao posjednik predmetnih čestica bio upisan otac tužiteljica P. (M.) L. pok. A..

Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka nedvojbeno je utvrđeno kako su tužiteljice nasljednice posjednika predmetnih nekretnina P. L. pok. A.,

a radi se o posjedu koji je u službenoj katastarskoj evidenciji upisan 1953., međutim iz ostale dokazne građe za zaključiti je kako se radi o posjedu koji traje znatno ranije, odnosno od vremena početka 20. stoljeća. Naime, prije svega valja istaknuti kako je sud prilikom očevida pregledao pokazane nekretnine i na njima pronašao tragove rada koji datira znatno prije 1953., a prije svega dugogodišnje ruševne ostatke kamenog objekta, ogradne kamene suhozide, pregradne kamene suhozide ("pristave") te gomile kamenja koje su svugdje po D. pa tako i na licu mjesta, nastajale radom obrađivača, odnosno krčenjem zemljišta radi stvaranja poljoprivrednih površina. Kada se uzmu u obzir ove činjenice, a svakako i iskazi svjedoka koji se sjećaju djeda tužiteljica, bez sumnje se radi o posjedu koji traje preko stotinu godina, pri čemu je valjalo cijeniti da je otac tužiteljica rođen 1912., što znači da je njegov otac, odnosno djed tužiteljica A. L., rođen u 19. stoljeću te da je u to vrijeme mogao raditi na predmetnim nekretninama. Slijedom iznijetog, radi se o posjedu koji ima sva zakonom propisana obilježja, odnosno samostalnost, zakonitost, istinitost i poštenje, budući se ta faktička vlast na nekretninama prenosila u obitelji L. nasljeđivanjem, a iz stanja u spisu proizlazi kako je posjed bio kontinuiran i dugotrajan. U svakom slučaju, radi se o barem poštenom posjedu, jer do zaključenja raspravljanja nije priložen niti jedan dokaz koji bi iznesena utvrđenja osporio ili kako doveo u sumnju, a kada se uzme u obzir posjed pravnih prednika tužiteljica, jasno je kako su L. bili u posjedu predmetnih nekretnina barem 40 godina prije početka D. svjetskog rata. U prilog iznesenom idu i uknjižbena očitovanja V. H., I. I. i M. P. od 4.

svibnja 2003., iz kojih je razvidno kako ovi ranije upisani suvlasnici čest. zem. 5318/4, 5318/13 i 5318/14 K.O. V., priznaju tužiteljicama i njihovom ocu P. (M.)

L. posjed i vlasništvo označenih nekretnina za cijelo te ih ovlašćuju na upis tog prava u zemljišnoj knjizi, što su tužiteljice i uradile u tijeku postupka, kako proizlazi iz priloženih vlasničkih listova. Konačno, vlasnički odnos tužiteljica prema predmetnim nekretninama, ali i njihov interes za izdvajanjem tih čestica te promjenom upisa katastarskih oznaka i naslovnika, jasno proizlazi i iz prijavnog lista za katastar od 2. veljače 1999. s parcelacijskim elaboratom temeljem kojeg su tužiteljice, uz sudjelovanje susjeda I. P., ali i H. šuma, ishodile cijepanje dotadašnjih čest. zem. 5318/1 i 5318/4 na podčestice čest. zem. 5318/4, 5318/13 i 5318/14 i upis svojih posjedovnih prava na novo upisane.

U skladu s iznesenim, tužiteljice su dokazale ostvarenje pretpostavki propisanih citiranim pravnim pravilima OGZ, ali i odredbama ZV, koji reguliraju stjecanje prava vlasništva na nekretninama dosjelošću, tako da je otac tužiteljica stekao to pravo za života, a tužiteljice su ga u istovjetnom obujmu stekle nasljeđivanjem nakon očeve smrti, uz napomenu kako su u ovoj pravnoj stvari nastupile jedinstveno, što znači da među njima nema spora u pogledu nasljeđivanja predmetnih nekretnina na jednake dijelove, odnosno za po 1/3 dijela svakoj. Što se tiče priložene O. K. komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju u V. od 20. prosinca 1947. (list 86 spisa),

za navesti je kako ta isprava nije od značaja u ovoj stvari jer se odnosi na dio čest. zem. 5318 koji nije predmet ovog spora, a osim toga označeni obrađivač nije pravni prednik tužiteljica, već se radi o M. P. pok. I., vjerojatno djedu svjedoka

I. I., o čemu upravo svjedok govori u svom iskazu.

U skladu s iznesenim okolnostima, tužba ima valjano činjenično i zakonsko uporište u odnosu na nekretnine čest. zem. 5318/4 i 5318/13, radi čega je tužbeni zahtjev postavljen radi utvrđenja tužiteljica vlasnicama tih nekretnina i upisa njihovih prava u zemljišnim knjigama u odnosu na dio upisan kao općenarodna imovina valjalo prihvatiti, ali ga je u odnosu na čest. zem. 5318/14 trebalo odbiti u cijelosti. Naime, prilikom očevida održanog na licu mjesta sud je utvrdio kako je označena nekretnina udaljena od mora tek par metara, odnosno 2-3 metra, računajući njezinu zapadnu granicu, stoga je predmetna parnica prekinuta kako bi tužiteljice pokrenule upravni postupak radi utvrđenja granica pomorskog dobra na ovom prostoru. Postupajući po sudskoj odluci tužiteljice su ga i inicirale pred nadležnim upravnim odjelom, kako to proizlazi iz njihove zamolbe od 18. kolovoza 2015. i naknadno upućenih podnesaka (listovi 46-50 spisa), međutim taj postupak nije proveden i okončan, kako to proizlazi iz obavijesti U. odjela za turizam i pomorstvo SD županije od 12. studenog 2020. (list 90 spisa). Izneseno znači kako predmetne nekretnine nisu utvrđene kao pomorsko dobro, stoga kao takve nisu zabilježene ili upisane u zemljišnoj knjizi. Međutim, sud smatra kako za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari nije od presudnog značaja izostanak postupka P. za utvrđivanje granica pomorskog dobra

Ministarstava nadležnog za pomorstvo i njegova administrativna odluka te formalni upis ove nekretnine kao općeg dobra, već je od značaja faktičko stanje, odnosno položaj čest. zem. 5318/14 u prostoru. Upravo je blizina granice predmetne nekretnine u odnosu na morsku površinu dokaz kako bi ova čestica ex lege, u skladu s citiranim odredbama Zakona o pomorskom dobru, trebala biti i jest pomorsko dobro, jer svojim položajem predstavlja dio prirode koji po svojim osobinama ne može biti u vlasti fizičkih ili pravnih osoba, već je na uporabi svih, stoga predstavlja opće dobro i u interesu je za R. H.. Osim navedenog, svakako je valjalo cijeniti kako znatan dio čest. zem. 5318/14 (površine 68 m2) predstavlja zemljište koje je u zemljišnoj knjizi upisano kao put, a od odlučnog je značaja kako se ne radi samo o formalnom upisu,

jer je općepoznata činjenica (poznata i ovom sudu) kako taj put predstavlja sastavni dio trase javnog zemljanog puta kojim se koriste vlasnici obližnjih objekata i zemljišta prilikom pristupa do svojih nekretnina. Osim navedenih, ovaj put svakodnevno te slobodno i neosporavano koriste i sve treće osobe kada za to imaju potrebe, a posebno je frekventan u tijeku ljetnih mjeseci kada ga koriste brojni gosti i posjetitelji otoka Visa, uz napomenu kako se radi o jedinoj primjerenoj kopnenoj komunikaciji do svjetionika S., izgrađenog na rtu sjeverno od predmetnog područja. U svakom slučaju, radi se o javnom dobru koje je u općoj uporabi, što istodobno znači i da dio ovdje sporne čest. zem. 5318/14, površine 68 m2, koji je vještak za geodeziju na svojoj skici lica mjesta označio smeđom bojom, također predstavlja javno dobro. Dakle, označena nekretnina prema stvarnom stanju stvari predstavlja dijelom opće dobro, a dijelom javno dobro, stoga nije sposobna biti objektom prava vlasništva i drugih stvarnih prava, kako to propisuje odredbe iz čl. 3. ZV, radi čega zahtjev tužiteljica u odnosu na ovu nekretninu nije osnovan.

Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u točki I izreke presude.

S obzirom na ishod postupka, odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi iz čl. 154. st. 5. Zakona o parničnom postupku („NN“ 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP), budući tužiteljice nisu uspjele u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi. Kao osnovan i neophodan priznat im je trošak sastava podnesaka od 18. siječnja i 10. veljače 2021. te zastupanja na ročištima održanim 4.

studenog 2020. i 19. siječnja 2021. u iznosu od 500,00 kn za svaku označenu radnju,

a sve u skladu s Tbr. 7. toč. 1., Tbr. 8. toč. 1., Tbr. 9. toč. 1. te Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12, dalje OT). Također im je priznat trošak zastupanja na ročištu održanom 23. veljače 2021. (Tbr. 9. toč. 2. OT), dok se u više zatraženom dijelu za tu radnju njihov zahtjev ne drži osnovanim. Dakle, priznat im je iznos od 2.250,00 kn, koji je valjalo uvećati za 25% te trošak očevida i geodetskog vještačenja u zatraženom iznosu od 3.000,00 kn.

Slijedom iznijetog, tuženoj je valjalo naložiti naknadu parničnog troška tužiteljica u iznosu od 5.812,50 kn uz zatraženu zateznu kamatu koja na taj iznos teče od dana donošenja ove odluke do isplate, u skladu i na način propisan odredbom iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 53/91, 73/91, 3/94, 107/95, 7/96, 112/99, 88/01, 35/05 i 41/08, 125/11 i 78/15), radi čega je odlučeno kao u točki II izreke.

Split, 6. travnja 2021.

Sudac

Branko Malenica

PRAVNA POUKA Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

DNA:

- pun. tužiteljica

- zz tužene