REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U ZAGREBU

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 4 Gž-50/20-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja tog suda Andrine Raspor Flis, predsjednice vijeća, Željke Rožić Kaleb, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Ane Gradišek, članice vijeća, u pravnoj stvari I. tužiteljice PŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], II. tužiteljice VŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj] i III. tužitelja MŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], svih iz [adresa], koje zastupa punomoćnik Slavko Nedić, odvjetnik u Osijeku, protiv I. tuženika Opće županijske bolnice i bolnice hrvatskih veterana sa sjedištem u Vukovaru, Županijska 35, OIB: 54896856295, kojeg zastupa punomoćnik Andrija Dikonić, odvjetnik u Vinkovcima i II. tuženika Zavoda za hitnu medicinu Vukovarsko srijemske županije, sa sjedištem u Vinkovcima, Kralja Zvonimira 53, OIB: 10043661026, kojeg zastupa punomoćnik Igor Plavšić, odvjetnik u Vinkovcima, radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Vukovaru, poslovni broj Pn-274/2018-26 od 21. studenog 2019., u sjednici vijeća održanoj 30. ožujka 2021.,

p r e s u d i o  j e

I. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Vukovaru, poslovni broj Pn-274/2018-26 od 21. studenog 2019. u pobijanom dijelu pod stavkom drugim i trećim izreke te sudi:

1. Nalaže se I. tuženiku Općoj županijskoj bolnici i bolnici hrvatskih veterana te II. tuženiku Zavodu za hitnu medicinu Vukovarsko srijemske županije solidarno isplatiti I. tužiteljici GŠ daljnju svotu od 110.000,00 kn, II. tužiteljici VŠ daljnju svotu od 100.000,00 kn te III. tužitelju MŠ daljnju svotu od 100.000,00 kn svima sa zakonskom kamatom tekućom od 28. prosinca 2015. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

2. Nalaže se I. tuženiku Općoj županijskoj bolnici i bolnici hrvatskih veterana i II. tuženiku Zavodu za hitnu medicinu Vukovarsko srijemske županije naknaditi I. tužiteljici GŠ, II. tužiteljici VŠ i III. tužitelju MŠ parnični trošak u svoti od 69.250,00 kn, u roku od 15 dana.

II. Odbijaju se kao neosnovane žalba I. tuženika Opće županijske bolnice i bolnice hrvatskih veterana i II. tuženika Zavoda za hitnu medicinu Vukovarsko srijemske županije te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Vukovaru, poslovni broj Pn-274/2018-26 od 21. studenog 2019. u pobijanom dijelu pod stavkom prvim i trećim izreke.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja je pod prvim stavkom izreke prihvaćen tužbeni zahtjev te je naloženo I. i II. tuženicima solidarno isplatiti I. tužiteljici 110.000,00 kn, II. tužiteljici 100.000,00 kn te III. tužitelju 100.000,00 kn sve sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. prosinca 2015. pa do isplate u roku od 15 dana dok je pod drugim stavkom izreke I. tužiteljica odbijena s dijelom tužbenog zahtjeva u svoti od 110.000,00 kn, II. tužiteljica u svoti od 100.000,00 kn te III. tužitelj u svoti od 100.000,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama a pod trećim stavkom izreke odlučeno je kako svaka stranka snosi svoj trošak. Protiv prvostupanjske presude u dijelu pod stavkom drugim i trećim izreke žale se I., II. i III. tužitelji zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava kao i odluke o trošku s prijedlogom, njihovu žalbu prihvatiti i pobijanu presudu preinačiti uz naknadu troškova žalbe.

I. i II. tuženici se žale protiv prvostupanjske presude a prema obrazloženjima žalbi u dijelu pod stavkom prvim i drugim izreke, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava te odluke o trošku s prijedlogom, presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje pred drugog suca.

I., II. i III. tužitelji se u odgovoru na žalbu protive navodima žalbi I. i II. tuženika i njihove žalbe predlažu odbiti kao neosnovane.

Žalba I., II. i III. tužitelja je osnovana dok su žalbe I. i II. tuženika neosnovane.

Ispitujući presudu suda prvog stupnja kao i postupak koji joj je prethodio nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

Prvostupanjski sud je također ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom prijeporu te je ocjenom dokaza, a koje je proveo poštujući načelo iz odredbe čl. 10. st. 1. ZPP, sukladnoj odredbi čl. 8. ZPP, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

Predmet prijepora je zahtjev I., II. i III. tužitelja za naknadu neimovinske štete koju su pretrpjeli uslijed smrti svojeg prednika, pok. BŠ, supruga I. tužiteljice te oca II. i III. tužitelja, nakon udarca kojega mu je zadao LŠ u predjelu glave dana 27. prosinca 2020. a uslijed neodgovarajućeg postupanja djelatnika I. i II. tuženika koji su propustili uzeti potpune anamnestičke podatke prednika tužitelja te uočiti simptom mogućeg akutnog koronarnog sindroma odnosno, predinfarktnog stanja ili zatražiti pregled konzilijarnog specijalista interne medicine pa je nakon pregleda otpušten na kućnu njegu što je uzrokovalo da je 15 minuta po otpuštanju vraćen u kiruršku ambulantu bez disanja, mjerljivog krvnog tlaka i pipljivog pulsa te usprkos provedenim postupcima oživljavanja preminuo 28. prosinca u 3,00 sata.

Odlučujući o odgovornosti tuženika prvostupanjski sud je ocjenom provedenih dokaza utvrdio kako su I. i II. tuženici propustili liječiti prednika tužitelja od prisutnog srčanog infarkta i spriječiti smrtni ishod čime su postupali nesavjesno i nestručno a što je u uzročnoj svezi sa smrtnim ishodom i to u bitnom dijelu. Pri tome zaključuje kako su propusti I. i II. tuženika istovrsni te su time „podjednako odgovorni“ za nastanak štetne posljedice.

S obzirom da je u kaznenom postupku utvrđeno kako je tjelesno ozljeđivanje pok. prednika tužitelja po osuđenom LŠ izazvalo i psihičku ozljedu koja je dovela do infarktnog stanja, odgovornost I. i II. tuženika ocjenjuje primjenom odredbe čl. 1061. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje u tekstu: ZOO) te odredbe čl. 1045. st. 1. i 2. ZOO a budući da je smrtni ishod posljedica propusta liječnika oba tuženika, njihovu obvezu utvrđuje solidarnom na temelju odredbe čl. 1107. st. 1. ZOO.

I konačno, zaključujući kako je „dužan respektirati osuđujuću presudu kaznenog suda u odnosu na LŠ kojom je utvrđeno da je počinio kazneno djelo protiv života i tijela“ dosuđuje u odnosu na I. i II. tuženike, svakom tužitelju ½ dijela zatražene novčane naknade neimovinske štete i to I. tužiteljici u svoti od 110.000,00 kn a II. i III. tužiteljima svakom po 100.000,00 kn.

Odlučujući o odgovornosti I. i II. tuženika, prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu čl. 1061. st. 1. ZOO prema kojoj odredbi za štetu koju zaposlenik u radu ili u svezi s radom prouzroči trećoj osobi odgovara poslodavac kod kojega je radnik radio u trenutku prouzročenja štete a imajući u vidu da I. i II. tuženici nisu dokazali kako postoje razlozi koji isključuju odgovornost zaposlenika.

Vodeći računa da ocjena suda o odgovornosti I. i II. tuženika sadržana u obrazloženju presude koja je povodom istog štetnog događaja donijeta kod prvostupanjskog suda u predmetu poslovni broj P-40/2016, ima pravni učinak samo u postupku u kojem je o njoj odlučeno i nema značaj presuđene stvari, prvostupanjski je sud proveo liječničko vještačenje po vještaku prof. dr. sc. Hrvoju Pintariću specijalisti hitne i interne medicine dakle, specijalisti upravo za područje djelovanja II. tuženika kao i u odnosu na uzrok smrtnog ishoda kod prednika I., II. i III. tužitelja pri liječenju kod I. tuženika.

Označeni nalaz i mišljenje vještaka izrađen je sukladno odredbama čl. 258. do 261. ZPP a vještak je na ročištu održanom 20. rujna 2019. (list 147-151 spisa) detaljno odgovorio na sve primjedbe i pitanja stranaka, nakon čega tuženici nisu imali nikakvih daljnjih pitanja na koja ne bi dobili odgovarajući odgovor zbog čega je prvostupanjski sud u pravilnoj primjeni odredbe čl. 10. st. 1. ZPP odbio dokazni prijedlog I. i II. tuženika za provedbu novog vještačenja po vještaku kardiologu i sudskom patologu.

Slijedom iznijetog, nisu osnovani žalbeni razlozi tuženika kojima prvenstveno, u odnosu na uzrok smrti prednika I., II. i III. tužitelja te tijek njegova liječenja, iznose vlastitu ocjenu provedenih dokaza što je međutim isključiva ovlast suda te upućuju na vještačenja provedena u drugom parničnom predmetu a koji navodi ne utječu na pravilnost i zakonitost odluke prvostupanjskog suda glede odgovornosti I. i II. tuženika za štetni događaj.

Tako je vještačenjem provedenim u ovom predmetu na siguran način utvrđeno da je prednik I., II. i III. tužitelja, u dobi od 50 godina, radi više kroničnih bolesti bolnički liječen i ambulantno kontroliran te redovito uzimao preporučenu terapiju zbog čega se ne može tvrditi da je svojim zdravstvenim stanjem i nebrigom uzrokovao smrtni ishod a uzrok njegove smrti je bio akutni koronarni sindrom (infarkt miokarda) uzrokovan psihičkom ozljedom na stres.

Pri tome vještak ocjenjuje kako su I. i II. tuženici u svom postupanju i liječenju bili dužni uzeti potpune sveobuhvatne i točne anamnestičke podatke, liječnica tima hitne pomoći osobno izvršiti primopredaju bolesnika liječniku kirurgu u hitnoj kirurškoj ambulanti jer se radilo o teškom bolesniku te po uočavanju simptoma mogućeg predinfarktnog stanja, jer je bila prisutna bol u lijevoj ruci, vrtoglavica, osjećaj malaksalosti i preznojavanja, učiniti EKG snimanje ili zatražiti pregled konzilijarnog specijaliste interne medicine, što je u ovom slučaju potpuno izostalo.

Zaključak je vještaka, da je prednik I., II. i III. tužitelja umro pod kliničkom dijagnozom iznenadne smrti kao neposredne posljedice infarkta miokarda s time, da je kazneno djelo odnosno, radnja LŠ dovela do psihičke ozljede a smrtni ishod nije bio redovna posljedica konkretnog kaznenog djela već posljedica infarkta miokarda što nije bilo neovisno o intervenciji I. i II. tuženika.

Pri tome je vještak izrijekom iskazao kako bi se jednostavnom rutinskom dijagnostičkom pretragom EKG srca dokazao infarkt srca te po kirurškoj intervenciji prednik tužitelja ne bi bio otpušten kući, niti umro u automobilu gdje mu neposredno nakon smrti nije mogla biti pružena pomoć odnosno, reanimacijski postupak što bi u bolničkim uvjetima bilo moguće a EKG bi sigurno pokazao ugrušak.

Iz nalaza i mišljenja vještaka jasno je utvrđen koji su to propusti odnosno, nepravilne radnje imale za posljedicu smrt prednika tužitelja čime je neosnovan i žalbeni razlog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kojega ističu tuženici pa je utvrđeno da su I. i II. tuženici prouzročili štetu I., II. i III. tužiteljima te su je dužni naknaditi jer nisu dokazali da je šteta nastala bez njihove krivnje (čl. 1045. st. 1. ZOO) a kako se pod krivnjom podrazumijeva i najblaži oblik krivnje učinjen bilo propustom, bilo činidbom, nisu ostvareni žalbeni razlozi I. i II. tuženika kojima ukazuju na nepostojanje propusta u liječenju prednika I., II. i III. tužitelja.

Donoseći odluku o podijeljenoj odgovornosti u omjeru od ½ dijela na strani LŠ koji je za predmetno kazneno djelo pravomoćno oglašen krivim te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 11 mjeseci te I. i II. tuženika u jednakom omjeru, je prvostupanjski sud međutim propustio primijeniti odredbu čl. 1107. st. 4. ZOO. Prema toj odredbi solidarno odgovaraju osobe kod kojih je nedvojbeno utvrđeno da je štetu prouzročila neka od dviju ili više određenih osoba koje su na neki način međusobno povezane a ne može se utvrditi koja je od njih štetu prouzročila.

Naime, predmetnu štetu nedvojbeno je prouzročilo više osoba koje su međusobno povezane ali budući da se ne može utvrditi koja je od njih štetu prouzročila a vodeći računa i o obvezujućoj snazi osuđujuće kaznene presude, pravilnom primjenom označenog materijalnog prava je valjalo utvrditi da se radi o solidarnoj odgovornosti svih osoba koje su u ovom slučaju međusobno povezane.

Odredbom čl. 43. st. 1. ZOO je propisano da svaki dužnik solidarne obveze odgovara vjerovniku za cijeli dug i vjerovnik može zahtijevati njegovo ispunjenje od koga hoće, sve dok ne bude potpuno ispunjen, ali kad jedan dužnik ispuni dug, obveza prestaje i svi se dužnici oslobađaju.

Slijedom iznijetog, budući da sve osobe odgovorne za predmetnu štetu odgovaraju I.,

II. i III. tužiteljima za cijeli dug, valjalo je tako I. i II. tuženike obvezati na solidarnu naknadu cjelovite neimovinske štete koja je nastupila tužiteljima.

Prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbe čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO utvrdio osnovanom, vrlo primjereno zatraženu pravičnu novčanu naknadu I. tužiteljici u svoti od 220.000,00 kn te II. i III. tužiteljima, svakome u svoti od 200.000,00 kn imajući u vidu da se radi o supruzi pok. BŠ koja je s njim bila u braku 24 godine te njegovoj djeci koja su sa svojim pok. ocem živjela u zajedničkom kućanstvu te se još školovali a III. tužitelj bio u dobi od 23 godine te II. tužiteljica od nepunih 18 godina te će svi vrlo dugo trpjeti označenu neimovinsku štetu u vidu budućih duševnih boli.

Stoga je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP valjalo odbiti žalbe I. i II. tuženika kao neosnovane i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu u dijelu pod stavkom prvim izreke a primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP preinačiti presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod stavkom drugim izreke i prihvatiti daljnji zahtjev I. tužiteljice za svotu od 110.000,00 kn te II. i III. tužitelja za svakog po 100.000,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje su dosuđene sukladno odredbi čl. 1103. ZOO a u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO.

Odluka o parničnom trošku se sada osniva na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP te je taj trošak valjalo obrediti primjenom odredbe čl. 155. ZPP a u skladu sa odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15

– dalje: Tarifa).

I., II. i III. tužiteljima priznat je trošak sastava tužbe a prema troškovniku kojim je sud vezan, u visini od 600 bodova uz trošak poreza od 25% ili ukupno 750 bodova, trošak pristupa na 5 ročišta po Tbr. 9.1. (5x750 bodova) te trošak sastava jednog podneska po Tbr. 8.1. (750 bodova) uz povećanje od 20% sukladno Tbr. 36. st. 1. Tarife od 10.500,00 kn odnosno, ukupno 63.000,00 kn s time, da trošak sudskih pristojbi tužiteljima nije priznat jer ovaj trošak nisu imali.

Primjenom odredbe čl. 166. st. 2. ZPP je o troškovima cijelog postupka odlučeno jednom odlukom tako da je tužiteljima priznat i trošak sastava žalbe po Tbr. 10.1. Tarife također sukladno zahtjevu za trošak kojim je sud vezan a u zatraženoj svoti od 6.250,00 kn bez troškova pristojbe na žalbu budući da niti ova pristojba nije plaćena.

Tako je primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP uvažena žalba I., II. i III. tužitelja te preinačena odluka o parničnom trošku sadržana pod stavkom trećim izreke pobijane prvostupanjske presude a primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP odbijena žalba I. i II. tuženika kao neosnovana u odnosu na njihov parnični trošak.

U Zagrebu, 30. ožujka 2021.

Predsjednica vijeća:

Andrina Raspor Flis