Republika Hrvatska
Visoki kazneni sud Republike Hrvatske
Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: I Kž-uv-51/2021-4
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E NJ E
Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Sanje Katušić- Jergović, predsjednice vijeća te dr. sc. Lane Petö Kujundžić i mr. sc. Ljiljane Stipišić, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Bilušić, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv zatvorenika M. G., zbog kaznenih djela iz članka 179. a, članka 117. stavak 2. i članka 139. stavak 2. i 3. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. i 126/19., dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi zatvorenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Bjelovaru broj Kv-I-13/2021-6 (Ik-I-22/2021.) od 12. ožujka 2021., u sjednici vijeća održanoj 30. ožujka 2021.,
r i j e š i o j e
Odbija se žalba zatvorenika M. G. kao neosnovana.
Obrazloženje
Prvostupanjskim je rješenjem Županijski sud u Bjelovaru odbio prijedlog za uvjetni otpust zatvorenika M. G. kao neosnovan. Zatvorenik se nalazi u zatvoru na izdržavanju jedinstvene kazne zatvora u trajanju 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci, na koju je osuđen pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog suda u Zlataru broj K-136/2020-30 od 28. srpnja 2020., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Bjelovaru broj Kž-247/2020-4 od 1. listopada 2020., zbog kaznenih djela iz članka 179. a, članka 117. stavak 2. i članka 139. stavak 2. i 3. KZ/11. Predviđeni istek kazne zatvora je 18. listopada 2021.
Protiv tog rješenja pravodobnu žalbu podnio je zatvorenik M. G. osobno i po opunomoćeniku, odvjetniku I. Z.. U žalbi predlaže Visokom kaznenom sudu Republike Hrvatske preinačiti pobijano rješenje na način da „odobri uvjetni otpust“ tj. „pusti ga van“, odnosno da pobijano rješenje ukine i predmet vrati na ponovni postupak. S obzirom da se obje žalbe međusobno nadopunjuju, bit će razmatrane kao jedinstvena žalba zatvorenika.
Spis je u skladu s člankom 495. i člankom 474. stavkom 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08.), na čiju primjenu upućuje članak 128/99., 55/00.,
44. stavak 2. Zakona o izvršavanju kazne zatvora („Narodne novine“ broj
59/00. – ispravak, 129/00., 59/01., 67/01. – ispravak, 11/02. – ispravak, 190/03. – pročišćeni tekst, 76/07., 27/08., 83/09., 18/11., 48/11. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 125/11. – Kazneni zakon, 56/13., 150/13. i 98/19., dalje: ZIKZ), prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
Žalba zatvorenika nije osnovana.
Žalitelj smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, povrijedio kazneni zakon te pogrešno utvrdio činjenično stanje.
Protivno žalbenom prigovoru, pobijanim rješenjem nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka, koju žalitelj nalazi u propustu prvostupanjskog suda da ga na sjednici vijeća za uvjetni otpust izvijesti o sadržaju pribavljene dokumentacije, smjerajući time na odredbu članka 468. stavak 3. ZKP/08. Naime, da bi bila počinjena bitna postupovna povreda iz članka 468. stavak 3. ZKP/08. potrebno je da sud pri pripremanju rasprave ili u tijeku rasprave ili pri donošenju presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu tog zakona ili je na raspravi povrijedio pravo obrane, a to je utjecalo ili moglo utjecati na presudu. U konkretnom slučaju nije bilo rasprave jer se o prijedlogu za uvjetni otpust odlučuje na sjednici vijeća, i to rješenjem, a ne presudom. Prema tome nema govora o tome da bi bila riječ o žalbom sugeriranoj bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka. Neovisno o tome, treba naglasiti da je prvostupanjski sud postupio sukladno članku 159. stavak 3. ZIKZ-a i pročitao pribavljeno izvješće s mišljenjem zatvora kao i izvješće Probacijskog ureda , što je uostalom vidljivo iz zapisnika sa sjednice vijeća od 12. ožujka 2021. (list 30 spisa).
Prilikom odlučivanja, po ocjeni Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske, pravilno je prvostupanjski sud uzeo u obzir i ocijenio sve za to odlučne okolnosti u smislu članka 59. stavak 2. KZ/11. i pravilno zaključio da do sada izdržani dio (jedinstvene) kazne zatvora nije u dovoljnoj mjeri utjecao na zatvorenika u smislu uključivanja u život na slobodi bez rizika od kriminalnog povrata te da je radi postizanja svrhe kažnjavanja nužno da on nastavi s izdržavanjem (jedinstvene) kazne zatvora, što je pretpostavka za primjenu instituta uvjetnog otpusta propisana u članku 59. stavku 1. KZ/11. Za svoju odluku sud je dao jasne, određene, neproturječne i dostatne razloge. Te razloge u cijelosti prihvaća i drugostupanjski sud. Stoga pobijanim rješenjem nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka, koju žalitelj nalazi u izostanku razloga o odlučnim činjenicama, smjerajući time na članak 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. niti je pobijanim rješenjem ostvarena povreda kaznenog zakona.
Žalitelj, nadalje, osporava pravilnost činjeničnih utvrđenja u pobijanom rješenju navodeći da je prijedlog za uvjetni otpust osnovan, da je prvostupanjski sud pogrešno procijenio i zaključio da postoji vjerojatnost od ponavljanja kaznenog djela, a ti zaključci ničim nisu objektivno identificirani. Mišljenje zatvora, po ocjeni žalitelja, ničim nije potkrijepljeno i argumentirano. Odbijanjem uvjetnog otpusta nastala je ogromna financijska šteta jer se 15. ožujka 2021. trebao pojaviti na radnom mjestu, a nepojavljivanjem izgubio je pravo i na otpremninu slijedeće godine.
Izloženim žalbenim navodima zatvorenika, međutim, nije s uspjehom dovedena u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda koji je, odlučujući o prijedlogu za uvjetni otpust, pravilno odbio prijedlog zatvorenika za uvjetni otpust i pri tome uzeo u obzir podatke od zatvora, kao institucije koja ima najbolji uvid u rezultate izdržavanja kazne i koji podaci su iscrpni i argumentirani. Prema tim podacima zatvorenik je urednog ponašanja, poštuje odredbe kućnog reda, ocijenjen je na razini "zadovoljava", nije uključen u posebne programe, priznaje prekomjerno konzumiranje alkohola u nekom kraćem razdoblju, ali navodi da inače alkohol konzumira umjereno i kontrolirano, nije u tijeku drugi kazneni postupak, počinjena kaznena djela djelomično priznaje, ali ne izražava žaljenje, niti kajanje. Vjerojatnost kriminalnog povrata procijenjena je srednje do visoka i to prema članovima obitelji, kao i rizik od ozbiljne štete prema drugim osobama, članovima obitelji. Postpenalni prihvat ima kod supruge i sina, a ujedno žrtvi kaznenih djela zbog kojih je i osuđen. Naime, prilikom donošenja odluke sud je dužan voditi računa i o tome koliki je preostali dio neizdržane kazne, ali navedena okolnost, sama po sebi, nema odlučujući, odnosno pretežiti značaj i važnost za samo donošenje odluke o uvjetnom otpustu. Smisao i svrha uvjetnog otpusta sastoji se u tome da se u odnosu na konkretnog zatvorenika i utvrđene okolnosti koje se odnose isključivo na njega procijeni ima li i nadalje opravdane potrebe za njegovim daljnjim izdržavanjem kazne zatvora u situaciji kada je njegovo ponašanje u tolikoj mjeri korigirano i poboljšano da se osnovano može očekivati kako ubuduće više neće činiti kaznena djela. Dakle, odluka o uvjetnom otpuštanju zatvorenika ovisi o njegovoj dotadašnjoj resocijalizaciji, odnosno o njegovoj spremnosti za uključivanje u život na slobodi.
Za istaknuti je da se svrha kažnjavanja propisana člankom 41. KZ/11. (izražavanje društvene osude zbog počinjenog kaznenog djela, jačanje povjerenja građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecaj na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te omogućavanje počinitelju ponovnog uključivanja u društvo) treba postići ne samo izricanjem kazne, već i načinom te duljinom njezinog izvršavanja.
Slijedom svega iznijetog očito je da je značaj onih okolnosti zbog kojih je prvostupanjski sud ocijenio da na strani zatvorenika još uvijek nije ostvarena svrha kažnjavanja u konkretnom slučaju prevladao, a razloge koji su za takvu odluku izneseni u prvostupanjskom rješenju u cijelosti prihvaća i drugostupanjski sud i žalbeni argumenti to ne dovode u pitanje. Dakle, iako na strani zatvorenika dijelom postoje određene pozitivne promjene u njegovom ponašanju tijekom izvršavanja jedinstvene kazne zatvora, prema ocjeni drugostupanjskog suda na strani zatvorenika još uvijek nije ostvarena svrha kažnjavanja propisana člankom 41. KZ/11. Radi njezina ostvarenja je nužno da zatvorenik nastavi s izdržavanjem jedinstvene kazne zatvora. Stoga, neosnovani su žalbeni navodi da je pobijanim rješenjem svrha kažnjavanja zanemarena, odnosno da nije razmatrana prilikom odlučivanja o uvjetnom otpustu kao i da je zatvorenikov daljnji život onemogućen.
S obzirom na navedeno neosnovani su i navodi žalitelja kojim smatra da se može uključiti u život na slobodi bez rizika od kriminalnog recidiva i da bolje od zatvora znaju njegovi supruga i sin kako će se ponašati kad iziđe na slobodu.
Okolnost što je zatvorenik na sjednici vijeća za uvjetni otpust izrazio žaljenje za svoje ponašanje, premda samo djelomično, (a kajanje je istakao u žalbi), je svakako pozitivna, no ista nije takva da dovodi u pitanje značaj onih okolnosti koje ukazuju na potrebu nastavka izdržavanja kazne. Pri tome žalbeni navodi o njegovoj osobnoj financijskoj situaciji (gubitak posla zbog boravka u zatvoru i pitanje pronalaska novog na slobodi s obzirom na životnu dob) i financijskoj situaciji obitelji nisu od utjecaja. Potpuno su bespredmetni žalbeni navodi zatvorenika kojima polemizira o tome što je poruka žrtvama nasilja.
Budući da ispitivanjem pobijanog rješenja sukladno članku 494. stavak 4. ZKP/08. nije utvrđeno da bi bile ostvarene zakonske povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 494. stavak 3. točka 2. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.
U Zagrebu 30. ožujka 2021.
Predsjednica vijeća:
Sanja Katušić-Jergović, v.r.
