REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 1030/2015-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. K. iz S., zastupanog po punomoćniku M. J., odvjetniku u S., protiv tuženice Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžx-651/13 od 18. lipnja 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj II P-1416/04 od 21. lipnja 2013., u sjednici vijeća održanoj 30. ožujka 2021.

p r e s u d i o  j e :

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

»I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Dužna je tužena u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 70.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja u razdoblju od 07. studenog 1993.g. do 01. siječnja 1995.g. na mjesečne iznose od po 5.000,00 kuna teče od dospijeća svakog mjesečnog iznosa do konačne isplate.

II. Dužna je tužena u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 240.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja u razdoblju od 01. siječnja 1995.g. do 01. siječnja 1999.g. na mjesečne iznose od po 5.000,00 kuna teče od dospijeća svakog mjesečnog iznosa do konačne isplate.

III. Dužna je tužena u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 330.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja u razdoblju od 01. siječnja 1999.g. do 01. srpnja 2004.g. na mjesečne iznose od po 5.000,00 kuna teče od dospijeća svakog mjesečnog iznosa do konačne isplate.

IV. Dužna je tužena u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 80.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od podnošenja tužbe do isplate.

V. Dužna je tužena u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 50.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 01. siječnja 1995.g. do isplate.

VI. Dužna je tužena u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju parnični trošak."

II. Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana naknaditi tuženoj parnični trošak u iznosu od 84.700,00 kuna.«

Presudom suda drugog stupnja odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud prihvati reviziju, preinači odluke suda prvog i drugog stupnja na način da prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno da presudu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Revizijski sud je na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 43/13, 89/14 - dalje: ZPP) ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete i to isplatom naknade za privremenu nezaposlenost i nesposobnost za zaposlenje u razdoblju od 7. studenoga 1993. do 1. siječnja 1995.; isplatu mirovine od 1. siječnja 1995. do 1. siječnja 1999.; isplatu razlike mirovine od 1. siječnja 1999. do 1. srpnja 2004.; isplatu vrijednosti dionica u iznosu od 80.000,00 kn; naknadu štete za tuđu njegu i pomoć u iznosu od 50.000,00 kn, sveukupuno u iznosu od 770.000,00 kn sa zateznim kamatama. Svoj zahtjev tužitelj temelji na nedovoljnom i nezakonitom radu Ureda državne uprave Splitsko-dalmatinske županije i Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje.

Neosnovan je revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP, koju revident obrazlaže činjenicom da je sud odbio provesti dokaz vještačenjem po vještaku knjigovodstvene struke na okolnosti ostvarene mirovine tužitelja kao invalida rada, kao i mirovine koju bi ostvarivao u promatranom razdoblju kao hrvatski ratni vojni invalid iz Domovinskog rata u VIII. skupni, s 40% oštećenja, pa da je time onemogućio tužitelja u raspravljanju.

Naime, bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP postoji ako je kojoj stranci nezakonitim postupanjem, a osobito propuštanjem dostave, nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom.

S obzirom da sudovi prvog i drugog stupnja smatraju da nije osnovan zahtjev tužitelja za naknadu štete jer da nije bilo protupravnog i nezakonitog postupanja tijela na koje se poziva tužitelj u svojoj tužbi, isti su odbili prijedlog za provođenje dokaza knjigovodstvenim vještačenjem i za to dali valjane i jasne razloge, koje u cijelosti prihvaća i ovaj revizijski sud. Neosnovan je i revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Revident smatra da u odluci drugostupanjskog suda sud nije dao sve razloge o odlučnim činjenicama, te da s obzirom na tako obrazloženu odluku ista se ne može ispitati.

Prema odredbi čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP bitna povreda odredaba parničnog postupka uvijek postoji ako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito ako u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama ili su oni nejasni i proturječni.

Suprotno navodima revizije, prvostupanjski i drugostupanjski sud dali su valjane i jasne razloge za svoju odluku, koje nisu u međusobnom proturječju.

U obrazloženju revizijskog razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka revident ustvari iznosi ocjenu provedenih dokaza i time upućuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, zbog kojeg razloga za se ne može podnijeti revizija niti ispitati drugostupanjska odluka (čl. 385. ZPP).

Nadalje, neosnovan je i revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

U tijeku postupka pred sudovima prvog i drugog stupnja utvrđene su sljedeće odlučne činjenice:

- da je 1. prosinca 1994. kao pripadnik pukovnije tužitelj podnio zahtjev za priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida nadležnom Uredu za obranu, zbog ozljeđivanja na bojišnici 6. studenoga 1993.;

- da je 13. ožujka 1995. Ured za obranu donio rješenje kojim je zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan iz razloga što je Ured smatrao da ozljeđivanje nije nastalo u svezi obrane suvereniteta i cjelovitosti Republike Hrvatske;

- da je povodom žalbe tužitelja, drugostupanjsko upravno tijelo Ministarstva obrane rješenjem od 8. svibnja 1995. odbilo žabu tužitelja i potvrdilo prvostupanjsko rješenje;

- da je tužitelj protiv takvog rješenja pokrenuo upravni spor pred Upravnim sudom Republike Hrvatske, koji je uvažio tužbu tužitelja i poništio drugostupanjsko rješenje Ministarstva obrane od 8. svibnja 1995.;

- da je Ministarstvo obrane naknado uvažilo žalbu tužitelja i ukinulo prvostupanjsko rješenje Ureda za obranu od 13. ožujka 1995., uz uputu prvostupanjskom tijelu da pribavi novu potvrdu postrojbe o okolnostima povrjeđivanja;

- da je prvostupanjskom tijelo ponovno provelo postupak po uputi drugostupanjskog tijela te utvrdilo da tužitelj nije obavljao zadaću po zapovijedi zapovjednika, u svrhu obrane suverenitete Republika Hrvatska, pa je zbog toga odbilo zahtjev tužitelja za priznavanje statusa HRVI, 28. siječnja 1997., protiv kojeg rješenja je tužitelj ponovo uložio žalbu, a koja je odbijena rješenjem drugostupanjskog tijela Ministarstva obrane od 10. lipnja 1997.;

- da je tužitelj protiv tog rješenja podnio tužbu Upravnom sudu, koji je ukinuo prvostupanjsko rješenje od 10. lipnja 1997., uz uputu da se u ponovnom postupku otkloni nesuglasnost glede sadržaja u spisu priloženih isprava i izjava;

- da je drugostupanjsko tijelo Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata rješenjem od 22. ožujka 1999. uvažilo žalbu tužitelja i ukinulo prvostupanjsko rješenje od 28. siječnja 1997. uz uputu da treba izvesti određene radnje u daljnjem postupku;

- da je prvostupanjsko tijelo po ponovljenoj uputi drugostupanjskog tijela postupilo te rješenjem od 2. ožujka 2000. odbilo zahtjev tužitelja za priznavanje statusa HRVI;

- da je drugostupanjsko tijelo Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata rješenjem od 24. ožujka 2000. odbilo žalbu tužitelja i potvrdilo prvostupanjsko rješenje;

- da je tužitelj ponovo podnio tužbu Upravnom sudu koji je presudom od 6. studenog 2002. uvažio tužbu tužitelj, poništio drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje od 2. ožujka 2000. i vratio predmet na ponovni postupak uz nalog koje radnje treba izvesti u postupku;

- da je prvostupanjsko tijelo postupilo po uputi Upravnog suda, te je nakon toga rješenjem od 19. rujna 2003. priznalo tužitelju status HRVI iz Domovinskog rata VIII. skupine s 40% oštećenja organizma i to počevši od 7. studenog 2001.;

- da je protiv tog rješenja tužitelj uložio žalbu;

- da je drugostupanjsko tijelo Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, rješenjem od 11. studenog 2003. uvažilo žalbu tužitelja, i predmet vratio prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak koje je rješenjem od 24. veljače 2004. tužitelju priznat status HRVI iz Domovinskog rata VIII. skupine s 40% oštećenja organizma počevši od 1. siječnja 1995. ,sa invalidninom i ostalim pravima sve dok postoje uvjeti za ostvarivanje istih;

- da je revizijom tog rješenja Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti rješenjem od 23. travnja 2004. promijenilo prvostupanjsko rješenje od 24. veljače 2004. u pogledu visine osobne invalidnine za razdoblje od 1. siječnja 1995. do 31. prosinca 1995.;

- da je tužitelj protiv tog rješenja pokrenuo upravni spor, no da je rješenjem Upravnog suda od 21. siječnja 2007. tužba tužitelja odbačena;

- da je tužitelju temeljem rješenja Ureda državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji, Službe za društvene djelatnosti od 24. veljače 2004. isplaćen iznos od 32.189,96 kn, a koje rješenje tužitelj nije osporavao tužbom.

Na temelju tako utvrđenih činjenica prvostupanjski i drugostupanjski sud su odbili tužbeni zahtjev, smatrajući da u konkretnom slučaju nema uvjeta za naknadu štete jer u radu tijela državne uprave nema protupravnosti, kao jedne od pretpostavki za ostvarivanje prava na naknadu štete u smislu odredbe čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 – dalje: ZOO), a u vezi s primjenom odredbe čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave ("Narodne novine" broj 75/93, 92/96, 48/99, 15/00, 127/00, 59/01, 190/03, 199/03).

Pravilno su sudovi prvog i drugog stupnja primijenili odredbu čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave, prema kojoj je propisano da Republika Hrvatska naknađuje štetu koja građanima nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne samouprave ili uprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti i na njih prenesenim poslovima državne uprave.

Da bi postojala javnopravna odgovornost države za štetu u smislu navedene odredbe potrebno je da su ispunjene tri pretpostavke:

- nezakonit ili nepravilan rad tijela državne uprave,

- postojanje štete, i

- uzročna veza između nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave i nastale štete.

Nezakonit rad je postupanje suprotno zakonu ili drugom propisu ili općem aktu, odnosno propuštanje primjene tog zakona ili drugog propisa ili općeg akta, dok se nepravilan rad očituje kao činjenje ili nečinjenje propisom u uobičajenom načinu obavljanja djelatnosti.

Iako je postupak u pogledu utvrđivanja tužiteljevog statusa hrvatskog ratnog vojnog invalida trajao dugo (deset godina), ta sama činjenica dugotrajnosti postupka ne znači automatski da se radi o nezakonitom ili nepravilnom radu tijela državne uprave. Tijekom dugotrajnog postupka bile su sporne činjenica je li isti napustio bojište u svrhu obrane suvereniteta i neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti Republika Hrvatska ili vraćanja osobnog vozila.

Drugostupanjska tijela su imala ovlaštenje poništavati prvostupanjska rješenja i vraćati ih na ponovni postupak prvostupanjskom tijelu, kao što su i upravni sudovi imali pravo prihvatiti ili odbijati odnosno odbacivati tužbe protiv tih rješenja javnopravnih tijela.

Naime, sudovi prvog i drugog stupnja su zaključili da za tužitelja nije nastala šteta koju potražuje, ali eventualno ako je nastala kakva šteta, ista nije u uzročnoj vezi s dugotrajnošću postupka pred javnopravnim tijelima i pred Upravnim sudom, dakle ista nije posljedica nezakonitog ili nepravilnog rada javnopravnih tijela.

S obzirom na navedeno, ovaj sud smatra da se nisu ostvarili revizijski razlozi bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbio reviziju tužitelja kao neosnovanu i presudio kao u izreci.

Zagreb, 30. ožujka 2021.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v. r.