REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 2432/2016-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. V. (OIB: ... ) iz D. R., koju zastupa punomoćnik B. Š., odvjetnik u Z., protiv tuženika M. d.d. (OIB: ... ), iz Z., kojeg zastupa punomoćnica M. H., odvjetnica u Z., radi isplate i naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-5118/14-2 od 29. ožujka 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1913/12-17 od 28. veljače 2014., u sjednici održanoj 31. ožujka 2021.,
p r e s u d i o j e:
I. Revizija tužiteljice M. V. odbija se kao neosnovana.
II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova sastava revizije.
Obrazloženje
Presudom suda prvoga stupnja odbijen je zahtjev tužiteljice radi isplate iznosa od 295.927,72 kune s pripadajućim zateznim kamatama (točka I. izreke). Naloženo je tužiteljici naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 34.700,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama (točka II. izreke).
Presudom suda drugoga stupnja odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena je presuda suda prvoga stupnja.
Protiv presude suda drugoga stupnja reviziju iz čl. 382 st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) podnijela je tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i u cijelosti prihvatiti zahtjev, odnosno ukinuti pobijanu presudu i presudu suda prvoga stupnja i predmet vratiti drugom sucu na ponovno suđenje. Traži trošak sastava revizije.
Na reviziju nije odgovoreno.
Revizija nije osnovana.
Ovaj je sud pobijanu presudu ispitao samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a ZPP-a).
U postupku pred sudovima nižeg stupnja nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ukazuje tužiteljica.
U nižestupanjskim postupcima nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč.11. ZPP-a. To iz razloga što su te presude, pa time i pobijana, posve jasne, razumljive, detaljne i precizne te ne postoji bilo kakova suprotnost između onoga što se u obrazloženju navodi i sadržaja isprava i dokaza koji su tijekom postupka cijenjeni. Navedeni su jasni razlozi o svim odlučnim činjenicama. Nešto drugo pri isticanju bitne povrede iz ove odredbe revidentica niti ne ističe.
Osnovni sadržaj revizije čini pozivanje revidentice na počinjenje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbama čl. 288.a st. 2. ZPP-a, čl. 219. st. 2. ZPP-a i čl. 221.a ZPP-a koje da su počinjene u postupku pred prvostupanjskim sudom, a koje da sud drugoga stupnja nije sankcionirao.
Ove povrede odredaba parničnog postupka revidentica nalazi u tome što je sud prvoga stupnja odbio tužbeni zahtjev jer nije dokazana njegova visina. Naime, tijekom postupka nije provedeno odgovarajuće vještačenje na okolnost visine zahtjeva jer isto nije predloženo. Pri tome sud prvoga stupnja zaključuje da sam ne posjeduje dovoljno znanja za izračun visine tužbenog zahtjeva s obzirom na izrazito „zamršen“ način obračuna provizije predviđen Pravilnikom o načinu poslovanja sa suradnicima ... prodajne mreže od 20. prosinca 2004.
Odredbe ZPP-a na koje se revidentica poziva valja tumačiti u skladu s njihovom svrhom ali i dosegom. Pri tome je vrlo bitno odrediti granicu između onoga što sud mora ili je dužan i onoga što može ili je ovlašten. Naime, navedene su odredbe u ZPP unesene radi djelomične, ali vrlo suptilne korekcije načela formalne istine i raspravnog načela u situacijama kada je to krajnje potrebno. Te odredbe, u situacijama kada je to potrebno, valja primjenjivati vrlo oprezno kako se ne bi narušila ravnoteža između parničnih stranaka u smislu imperativnog zahtjeva na pravično suđenje. Konačno, potreba njihove primjene ovisi i od okolnosti svakog pojedinog slučaja pa je i kao takvu treba sagledavati.
Prije svega revidenticu valja uputiti na odredbu čl. 219. st. 1. ZPP-a prema kojoj je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika. Tužiteljica je, u odnosu na visinu zahtjeva, podnijela nalaz i mišljenje vještaka koji je sačinjen na njezin zahtjev i kojim je očito nastojala dokazati visinu zahtjeva. Tu valja naglasiti da je time i ona sama očito smatrala da je način obračuna premije složen i, kako navodi sud prvoga stupnja, zamršen, pa se njezini navodi o tome da je sud sam mogao izračunati visinu premije jer je visokoobrazovan ukazuju posve neosnovanima. Takav nalaz i mišljenje tuženik nije prihvatio, pa ga s pravom kao dokaz nije prihvatio niti sud prvoga stupnja. Tuženik je osporio visinu zahtjeva pa je bilo sasvim jasno da je njegova visina između stranaka sporna.
Prema odredbi čl. 219. st. 2. ZPP-a sud može do zaključenja prethodnog postupka, kada ocijeni da je to svrsishodno za pravilno rješenje spora, upozoriti stranke na njihovu dužnost iz st. 1. ovoga članka, a osobito na potrebu iznošenja odlučnih činjenica i predlaganja određenih dokaza te iznijeti razloge zbog kojih smatra da je to potrebno. Iz dikcije i nomotehnike ove odredbe sasvim jasno proizlazi ovlaštenje suda na takvo postupanje, ali ne i njegova dužnost. Dakle, ta odredba nije imperativne naravi i njezinom neprimjenom se ne čini bitna povreda na koju revidentica ukazuje. To posebice, valja opet istaknuti, kada je i sama revidentica, očito svjesna problematike izračuna visine premije, sudu dostavila izvansudski nalaz i mišljenje koje je u krajnjoj liniji tuženik mogao tijekom glavne rasprave i prihvatiti. Stoga u postupku pred sudom prvoga stupnja nije počinjena bitna povreda parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 219. st. 2. ZPP-a kako je to pravilno zaključio drugostupanjski sud. Nije sporno da je u naš pravni sustav uneseno načelo otvorenog pravosuđenja. Kao što je već naznačeno ono je primarno uneseno radi korekcije strogog i prevladavajućeg načela formalne istine u iznimnim situacijama. Stoga se, radi nepotrebnog ponavljanja, revidenticu upućuje na obrazloženje iz odnosnog odjeljka ove presude. U odredbi čl. 288.a st. 2. ZPP-a regulirano je opet ovlaštenje suda ali ne i njegova obveza. Ta norma nije imperativna već ovlašćujuća ovisno o okolnostima konkretnog slučaja. Pri njenoj primjeni posebno je važno, kao što je već navedeno, odrediti njezin doseg kako se ne bi povrijedilo vrhunsko načelo pravičnog suđenja. Ova odredba, a glede dokazivanja, sadrži dio kojim se propisuje „da se označe ili dopune“ dokazna sredstva. Takva formulacija ne daje pravo sudu da izričito sugerira parničnoj stranci koji bi točno dokaz trebalo izvesti. Time bi se ta tanka granica između spomenutih načela parničnog postupka prešla što bi dovele do narušavanja njezine ravnoteže i konačno do narušavanja načela pravičnog suđenja. To, opet valja ponoviti, u situaciji u kojoj tužiteljica sama nije sigurna u visinu svojega zahtjeva (jer ga vještači izvansudski) i u kojoj je svjesna da je ta visina sporna. Stoga neprimjenom ove odredbe sud prvoga stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP- a u vezi s čl. 219. st. 2. ZPP-a kako je to opet pravilno zaključio sud drugoga stupnja.
Stoga nisu osnovane tvrdnje revidentice da sud drugoga stupnja nije sankcionirao navodne bitne povrede odredaba parničnog postupka koje da su počinjene pred prvostupanjskim sudom jer iste nisu niti počinjene.
Slijedom gore navedenog sudovi nisu počinili niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 221. a ZPP-a.
Stoga je pravilno primijenjeno i materijalno pravo jer tužiteljica nije dokazala visinu zahtjeva kao jednu od pretpostavki za ispunjenje ugovorne obveze. Nešto drugo, glede primjene materijalnog prava, tužiteljica niti ne navodi u reviziji.
Zbog svega gore navedenog valjalo je reviziju tužiteljice odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u toč. I. izreke na temelju čl. 393. ZPP-a.
Zahtjev tužiteljice za naknadom troškova sastava revizije valjalo je odbiti budući da u ovom postupku tužiteljica s revizijom nije uspjela (čl. 166. st. 1. ZPP-a) i odlučiti kao u toč. II. izreke.
Zagreb, 31. ožujka 2021.
Predsjednica vijeća:
Mirjana Magud, v.r.
