- 1 -              Poslovni broj: Usž-236/2024-2

Poslovni broj: Usž-236/2024-2

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Senke Orlić-Zaninović, predsjednice vijeća, Eveline Čolović Tomić i Mirjane Čačić, članica vijeća, te više sudske savjetnice Ane Matacin, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja L. Š., B. n. M., zastupanog po opunomoćeniku M. Š., odvjetniku u B. n. M., protiv tuženika Zadarske županije, Upravnog odjela za prostorno uređenje, zaštitu okoliša i komunalne poslove, Z., radi komunalne naknade, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude i rješenja Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsI-1684/23-6 od 20. listopada 2023., na sjednici vijeća održanoj 27. veljače 2024.

p r e s u d i o j e

Odbija se žalba i potvrđuju presuda i rješenje Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsI-1684/23-6 od 20. listopada 2023.

Obrazloženje

1.               Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja tuženika, KLASA: UP/II-363-01/23-01/165, URBROJ: 2198-07-03/3-23-2 od 29. svibnja 2023 i rješenja Grada B. n. M., Jedinstvenog upravnog odjela, KLASA: UP/I-363-05/23-01/4696, URBROJ: 2198-16-03/04-23-1 od 8. ožujka 2023. te je, rješenjem istog poslovnog broja, odbijen zahtjev tužitelja za naknadom troškova spora.

1.1.              Rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja od 8. ožujka 2023., kojim je tužitelju određena obveza plaćanja komunalne naknade za poslovni prostor (u naravi mobilne kućice) na adresi …, obračunske površine od 300 m2 u iznosu od 0,52 EUR po m2 u mjesečnom iznosu od 155,00 EUR/1.167,86 kn, odnosno ukupnom godišnjem iznosu od 1.860,01 EUR/14.014,26 kn, počevši od 1. siječnja 2023. godine.

2.               Protiv prvostupanjske presude i rješenja tužitelj je podnio žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U razlozima žalbe, u bitnome, osporava zaključak suda da u ovom slučaju treba primijeniti članak 2. točku 7. Zakona o fiskalizaciji u prometu gotovinom („Narodne novine“, broj: 133/12., 115/16., 106/18. i 121/19.), jer taj zakon uređuje platni promet, a ne materiju naplate komunalne naknade. Poziva se i na odredbu članka 3. stavka 1. točke 11. Zakona o gradnji („Narodne novine“, broj: 112/17. i 34/18.), koja propisuje što se smatra građevinom i odredbu članka 2. stavka 1.točke 1. Pravilnika o jednostavnim i drugim građevinama i radovima („Narodne novine“, broj: 112/17. i 34/18., dalje: Pravilnik). Ističe da je komunalna naknada za predmetni poslovni prostor do sada plaćao temeljem ranije izdanog rješenja o komunalnoj naknadi te da se nije promijenio niti jedan podatak bitan za utvrđivanje te obveze, odnosno nije došlo do povećanja poslovnog prostora, kao i da takvo rješenje nije poništeno. Osim toga, prvostupanjskim rješenjem nije navedeno na kojoj nekretnini se nalaze poslovni prostori, već je samo navedena obračunska površina poslovnog prostora. Slijedom navedenog, predlaže usvojiti žalbu i poništiti prvostupanjsku presudu i rješenje te rješenja upravnih tijela.

3.               Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.

4.               Žalba nije osnovana.

5.               U skladu s odredbom članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21., dalje: ZUS), Visoki upravni sud ispituje presudu prvostupanjskog suda u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi.

6.              Odredbom članka 92. stavka 1. točke 3. u vezi članka 93. stavka 1. Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“, broj: 68/18., 110/18. i 32/20., dalje: ZKG) propisano je da se komunalna naknada plaća za poslovni prostor te da komunalnu naknadu plaća vlasnik odnosno korisnik nekretnine iz članka 92. stavka 1. ovog Zakona.

7.               Iz podataka spisa predmeta proizlazi, a što tužitelj ne osporava, da je ranijim rješenjem istog prvostupanjskog tijela, KLASA:UP/I-363-03/18-01/475, URBROJ: 2198/16-03/24-19-5 od 1. listopada 2019., donesenog temeljem Odluke o komunalnoj naknadi („Službeni glasnik Grada Biograda na Moru“, broj: 9/18.), utvrđen obveznikom komunalne naknade za poslovni prostor – 10 kamp jedinica na adresi … na kč. 263 i kč. 264 k.o. B. n. M., obračunske površine 300 m2, koju komunalnu naknadu je dužan plaćati za razdoblje od 1. listopada 2019. do izmjene tog rješenja ili do donošenja novog rješenja.

8.               Nakon donošenja tog rješenja o komunalnoj naknadi, donesene su Odluka o izmjenama i dopunama Odluke o komunalnoj naknadi („Službeni glasnik Grada Biograda na Moru“, broj: 10/22.), kojom se za poslovne prostore mijenja koeficijent namjene i Odluka o vrijednosti boda komunalne naknade („Službeni glasnik Grada Biograda na Moru“, broj: 11/22.), kojom se utvrđuje vrijednost boda komunalne naknade na području Grada B. n. M., a koja se primjenjuje od 1. siječnja 2023. godine.

9.               Iz navedenog razloga, temeljem članka 100. stavka 2. ZKG-a, prvostupanjsko  tijelo je donijelo novo, ovdje osporavano rješenje o komunalnoj naknadi od 8. ožujka 2023., kojim je tužitelj utvrđen obveznikom komunalne naknade za isti poslovni prostor. Prema toj zakonskoj odredbi, rješenje o komunalnoj naknadi donosi se do 31. ožujka tekuće godine ako se odlukom predstavničkog tijela mijenja vrijednost boda komunalne naknade ili drugi podatak bitan za njezin izračun u odnosu na prethodnu godinu te u slučaju promjene drugih podataka bitnih za utvrđivanje obveze plaćanja komunalne naknade, a što je konkretno ovdje slučaj.

10.               Dakle, tužitelj neosnovano osporava da ne bi bio obveznikom plaćanja komunalne naknade za predmetni poslovni prostor, obzirom da iz podataka spisa predmeta, kao i samih navoda tužitelja, proizlazi da mu je ta obveza utvrđena ranijim rješenjem iz 2019. godine, a koja obveza je osporenim rješenjem određena u promijenjenom iznosu, sukladno članku 100. ZKG-a.

11.               Nadalje, iz podataka spisa predmeta također nesporno proizlazi da se radi o prostoru koji tužitelju služi za obavljanje njegove poslovne djelatnosti, a za koju mu je od strane nadležnog ureda za gospodarstvo izdano rješenje od 26. srpnja 2017., kojim se tužitelju odobrava pružanje ugostiteljskih usluga smještaja u kampu u 10 kamp jedinica (mobilne kućice sa vlastitim kupaonicama) na kč. 263 i kč. 26 k.o. B. n. M., na adresi B. n. M., …

12.               Obzirom na naprijed navedeno, neosnovan je žalbeni prigovor da prvostupanjskim rješenjem od 8. ožujka 2023. sporni poslovni prostor nije dostatno preciziran, a koji prigovor je već valjano otklonjen i od strane prvostupanjskog suda.

13.               Kako je u postupku i sporu činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, to tužitelj neosnovano upire na Zakon o gradnji i Pravilnik, jer žalbenim prigovorima nije doveo u sumnju pravno odlučnu činjenicu da mobilne kućice predstavljaju objekte koji služe za obavljanje njegove registrirane poslovne djelatnosti, zbog čega se smatraju poslovnim prostorom, a koje pravno shvaćanje je ovaj Sud izrazio u činjenično istoj situaciji u presudi, poslovni broj: Usž-1501/21-2 od 11. lipnja 2021. godine.

14.              Odluka o trošku spora temelji se na odredbi članka 79. stavka 4. ZUS-a, prema kojoj stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi troškova spora.

15.               Kraj takvog stanja tvari, ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe.

16.               Stoga je, temeljem odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a, odlučeno kao u izreci.

U Zagrebu 27. veljače 2024.

Predsjednica vijeća

Senka Orlić-Zaninović, v.r.