Pr-376/2015

Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

Ex vojarna Sv. Križ, Dračevac

21000 Split

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji tog suda Katici Bojčić Vidović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja P. T. iz V., R., O.: …,

kojeg zastupa punomoćnik N. P., odvjetnik u V. protiv tuženika K. d.o.o.

V., kojeg zastupa zz I. V., a njega punomoćnik Z.

A., odvjetnik u M., radi naknade štete, nakon održane usmene i javne glavne rasprave, zaključene dana 15.veljače 2021.god. u nazočnosti punomoćnika tužitelja, zz tuženika i punomoćnika tuženika, objavljene dne 31.ožujka 2021.godine

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku K. d.o.o., O.:… iz V., platiti tužitelju P. T. O.:… iz R., V. iznos od 37.237,50 zajedno sa zateznim kamatama koje na iznos od 32.250,00 kn teku od 31.ožujka 2021.god. do isplate, a na iznos od 4.987,50 kn od 21.ožujka 2007.god. do isplate, te iznos od 1.210,00 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 605,00 kuna od 31.12.2006.god. do isplate,

- 605,00 kuna od 31.12.2011.god. do isplate,

te iznos od 1.801,50 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 31.12.2006.god. do isplate,

sve to po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl.29. st.2. i

st.8. Zakona o obveznim odnosima, u roku od 15 dana, dok se za više zatraženo, za iznos od ukupno 87.206,00 kn, te za više zatražene kamate na nematerijalnu štetu od 21.ožujka 2007.god. do 30.ožujka 2021.god., tužitelj odbija u svom zahtjevu.

II. Nalaže tuženiku, u roku od 15 dana, naknaditi tužitelju troškove parbenog postupka u iznosu od 71.157,50 kn, u roku od 15 dana, dok se za više zatražene troškove postupka, u iznosu od 31.392,50 kn, tužitelj odbija u svom zahtjevu.

Obrazloženje

Tužitelj je dne 26.ožujka 2007.god. podnio ovom sudu tužbu protiv tuženika radi naknade štete. U tužbi se navodi da je dana 8.studenoga 2005.god. u radnim prostorijama- pogonu tuženika došlo do radne nezgode isključivom krivnjom tuženika, a u kojoj je tužitelj kao radnik zadobio tjelesne ozljede. Do nezgode je došlo na način da je prilikom savijanja materijala po uputi nadređenog, došlo do pucanja materijala, uslijed čega je tužitelj pao i ozlijedio nogu. Zbog posljedica ozljede tužitelj je trpio dugotrajne fizičke bolove, strah, zaostala je naruženost , a i smanjene su životne aktivnosti. Navodi kako je tuženik ostao dužan tužitelju, a u skladu s kolektivnim ugovorom isplatu božićnice za 2006.god. u iznosu od 1500,00 kn te izvanrednu pomoć zbog bolovanja dužeg od 90 dana u iznosu od 4.000,00 kn. Temeljem prednjeg tužitelj potražuje od tuženika, a nakon konačnog preciziranja tužbenog zahtjeva, a u podnesku od 14.rujna 2020.god. isplatu iznosa od 85.000,00 kn na ime neimovinske štete i tuđe njege i pomoći sa zakonskim zateznim kamatama od 21.ožujka 2007.god. do isplate; iznos od 7.260,00 kn na ime neisplaćene božićnice sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog godišnjeg iznosa do isplate, te isplatu iznosa od 35.195,00 kn na ime naknade za bolovanje dulje od 90 dana sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog godišnjeg iznosa do isplate, sve uz potraživanje troškova postupka.

U odgovoru na tužbu od tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti navodeći da nije odgovoran za nastalu štetu, već da je nastala isključivom krivnjom tužitelja jer povjereni zadatak je obavio nemarno, nestručno i protivno pravilima struke. Obveza isplate božićnice za 2006 nije osnovana jer takva obveza isplate ne postoji, a tužitelju je za po osnovu izvanredne pomoći zbog bolovanja dužeg od 90 dana isplaćen iznos od 3.000,00 kn i više nego što je obvezan po Kolektivnom ugovoru. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz obvezivanje tužitelja na snašanje troškova postupka.

Presudom Općinskog suda u Makarskoj broj P-849/10 od 23.svibnja 2011.god., odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja, da bi Županijski sud u Splitu, svojom odlukom pod br.Gžp-534/12 od 3.listopada 2013.god. ukinuo gore navedenu presudu Općinskog suda u Makarskoj i predmet vratio ovom sudu na ponovno suđenje.

Tijekom ponovnog postupka sud je proveo dokaze pregledom zapisnika DI, PJ S., I. M. od 15.studenoga 2005.god., medicinske dokumentacije za tužitelja, dopisa K. d.o.o. V., spisa radnika za isplatu

božićnice, prijave ozljede na radu od 18.studenoga 2005.god., očevidom na licu mjesta, vještačenjem po stalnom sudskom vještaku zaštite na radu J. M., vještačenjem po vještaku strojarsko-tehničke struke N. K. od 21.lipnja 2018.god., financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku D. K., medicinskim vještačenjem po stalnim sudskim vještacima dr. A. P., spec kirurg i dr. T. G., spec. psihijatar, saslušanjem svjedoka B. R., D. E., Ž. D.,

N. V., N. J., D. I., te saslušanjem tužitelja i zz tuženika kao parbenih stranaka pa je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih zajedno kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka donio odluku kao u izreci iz sljedećih razloga.

Neprijeporno je između parbenih stranaka da je tužitelj dne 8.studenoga 2005.god. za vrijeme radnog vremena i obavljanja radnih zadataka zadobio ozljedu na radu.

Prijeporna je između parbenih stranaka odgovornost tuženika za štetu nastalu tužitelju, kao i visina štete.

Ovaj sud smatra tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovanim.

Predmet spora zahtjev tužitelja za naknadom nematerijalne i materijalne štete nastale mu dana 8.studenoga 2005.god. prilikom obavljanja radnih zadataka, te zahtjev za isplatom božićnice za 2006/2007/2008/2009/2010 i 2011. godinu i jednokratne novčane pomoći za bolovanje duže od 90 dana za 2006/2007/2008/2009/2010/2011 i 2012 godinu.

Na okolnost nastanka predmetne nezgode u postupku su saslušani djelatnici tuženika – svjedoci D. E., B. R., Ž. D., N. V., N. J., D.

I., te su saslušani tužitelj i zz tuženika u svojstvu parbenih stranaka.

Svjedok B. R. - šef pogona koji je tužitelju, J. i E. dao zadatak pripreme i postavljanja naglavaka, a koji posao se, po njemu, obavlja da se ravan profil željeza savija strojem u prsten određenog promjera i tužitelj je to radio strojem. Sam štetni događaj nije vidio, ali je čuo da su oni to previše savili, da je promjer bio mali i nisu ga mogli staviti na cijev pa je tužitelj taj profil pokušao rukom raširiti kada je došlo do pucanja vara na kojem je profil spojen i tužitelj je pao na leđa. Po svjedoku se to ne radi na takav način već ako je jači, veći profil, onda se to obično radi dizalicom ili se izvadi iz valjka i udara čekićem da se proširi i taj profil se mogao ispraviti na drugi način, a ne ručno kako je tužitelj radio, što je tužitelju vjerojatno poznato. Svjedok R. ne zna jesu li se prstenovi i prije širili ručno, što je moguće, ali to je jednostavan posao koji radnici znaju raditi i osposobljeni su za to stoga ih nije posebno ni nadgledao.

U dopunskom iskazu svjedok R. navodi da je tužitelj po njegovom nalogu zajedno s kolegama trebao saviti prstenove za naglavak, radilo se o savijanju čeličnih šipki dimenzija 20x20 mm, dužine cca 5m, koju dimenziju šipka ručno nikada nisu ispravljali, iako nisu imali izričitu zabranu za to, da se nije radilo ručno iz razloga sigurnosti radnika, a i zato što se ne bi moglo kvalitetno korigirati greška u savijanju. Inače da je točno da su radnici ručno savijali ili ispravljali šipke promjera 10x10, a deblje šipke ručno nisu ispravljali i ta pravila bi radnicima na stroju trebala biti poznata. On je upozoravao radnike ukoliko bi ih vidio da radnju savijanja ili ispravljanja obavljaju ručno.

Iz iskaza svjedoka D. E. proizlazi kako su kritične prigode radili prsten za metalne cijevi, trebali su savijati kvadrat od metala, ali zbog nedovoljne dužine morali su nadostaviti komad i zavariti što je radio tužitelj, nakon čega su on i drugi radnik J. to donijeli na valjak za savijanje pa je on savijao na valjku, a J. i tužitelj su držali komad. Kako je savio više od dozvoljene mjere trebalo ga je rastegnuti, što se može napraviti ručno (jer nije neki otpor i nije teško povući) ili dizalicom i kada je to tužitelj pokušao izvesti, komad je pukao na varu onda je tužitelj pao na pod i pukla mu je noga. Taj materijal se mogao ispraviti i na drugi način dizalicom i čekićem, ali nije trebalo jer nije bilo puno. Po svjedoku tužitelj je bio obučen za rad na siguran način.

Svjedok Ž. D. nije bio očevidac predmetne nezgode, ali navodi da se u konkretnom slučaju ne bi moglo govoriti o nepažnji radnika jer je vrlo opipljivo pogoditi dimenziju po kojoj se ima zaobliti čelična šipka, bez obzira što je postojao šablon i kod takvih pogrešaka, a koje su se događale kod takve vrste materijala i te dimenzije, radnici su uobičajeno i baš uvijek ispravke vršili ručno, a to ne samo da su vidjeli njihovi šefovi, već su to i znali,a nisu ih upozoravali da to nije ispravno i da im se može dogoditi nezgoda, štoviše tako su ih educirali njihovi mentori koji su isto tako radili u N.. Dizalica se kod ispravljanja krivo savijenog materijala, takve dimenzije i težine, nije upotrebljavala, već se upotrebljavala samo u slučaju savijanja teških limova dimenzije 2x6 m, velike težine

I svjedok N. V. bi ručno lagano popustio valjak, ručno lagano izvlačio premotanu šipku dok ne bi potpuno izašla iz valjka i oslonac bi mu uvijek bio na jednoj nozi, a šipku bi povlačio s dvije ruke. To su vidjeli njihovi poslovođe i nikada nisu upozorili da se tako ne radi, štoviše iz N. su ih tako obučili. Ni instruktori ni šefovi nisu rekli da krivo zaobljenu šipku izvlače dizalicom, a to nije ni logično s obzirom da je dizalica pod kutom od 90 stupnjeva pa niti ne može lagano izvlačiti šipku koja je u krugu. Po njemu ne postoji ni jedan drugi način na koji bi se to izvlačilo.

Prilikom suočenja sa svjedocima D. i V. svjedok R. navodi da je

vidio da radnici jednom rukom, ponekad i s dvije ruke izvlače šipku iz valjka, ali nije vidio da se nogom odupiru o kućište valjka.

Po svjedoku N. J. postoji šablon kako se šipka treba savijati, a ako dođe do neželjenog oblika tada je jedino moguće profil dimenzije 20x20 ispravljati dizalicom, a u pogonu su na raspolaganju dvije dizalice. Ne postoji mogućnost ručnog ispravljanja takvog željeznog profila. Nikada nije vidio ni jednog radnika da postupa na način kako je tužitelj postupio kritične prigode.

I po svjedoku D. I. ne postoji mogućnost da se ispravljanje profila dimenzije 20x20 vrši rukama, a takav način ispravljanja je i zabranjen.

Tužitelj saslušan u svojstvu parbene stranke navodi kako su E. i J. trebali od materijala koji im je dao rukovoditelj R. smotati prsten, s time da nije bilo materijala u jednom komadu već je trebalo nadostaviti pa je E. trebao ta dva komada pripremiti i njemu donijeti da zavari, te je on zavario iako ti komadi nisu bili dobro pripremljeni što je i rekao J. i E.. Njih dvojica su motali prsten i premotali više tridesetak cm i pokušavali na silu raširiti, ali nisu mogli pa je on pokušao ispraviti prsten i kada je on naglo trznuo došlo je do puknuća na dijelu koje je zavareno, a on je inercijom „odguren“ na pod i dočekao se na lijevu nogu. Da je takav najčešći način ispravljanja i u ovoj situaciji bi se izveo da nije bio previše premotan, a može se raditi i dizalicama, ali su obje u tom trenutku bile zauzete.

ZZ tuženika I. V. saslušan kao parbena stranka u svom iskazu navodi da su tužitelj, E. i J. kvalificirani i obučeni za rad na siguran način, da su konkretne prigode trebali uzeti komad, obrusiti, zavariti i smotati, a za ispraviti trebali su koristiti dizalicu, a nisu.

I tužitelj i zz tuženika u dopunskim iskazima ostali su pri svom već danom iskazu.

Iz prijave o ozljedi na radu proizlazi da je kod tužitelja ozlijeđen skočni zglob lijeve noge pri njegovom padu pored stroja za savijanje limova, a uzrok ozljede je viša sila.

Rekonstrukcijom na predmetnom stroju, na kojem je tužitelj obavljao radove u fazi tehnološkog procesa proizvodnje alata za izradu cijevi, te vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za strojarstvo, promet i motorna vozila N. K. od 21.lipnja 2018.god. utvrđeno je da je prilikom spajanja dva željezna profila, a radi daljnje obrade hladnim deformiranjem savijanjem, iznimno bitno kvalitetno pripremiti spajanje površine, jer u protivnom zbog nedovoljno i dobro pripremljenih površina za varenje i plitkog vara može doći do pucanja spojenih dijelova, što se ovdje i dogodilo za vrijeme pokušaja vraćanja profila zadane dimenzije od strane tužitelja. Tehnološki postupak savijanja spojenog željeznog profila odvijao se i na rekonstrukciji i u trenutku radne nezgode na istovjetnom radnom stroju, hidrauličnoj savijalici limova, marke i tipa „S.“. Postupak dobivanja zadanog radijusa dobije se postepenim savijanjem željenog profila uz konstantan nadzor radijusa, uz pomoć metra i šablone za zadani radijus. Prema kazivanju tužitelja nakon što je željeni profil savio na radijus manji od zadanog pokušao je izvršiti otvaranje profila na način da je s obje ruke uhvatio profil i upotrebom fizičke sile, oslanjanjem desnom nogom na stroj, započeo s povećanjem radijusa. Takav način dobivanja zadanih dimenzija je nedopustiv iz razloga što radnik u tehnološkom procesu ulazi unutar radnih gabarita predmetnog stroja, a što je i na novo izvješenoj tabli s uputstvima za upotrebu stroja strogo zabranjeno. Za dobivanje zadane dimenzije alata za proizvodnju cijevi, koju tuženik proizvodi u svom pogonu, u završnoj fazi proizvodnje savijanja profila potrebno je koristiti potpuno drugi način rada od prikazanog na rekonstrukciji primjenom za to specijaliziranih strojeva i tehnologija i uz potpuni nadzor tehnološkog procesa od za to ovlaštenih osoba u procesu proizvodnje. Djelatnici koji obavljaju rad na predmetnom stroju i u predmetnom tehnološkom procesu moraju imati za to odgovarajuću naobrazbu i obuku i moraju biti nadzirani od za to ovlaštene osobe unutar tehnološkog procesa.

Prema nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka za zaštitu na radu J. M., dipl. inž. sigurnosti od 3.veljače 2019.god. prilikom pripreme i izvođenja radova na stroju za savijanje limova-profila, te ispravljanja prekomjerno savijenog profila u pogonu tuženika nisu poštivana pravila zaštite na radu od strane tužitelja, rukovatelja stroja D. E. i tuženika kao poslodavca što je za posljedicu imalo radnu nezgodu u kojoj je ozlijeđen tužitelj. Vještak je mišljenja da su propusti tuženika, prvenstveno rad bez razrađene tehnologije rada s ugrađenim elementima sigurnosti, neosposobljenost (ili nepravilna osposobljenost) radnika za rad na siguran način i rad bez uputa za rad na siguran način doveli do nepravilnog radnog postupka radnika, a što je rezultiralo radnom nezgodom.

Na vještačenje vještaka M. i K. parbene stranke su imale primjedbe, te su predlagale novo vještačenje, no u konačnici su odustale od prigovora na vještačenje tih vještaka i predlagale zaključenje raspravljanja pa sud vještačenje i vještaka J. M. i N. K. prihvaća u cijelosti kao stručna, objektivna, jasno obrazložena i dana u skladu s pravilima struke i znanosti.

Analizirajući iskaze svjedoka, dovodeći ih u vezu s iskazom samog tužitelja i pisanim tragovima o nastanku predmetne nezgode, te vještačenjem po vještaku zaštite na radu J. M., kao i vještačenjem po vještaku za strojarstvo, promet i motorna vozila N.

K., ovaj sud drži nedvojbeno utvrđenim da je kritične prigode došlo do ozljeđivanja tužitelja uslijed ručnog ispravljanja, odnosno proširivanja opsega metalnog profila kada je došlo do pucanja tog metalnog profila na mjestu gdje je materijal bio zavaren. Pritom tuženikovi navodi da je tužitelj odnosne prigode postupio protivno pravilima zanata, te propustio koristiti se za uspješno obavljanje radnog zadataka dizalicom, po ocjeni ovog suda, ne isključuje tuženikovu odgovornost kao poslodavca.

Naime, odredbom čl. 102. Zakona o radu (NN broj 38/95, 54/95, 64/95,,

17/01, 82/01, 114/03, 142/03, 30/04, 137/04-pročišćeni tekst i 68/05; dalje: ZR) određeno je da ukoliko radnik pretrpi štetu na radu ili u svezi s radom poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava.

Odredba članka 15. Zakona o zaštiti na radu («NN» broj 59/96, 94/96, 114/03, 100/04; dalje: ZZR) propisuje da poslodavac odgovara zaposleniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu, profesionalnom bolešću ili bolešću u svezi s radom po načelu objektivne odgovornosti, a prema općim propisima obveznog prava.

Prema tome, odgovornost tuženika za štetu procjenjuje se po pravilima odgovornosti po principu uzročnosti, koje odgovornosti se tuženik kao poslodavac u smislu članka 177. Zakona o obveznim odnosima («NN» broj 53/91, 73/91,111/93, 3/94, 107/95,

7/96, 112/99 i 88/01; dalje: ZOO), a koji se u ovom slučaju primjenjuje temeljem odredbe čl. 1163. st 1. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05 i 41/08) može osloboditi ako dokaže da šteta potječe uslijed radnji i djelovanja treće osobe, krivnje samog radnika, koju on nije mogao predvidjeti, ni izbjeći, a niti otkloniti ili, pak, više sile.

Dakle, poslodavac odgovora za štetu radniku koja mu je nastala u svezi s radom po objektivnoj odgovornosti, a teret dokaza na okolnosti koje isključuju njegovu odgovornost leži na tuženiku.

Da bi postojala odgovornost za štetu potrebno je da postoji štetni događaj, štetna posljedica i adekvatna uzročna veza. Ovaj sud smatra da je tužitelj prilaganjem prednjih dokaza, u cijelosti dokazao da je predmetna ozljeda nastala na radu i to upravo na mjestu i na način opisan u tužbi, pri obavljanju redovnih poslova, za vrijeme trajanja radnog vremena, i to dok je tužitelj ručno ispravljao metalni profil, jednom nogom odupirući se o valjak, došlo je do puknuća na dijelu gdje je zavareno, te pada tužitelja, a kako proizlazi i iz iskaza samog tužitelja. Činjenica je da je tužitelj dotičnog dana doživio nezgodu prilikom ispravljanja metalnog profila pa je tuženik trebao znati da za takove poslove (rad na valjku) uvijek postoji opasnost od ozljede. Tužitelju se nezgoda dogodila za vrijeme obavljanja redovnih radnih zadataka i na radnom mjestu na način kako je to sam tužitelj iskazao, kojemu ovaj sud nije imao razloga ne povjerovati, a što su potvrdili i svjedoci E. i J., stoga postoji odgovornost tuženika za štetu koja je nastala tužitelju u svezi obavljanja redovnih poslova. Tuženik je trebao osigurati sigurne uvjete rada, a on nije poduzeo zakonom propisane mjere za siguran rad.

U postupku je nesumnjivo utvrđeno, a posebice na temelju vještačenja vještaka M., kao i vještačenja vještaka K., da je tuženik prije pristupanja radnom zadatku od strane tužitelja trebao, jer se radi o opasnoj stvari, osigurati mjesto rada na način da razradi tehnologiju rada s ugrađenim elementima sigurnosti, osposobi radnika za rad na siguran način i uputi za rad na siguran način. Tuženik je dužan osigurati izvođenje procesa rada u skladu s pravilima zaštite na radu tako da se poslovi obavljaju na način kojim se osigurava siguran rad radnika, a to nije osigurano u danim okolnostima. Tuženik nije poduzeo zakonom propisane mjere za siguran rad, nije se pridržavao propisa i pravila zaštite na radu, to onda postoji njegova odgovornost za štetu. Međutim, ovaj sud smatra da u danoj situaciji postoje razlozi za djelomično oslobađanje tuženika od odgovornosti za štetu, a to zato jer tužitelj, izabravši takvo neadekvatno ručno ispravljanje presavijenog metalnog profila, nesmotreno ne upotrebljavajući dovoljan stupanj pažnje, kao odrasla osoba, koja od ranije radi na istom stroju, trebao svoj postupak ocijeniti opasnim, čime je djelomično skrivio štetu.

Naime, tužitelj je nesmotreno ručno pokušao ispraviti presavijeni metalni profil pa je time doprinio nastanku štete, jer je kao odrasla osoba, koja od ranije radi na istom stroju, trebao svoj postupak ocijeniti opasnim, posebice s obzirom na činjenicu da taj metalni profil nije bio dobro pripremljen, kako je to i sam tužitelj iskazao, no unatoč tome nastavio je s radnjom ispravljanja istog. Dakle, tužitelj, znajući da pripremne radnje nisu napravljene kako treba, s posebnom pažnjom trebao je pristupiti ispravljanju metalnog profila, a nije (u postupanju tužitelja došlo je do propuštanja dužne pažnje koju bi upotrijebio svaki prosječni radnik) pa je došlo do pucanja i time pada tužitelja na pod. Glede omjera tužiteljeve suodgovornosti nastanku štetnog događaja ovaj sud je mišljenja, u okolnostima konkretnog slučaja, koje su mu nalagale povećani dodatni oprez i pažnju pri obavljanju spornog posla, da je doprinio štetnom događaju od 50 %.

Dakle, obavljajući konkretni radni zadatak – ispravljanje presavijenog profila, tužitelj se koristio ručno, iako su za tu radnju predviđene dizalice, koje su se i nalazile u radnom prostoru tuženika, ali ih tužitelj nije koristio jer su obje dizalice bile zauzete, a i da bi brže obavio povjereni mu zadatak, a kako je i sam tužitelj iskazao. Tužitelj je na svoju ruku, bez naloga poslodavca, obavljao radnju presavijanja profila dimenzije 2x2 cm na način da je s obje ruke uhvatio slobodan kraj presavijenog prstena, dok je drugi kraj bio fiksiran među valjcima stroja za savijanje, a pri tom se odupirući jednom nogom od kućište stroja za savijanje, dok je druga noga bila u zraku, višekratnim povlačenjem u obliku snažnih trzaja, povećavajući snagu pri svakom novom pokušaju, pokušao ga raširiti. Stroj na kojem je tužitelj radio je stroj s povećanim opasnostima, a tužitelj pri radu na istome nije pružio dužnu pažnju koja se od njega očekuje u danim okolnostima, bez obzira na činjenicu da su radnici tuženika pa tako i tužitelj, da bi brže obavili posao i prije ovog štetnog događaja vršili ručno savijanje, odnosno ispravljanje tih profila, ali takav način rada je, kako proizlazi i iz vještačenja vještaka M., suprotan pravilima zaštite na radu.

I iz vještačenja vještaka M. nesumnjivo proizlazi da su propusti na strani tužitelja koji je radne zadatke obavljao na opisani način, a i tuženika koji nije uputio i osposobio radnike za rad na siguran. Tuženik se, međutim, ne može u konkretnom slučaju ekskulpirati svoje inače objektivne odgovornosti, pozivajući se isključivo na propuste tužitelja. Tužitelj je, naime, odnosne prigode radio svoj uobičajeni posao, za kojeg je osposobljen, što ne spori ni tužitelj ni tuženik, međutim, bez nadzora neposredno nadređenog i izričitog naloga o načinu obavljanja istog. Da je tomu tako, upućuju i kazivanje saslušanog neposredno nadređenog tužitelju B. R., jer je i sam svjedok znao da radnici ispravljaju metalni profil ručno ako je manjeg profila, što je i vidio, a i dopustio. Dakle, stranke su podjednako odgovorne za nastanak štetnog događaja, tužitelj obavljajući konkretni radni zadatak na nepropisan način, ručno ispravljanje metalnog profila, a tuženik, koji je znao da tužitelj, kao i ostali radnici u takvim situacijama postupaju kao i tužitelj konkretne prigode, a nije upozorio tužitelja da tako ne postupa, a niti je osigurao sigurne uvjete rada.

Naime, prema opisu poslova i radnih zadataka za radno mjesto tužitelja na koje je raspoređen tužitelj, isti je dužan pridržavati se propisanih mjera zaštite na radu, te obavljati zadane poslove po izričitom nalogu neposredno nadređenih, konkretizacija kojeg je očito u konkretnom slučaju izostala. Stoga se istom ne može pripisati u isključivu krivnju pogrešna procjena u načinu obavljanja zadanog posla, kada je tužitelj kao zaposlenik tuženika postupao nedvojbeno u namjeri što bržeg i uspješnijeg obavljanja istog. Osim toga, teret dokaza postojanja razloga koji isključuju tuženikovu objektivnu odgovornost u smislu citiranih odredaba leži isključivo na poslodavcu, koji, međutim, u ovom postupku nije uspio dokazati isključivu odgovornost samog radnika u nastanku predmetne nezgode.

S druge strane, tužitelj je, očito pogrešno držeći da će i bez dizalice, uspješno obaviti zadani posao ručnog savijanja, odnosno ispravljanja metalnog profila, oslanjajući se na jednu nogu, te se nepromišljeno koristeći rukama, protivno pravilima struke, kada je došlo do pucanja materijala - prstena i pada tužitelja pri čemu je zadobio ozljedu noge. Tužitelj, ne samo što je ručno savijao metalni profil, već, a kako proizlazi i iz njegovog iskaza, iako je znao da materijal nije dobro pripremljen te komade koje su mu donijeli J. i E. sam zavario, a onda ih pokušao ručno ispraviti uslijed čega je došlo do pucanja materijala i pada tužitelja. Ovakvim postupanjem, po ocjeni ovog suda, tužitelj je nedvojbeno doprinio nastanku ove nezgode, pri čemu njegov doprinos sud cijeni u omjeru od 50%.

Ostalo je tako za raspraviti visinu štete koju tužitelj trpi u svezi s predmetnom radnom nezgodom.

U smislu odredbe čl. 200. st. 1. ZOO-a, za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životnih aktivnosti, te za strah, sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a osobito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, neovisno od naknade materijalne štete, a i kada nje nema.

Sudski vještak dr. A. P., spec.kirurg u svom nalazu i mišljenju danom na ročištu od 6.veljače 2018.god. navodi da je tužitelj zadobio u predmetnoj nezgodi bimaleolarni prijelom lijevog gležnja s pomakom ulomaka zbog egea je operativno zbrinut u K. S. te da je kod tužitelja zbog te ozljede zaostalo ukočenje uz posttraumatsku pseudoartrozu medijalnog maleola lijevog gležnja te dijastazu tibiofibularnu, što je sve dovelo do osteoartroze lijevog gležnja. Kod tužitelja postoji trajni funkcionalni deficit posebice za poslove vezane za duže stajanje, duže hodanje, a posebice za poslove koji zahtijevaju duže penjanje i spuštanje stepenicama, kao i čučanje i klečanje. Stoga kod tužitelja postoji trajno umanjenje općih životnih aktivnosti od 16 % što se prvenstveno odnosi na deficit poštede tog gležnja i nemogućnost obavljanja svakodnevnih poslova u smislu čučanja, klečanja, dužeg hodanja po ljestvama ili stepenicama. Gležanj je otečen i mora držati ortozu da bi ga stabilizirao kako bi smanjio intenzitet bolova. Bolove jakog intenziteta trpio je u periodu traume i neposredno nakon operacijskog zahvata i to jakog intenziteta u trajanju od dva dana, srednjeg intenziteta 15 dana, a blagog naredna tri mjeseca, dok je bolove blagog intenziteta povremenog trajanja koji se pojavljuju periodički tijekom provođenja fizikalne terapije i u svakodnevnom životu uklopio u smanjenje opće životne aktivnosti. Tuđu njegu i pomoć tužitelj je trebao nakon izlaska iz bolnice i to jedan mjesec u trajanju od 5 h dnevno, a potom naredna tri mjeseca u prosjeku 1-2 h, prvenstveno kao pomoć u kući, održavanje osobne higijene i obavljanje svakodnevnih poslova. Kod tužitelja je prisutno šepanje kao blagi oblik naruženja, a i otok gležnja s navedenim šepanjem.

Sudski vještak T. G., spec. psihijatar u svom nalazu i mišljenju danom na ročištu od 16.travnja 2018.god. navodi da zbog specifičnosti nastanka nezgode kod tužitelja se mogao ispoljiti primarni strah i to u trajanju od nekoliko sekundi. Sekundarni strah koji se nastavlja na primarni kao emocionalna reakcija zabrinutosti za ishod liječenja i posljedice u jakom intenzitetu trajao je sedam dana od ozljeđivanja, u srednjem intenzitetu narednih mjesec dana i blažem intenzitetu u sljedećih 5-6 mjeseci. Duševne boli, odnosno povredu prava osobnosti koje je i koje će trpjeti, s obzirom na procijenjeni postotak smanjenja životnih aktivnosti od 16 % imaju trajni karakter.

Na provedena vještačenja dr. P. i dr. G. punomoćnici parbenih stranaka u konačnici nisu imali primjedbi (stranke su prigovarale provedenim vještačenjima, te su predlagali nova vještačenja, no isti su odustali od tih prigovora, kako tužitelj, tako i tuženik /tuženik u podnesku od 24.rujna 2020.god. i na ročištu od 15.veljače 2021.god./) pa budući da se radi o stalnim sudskim vještacima koji svoj nalaz i mišljenje daju na temelju svog znanja i iskustva, te primjenom pravila struke i znanosti, to ih ovaj sud u cijelosti prihvaća. S obzirom na dužinu trajanja i jačinu bolova koje je tužitelj trpio, karakter, vrstu te lokaciju ozljede (skočni zglob lijeve noge), dob ( rođ. 1962.g., a u vrijeme nezgode je imao 43 godine) i spol tužitelja, te sve popratne neugodnosti kod liječenja (operacije, fizikalne terapije, bolnost i drugo), ovaj sud smatra da bi tužitelju pripadala pravična novčana naknada za pretrpljene fizičke bolove u iznosu od 18.000,00 kn, no, s obzirom na utvrđenu suodgovornost tužitelja u nastanku predmetnog štetnog događaja u omjeru od 50 %, istom je dosuđen iznos od 9.000,00 kn za ovaj vid štete.

Glede duševnih bolova zbog umanjenja opće životne aktivnosti, ovaj sud je mišljenja da tužitelju, a uzimajući u obzir stupanj invaliditeta ( od ukupno 16 %), jačinu i trajanje posljedica, dob i spol tužitelja, zanimanje tužitelja, lokaciju ozljede te objektivne znakove trajne funkcionalne oštećenosti (pojačani napor u svakodnevnom životu, nemogućnost dužeg stajanja i hodanja, te penjanja i spuštanja stepenicama, klečanja, čučanja i dr.), dakle, sva ona ograničenja u životnim aktivnostima tužitelja koje je ostvarivao ili bi ih pak ostvarivao te zasigurno postojanje svijesti kod istog da je njegova životna aktivnost zbog ozljede smanjena i da zbog toga pati, tužitelja pripada satisfakcija koja bi bila adekvatna obimu ovog vida štete koju tužitelj trpi izraženo u novčanom iznosu od 24.000,00 kn. S obzirom na utvrđenu suodgovornost tužitelja u nastanku predmetnog štetnog događaja u omjeru od 50 %, istom je dosuđen iznos od 12.000,00 kn za ovaj vid štete.

Imajući u vidu okolnosti ozljeđivanja i liječenja, kao intenzitet i trajanje straha te dob i spol tužitelja, ovaj sud smatra da bi istome, na ime pretrpljenog straha, pripala pravična novčana naknada izražena u novčanom iznosu od 15.000,00 kn, no, s obzirom na utvrđenu suodgovornost tužitelja u nastanku predmetnog štetnog događaja u omjeru od 50 %, istom je dosuđen iznos od 7.500,00 kn za ovaj vid štete.

Budući da je kod tužitelja prisutno šepanje, kao i otok gležnja, a kao blagi vid naruženosti pa s obzirom na sve te okolnosti, sud na osnovu čl. 200 ZOO-a tužitelju za duševne boli zbog naruženosti utvrđuje pravičnu novčanu naknadu u iznosu od 7.500,00 kn. Naime, kod tužitelja se radi o naruženosti blagog stupnja pa po prirodnom toku stvari tužitelj će osjećati nelagodu zbog toga, zato je taj zahtjev osnovan u iznosu od 7.500,00 kn. No, s obzirom na utvrđenu suodgovornost tužitelja u nastanku predmetnog štetnog događaja u omjeru od 50 %, istom je dosuđen iznos od 3.750,00 kn za ovaj vid štete.

Nadalje, tužitelj je zatražio i naknadu materijalne štete na ime tuđe njege i pomoći u iznosu od 10.000,00 kn. Naime, odredbom čl. 195. st. 1. ZOO-a propisano je da onaj tko drugome nanese tjelesne ozljede ili mu naruši zdravlje dužan je naknaditi mu troškove oko liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi.

Tužitelju je po mišljenju vještaka kirurga bila potrebna tuđa njega i pomoć, i to nemedicinska, u trajanju od 285 sati (30 dana x 5 sati dnevno = 150 sati te 90 dana x 1-2 sata dnevno = 135 sati, dakle, ukupno 285 sati) pa kada se 35,00 kn (cijena jednog sata tuđe njege i pomoći) pomnoži s 285 sati, dobije se iznos od 9.975,00 kn, kao ukupan obim štete s ovoga osnova, ali uz suodgovornost od 50 % iznos od 4.987,50 kn.

Tužitelju je zbog posljedica ozljede zdravlje trajno narušeno zbog čega je istome bila potrebna tuđa njega i pomoć treće osobe. Ova naknada materijalne štete s osnova troškova tuđe pomoći i njege utvrđuje se u nominalnom iznosu tih troškova u vrijeme njihova nastanka, odnosno u vrijeme pružanja usluge, dakle, naknada za tuđu pomoć je novčani oblik materijalne štete tj. onaj iznos novčanih jedinica koje bi tužiteljica platila trećoj osobi za pruženu uslugu tuđe pomoći. U konkretnom slučaju, tužitelj nije imao novčanih izdataka za tuđu pomoć, budući da je istome ta pomoć i njega pružena besplatno (od strane članova njegove obitelji, jer tužitelj nije sudu dostavio dokaz da bi ove troškove platio trećoj osobi) pa stoga tužitelja pripada naknada u visini koju bi u vrijeme pružanja usluge platio da je osoba koja je pružala usluge tuđe pomoći tu naknadu i tražila, a sve to iz razloga kako bi se postigla svrha naknade štete, a to je da se imovno stanje tužitelja dovede u takvo da mu u cijelosti bude nadoknađeno ono što ona mora platiti za usluge nemedicinske tuđe njege i pomoći koju mu pruža treća osoba pa makar to bili i članovi njegovog domaćinstva. Prema tome, ovaj sud prema slobodnoj ocjeni uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja i prikupljene dokaze, a u smislu odredbi čl. 223. ZPP-a, utvrđuje cijenu jednog sata tuđe njege i pomoći u iznosu od 35,00 kn.

Dakle, tužitelju je dosuđeno na ime naknade (nematerijalne i materijalne) štete ukupan iznos od 37.237,50 kn, dok je za više zatraženo, i to za iznos od 47.762,50 kn, tužitelj odbijen u svom zahtjevu, a kao u točki I izreke presude. Na dosuđeni iznos od 32.250,00 tužitelju su dosuđene i zatezne kamate koje teku od dana 31.ožujka 2021.god., kao dana presuđenja, do isplate (dok je za više zatražene kamate na iznos nematerijalne štete od dana 21.ožujka 2007.god. do 30.ožujka 2021.god., tužitelj odbijen u svom zahtjevu), a na iznos od 4.987,50 kn od dana 21.ožujka 2007.god., kao dana podnošenja tužbe, do isplate, jer se radi o novčanoj materijalnoj šteti koja se dosuđuje prema cijenama u vrijeme kada je trošak učinjen tj. usluga pružena (pa i u slučaju kada nije došlo do angažmana treće osobe, već su tuđu njegu i pomoć tužiteljici kao oštećenoj pružali članovi njezinog domaćinstva), ali s obzirom da je tužitelj kamate na troškove tuđe njege i pomoći zatražio od podnošenja tužbe, a ne od vremena kada je bila izvrgnut tim troškovima, to je sud njegov zahtjev glede tijeka kamata i prihvatio, jer sukladno odredbi čl. 2. ZPP-a ne može ići preko zahtjeva tužitelja.

Nadalje, tužitelj je tužbom od 26.ožujka 2007.god. potraživao isplatu božićnice za 2006.god. u iznosu od 1.500,00 kn, dok podneskom od 8.lipnja 2014.god. potražuje isplatu božićnice i za 2007/2008/2009/2010 i 2011.god. u iznosima od po 1.500,00 kn za svaku godinu, odnosno u sveukupnom iznosu od 9.000,00 kn, dok preciziranim tužbenim zahtjevom od 14.rujna 2020.god., a nakon provedenog vještačenja, potražuje na ime neisplaćene božićnice za utuženo razdoblje iznos od 7.260,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa, a koji je dospijevao do zadnjeg dana u godini za godinu na koju se božićnica odnosi, od po 1.210,00 kn pa do isplate.

Osim toga, tužitelj je tužbom od 26.ožujka 2007.god. potraživao i isplatu iznosa od 4.000,00 kn za 2006.god., a na ime jednokratne novčane pomoći zbog bolovanja dužeg od 90 dana, a podneskom od 8.lipnja 2014.god tu jednokratnu pomoć potražuje i za 2007/2008/2009/2010/2011 i 2012.god. u sveukupnom iznosu od 28.000,00 kn, dok podneskom od 14,rujna 2020.god., preciziranim tužbenim zahtjevima s ovoga osnova potražuje isplatu iznosa od 35.195,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa te naknade do zadnjeg dana u godini za koju se ta naknada odnosila pa sve do isplate.

Sudski vještak za knjigovodstveno-financijske poslove D. K. u svom vještačenju od 16.prosinca 2019.god. navodi da ukoliko bi tužitelja pripadalo pravo na isplatu božićnice tužitelj bi sukladno KU tuženika u razdoblju od 1.01.2006.god. do 31.12.2011.god. ostvarivao božićnicu u iznosu od najmanje 1.210,00 kn godišnje, ukupno 7.260,00 kn, a potraživanje tužitelja po osnovu jednokratne novčane pomoći zbog bolovanja dužeg od 90 dana iznosi 3.603,00 kn (4.603,00 -1.000,00 koliko je već isplaćeno).

U dopuni vještačenja vještak K. navodi da ukoliko bi tužitelja pripadala novčana pomoć za bolovanje dulje od 90 dana za svaku godinu ista bi sukladno KU tuženika i podacima DZS iznosila neto 35.195,00 kn ili po godinama:

2006.god. 3.603,00 kn; 2007.god. 4.841,00 kn; 2008.god. 5.178,00 kn; 2009.god. 5.311,00 kn; 2010.god. 5.343,00 kn; 2011.god. 5.441,00 kn i 2012.god. 5.478,00 kn. Tuženik je, osim osporavanja osnovanosti potraživanja tužitelja s osnova prigodne nagrade tj. božićnice i neisplaćene naknade za bolovanje, istakao i prigovor zastare potraživanja tužitelja s tih osnova, a koji prigovor je po ocjeni ovog suda osnovan za 2007., 2008., 2009. i 2010.god. glede zahtjeva za isplatu božićnice. Naime, u smislu odredbi čl. 139. Zakona o radu (NN broj 93/14) potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju za

pet godina, ako Zakonom o radu ili drugim zakonom nije drugačije određeno. Zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Zastara nastupa kada istekne posljednji dan zakonom određenog vremena, s time da se u vrijeme zastare računa i vrijeme koje je proteklo u korist dužnikovog prednika. Odredba čl. 139. ZR-a o zastari potraživanja neće se primjenjivati na potraživanja iz radnog odnosa kojima je rok zastare od tri godine istekao prije stupanja na snagu Zakona o radu, dakle u slučajevima kada je zastara počela teći za vrijeme važenja Zakona o radu iz 2009.god., a nije istekla u trenutku stupanja na snagu Zakona o radu pa će se u tom slučaju produžiti rok zastare s tri na pet godina. U ovom slučaju tužba je podnesena 26.ožujka 2007.god., a Zakon o radu (NN broj 93/14) stupio je na snagu 7.kolovoza 2014.god. to utuženo potraživanje božićnice za 2007., 2008., 2009. i 2010. je zastarjelo do 7.kolovoza 2014.god. jer je protekao rok od 3 godine računajući od datuma dospijeća do stupanja na snagu Zakona o radu (NN broj 93/14) kojim odredbama je propisan rok od 5 godina.

Međutim, za 2006.god., koje dospijeva 25.prosinca 2006.god. i za 2011.god., koje dospijeva 25.prosinca 2011.god., do kada se božićnice i isplaćuju (s obzirom da je tužitelj podneskom od 8.lipnja 2014.god. zatražio i isplatu božićnice za 2011.god., a koja dospijeva do 25.prosinca 2011.god., dakle nakon stupanja na snagu Zakona o radu /NN 93/14/ pa je rok zastare pet godina) nije zastarjelo potraživanje za 2011.god. pa tužitelja pripada, a u smislu odredbi čl. 59. Kolektivnog ugovora (prema kojoj poslodavac može zaposleniku isplatiti božićnicu i uskrsnicu u novčanom iznosu ili nekom drugom obliku ali ne manjem od vrijednosti od najniže osnovne plaće ali uz dogovor sa sindikatom), te sukladno vještačenju vještaka financijske struke D. K. (koje vještačenje ovaj sud prihvaća kao stručno, objektivno i dano pravilima struke i znanosti, a na koje stranke nisu imale primjedbi) u iznosu od 1.210,00 kn za 2006.god. i u iznosu od 1.210,00 kn za 2011.god., sveukupno 2.420,00 kn, uz suodgovornost tužitelja od 50 % iznos od 1.210,00 kn, dok je za više zatraženo s ovoga osnova, za iznos od 6.050,00 kn, tužitelj odbijen u svom zahtjevu. Na dosuđeni iznos od 1.210,00 kn tužitelju su dosuđene i zakonske zatezne kamate koje na iznos od 605,00 kn teku od 31.prosinca 2006.god. pa do isplate i na iznos od 605,00 kn od 31.prosinca 2011.god. pa do isplate, kako je to i tužitelj zatražio.

Potraživanje tužitelja za jednokratnu pomoć za bolovanje duže od 90 dana, u smislu odredbi čl. 57. Kolektivnog ugovora (prema kojemu zaposleniku ili njegovoj obitelji isplaćuje se pomoć u visini 1-3 prosječne mjesečne plaće isplaćene po zaposlenom u gospodarstvu R. H. utvrđene kao osnovica za obračun u prethodnom mjesecu, između ostalog za bolovanje duže od 90 dana 1 osnovica) po ocjeni ovog suda osnovano je za 2006.god. (tužitelj je na bolovanju od 8.studenoga 2005.god. pa nadalje), što među strankama nije prijeporno, pa tužitelja, a sukladno vještačenju vještaka financijske struke D. K. pripada za 2006.god. iznos od 3.603,00 kn (jednokratna novčana pomoć za 2006.god. iznosi 4.603,00 kn umanjeno za 1.000,00 koliko je tuženik isplatio tužitelju, daje iznos od 3.603,00 kn), umanjeno za 50 % suodgovornosti tužitelja iznos od 1.801,50 kn, dok se za više zatraženo s ovoga osnova, za iznos od 33.393,50 kn, tužitelj odbija u svom zahtjevu. Na dosuđeni iznos od 1.801,50 kn tužitelju su dosuđene i zakonske zatezne kamate počevši od 31.prosinca 2006.god. do isplate.

Glede zahtjeva tužitelja za isplatom jednokratne novčane pomoći za bolovanje duže od 90 dana za 2007., 2008., 2009., 2010., 2011. i 2012.god. ovaj sud isti smatra neosnovanim. Naime, u postupku je nesumnjivo utvrđeno da je tužitelj bio na kontinuiranom bolovanju u utuženom periodu, međutim, tumačeći smisao i sadržaj odredbe čl. 57. KU, to je ovaj sud mišljenja da tužitelj ne ostvaruje to pravo višekratno protekom svakih nastupjelih novih 90 dana bolovanja pa sve dok bolovanje traje. Tužitelj kao radnik tuženika koji se nalazio na dužem kontinuiranom bolovanju to pravo ostvaruje istekom prvih 90 dana bolovanja u jednokratnom iznosu, ali ne i za svako daljnje razdoblje sve dok bolovanje traje. To pravo na višekratnu isplatu tužitelju bi pripadalo samo u slučaju da je došlo do prekida bolovanja, dakle za eventualno novo bolovanje, ukoliko bi bile ispunjenje druge pravne pretpostavke propisane Kolektivnim ugovorom. Stoga se zahtjev tužitelja za isplatom jednokratne novčane pomoći za bolovanje duže od 90 dana za 2007., 2008., 2009., 2010., 2011. i 2012.god. ukazuje neosnovanim.

Odluka o parbenom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („NN“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., dalje ZPP).

Naime, tužitelj je tužbom potraživao na ime nematerijalne štete isplatu iznosa od 145.500,00 kn, na ime materijalne štete iznos od 14.880,00 kn, rentu za tuđu njegu i pomoć u iznosu od po 900,00 kn mjesečno, božićnicu u iznosu od 1.500,00 kn, te jednokratnu novčanu pomoć u iznosu od 4.000,00 kn. Podneskom od 10.06.2014.god. potražuje nematerijalnu i materijalnu štetu u iznosu od 140.000,00 kn, rentu za tuđu njegu i pomoć u iznosu od po 900,00 kn mjesečno, božićnicu u iznosu od 9.000,00 kn, jednokratnu novčanu pomoć u iznosu od 28.000,00 kn, a podneskom od 14.09.2020.god., nakon provedenog vještačenja, smanjio je tužbeni zahtjev te s osnova nematerijalne i materijalne štete potražuje isplatu iznosa od 85.000,00 kn, božićnicu u iznosu od 7.260,00 kn, te jednokratnu novčanu pomoć u iznosu od 25.195,00. Smanjenje tužbenog zahtjeva znači povlačenje tužbe s prvobitno postavljenog na smanjeni iznos tužbenog zahtjeva pa primjenom odredbe čl. 193. u svezi s odredbom čl. 154. st. 2. ZPP-a tužitelju su priznati troškovi parbenog postupka prema vrijednosti konačno postavljenog tužbenog zahtjeva.

Tužitelju, u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova zastupanja po punomoćniku, priznat je trošak zastupanja po punomoćniku, a isti se odnosi na: sastav tužbe 250 bodova, zastupanja na ročištima od 9.prosinca 2010., 7.veljače; 17.ožujka; 9.svibnja 2011.god., 29.svibnja i 19.studenoga 2014.god., 26.studenoga 2015.god., 1.ožujka; 12.svibnja; 20.rujna 2016.god., 31.siječnja i 10.listopada 2017.god., 6.veljače; 16.travnja i 8.lipnja 2018.god., 10.srpnja i 15.listopada 2019.god., 11.veljače i 9.rujna 2020.god., 15.veljače 2021.god. po 250 bodova, od 4.travnja i 31.svibnja 2019.god. po 62,5 bodova; za sastav četiri obrazložena podneska od 24.svibnja 2007.god., 8.lipnja 2016.god.., 22.veljače 2018.god. i 14.rujna 2020.god. po 250 bodova, za sastav podnesaka od 7.ožujka; 15.travnja; 1.rujna i 9.studenoga 2016.god., 26.travnja 2018.god., 11.ožujka 2019.god. i 23.siječnja 2020.god. po 50 bodova, za sastav žalbe od 13.studenoga 2007.god., 29.rujna 2008.god., 22.ožujka 2010.god. i 31.ožujka 2012.god. po 300 bodova, što pomnoženo s vrijednošću boda od 10,00 kn iznosi 79.250,00 kn, uvećano za 25% PDV-a u iznosu od 19.812,50 kn, daje ukupan iznos od 99.062,50 kn.

S obzirom na to da je tužitelj u postupku uspio s 81,6 % (uspio 50 % u osnovu, a 31,50 % u visini, odnosno ukupno s 81,6 %), a tuženik je uspio s 18,4 %. Razlika postotaka uspješnosti je 63,2 % u korist tužitelja pa je tužitelju od gore navedenog iznosa priznat toliki postotak, što daje iznos od 62.607,50 kn, koji iznos uvećan za iznos od 8.550,00 kn na ime troškova vještačenja, daje ukupan iznos od 71.157,50 kn, dok je za više zatraženi iznos od 31.392,50 kn, tužitelj odbijen u zahtjevu. Na dosuđeni iznos tužitelju su dosuđene i zakonske zatezne kamate počevši od 31.ožujka 2021.god., kao dana presuđenja, do isplate (točka II izreke rješenja).

U Splitu, 31.ožujka 2021. godine

S U T K I N J A

KATICA BOJČIĆ VIDOVIĆ v.r.

NAPUTAK O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka.

DNA: - pun. tužitelja

- pun. tuženika