REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 488/2017-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća, i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, OIB 84397956623, Zagreb, A. Mihanovića 3, zastupanog po punomoćniku Ivici Paliću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Coning d.d., OIB 49557976962, Varaždin, Augusta Šenoe 4-6, zastupanog po punomoćnicima Nikši Stančić-Rokotovu, Nermini Stančić-Rokotov i Miroslavu Šumanoviću, odvjetnicima iz Zagreba, radi ispunjenja ugovora, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-5016/16-2 od 13. prosinca 2016., kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-92/16-97 od 20. svibnja 2016., u sjednici održanoj 31. ožujka 2021.,

r i j e š i o  j e:

I. Ukida se presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-5016/16-2 od 13. prosinca 2016. i predmet vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje drugom vijeću.

II. O troškovima parničnog postupka koji su nastali u povodu izjavljene revizije, odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev i utvrđeno je da su raskinuti Ugovor o inženjeringu od 22. studenog 1990. te prateći Anexi tom Ugovoru zaključeni između prednika tužitelja i prednika tuženika te je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos 14.335,96 kn kao i naknaditi mu parnični trošak, sve sa pripadajućim zateznim kamatama kako je pobliže opisano u izreci presude.

Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda na način da je u cijelosti odbijen zahtjev tužitelja. Odlukom o troškovima postupka obvezan je tužitelj naknaditi tuženiku parnični trošak.

Protiv drugostupanjske presude reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP) je podnio tužitelj zbog pravnog pitanja koje je prema ocjeni revidenta važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, uz prijedlog da se presuda preinači shodno u reviziji iznesenim navodima, odnosno ukine i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija je dopuštena i osnovana.

Predmet spora u ovom postupku je zahtjev tužitelja na utvrđenje da su raskinuti Ugovor o inženjeringu od 22. studenog 1990. te prateći I. Aneks br. 111/2U/90 od 17. travnja 1991. i II. Aneks br. 111/2U/91 od 15. travnja 1991.g. tom Ugovoru (toč. I. tužbenog zahtjeva), te da se naloži tuženiku Coning d.d. isplatiti tužitelju iznos od 134.335,96 kn sa zateznom kamatom tekućom od 24. svibnja 1991.g. do isplate (toč. II. tužbenog zahtjeva).

Na temelju utvrđenja:

- da je Ugovor o inženjeringu od 22. studenog 1990. sklopljen između prednika tužitelja Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske (dalje: RFMIORH) kao naručitelja, s jedne strane, te DP Coning Varaždin kao izvršitelja, s druge strane, te tim Ugovorom naručitelj kao investitor izgradnje Doma umirovljenika "Medarevo" Dubrovnik predaje, a izvršitelj preuzima vođenje kompletnih inženjering poslova na izgradnji Doma umirovljenika prema Investicijskom programu izgradnje Doma umirovljenika iz lipnja 1990.,

- da su ugovorne strane tim Ugovorom utvrdile predračunsku investicijsku vrijednost izgradnje objekta Doma umirovljenika u iznosu od 138.370.000,00 dinara, te orijentacijsku vrijednost izgradnje u iznosu od 140.000.000,00 dinara, u kojem je sadržana vrijednost inženjering usluga izvršitelja u iznosu od 5% od ukupno procijenjene vrijednosti radova, s time da će se konačna vrijednost radova utvrditi nakon odabira konačnog izvođača radova,

- da je 1. Aneks Ugovoru o inženjeringu br. 111/2U/90 od 17. travnja 1991. (list 15 spisa) sklopljen između prednika tužitelja RFMIORH kao naručitelja, s jedne strane, te DP Coning Varaždin kao izvršitelja, s druge strane, te je njime utvrđeno je da je kao najpovoljniji izvođač radova izabran GP Tehnika za ukupni iznos od 183.139.974,00 dinara, te je utvrđena vrijednost inženjering usluge u iznosu od 9.156.998,70 dinara i konačna vrijednost ugovorenih radova za predmetni objekt u iznosu od 192.296.972,70 dinara. Također je utvrđeno da je preostala obveza naručitelja po tom Aneksu u iznosu od 53.926.972,70 dinara, što se naručitelj obvezao platiti u dvije mjesečne rate,

- da je II. Aneks Ugovoru o inženjeringu br. 111/2U/91 od 15. travnja 1991. (listovi 454 i 455 spisa) sklopljen između prednika tužitelja RFMIORH kao naručitelja, s jedne strane, te DP Coning Varaždin kao izvršitelja, s druge strane, a njime je utvrđeno je da je tim Aneksom regulirano plaćanje usluga stručnog nadzora na izgradnji Doma umirovljenika "Medarevo" u Dubrovniku na način da navedeno plaćanje u cijelosti preuzima DP Coning Varaždin,

- da je uvidom u zapisnik od 15. travnja 1994.g. (listovi 109 i 110 spisa) o održanom sastanku PP kao predstavnice Coning d.d. i UP, ŠP i ČP kao predstavnika prednika tužitelja RFMIORH 12. travnja 1994. u vezi izgradnje objekta Doma umirovljenika "Medarevo" u Dubrovniku utvrđeno da navedeni objekt nije završen, jer se nalazio na ratom zahvaćenom području, te su obustavljeni daljnji radovi na izgradnji tog objekta,

- da vrijednost radova izvršenih do trenutka prekida iznosi 57.961.005 HRD, pa kako je vrijednost investicije u cijelosti isfinancirana (avans) u trenutku prekida radova na računu Coning d.d. ostala su neutrošena financijska sredstva od 134.335.967 HRD

- da su se obje ugovorne strane usuglasile da visinu neutrošenih sredstava prihvate u iznosu od 3.000.000,00 DEM, te su se usuglasile da se radovi na izgradnji objekta nastave kad za to budu povoljni uvjeti,

- da su Nagodbom od 20. lipnja 1994.g. (list 110 spisa) prednik tužitelja RFMIORH kao naručitelj i Coning d.d. kao izvršitelj na temelju dogovora postignutog na sastanku 12. travnja 1994.g. suglasno utvrdili visinu međusobnih obveza u iznosu od 3.000.000,00 DEM,

- da se na nagodbi nalazi pečat društva Coning holding d.d.,

- da je tuženik Coning d.d. (ranijeg naziva Condelta d.d.) pravni slijednik društva Congama d.d. (ranije DP Congama) koje je pak pravni slijednik društva DP Coning, a koje je ugovorna strana predmetnog Ugovora o inženjeringu od 22. studenog 1990. i njegovih aneksa,

- da je rok za dovršenje građenja trebao biti do 03. svibnja 1992., s time da je u razdoblju od 30. rujna 1991. do 30. travnja 1993. djelovala viša sila (ratno stanje), a odredbom čl. 27. Ugovora o inženjeringu određeno je da se u slučaju više sile rokovi za ispunjenje ugovornih obveza produljuju za onoliko koliko su trajali razlozi više sile, tako proizlazi da je tuženik bio u obvezi ispuniti ugovor do 03. prosinca 1993.,

- da je tužitelj prvotno postavljenim tužbenim zahtjevom zahtijevao samo ispunjenje predmetnog Ugovora, da bi u podnesku od 22. kolovoza 2007. proširio tužbu postavljajući podredni tužbeni zahtjev kojim traži raskid ugovora i isplatu iznosa od 134.335,96 kn,

- da je tužitelj u podnesku od 23. travnja 2009. izmijenio tužbeni zahtjev na način da je umjesto zahtjeva za sudskim raskidom predmetnog Ugovora postavio zahtjev za utvrđenjem raskida toga Ugovora, obrazlažući navedeno tvrdnjama da je s obzirom na protek vremena očito da tuženik ne želi ispuniti ugovorne obveze,

- da se tuženik se usprotivio i takvom tužbenom zahtjevu, i to prvotno tvrdeći da tužitelj nema pravni interes za utvrđenjem raskida predmetnog Ugovora, budući da je taj Ugovor prestao sklapanjem spomenute Nagodbe, da bi u daljnjem tijeku postupka (na ročištima 06. ožujka 2014. i 12. rujna 2014.) istaknuo suprotnu tvrdnju, da Ugovor o inženjeringu nije prestao i da je još uvijek na snazi.

Prvostupanjski sud ocijenio je da iz izvedenih dokaza ne proizlazi da bi predmetni Ugovor i njegovi aneksi bili raskinuti prije podnošenja tužbe, pa da posljedično tome podnesak u kojem je tužitelj prvi puta postavio zahtjev za raskidom ugovora i njegovih aneksa (podnesak od 22. kolovoza 2007.) predstavlja izjavu volje tužitelja kojom se ugovor raskida, pri tom se pozivajući na praksu revizijskog suda i to odluku Rev-x-158/11.

Stoga sud prvog stupnja smatra, a obzirom je tužitelj prvi puta u podnesku od 22. kolovoza 2007. postavio zahtjev za raskidom Ugovora i njegovih aneksa, obrazlažući isti navodima da tuženik nije ispunio svoje ugovorne obveze i da ih nema namjeru ispuniti, da tada takav podnesak predstavlja izjavu tužitelja o raskidu ugovora zbog neispunjenja. Nadalje, zaključak je prvostupanjskog suda, a imajući u vidu da je tuženik u trenutku podnošenja navedenog podneska 22. kolovoza 2007. bio u zakašnjenju s ispunjenjem svoje obveze punih 15 godina, jer je po vlastitim navodima bio u obvezi dovršiti objekt do 03. svibnja 1992., odnosno tek nešto kraće ako se uzme u obzir da je u razdoblju od 30. rujna 1991. do 30. travnja 1993. zbog više sile (ratnog stanja) bilo nemoguće izvoditi radove, da su ispunjeni uvjeti iz čl. 127. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) koji je propisao da vjerovnik može raskinuti ugovor bez ostavljanja dužniku naknadnog roka za ispunjenje ako iz dužnikova držanja proizlazi da on svoju obvezu neće izvršiti ni u naknadnom roku. Pri tom sud prvog stupnja zaključuje da na navedeno ukazuje i ponašanje tuženika tijekom postupka, navodeći da se tuženik protivio prvotno postavljenom zahtjevu na ispunjenje predmetnog Ugovora, te da je tijekom cijelog postupka isticao prigovor promašene pasivne legitimacije i prigovor zastare, pa da očito nije imao namjeru ispuniti predmetni Ugovor niti u naknadnom roku. Nadalje, zaključak je suda prvog stupnja da sve kad bi tvrdnje tuženika da postavljanje podrednog tužbenog zahtjeva na raskid ugovora ne bi predstavljalo nedvosmislenu i jasnu izjavu o raskidu ugovora bile osnovane, da bi takvu izjavu sasvim sigurno predstavljao podnesak od 26. studenog 2013. u kojem je zahtjev na utvrđenje raskida predmetnog Ugovora i povrat plaćenog iznosa postavljen kao glavni tužbeni zahtjev.

Nasuprot toga, sud drugog stupnja preinačio je prvostupanjsku odluku i odbio tužbeni zahtjev u cijelosti s obrazloženjem da postavljanje podrednog tužbenog zahtjeva na raskid ugovora ne predstavlja nedvosmislenu i jasnu izjavu o raskidu ugovora pa da time u konkretnom slučaju nisu ostvarene pretpostavke za primjenu odredbi čl. 132. ZOO o pravu na povrat isplaćenog po raskinutom ugovoru.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni,kako se to primjerice navodi u toč. 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP.

Odredbom čl. 382. st. 3. ZPP propisano je da u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP strankatreba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je reviziju podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na pitanje odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U podnesenoj reviziji tužitelj je naznačio više pravnih pitanja koja se svode na pitanje može li se postavljanje deklaratornog zahtjeva na utvrđenje smatrati da je ugovor raskinut danom izjavom o raskidu ugovora?

Pritom se poziva na revizijsku odluku broj Revx-158/11 od 28. travnja 2011. navodeći da je o takvom pitanju zauzeto suprotno pravno shvaćanje od iznesenog u drugostupanjskoj odluci.

Odlučujući o dopuštenosti izvanredne revizije tužitelja u smislu odredbe čl. 382. st. 2. i 3. ZPP vijeće je ocijenilo da pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Raskid ugovora zbog neispunjenja uređen je odredbama čl. 124. do 131. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 - dalje: ZOO) koje se u ovom predmetu primjenjuju na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. sada važećeg Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05).

Navedenim zakonskim odredbama za slučaj neispunjenja ugovora od jedne strane nije propisano pravo jedne strane zahtijevati raskid ugovora (pred sudom). Ugovor se raskida na načine navedene u tim zakonskim odredbama – po samom zakonu i prostom izjavom druge strane. Naravno, u okviru odredaba ZOO uvijek postoji i mogućnost sporazumnog raskida.

Pravo zahtijevati konstitutivnom tužbom da sud odluči o raskidu ugovora propisano je samo kao iznimka od pravila – primjerice odredbama čl. 133. ZOO zbog promijenjenih okolnosti (i po odredbi ranije važećeg Zakona o nasljeđivanju u odnosu na ugovor o doživotnom uzdržavanju – sada odredbi čl. 583. st. 3. Zakona o obveznim odnosima).

U revizijskoj odluci na koju se poziva revident broj Revx-158/11 od 28. travnja 2011. navedeno je slijedeće: "U slučaju da ugovor nije raskinut izjavom prije podnošenja tužbe, može se smatrati da sama tužba predstavlja izjavu volje kojom se ugovor raskida. U takvom slučaju sud nije ovlašten konstitutivnom presudom raskinuti ugovor, jer se smatra da je (ukoliko nije raskinut po samom zakonu) ugovor raskinut istekom primjerenog roka nakon podnošenja tužbe. Sud bi bio jedino ovlašten donijeti deklaratornu presudu utvrđenjem da je ugovor raskinut, ali samo u slučaju ako bi bio postavljen takav deklaratorni tužbeni zahtjev."

Drugim riječima, u navedenoj odluci izraženo je shvaćanje da o konstitutivnom zahtjevu o raskidu nije moguće donijeti odluku jer raskid nastaje jednostavnom izjavom volje o raskidu no u slučaju naknadnog postavljanja deklaratornog zahtjeva na utvrđenje da je ugovor raskinut, onda se postavljanje takvog zahtjeva ima smatrati da je dana izjava volje o raskidu, tj. smatra se da je izjava o raskidu Ugovora valjano dana postavljanjem tužbenog zahtjeva na konstitutivni raskid ugovora.

Iz nižestupanjskih utvrđenja proizlazi da je tužitelj konačno postavljenim tužbenim zahtjevom na ročištu 7. travnja 2016. tražio da se utvrdi da su raskinuti predmetni Ugovor o inženjeringu od 22. studenog 1990. te prateći Aneksi kao i zahtjev za isplatu, da je ranije podneskom od 26. studenog 2013. tužitelj postavio zahtjev na utvrđenje raskida predmetnog Ugovora i povrat plaćenog iznosa kao glavni tužbeni zahtjev, da je prethodno tužitelj u podnesku od 23. travnja 2009. izmijenio tužbeni zahtjev na način da je umjesto zahtjeva za sudskim raskidom predmetnog Ugovora postavio zahtjev za utvrđenjem raskida toga Ugovora, obrazlažući navedeno tvrdnjama da je s obzirom na protek vremena očito da tuženik ne želi ispuniti ugovorne obveze, a da je prvi puta takav zahtjev tužitelj postavio u podnesku od 22. kolovoza 2007.

U odnosu na zaključak suda da se podredno istaknutom zahtjevu tužitelja koji glasi na raskid ugovora sudskom odlukom ne može pridati značaj vjerovnikove materijalnopravne relevantne izjave volje usmjerene na jednostrani raskid ugovora zbog dužnikova neispunjenja, valja reći da isti nije pravilan.

Naime, iz utvrđenja u postupku koji je prethodio reviziji proizlazi da je tužitelj, a nakon što je u podnesku od 22. kolovoza 2007. postavio zahtjev na utvrđenje raskida predmetnog Ugovora i povrat plaćenog iznosa, još u tri navrata postavljao takav tužbeni zahtjev, da bi se u konačnici i raspravljalo po konačno uređenom tužbenom zahtjevu na ročištu 7. travnja 2016. kojim je tužitelj tražio da se utvrdi da su raskinuti predmetni Ugovor o inženjeringu od 22. studenog 1990. te prateći Aneksi kao i zahtjev za isplatu.

Slijedom navedenog došlo je do pogrešne primjene materijalnog prava, uslijed čega sud drugog stupnja nije dao valjane razloge o ostalim žalbenim navodima.

Stoga je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP, valjalo ukinuti pobijanu drugostupanjsku presudu te predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred novim vijećem.

U ponovljenom postupku drugostupanjski sud će ponovno odlučiti o žalbi, imajući na umu izraženo pravno shvaćanje revizijskog suda.

Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP).

Zagreb, 31. ožujka 2021.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić