REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr 7/2021-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Žarka Dundovića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv os. I. Z. i drugih zbog kaznenog djela iz čl. 236. st. 2. u vezi sa st. 1. Kaznenog zakona (,,Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 – ispravak, 101/17 i 118/18 – dalje: KZ/11) i drugih, odlučujući o zahtjevu os. I. Z. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 20. svibnja 2019. broj K-1013/2017-65 i presuda Županijskog suda u Splitu od 30. lipnja 2020. broj Kž-70/2020-17, u sjednici održanoj 31. ožujka 2021.

p r e s u d i o  j e:

Odbija se kao neosnovan zahtjev os. I. Z. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Obrazloženje

Pravomoćnom presudom, koju čine u uvodu citirane presude, os. I. Z. je proglašen krivim zbog kaznenog djela prijevare iz čl. 236. st. 1. i 2. KZ/11 te je na temelju čl. 236. st. 2. KZ/11 osuđen na kaznu zatora u trajanju od jedne godine i deset mjeseci, a os. B. J. zbog kaznenog djela prijevare iz čl. 236. st. 1. i 2. u vezi čl. 38. KZ/11 za koje je na temelju čl. 236. st. 2. u vezi čl. 38. KZ/11 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, s tim da mu je izvršenje izrečene kazne zatvora primjenom uvjetne osude iz čl. 56. KZ/11 odgođeno pod uvjetom da u roku od pet godina ne počini novo kazneno djelo.

Na temelju čl. 158. st. 2. Zakona o kaznenom postupku (,,Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 - dalje: ZKP/08) ošt. D. S. M., dosuđen je postavljeni imovinskopravni zahtjev u iznosu od 325.724,30 kuna, te je naloženo os. I. Z. da iznos od 295.716,20 kuna uplati u korist oštećene u roku od 15 dana po izvršnosti presude, dok je os. B. J. naloženo da u korist oštećene uplatiti iznos od 30.008,14 kuna u roku od 15 dana po izvršnosti presude.

III Kr 7/2021-8

Na temelju čl. 148. st. 1. ZKP/08 os. I. Z. presuđen je na platež troškova kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 6. ZKP/08 u iznosu od 1.500,00 kuna, a os. B. J. u iznosu od 800,00 kuna.

Osuđenik I. Z. je zahtjev za preispitivanje pravomoćne presude osobno podnio 2. listopada 2020. na temelju čl. 515. st. 1. i 2. ZKP/08 te čl. 517. st. 1. toč. 2. i 3. te st. 2. ZKP/08, kao i čl. 518. st. 1-5. ZKP/08 te povrede čl. 29. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 - dalje: Ustav RH) te čl. 6., 7. i 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/97, 6/99 – pročišćeni tekst, 8/99 - ispravak, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 - dalje: Konvencija).

Osim navedenog zahtjeva osuđenik je osobno u okviru navedenih osnova podnio i dopune zahtjeva od 12. listopada 2020. i od 8. siječnja 2021.

Prijedlog je osuđenika da se pravomoćna presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Postupajući u skladu s odredbom čl. 518. st. 4. ZKP/08, prvostupanjski sud je primjerak zahtjeva sa spisom dostavio Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, koje je u odgovoru na zahtjev navelo da zahtjev smatra neosnovanim.

Odgovor Državnog odvjetništva Republike Hrvatske uredno je prije dostavljanja spisa Vrhovnom sudu Republike Hrvatske dostavljen osuđeniku.

Zahtjev nije osnovan.

Osuđenik u zahtjevu jednako kao i u žalbi koju je podnio protiv prvostupanjske presude neosnovano ustrajava u prigovoru koji se odnosi na njegovo ispitivanje od strane državnog odvjetnika od 4. siječnja 2012. u predmetu K-DO-6627/2012 navodeći da je to učinjeno bez branitelja, iako se radilo o obveznoj obrani u smislu odredbe čl. 66. st. 1. toč. 4. ZKP/08 jer se u to vrijeme nalazio na izdržavanju kazne zatvora zbog drugog kaznenog djela. Pozivajući se na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske od 16. rujna 2008., broj U-III- 5096 i presudu ovoga suda od 18. studenog 2015., broj Kzz-36/15-3 navodi da je sud na taj način počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP/08 jer mu je povrijeđeno pravo na branitelja i na obranu, pravo na pravično suđenje iz čl. 29. Ustava RH i čl. 6.,7. i 8. Konvencije, te da se ujedno radi i o nezakonitom dokazu iz čl. 10. ZKP/08.

Međutim, na isti prigovor osuđenika koji je on iznio u žalbi protiv prvostupanjske presude Županijski sud u Splitu u presudi od 10. lipnja 2020., broj Kž-70/2020-17 mu je ispravno odgovorio ukazujući da je on prije tog ispitivanja primio pouku o pravima, pa tako i o pravu na branitelja, kojeg se odrekao, te da se u to vrijeme nije radilo o obveznoj obrani već je ta odredba o obveznoj obrani za osobe koje se nalaze na izdržavanju kazne zatvora u drugom kaznenom postupku iz čl. 66. st. 1. toč. 4. ZKP/08 propisana tek naknadnim Izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 145/13 od 6. prosinca 2013.) koji je stupio na snagu 15. prosinca 2013. Prema tome, kako se pitanje valjanosti određenog dokaza prosuđuje prema propisima važećim u vrijeme izvođenja tog

III Kr 7/2021-8

dokaza, slijedi da se u konkretnom slučaju nije radilo o nezakonitom postupanju koje bi imalo za posljedicu nezakonitost dokaza.

Osim toga, osuđeniku se ukazuje da se o povredi prava na obranu iz čl. 517. st. 1. toč. 3. ZKP/08 radi ukoliko je u pitanju obrana na raspravi, a ne u tijeku istrage, kao u konkretnom slučaju.

Nadalje, o povredi ustavnog i konvencijskog prava na pravično suđenje se prosuđuje gledajući kazneni postupak u cjelini, a ne izolirano i vezano samo na jednu fazu postupka. S obzirom da osuđenik na navedenom ispitivanju od 4. siječnja 2012. nije iznosio obranu, tako da se u biti i nije radilo o iskazu koji je sud mogao koristi kao dokaz koji bi ga teretio, da se u vrijeme provođenja te dokazne radnje radilo o zakonito provedenom dokazu, da je osuđenik u ostalom tijeku ovog kaznenog postupka dok se nalazio na izdržavanju kazne zatvora zbog drugih kaznenih djela imao branitelja i postupak je u svemu prema njemu bio pošten, ne radi se o naprijed citiranim postupovnim povredama i povredama Ustava i Konvencije na koje se osuđenik poziva.

Isto se odnosi i na prigovore koje osuđenik ističe o povredi prava na obranu i na branitelja i o citiranim povredama ustavnog i konvencijskog prava u vezi nepravilnog postupanja suda prvog stupnja kod razrješenja prethodnog branitelja po službenoj dužnosti B. M. i postavljanje novog branitelja po službenoj dužnosti S. B., a na što je ukazao Županijski sud u Splitu u rješenju od 8. lipnja 2017., broj Kž-43/17, kada je prihvaćanjem žalbe osuđenika i os. B. J., između ostalih razloga, i zbog toga, ukinuo prethodnu osuđujuću presudu Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 9. rujna 2016., broj KO-670/14-112.

Naime, nakon što je prvotna presuda ukinuta, navedena je povreda u vezi razrješenja starog i postavljanja novog branitelja po službenoj dužnosti otklonjena jer je u ponovljenom postupku, koji je otpočeo iznova i tijekom kojeg su iznova provedeni svi do tada provedeni dokazi, osuđenik je za vrijeme dok se nalazio na izdržavanju kazne zatvora imao branitelja, a nakon što je otpušten na uvjetni otpust 21. veljače 2018. i više se nije radilo o obveznoj obrani, postupak je vođen bez branitelja. Osuđenik, iako propisno upozoren o mogućnosti da zatraži branitelja (rasprava od 1. travnja 2019., list 506.), nije tražio postavljanje branitelja, a na raspravi od 15. svibnja 2019. kojom je dovršen dokazni postupak je izričito izjavio (list 513.) da će se braniti sam, tako da to pitanje u vezi bivšeg branitelja S. B. u ponovljenom postupku više nije bilo aktualno.

Nadalje, sve naprijed navedeno odnosi se i na osuđenikov prigovor o povredi prava na obranu i na branitelja, kao i na prigovor nezakonitosti dokaza u vezi njegovog ispitivanja koje je 25. veljače 2014. obavila policija bez njegovog branitelja, iako se u to vrijeme nalazio na izdržavanju kazne zatvora zbog drugog kaznenog djela. U konkretnom slučaju nije se radilo o ispitivanju po istražitelju u prethodnom postupku, pa osuđenikovo izvođenje iz zatvora ni na koji način nije relevantno u postupku donošenja pravomoćne presude i nema baš nikakvog utjecaja na zakonitost postupanja u ovom kaznenom postupku, tako da su i u tom dijelu navedeni postupovni prigovori osuđenika potpuno promašeni.

Osuđenik u zahtjevu neosnovano ustrajava i u prigovorima o neovlaštenom tužitelju iz čl. 468. st. 1. toč. 5. ZKP/08, o prekoračenju optužbe iz čl. 468. st. 1. toč. 9. ZKP/08, te o

III Kr 7/2021-8

nemogućnosti izmjene optužbe nakon ukidanja prvotne presude, koje povezuje i s povredama na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom.

Naime, i na taj je prigovor kojeg je isticao i u žalbi protiv prvostupanjske presude osuđeniku Županijski sud u Splitu ispravno odgovorio ukazujući da je državni odvjetnik bio ovlašten sukladno rezultatima dokaznog postupka mijenjati i precizirati činjenični opis, s tim da se nije radilo o izmjenama koje bi bile na osuđenikovu štetu, s obzirom da se nije žalio na raniju prvostupanjsku presudu.

Isto se odnosi i na osuđenikov prigovor da prvostupanjski sud nije mogao samoinicijativno intervenirati u činjenični opis i pravnu kvalifikaciju na način da je umjesto supočiniteljstva u odnosu na os. B. J. utvrdio da se radi o pomaganju te u pogledu pravne kvalifikacije tako da je utvrdio da se ne radi o počinjenju kaznenog djela prijevare iz čl. 224. st. 4. KZ/97, već i kaznenom djelu prijevare iz čl. 236. st. 2. KZ/11.

Naime, prvostupanjski sud, u smislu odredbe čl. 449. st. 2. ZKP/08 nije vezan za pravnu kvalifikaciju iz optužbe te je mogao, nakon što je utvrdio da se u konkretnom slučaju primjenom načela primjene blažeg zakona iz čl. 3. st. 2. KZ/11 radi o kaznenom djelu iz čl. 236. st. 2. KZ/11, a ne iz čl. 224. KZ/97 koji je važio u vrijeme počinjenja kaznenog djela, u tom pravcu u korist osuđenika, izmijeniti pravnu ocjenu djela. Sud prvog stupnja je za ta utvrđenja u obrazloženju iznio ispravne i potpuno jasne razloge koje je prihvatio i drugostupanjski sud, tako da nema govora o tome da bi u pravomoćnoj presudi bile počinjene navedene povrede koje u zahtjevu ističe osuđenik. Osuđenik pogrešno smatra da sud s obzirom da se državni odvjetnik nije žalio na prethodnu osuđujuću presudu, nije mogao mijenjati činjenični opis iz optužnice, jer se u konkretnom slučaju nije radilo o izmjenama na osuđenikovu štetu, već u njegovu korist, tako da nije u pitanju povreda iz čl. 468. st. 1. toč. 10. ZKP/08 na koju sadržajno u zahtjevu osuđenik smjera.

Nadalje, osuđenik također potpuno promašeno, očito sugerirajući da se radi o povredi kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 3. ZKP/08, u zahtjevu ponavlja prigovor o nastupu zastare kaznenog progona, na što mu je vrlo argumentirano već odgovoreno u citiranoj drugostupanjskoj odluci, tako da se, s obzirom na utvrđeno vrijeme počinjenja predmetnog kaznenog djela (2011. godina ) i odredbe o zastari iz čl. 81. st. 1. toč. 4. KZ/11, navedenim ispravnim razlozima drugostupanjskog suda nema ništa za dodati.

Osuđenik neosnovano ističe prigovor da prvostupanjski i drugostupanjski sud nisu cijenili sve na raspravi izvedene dokaze i da su njihove odluke protivno ustavnim i konvencijskim jamstvima proizvoljne jer su sudovi u pravomoćnoj odluci za sva svoja utvrđenja naveli jasne, neproturječne i uvjerljive razloge koji nisu arbitrarni već se radi o argumentiranim odlukama utemeljenim na dokazima koji su izvedeni u tijeku dokaznog postupka.

U ostalom dijelu zahtjeva osuđenik ističe prigovore o nerazumljivosti izreke prvostupanjske presude i proturječnosti razloga iz obrazloženja što su prigovori iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 zbog koji se ovaj izvanredni pravni lijek u smislu odredbe čl. 517. ZKP/08 ne može podnositi. Jednako tako, osuđenik u kontekstu pravilne primjene zakona u vezi visine protupravne imovinske koristi u biti prigovara pravilnosti primjene odgovarajućeg tečaja kod preračunavanja predmetnih iznosa EUR-a u kune, što je zapravo činjenični

III Kr 7/2021-8

prigovor zbog kojeg se također ne može ponositi zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Iz svih navedenih razloga, kako zahtjev za izvanredno preispitivanje nije osnovan, na temelju čl. 519. u vezi čl. 512. ZKP/08, odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 31. ožujka 2021.

Predsjednica vijeća:

Vesna Vrbetić, v.r.