REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 41 Pž-4115/2020-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom sudaca Kamelije Parać, predsjednice vijeća, Gorane Aralica Martinović, sutkinje izvjestiteljice i Maje Bilandžić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IG, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Dean Prelević, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika PEKO d.o.o. u stečaju, OIB 28047633248, Split, Kralja Zvonimira 14, kojeg zastupa punomoćnik Mladen Ćorić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja tražbine, odlučujući o tužiteljevoj i tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-97/2019-13 od 27. kolovoza 2020., u sjednici vijeća održanoj 1. travnja 2021.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu, poslovni broj P-97/2019-13 od 27. kolovoza 2020. u točki I. i dijelu točke II. u kojoj je tužitelju naloženo u roku od osam dana naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 10.937,50 kn.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Splitu, poslovni broj P-97/2019-13 od 27. kolovoza 2020. u dijelu točke II. u kojoj je odbijen tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka i sudi:

Nalaže se tužitelju u roku od osam dana naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 1.562,50 kn (tisućupetstošezdesetdvije kune i pedeset lipa).

III. Nalaže se tužitelju u roku od osam dana naknaditi tuženiku troškove žalbenog postupka u iznosu od 350,00 kn (tristopedeset kuna).

Obrazloženje

Pobijanom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev na utvrđenje postojanja tužiteljevog potraživanja u iznosu od 141.388,14 kn (točka I. izreke). Odlukom iz točke II. izreke presude, tužitelju je naloženo naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 10.937,50 kn. Tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.562,50 kn je odbijen kao neosnovan.

Prvostupanjski sud je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev jer je ocijenio da tužitelj nije dokazao da postoji njegova tražbina prema tuženiku. O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) te na temelju odgovarajućih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15).

Protiv te presude obje stranke su podnijele žalbu.

Tužitelj je u žalbi naveo da je svoju tražbinu prijavio pravovremeno na propisanom obrascu i uz prijavu dostavio ovršnu ispravu. Iako je tužitelj prijavio tražbinu u iznosu od 134.993,13 kn, stečajni upravitelj je osporio tražbinu u iznosu od 141.388,14 kn, što ide u prilog činjenici da je osporavanje stečajnog upravitelja paušalno i neosnovano. S obzirom na to da tužitelj za svoju tražbinu posjeduje ovršnu ispravu smatra se da je njegova prijava u stečajnom postupku presuđena stvar. Obračun otpremnine u smislu Ovršnog zakona smatra se ovršnom ispravom a isto je potvrđeno i Zakonom o radu. Nadalje, tužitelj smatra da je stečajni upravitelj bio dužan ispitati prijavljene tražbine temeljem dokumentacije koja je priložena uz prijavu tražbine ali i uz odgovarajuću provjeru u knjigovodstvenoj i drugoj dokumentaciji stečajnog dužnika. Ako je smatrao da prijava tražbine nije potpuna ili uredna, onda je stečajni upravitelj bio dužan prijavu dostaviti stečajnom sucu, koji bi rješenjem pozvao vjerovnika na ispravak prijave tražbine. U odnosu na činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, tužitelj smatra da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio tuženikove navode da je do razrješenja direktora došlo tužiteljevom krivnjom. Naime, između stranaka je došlo do prekida ugovornih odnosa iz kojih je proizašao dogovor oko isplate otpremnine. Otpremnina koja je predmet ovog postupka ima oblik ovršne isprave pa i ta činjenica ide u prilog osnovanosti tužbenog zahtjeva.

Tužitelj je predložio da ovaj sud preinači prvostupanjsku presudu i ocijeni tužbeni zahtjev osnovanim, a podredno da je ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Tuženik je u odgovoru na tužiteljevu žalbu naveo da je prvostupanjski sud pravilno primijenio pravila o teretu dokazivanja te donio pravilnu odluku o neosnovanosti tužbenog zahtjeva jer tužitelj nije dokazao tvrdnje na temelju kojih zasniva svoj tužbeni zahtjev. Tuženik je zahtijevao naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 3.565,97 kn koji se odnose na trošak sastava odgovora na žalbu te sudske pristojbe na odgovor na žalbu.

Tuženik se žalio na odluku o troškovima postupka navodeći da prvostupanjski sud nije pravilno odlučio o njegovom zahtjevu za naknadu troška zastupanja na ročištu za glavnu raspravu održanom 3. lipnja 2020. Naime, prvostupanjski sud je djelomično ocijenio osnovanim tuženikov zahtjev za naknadu tog troška jer je ocijenio da se radilo o ročištu za glavnu raspravu na kojem se nije odlučivalo o glavnoj stvari, nego samo o procesnim pitanjima. Tuženik smatra da takva odluka prvostupanjskog suda nije pravilna budući da se na tom ročištu raspravljalo o glavnoj stvari. Predložio je da ovaj sud njegovu žalbu ocijeni osnovanom i tužitelju naloži plaćanje 1.250,00 kn na ime naknade za trošak zastupanja u dijelu u kojem ga je prvostupanjski sud odbio kao neosnovan.

Tužiteljeva žalba nije osnovana.

Tuženikova žalba je osnovana.

Nakon što je ispitao pobijanu presudu u skladu s odredbom čl. 365. ZPP-a, u granicama razloga navedenih u žalbama te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 10., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj je sud utvrdio da je ona pravilna i zakonita osim u dijelu koji se odnosi na troškove parničnog postupka.

Prema odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a, svaka stranka je dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika, dok prema odredbi čl. 221.a ZPP-a, ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl. 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Među strankama su nesporne sljedeće činjenice:

- tužitelj je s tuženikom bio u radnom odnosu od 2003. godine na temelju ugovora radu - tužitelj je 1. kolovoza 2015. s tuženikom sklopio Individualni ugovor o zapošljavanju i obavljanju funkcije direktora društva (list 22.-27. spisa, dalje: Individualni ugovor)

- nad tuženikom je rješenjem Trgovačkog suda u Dubrovniku, poslovni broj St-258/16 od 14. rujna 2018. otvoren stečajni postupak;

- tužitelj je prijavio tražbinu u iznosu od 134.993,13 kn s osnove otpremnine na temelju ovršne isprave – obrasca NO1 - isplatna lista je izdana za neisplaćenu otpremninu u iznosu od 141.388,14 kn (list 17. i 18. spisa)

- rješenjem Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj 7 St-258/19 od 28. veljače 2019. osporena je tužiteljeva tražbina kao tražbina vjerovnika I. višeg isplatnog reda u iznosu od 141.388,14 kn,

- tužitelj je pokrenuo postupak izravne naplate tražbine za otpremninu u iznosu od 141.388,14 kn, a na temelju obrasca NO1 od 30. ožujka 2018. (list 19. spisa) od čega je naplaćeno 6.395,01 kn, dok je preostali iznos od 134.993,13 kn prijavio kao tražbinu u stečajnom postupku.

Među strankama je sporno ima li tužitelj pravo na otpremninu na temelju Individualnog ugovora o radu po kojem je obavljao poslove direktora i kojim je utvrđena visina otpremnine u bruto iznosu od 40.000,00 EUR plativo u kunama.

Stranke su sklopile Individualni ugovor koji se smatra menadžerskim ugovorom. S obzirom na to da menadžerski ugovor nije reguliran Zakonom o radu („Narodne novine“ broj: 93/14, 127/17 i 98/19) na pitanje prava i obveza ugovornih strana po predmetnom ugovoru se primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima.

U odredbi čl. 9.1. Individualnog ugovora je navedeno da nadzorni odbor ili drugo nadležno tijelo može u svakom trenutku opozvati direktora prije isteka mandata iz obrazloženih razloga, da li iz krivičnih ili nekrivičnih. Nadalje, točkom 9.2 Individualnog ugovora je određeno da u slučaju razrješenja bez svoje krivice s funkcije direktora društva opravdana je isplata bruto otpremnine u visini 40.000,00 EUR preračunato u kunama prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke.

Na tužitelju je bio teret dokaza činjenica da mu je ugovor otkazan od strane nadzornog odbora ili druge ovlaštene osobe te, s obzirom na to da smatra da ima pravo na otpremninu, na njemu je teret dokaza i činjenice da mu je ugovor otkazan bez njegove krivnje.

U prilog tim tvrdnjama tužitelj je dostavio samo obrazac NO1 - isplatnu listu koju je sam potpisao u svojstvu ovlaštene osobe poslodavca. Saslušan na ročištu za glavnu raspravu je izjavio da nije u posjedu otkaza Individualnog ugovora te da u vrijeme otkazivanja Individualnog ugovora nije postojao nadzorni odbor nego da mu je otkaz uručio vlasnik društva.

Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da tužitelj nije dokazao da mu je menadžerski ugovor otkazan. Tužiteljev radni odnos je prestao otvaranjem stečaja nad tuženikom. Za isplatu otpremnine morala su biti ispunjena dva kumulativno ispunjena uvjeta – otkaz od strane nadzornog odbora ili drugog ovlaštenog tijela te nepostojanje krivnje za otkaz na strani tužitelja. Tužitelj nije dokazao te tvrdnje slijedom čega je osnovan zaključak prvostupanjskog suda da je tužbeni zahtjev neosnovan. Tužiteljev jedini dokaz koji je dostavio je obrazac NO1

- isplatna lista koju je sam potpisao u svojstvu direktora i to bez tuženikovog pečata.

Zato je tužiteljeva žalba ocijenjena neosnovanom te je presuda potvrđena u točki I. njene izreke.

U odnosu na tuženikovu žalbu koja se odnosi na troškove parničnog postupka, konkretno dio kojim je odbijen njegov zahtjev za naknadu troška u punom iznosu za zastupanje na ročištu 3. lipnja 2020., ovaj sud je ocijenio osnovanom.

Naime, na tom ročištu su stranke raspravljale o glavnoj stvari te tuženik, s obzirom na to da je uspio u ovom sporu ima pravo na naknadu troška u punom iznosu od 2.500,00 kn uz PDV od 25% (Tbr. 9. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika-„Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15) a ne 1.250.00 kn uz PDV od 25% koliko je prvostupanjski sud ocijenio osnovanim.

Zato je dio odluke iz točke II. izreke presude preinačen i tužitelju je naloženo naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 1.562,50 kn. Tuženik je podnio žalbu protiv odluke o troškovima čija je vrijednost predmeta spora 1.562,50 kn slijedom čega ima pravo na iznos od 250,00 kn za sastav žalbe. Ima pravo i na naknadu troška za pristojbu na žalbu u iznosu od 100,00 kn, odnosno ukupno 350,00 kn. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci presude (čl. 368. st. 1. i čl. 370. ZPP-a).

Zagreb, 1. travnja 2021.

Predsjednica vijeća

Kamelija Parać