REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 655/2017-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Branka Medančića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari I. tužiteljice K. Z., OIB: ..., II. tužitelja Ž. Z., OIB: ..., III. tužiteljice P. Z., OIB: ..., i IV. tužitelja mldb. L. Z., zastupanog po majci i zakonskoj zastupnici K. Z., svi iz B., koje sve zastupaju punomoćnici I. Š. i B. V., odvjetnici u Z., protiv tuženice Opće bolnice Z., iz Z., OIB: ...., uz sudjelovanje umješača na strani tuženice C. o. d.d., Z., Filijala Z., OIB: ..., radi naknade štete, odlučujući o reviziji I., II., III. i IV. tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž 8395/2016-3 od 24. siječnja 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj Pn-87/2016 od 17. studenoga 2016., u sjednici održanoj 30. ožujka 2021.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se kao neosnovana revizija III. i IV. tužitelja u dijelu u kojem je odbijen njihov zahtjev za naknadu štete zbog smrti bliske osobe u iznosu od 220.000,00 kn svakome zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 27. lipnja 2010. do isplate.

r i j e š i o j e:

I. Odbacuje se revizija I. i II. tužitelja kao nedopuštena.

II. Odbacuje se revizija III. i IV. tužitelja u dijelu u kojem se pobija odluka o troškovima postupka kao nedopuštena.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke naloženo je tuženici da isplati I. i II. tužitelju na ime naknade štete zbog smrti bliske osobe odnosno zbog povrede prava osobnosti iznos od 145.000,00 kn svakom sa zateznim kamatama od 23. kolovoza 2010. kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Pod toč. II. izreke odbijen je zahtjev I. i II. tužitelja u odnosu na potraživanje zateznih kamatama na iznose od 220.000,00 kn svakom za razdoblje od 27. lipnja 2010. do 22. kolovoza 2010., dok je pod toč. III. izreke naloženo tuženici da isplati I. i II. tužitelju zakonske zatezne kamate na iznos od 75.000,00 kn koji su isplaćeni svakom od njih od 23. kolovoza 2010. kao dana podnošenja tužbe pa do 30. lipnja 2011. kao dana isplate. Nadalje, pod toč. IV. izreke odbijen je zahtjev III. i IV. tužitelja da im tužena na ime naknade štete zbog smrti bliske osobe odnosno zbog povrede prava osobnosti isplati iznos od 220.000,00 kn svakome s pripadajućim zateznim kamatama, dok je pod toč. V. izreke određeno da svaka stranka snosi svoj trošak.

Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe tužitelja, tuženice i umješača kao neosnovane te je potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude I., II., III. I IV. tužitelj su podnijeli reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i zbog pogrešnog i nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja. Predlažu da se presuda u pobijanom dijelu preinači i podredno da se ukinu nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troškova parničnog postupka i troškova ove revizije.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija I. i II. tužitelja nije dopuštena.

Revizija III. I IV. tužitelja podnesena protiv drugostupanjske presude kojom je odlučeno o osnovanosti tužbenog zahtjeva nije osnovana, dok revizija III. I IV. tužitelja podnesena protiv drugostupanjske odluke o troškovima postupka nije dopuštena.

U odnosu na reviziju I. i II. tužitelja:

Prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP-a stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske odluke ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn, ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, te ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i čl. 373.b ZPP-a.

S obzirom da u ovom slučaju nije riječ o sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, niti je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i čl. 373.b ZPP-a, a pitanje dopuštenosti revizije ocjenjuje se po vrijednosnom kriteriju iz odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a prema kojoj je revizija dopuštena samo ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn.

Predmet revizijske faze postupka u odnosu na I. i II. tužitelja je zahtjev za isplatu zateznih kamata za razdoblje od 27. lipnja 2010. pa do 22. kolovoza 2010. na iznos od 220.000,00 kn za svakoga. S obzirom na navedeno, vidljivo je da I. i II. tužitelj potražuju zatezne kamate za manje od dva mjeseca na iznos od 220.000,00 kn za svakog, odnosno iz navedenog proizlazi da vrijednost predmeta spora pobijanog dijela drugostupanjske presude ne prelazi 200.000,00 kn u odnosu na I. i II. tužitelja, te stoga nije dopuštena revizija prema vrijednosnom kriteriju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a.

Kako I. i II. tužitelj nisu podnijeli reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP-a i odnosu na neko materijalnopravno pitanje ili postupovno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, o rješenju kojeg bi pitanja ovisila odluka o predmetu spora, to revizijski sud podnesenu reviziju ne može razmatrati niti u smislu te odredbe.

Stoga je temeljem odredbe čl. 392. st. 1. ZPP-a reviziju I. i II. tužitelja valjalo odbaciti kao nedopuštenu, te je odlučeno kao pod toč. I. izreke ovog rješenja.

U odnosu na reviziju III. i IV. tužitelja:

Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP u reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.

Stoga, s obzirom da III. i IV tužitelji u reviziji nisu određeno naveli i obrazložili razloge koji se odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka, već su samo naveli da reviziju podnose zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, to ovi razlozi nisu uzeti u obzir.

Predmet spora revizijske faze postupka je zahtjev za naknadu štete zbog smrti bliske osobe u odnosu na III. i IV. tužitelja kao brata i sestre.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da se .... prilikom poroda I. tužiteljice, koji je izvršen u Općoj bolnici Z. rodilo mrtvorođenče kojem su roditelji nadjenuli ime J.,

- da je dijete umrlo zbog fetalne asfikcije, a postoji uzročno-posljedična veza povezanost pogreške učinjene od strane djelatnika tuženice u nadzoru porođaja I. tužiteljice i intraterirane smrti njezina djeteta,

- da su liječnici opstetičari propustili pravodobno izvršiti porođaj hitnim carskim rezom

- da su roditelji mrtvorođenča I. i II. tužitelji, dok su III. i IV. tužitelji sestra i brat - da je umješač I. i II. tužitelju kao roditeljima mrtvorođenča svakom isplatio novčanu naknadu od 75.000,00 kn.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, nižestupanjski sudovi ocijenili su da je zahtjev III. i IV. tužitelja koji se odnosi na naknadu neimovinske štete zbog smrti bliske osobe neosnovan i to prvostupanjski sud pozivajući se na odredbe čl. 1101. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 34/05, 41/08 i 125/11 – dalje: ZOO) iz razloga što smatra da između umrlog djeteta i III. i IV. tužitelja nije postojala trajnija zajednica života kao braće i sestra, dok se drugostupanjski sud pozvao na odredbe čl. 1101. st. 3. ZOO smatrajući da pravo na naknadu štete u konkretnom slučaju imaju samo roditelji, a ne i drugi članovi obitelji. Zahtjev I. i II. tužitelja koji se odnosi tijek zakonske zatezne kamate počevši od 27. lipnja 2010. (kao dan štetnog događaja) do 23. kolovoza 2010. (dan utuženja) također su nižestupanjski sudovi ocijenili kao neosnovan iz razloga što obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe sukladno čl. 1103. ZOO, a što je u konkretnom slučaju 23. kolovoza 2010.

Revidenti u reviziji navode da reviziju protiv drugostupanjske presude podnose i zbog revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava odnosno čl. 1101. st. 3. ZOO navodeći pritom da je trebalo primijeniti čl. 1101. st. 2. ZOO, odnosno da je postojala trajnija zajednica života između njih kao braće i mrtvorođenog djeteta odnosno da su III. i IV. tužitelji živjeli u zajedničkom domaćinstvu sa I. i II. tužiteljima (roditelji), te da su se oni kao brat i sestra radovali rođenju brata Jure.

Odredbom čl. 1101. st. 2. ZOO propisano je da se u slučaju smrti ili osobito teškog invaliditeta neke osobe pravo na pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete može dosuditi i braći i sestrama, djedovima i bakama, unučadi, te izvanbračnom drugu, ako je između njih i umrlog, odnosno ozlijeđenog postojala trajnija zajednica života.

Nadalje, odredbom čl. 1101. st. 3. ZOO propisano je da pravo na pravičnu novčanu naknadu imaju i roditelji u slučaju gubitka začetog a nerođenog djeteta.

Naime, neovisno o tome koji se izraz koristi u medicinskoj terminologiji, a vezano za predmetni štetni događaj (fetus, plod itd.) promatrajući predmet ovog spora kroz terminologiju prisutnu u hrvatskom pravnom izričaju, potpuno je jasno da se u ovom slučaju radilo o rođenju mrtvog djeteta, do čije smrti je došlo jer liječnici nisu izvršili porod hitnim carskim rezom, koje da je obavljeno po pravilima struke bi po rođenju bilo potpuno sposobno za izvanmaternični život jer se radilo o donesenom djetetu u 40 tjednu trudnoće (tako napisano u otpusnom pismu tužene), dužine 51 cm, težine 3450 g.

Stoga upravo, zbog činjenice da se radilo o mrtvorođenom djetetu, a ne gubitku ploda u čiji prilog govori činjenica i da je tužena postupila u skladu s čl. 12. st. 2. Zakona o državnim maticama ("Narodne novine", broj 96/93) u konkretnom slučaju osnovano III. i IV. tužitelji tvrde da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe čl. 1101. st. 3. ZOO, jer navedeni čl. predviđa gubitak ploda.

Međutim, iako se u konkretnom slučaju radi o rođenju djeteta, neosnovano revidenti u reviziji smatraju da bi po čl. 1101. st. 2. ZOO imali pravo na naknadu neimovinske štete zbog smrti bliske osobe. Naime, prema čl. 1101. st. 2. ZOO nisu bile ispunjene pretpostavke, jer III. i IV. tužitelj to dijete (brata) nisu nikad upoznali odnosno u konkretnom slučaju nije se razvila snažna emocionalna povezanost između njih kao između braće i sestara, a koja proizlazi iz njihovog zajedničkog odrastanja i odgoja, te razmjene uzajamne ljubavi i brige i pažnje jedno prema drugome.

S obzirom na gore navedene zakonske odredbe, te na činjenična utvrđenja prema pravnom shvaćanju ovog suda pravilno su postupili nižestupanjski sudovi kada su zahtjev III. i IV. tužitelja odbili kao neosnovan.

U odnosu na navode III. i IV. tužitelja kojima u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava prigovaraju utvrđenom činjeničnom stanju i upuštaju se u ocjenjivanje utvrđenog činjeničnog stanja, treba reći da prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja slijedom čega ovaj sud nije mogao ispitivati niti uzeti u razmatranje činjenične navode iznesene u reviziji.

Slijedom izloženog proizlazi da ne postoje razlozi zbog koji je revizija izjavljena, pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP, valjalo odbiti reviziju III. i IV. tužitelja kao neosnovanu i odlučiti kao izreci ove presude.

Revizija III. i IV. tužitelja podnesena protiv dijela drugostupanjske odluke kojom je odlučeno o troškovima parničnog postupka nije dopuštena.

Odlučujući o dopuštenosti revizije III. i IV. tužitelja podnesene protiv dijela odluke kojom je odlučeno o troškovima treba istaknuti da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o troškovima parničnog postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP. Isto pravno shvaćanje zauzeto je također u odluci ovoga suda broj Rev-1353/11 od 17. studenoga 2015.

Zbog navedenog je, na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP u vezi s čl. 400. st. 1. i st. 3. ZPP revizija III. i IV. tužitelja podnesena protiv odluke kojom je odlučeno o troškovima postupka odbačena kao nedopuštena, pa je odlučeno kao pod toč. II. izreke ovoga rješenja.

Zagreb, 30. ožujka 2021.

Predsjednik vijeća:

Branko Medančić, v.r.