REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 2622/2019-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. O., OIB: ..., iz K. G., kojeg zastupa punomoćnica M. P. K., odvjetnica u Z., protiv tuženika E. o. d.d., OIB: ..., Z., kojeg zastupaju punomoćnici – odvjetnici u Odvjetničkom društvu G. p., u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-395/2019-2 od 14. ožujka 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-6919/03-155 od 30. siječnja 2019., u sjednici održanoj 30. ožujka 2021.,
p r e s u d i o j e:
Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom u st. I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužitelj potražuje od tuženika naknadu štete u iznosu od 589.947,12 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. prosinca 2003. do isplate, kao i naknadu parničnog troška sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate. U st. II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku naknadi troškove postupka u iznosu od 154.500,00 kn sa zateznom kamatom od donošenja presude do isplate.
Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda, te je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.
Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju i preinači, a podredno ukine nižestupanjske odluke i predmet vrati na ponovno suđenje.
Na reviziju nije odgovoreno.
Revizija tužitelja nije osnovana.
Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 386. ZPP).
Suprotno revizijskim navodima, pobijana presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržajima isprava ili zapisnika, o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, slijedom čega nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.
Preostalim navodima tužitelj osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja. Takvi prigovori su bez utjecaja na pravilnost drugostupanjske odluke s obzirom na to da se u revizijskom postupku ne može ispitivati osnovanost prigovora činjenične naravi (čl. 385. st. 1. ZPP).
Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete nastale u prometnoj nezgodi 11. srpnja 2000.
Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja:
- da se predmetna prometna nezgoda dogodila 11. srpnja 2000. oko 11,24 h u uvjetima mokrog kolnika, u kojoj su sudjelovali tužitelj sa automobilom Golf ... i osiguranik tuženika sa teretnim vozilom Man ... i poluprikolicom Lagendorf ...,
- da je tužitelj reagirao intenzivnim kočenjem što u desnom zavoju neminovno dovodi do skretanja vozila ulijevo i prelazak na lijevu polovicu kolnika, a osiguranik tuženika je reagirao kočenjem i skretanjem udesno prije nego što je tužitelj reagirao kočenjem, te na taj način povećavao slobodan prolaz između lijeve strane svog vozila i nadolazećeg vozila,
- da je osiguranik tuženika poduzeo sve što bi u takvoj situaciji poduzeo prosječan vozač na njegovom mjestu, dok je tužitelj poduzeo intenzivno kočenje što je dovelo do prometne nesreće,
- da je tužitelj poduzeo istu radnju kao i osiguranik tuženika, dakle prikočivanje i skretanje do desnog ruba kolnika do nesreće ne bi došlo,
- da brzina kretanja jednog i drugog vozila nisu u uzročnoj vezi sa predmetnom prometnom nesrećom,
- da se položaj prikolice u trenutku započetog kočenja ne može se dovesti u uzročno posljedičnu vezu sa samim mehanizmom nastanka sudara,
- da vodena zavjesa ostaje iza teretnog automobila, pa onda uočavanje položaja njegovog prednjeg dijela nije moglo biti ometano tom vodenom zavjesom,
- da s obzirom na širinu kolnika od 5 m nisu postojali tehnički uvjeti da se osigura tehnički preporučljiv razmak prilikom mimoilaženja, ali preostali slobodni dio kolnika iznosio je 2,4 m pa je onda osobni automobil širine 1,8 m imao mogućnost prolaska kroz ravninu sudara bez kontakta sa teretnim automobilom,
nižestupanjski sudovi su ocijenili da osiguranik tuženika nije odgovoran za nastanak prometne nezgode uzimajući u obzir odredbe čl. 178. st. 1. – 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 – dalje: ZOO), slijedom čega je tužbeni zahtjev odbijen ako neosnovan.
Prema odredbi čl. 178. st. 1. ZOO u slučaju nezgode izazvane motornim vozilom u pokretu koja je uzrokovana isključivom krivnjom jednog imaoca, primjenjuju se pravila o odgovornosti po osnovi krivnje. Ako postoji obostrana krivnja, svaki imalac odgovara za ukupnu štetu koju su oni pretrpjeli razmjerno stupnju svoje krivnje (st. 2.). Ako nema krivnje nijednog, imaoci odgovaraju na ravne dijelove ako razlozi pravičnosti ne zahtijevaju što drugo (st. 3.).
I prema ocjeni ovog suda, a imajući u vidu činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova te sadržaj odredbi čl. 178. st. 1. – 3. ZOO, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su ocijenili da tuženik nije odgovoran za nastanak predmetne štete, odnosno da je tužitelj isključivo kriv za nastanak prometne nezgode, te odbili tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.
Prema tome, a suprotno navodima revidenta, nema mjesta primjeni odredaba čl. 192. ZOO o podijeljenoj odgovornosti, slijedom čega nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
Stoga je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu, kao u izreci presude.
Zagreb, 30. ožujka 2021.
Predsjednik vijeća:
Ivan Vučemil, v.r.
