Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: I Kžm-6/2021-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca dr.sc. Lane Petö Kujundžić predsjednice vijeća, te Sanje Katušić-Jergović i mr.sc. Ljiljane Stipišić članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Bilušić, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog N. A. zbog kaznenog djela iz članka 230. stavak 1. i 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. i 126/19., dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženog N. A. podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 19. siječnja 2021. broj Kmp-6/2020-34, u sjednici vijeća održanoj 30. ožujka 2021.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba optuženog N. A. kao neosnovana, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Općinski sud u Osijeku je na temelju članka 554. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje u tekstu: ZKP/08.) utvrdio da je optuženi N. A. u neubrojivom stanju počinio protupravno djelo zakonskih obilježja kaznenog djela protiv imovine, razbojništva iz članka 230. stavak 1. i 2. KZ/11., činjenično i pravno opisano u izreci te presude, pa mu je na temelju članka 554. stavak 1. ZKP/08. određen prisilni smještaj u psihijatrijsku ustanovu u trajanju od šest mjeseci.

Na temelju članka 148. stavak 6. ZKP/08. optuženi N. A. je u cijelosti oslobođen obveze plaćanja troškova kaznenog postupka.

Protiv te presude žalbu je podnio optuženi N. A. po braniteljici V. Š., odvjetnici u N. Žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i predlaže da se: "…pobijana odluka vrati na ponovno odlučivanje ili da se izjavljena žalba usvoji i pobijana presuda preinači i optuženik oslobodi i pusti na slobodu".

Odgovor na žalbu podnijelo je Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku s prijedlogom da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Spis je, sukladno članku 474. stavak 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje ga je vratilo bez očitovanja.

Žalba nije osnovana.

Žalitelj, pozivajući se na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, navodi one iz članka 468. stavak 1. točka 11. i stavak 2. ZKP/08., te ističe da u prvostupanjskoj presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama zbog čega se presuda ne može ispitati te da je izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima presude. Optuženik navodi dijelove zakonskog teksta odredbe članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08., no ne konkretizira u čemu se ti vidovi bitne postupovne povrede sastoje, dok uopće ne naznačuje na koji način je došlo do bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 2. ZKP/08. Najvećim dijelom žalbenih navoda optuženik zapravo obrazlaže zbog čega nalazi da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno. Ispitivanjem pobijane presude u skladu s obvezom iz članka 476. stavak 1. točka 1. ZKP/08. ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da nije počinjena niti jedna od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na koju pazi po službenoj dužnosti.

Niti povredu kaznenog zakona žalitelj ne obrazlaže, a iz teksta žalbe slijedi da povreda kaznenog zakona proizlazi iz pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Ispitivanjem pobijane presude, po službenoj dužnosti, na temelju članka 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08., utvrđeno je da na štetu optuženika nije povrijeđen kazneni zakon.

Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik osporava analizu i ocjenu izvedenih dokaza u prvostupanjskoj presudi istodobno nudeći vlastitu analizu i ocjenu tih dokaza iz čega izvlači zaključke suprotne onima iz pobijane presude.

Međutim, ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da je sud prvog stupnja, proveo sve raspoložive dokaze, iste pojedinačno i u međusobnoj povezanosti savjesno i detaljno analizirao i kritički ocijenio, pa se zaključci do kojih je na takav, logički neupitan način došao ukazuju u svemu pravilnima.

Optuženik smatra da su svjedoci različito iskazivali u odnosu na to kada se događaj odigrao i na koji je način optuženik prišao oštećenici. U tom pogledu ističe da je oštećena V. A. ustvrdila da se sve zbivalo u jutarnjim satima, prije nego što je otišla u školu, dok svjedokinja M. D. tvrdi da joj je V. ispričala da je, došavši iz škole kući, zatekla C. (optuženikov nadimak) koji je spavao i da je vidjela da na polici nema zlata, pa da je nakon toga pobjegla od kuće. Nadalje, žalitelj naglašava da svjedokinja M. D. nije potvrdila da je V., došavši k njoj, rekla kako je optuženik imao nož ili joj prijetio, nego da je bio neugodan i vikao. Također, te dvije svjedokinje različito opisuju gdje se nalazilo prstenje. Ukazuje i da tijekom postupka nije utvrđeno da je uslijed ponašanja optuženika razbijeno staklo, već to sud prihvaća na temelju sadržaja zapisnika o očevidu, a da nije utvrđen način na koji je staklo razbijeno i vrijeme kada se to dogodilo. Najzad, ističe da pretragom nekretnine u kojoj živi optuženik, nije pronađeno nikakvo prstenje.

Međutim, prigovori optuženika nisu prihvatljivi. Prije svega, treba naglasiti da je zapisnikom o očevidu konstatirano kako je na vratima razbijeno staklo, a taj podatak podudara se s iskazom oštećene V. A. Obrana tijekom postupka nije na tu okolnost predlagala bilo kakve dokaze, niti je osporavala da je do razbijanja stakla došlo na način kako to opisuje oštećenica. Pritom nije jasno i ne konkretizira se u žalbi na koji to način obrana smatra da se može utvrditi vrijeme razbijanja stakla.

Nadalje, točno je da postoje razlike između iskaza oštećene V. A. i svjedoka M. D. na koje žalitelj u žalbi ukazuje. No vrsta i broj tih nepodudaranosti, kraj činjenice da je M. D. svjedok po čuvenju, dok je oštećenica bila sudionik događaja, nemaju značaj koji im pridaje žalitelj. Ima li se uz navedeno na umu da je svjedokinja M. D. ispitana prvi put tek na raspravi 18. siječnja 2021. (list 303 spisa), odnosno godinu dana nakon događaja, razumljivo je da se ta svjedokinja, koja i nije bila osobno uključena u sam događaj pa se ne sjeća svih detalja, pri čemu je znakovito da svjedokinja prepričava ono što je navodno u njezinoj nazočnosti oštećenica ispričala svojoj majci koja je došla po nju. U tim okolnostima nije neobično da se verzija događaja koju prikazuje svjedokinja D. razlikuje od verzije oštećenice, koja je pak ispitana 12. ožujka 2020., tj. nepuna dva mjeseca nakon događaja, pri čemu je to ispitivanje zabilježeno audio video snimkom. Iskaz oštećene V. A., koji obiluje detaljima i životan je pa ga je prvostupanjski sud osnovano prihvatio, u bitnim dijelovima se podudara s iskazom njezine majke N. A. koja je ispitana 11. ožujka 2020., tj. također ubrzo nakon zbivanja, a kojoj je oštećenica i prepričala događaj. Razlike u sadržaju između iskaza oštećene V. A. i svjedoka N. A. malobrojne su, neznatne i neodlučne, kako je to ispravno utvrdio i ocijenio prvostupanjski sud, a što prihvaća i drugostupanjski sud.

Podatak što pretragom stana kod optuženika nisu pronađeni ukradeni predmeti nije neobičan, jer je pretraga provedena dan nakon događaja (započela je 16. siječnja 2020. u 14,00 sati), a zapisnik o ispitivanju prisutnosti alkohola, opojnih droga ili lijekova u organizmu optuženika sastavljen je 15. siječnja 2020. u 19,00 sati, što znači gotovo dvanaest sati nakon inkriminiranog događaja.

Iz izloženih je razloga žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja neosnovana, a izvedeni dokazi, prije svega iskaz oštećenice, s izvjesnošću upućuju na to da je upravo optuženik počinitelj protupravnog djela obilježja kaznenog djela iz članka 230. stavak 1. i 2. KZ/11.

Nadalje, s obzirom na nalaz i mišljenje psihijatrijskog vještaka, prema kojem optuženik zbog teško poremećenog duševnog stanja, psihotičnog poremećaja shizofrenog tipa i mentalne retardacije na razini lake do umjerene, a s obzirom na vrlo slabu okolinsku podršku, uključujući obitelj, uz postojanje visoke razine opasnosti za počinjenje sličnog ili težeg protupravnog djela i u budućnosti te da je nužno institucionalno nadziranje liječenja, koje mora biti vrlo kompleksno i osim psihofarmako terapije uključivati i socioterapiju. Na temelju članka 554. stavak 1. ZKP/08., prisilni smještaj u psihijatrijsku ustanovu u trajanju od šest mjeseci, koji je određen pobijanom presudom, adekvatan je i po ocijeni drugostupanjskog suda za ostvarenje svrhe, odnosno specijalne prevencije.

Na temelju gore izloženog, trebalo je, sukladno odredbi članka 482. ZKP/08. odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu 30. ožujka 2021.

Predsjednica vijeća:

dr. sc. Lana Petö Kujundžić, v.r.