REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Ex. vojarna „Sv. Križ“ Dračevac

Poslovni broj: P-731/19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Marici Lović u pravnoj stvari tužitelja Ž. B., S., OIB: ……, zastupanog po punomoćnici M.

R. Š., odvjetnici u S., protiv tuženika P., , R. C., Z., OIB: …, zastupane po odvjetnicima u OD M., B. & V., radi isplate, nakon zaključene glavne

rasprave 9. veljače 2021. u prisutnosti punomoćnice tužiteljice M. R. Š., odvjetnice u S. i zamjenice punomoćnika tuženika S. R., odvjetničke vježbenice u OD M., B. & V. i objavljene 29. ožujka 2021.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se glavni tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

" Dužna je tužena u roku od 15 dana na ime razlike u iznosima kamata isplatiti tužitelju ukupan iznos od 2.394,56 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tužene koji vrijedi na dane anuitetnih otplata, i to sa kamatama na pojedine mjesečne iznose od po:

- 23,39 CHF koja teče od dana 31.08.07.g.

- 23,20 CHF koja teče od dana 30.09.07. g.

- 23,02 CHF koja teče od dana 31.10.07. g.

- 22,83 CHF koja teče od dana 30.11.07. g.

- 22,63 CHF koja teče od dana 31.12.07. g.

- 22,43 CHF koja teče od dana 31.01.08. g.

- 51,93 CHF koja teče od dana 29.02.08. g.

- 51,48 CHF koja teče od dana 31.03.08. g.

- 51,03 CHF koja teče od dana 30.04.08. g.

- 50,57 CHF koja teče od dana 31.05.08. g.

- 50,12 CHF koja teče od dana 30.06.08. g.

- 49,65 CHF koja teče od dana 31.07.08. g.

- 49,19 CHF koja teče od dana 31.08.08. g.

- 48,71 CHF koja teče od dana 30.09.08. g.

- 48,23 CHF koja teče od dana 31.10.08. g.

- 47,74 CHF koja teče od dana 30.11.08. g.

- 47,25 CHF koja teče od dana 31.12.08. g.

- 22,49 CHF koja teče od dana 30.04.12. g.

- 21,73 CHF koja teče od dana 31.05.12. g.

- 20,96 CHF koja teče od dana 30.06.12. g.

- 20,18 CHF koja teče od dana 31.07.12. g.

- 19,40 CHF koja teče od dana 31.08.12. g.

- 18,60 CHF koja teče od dana 30.09.12. g.

- 17,80 CHF koja teče od dana 31.10.12. g.

- 17,00 CHF koja teče od dana 30.11.12. g.

- 16,18 CHF koja teče od dana 31.12.12. g.

- 15,35 CHF koja teče od dana 31.01.13. g.

- 14,51 CHF koja teče od dana 28.02.13. g.

- 13,68 CHF koja teče od dana 31.03.13. g.

- 12,83 CHF koja teče od dana 30.04.13. g.

- 11,96 CHF koja teče od dana 31.05.13. g.

- 11,10 CHF koja teče od dana 30.06.13. g.

- 10,22 CHF koja teče od dana 31.07.13. g.

- 9,33 CHF koja teče od dana 31.08.13. g.

- 8,44 CHF koja teče od dana 30.09.13. g.

- 7,54 CHF koja teče od dana 31.10.13. g.

- 6,63 CHF koja teče od dana 30.11.13. g.

- 5,71 CHF koja teče od dana 31.12.13. g.

- 4,78 CHF koja teče od dana 31.01.14. g.

- 3,85 CHF koja teče od dana 28.02.14. g.

- 2,89 CHF koja teče od dana 31.03.14. g.

- 1,94 CHF koja teče od dana 30.04.14. g.

- 0,97 CHF koja teče od dana 31.05.14..g. do 31.srpnja 2015.g. prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 % poena, a od 01.kolovoza.2015.g. do isplate sa zakonskom kamatom po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena."

II. Prihvaća se podredni tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"1. Dužna je tužena u roku od 15 dana na ime razlike u iznosima kamata isplatiti tužitelju ukupan iznos od 16.364,06 kuna, i to sa kamatama koje teku na pojedine mjesečne iznose od po:

- 1,26 kn koja teče od dana 31.07.07. g.

- 108,43 kn koja teče od dana 31.08.07. g.

- 96,55 kn koja teče od dana 30.09.07. g.

- 95,02 kn koja teče od dana 31.10.07. g.

- 102,69 kn koja teče od dana 30.11.07. g.

- 97,43 kn koja teče od dana 31.12.07. g.

- 106,92 kn koja teče od dana 31.01.08. g.

- 249,26 kn koja teče od dana 29.02.08. g.

- 259,82 kn koja teče od dana 31.03.08. g.

- 236,73 kn koja teče od dana 30.04.08. g.

- 230,06 kn koja teče od dana 31.05.08. g.

- 234,62 kn koja teče od dana 30.06.08. g.

- 219,37 kn koja teče od dana 31.07.08. g.

- 218,06 kn koja teče od dana 31.08.08. g.

- 223,46 kn koja teče od dana 30.09.08. g.

- 283,51 kn koja teče od dana 31.10.08. g.

- 239,03 kn koja teče od dana 30.11.08. g.

- 280,27 kn koja teče od dana 31.12.08. g.

- 283,81 kn koja teče od dana 31.01.09. g.

- 283,49 kn koja teče od dana 28.02.09. g.

- 271,34 kn koja teče od dana 31.03.09. g.

- 269,58 kn koja teče od dana 30.04.09. g.

- 255,09 kn koja teče od dana 31.05.09. g.

- 242,51 kn koja teče od dana 30.06.09. g.

- 241,59 kn koja teče od dana 31.07.09. g.

- 243,86 kn koja teče od dana 31.08.09. g.

- 240,12 kn koja teče od dana 30.09.09. g.

- 231,98 kn koja teče od dana 31.10.09. g.

- 237,93 kn koja teče od dana 30.11.09. g.

- 241,13 kn koja teče od dana 31.12.09. g.

- 248,00 kn koja teče od dana 31.01.10. g.

- 241,66 kn koja teče od dana 28.02.10. g.

- 250,94 kn koja teče od dana 31.03.10. g.

- 244,26 kn koja teče od dana 30.04.10. g.

- 246,05 kn koja teče od dana 31.05.10. g.

- 279,10 kn koja teče od dana 30.06.10. g.

- 266,63 kn koja teče od dana 31.07.10. g.

- 282,59 kn koja teče od dana 31.08.10. g.

- 831,34 kn koja teče od dana 31.10.10. g.

- 875,82 kn koja teče od dana 31.12.10. g.

- 272,27 kn koja teče od dana 31.01.11. g.

- 271,75 kn koja teče od dana 31.03.11. g.

- 255,95 kn koja teče od dana 30.04.11. g.

- 815,93 kn koja teče od dana 31.05.11. g.

- 278,34 kn koja teče od dana 31.07.11. g.

- 324,77 kn koja teče od dana 31.08.11. g.

- 769,64 kn koja teče od dana 30.09.11. g.

- 251,75 kn koja teče od dana 31.10.11. g.

- 109,92 kn koja teče od dana 31.12.11. g.

- 249,10 kn koja teče od dana 31.01.12. g.

- 254,33 kn koja teče od dana 31.03.12. g.

- 244,03 kn koja teče od dana 30.04.12. g.

- 247,83 kn koja teče od dana 30.06.12. g.

- 237,36 kn koja teče od dana 31.07.12. g.

- 231,03 kn koja teče od dana 31.08.12. g.

- 1.266,86 kn koja teče od dana 31.10.12. g.

- 222,11 kn koja teče od dana 31.01.13. g.

- 959,77 kn koja teče od dana 31.03.13. g.

- 138,51 kn koja teče od dana 30.04.13. g.

- 131,44 kn koja teče od dana 30.06.13. g.

- 1.089,25 kn koja teče od dana 31.12.13. g.

- 357,64 kn koja teče od dana 15.12.14.g. do 31.srpnja 2015.g. prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 % poena, a od 01.kolovoza.2015.g. do isplate sa zakonskom kamatom po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena.

2. Nalaže se tuženoj da u roku od 15 dana isplati tužitelju parnični trošak u iznosu od 8.262,00 kn sa zakonskom kamatom koja teče od 29. ožujka 2021. do isplate po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena.“

Obrazloženje

U tužbi koja je zaprimljena kod ovog suda 19. veljače 2019. navodi se kako su stranke 24. svibnja 2007. sklopile Ugovor o kreditu broj 9012530920 u Splitu temeljem kojega je tužena odobrila tužitelju kredit za kupnju automobila u iznosu od 28.640,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, ugovorena je kamatna stopa od 5,10% godišnje. Međutim, navodi se kako je bez posebnog ugovaranja i pregovaranja tužena jednostrano za sebe pridržala pravo za vrijeme trajanja ugovora primijeniti promjenjivu kamatnu stopu i način obračuna i naplate u skladu s njenim internim odlukama. Tužitelju da su temeljem jednostranih odluka tužene povećani anuiteti uslijed protupravnog povećanja kamate, te da je tužena naplatila veći iznos od onoga kojega bi bila ovlaštena naplatiti temeljem pravnog posla sklopljenog među strankama. Odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi da su ništetne te da su iznosi temeljem tih odredbi naplaćeni temeljem djelomično ništetnog pravnog posla. Tužitelj se potom poziva na odluku T. suda u Z. 26P-

1041/2012 od 4. 5. 2013. u pravnoj stvari tužitelja P.-hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv tuženih banaka i tužene iz ove parnice radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koja je potvrđena presudom V. 43 Pž-7129/13-4 od 13. 6. 2014., gdje je utvrđeno kako je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja se primjenjivala sukladno jednostranim odlukama banaka, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Povećanje kamatne stope na temelju ništetne odredbe da je uzrokovalo stjecanje bez osnove na strani tužene, ugovorena kamata da treba biti određena ili barem odrediva kako nalaže odredba čl. 269. st. 2 ZOO-a, čl. 87. Zakona o pravima potrošača te Direktiva 93/13 EEZ koja u čl. 3 govori o kreditima s promjenjivom kamatnom stopom, na način da određuje kako je nepoštena ugovorna odredba o kojoj se nisu posebno vodili pojedinačni pregovori, ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka. Stranke u predmetnom ugovoru da su u različitom položaju s obzirom na snalaženje i iskustvo u materiji, te da je tužena putem svojih zaposlenika bila dužna informirati korisnike kredita o sadržaju i načinu spornih ugovornih odredbi, a da je napravila suprotno, odnosno jednostrano odredila obvezu tužiteljice, koja promjene obveze nije mogla predvidjeti niti izračunati pravilnost izvršenih promjena. Tužitelj se poziva i na presudu E. suda u predmetu C- 186/16 gdje je sud utvrdio da je sporna ugovorna odredba dio glavnog predmeta ugovora o kreditu, tako da se njezina nepoštenost može ispitivati s obzirom na direktivu samo ako nije sastavljena jasno i razumljivo, ugovor da mora biti sastavljen jasno i razumljivo, te da se u njemu transparentno izloži konkretno funkcioniranje mehanizma na koji upućuje dotična odredba, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Nacionalni sud da mora provjeriti jesu li potrošaču bili priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaja na opseg njegove obveze a na temelju kojih može ocijenit ukupan trošak svog kredita, da financijske institucije zajmoprimca moraju pružiti dovoljno informacija kako bi se omogućilo donošenje razboritih i informiranih odluka. Te informacije da se moraju odnositi ne samo na mogućnost aprecijacije ili deprecijacije valute kredita, nego i na utjecaj koji promjene tečaja i povećanje kamatne stope u valuti kredita mogu imati na vraćanje kredita, zajmoprimac da mora biti jasno obaviješten o činjenici da se sklapajući ugovor o kreditu u stranoj valuti izlaže određenom tečajnom riziku koji će ekonomski teško moći snositi u slučaju pada valute u kojoj ostvaruje svoj dohodak. S druge strane, banka da mora izložiti moguće promjene tečaja i rizika svojstvene uzimanju kredita u stranoj valuti, osobito ako zajmoprimac ne ostvaruje svoj dohodak u toj valuti. Europski sud da ističe da je u slučaju u kojem banka nije ispunila te obveze, pa se posljedično može ispitivati nepoštenost sporne ugovorne odredbe, na nacionalnom sudu da provjeri s jedne strane, moguće bankino nepoštivanje postupanja u dobroj vjeri i s druge strane postojanje moguće neravnoteže između ugovornih stranaka. Tu ocjenu da treba provesti s obzirom na trenutak sklapanja ugovora i uzimajući u obzir stručnost i znanje banke u svezi s mogućim promjenama tečaja i rizicima svojstvenima sklapanju ugovora o kreditu u stranoj valuti, ugovorna odredba da može unijeti neravnotežu među strankama koja se očituje tek tijekom izvršenja ugovora. Izreka i obrazloženje presude Europskog suda da je obvezujuće za sudove u RH, odnosno da djeluje kao pravna norma. Korisnici kredita da su ovlašteni temeljem odredbe čl. 131. i 138. Zakona o zaštiti potrošača zatražiti sudsku zaštitu i pozvati se na odluke donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača jer te odluke da obvezuju i ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi zaštite individualnih prava. Odredbom iz čl. 104. st. 1. i 3. ZOO/91 i 323. st. 1. i 2. ZOO/05 da su propisane posljedice ništetnosti te kada se radi o novčanoj obvezi i ako je jedna ugovorna strana nesavjesna, osim obveznog vraćanja primljenog nesavjesna strana da je dužna naknaditi štetu protivnoj strani. U postupku kolektivne zaštite te u presudi Europskog suda da je utvrđeno kako su banke nesavjesna stranka te korisnici kredita imaju pravo i na naknadu štete te na kamate koje teku od dana stjecanja do isplate sukladno odredbi čl. 214. ZOO/91 odnosno 1115. ZOO/05.

U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da se protivi tužbi tužitelja kao neurednoj i nepodobnoj za raspravljanje, a tužbenom zahtjevu tužitelja kao neosnovanom u cijelosti, da predlaže stoga tužbu odbaciti, odnosno tužbeni zahtjev odbiti uz nalog tužitelju na naknadu troškova postupka, tuženik je istaknuo i prigovor zastare. Svoje traženje tužitelj da temelji na tvrdnjama da banka nije mogla jednostrano mijenjati ugovorenu kamatnu stopu kao i da je ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF a koje postupanje da je presudama T. suda u Z., P-1401/12 odnosno presudi V. trgovačkog suda u Z.,

Pž-7129/13, presuda VS RH Revt 249/14-2, i dr., utvrđeno nepoštenim i ništetnim. Postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja da nije osnovan te ističe da je točno da su tužitelj i tuženik zaključili Ugovor o kreditu broj 9012530920 24. svibnja 2007. godine kojim je banka stavila na raspolaganje tužitelju iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 28.640,00 CHF po srednjem tečaju tečajne liste banke, odredbom članka 4. da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom banke a koja je na dan sklapanja predmetnog ugovora iznosila 5,10 % godišnje. Međutim, tužitelj da u svojoj tužbi polazi od sasvim pogrešnih premisa: i to od pogrešne pretpostavke da je predmetni ugovor o kreditu i dalje na snazi, kao i od pogrešne pretpostavke da bi presude Trgovačkih sudova donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imale učinak na konkretni pravni odnos ovih parničnih stranaka, kako po pitanju osnova, tako i po pitanju zastare. Predmetni ugovor o kreditu da je u cijelosti prestao isplatom i zatvaranjem kredita s danom 20. srpnja 2015. godine pa da je tužitelj prekludiran pozivati se na ništetnost pojedinih odredaba Ugovora o kreditu zaključenog 24. svibnja 2007.g. kao i da je u prekluziji s obzirom na protek zastarnog roka jer da je od isplate i realizacije ugovora o kreditu, odnosno dospijeća pojedinih mjesečnih anuiteta pa do podnošenja tužbe proteklo više od pet, odnosno tri godine koliko da iznose zastarni rokovi prema odredbama ZOO-a. Tužitelju da je ugovorom o kreditu na raspolaganje stavljen iznos od 28.640,00 CHF, a prema postavljenom tužbenom zahtjevu, tužitelj da drži da bi bio oštećen za iznos od ukupno 15.610,06 kn što da predstavlja manji dio realiziranog iznosa kredita, iz čega jasno proizlazi da je u odnosu na cjelokupno isplaćen kredit i preuzetu obvezu tuženika, zabrana u smislu odredbe čl. 326.st.2. ZOO-a bila manjeg značenja te se ista kod ugovora koji je u cijelosti ispunjen od strane obje ugovorne strane prije podnošenja tužbe, ne može isticati. Nadalje navodi da ukoliko bi presuda na koju se poziva tužitelj bila obvezujuće za naslovni sud u smislu odredbe članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača, te članka 502.c Zakona o parničnom postupku ova parnica da bi trebala biti radi naknade štete,a budući da se u konkretnom slučaju ne radi o naknadi štete već o parnici radi isplate temeljem stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude Trgovačkog suda da se ukazuju pravno irelevantnim. Osim toga, u konkretnom slučaju da ne postoji ni identitet ugovornih odredbi, onih o kojima se odlučivalo i sudilo u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača i konkretnih odredbi iz Ugovora o kreditu pa da je pozivanje na presudu Trgovačkog suda nebitno i zbog razloga nedostatka objektivnog identiteta ugovornih odredbi. Navodi da je nesporno kako je Zakonom o obveznim odnosima i to baš člankom 26. izričito dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope, navedena odredba ZOO-a da nije izmijenjena ni nakon donesenih presuda, niti da se istu planira mijenjati s obzirom da je u većem broju slučajeva u konačnici povoljnija za korisnika kredita, koji, ugovarajući je, da može iskoristiti i benefite fluktuirajućeg financijskog tržišta. U postupku vođenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, sudovi da ni na koji način nisu utvrdili da bi bila nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, nepoštena da bi bila odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi. Ne samo sud, već i HNB u svojim redovnim očitovanjima i izvještajima o radu banaka da navodi kako banke koje posluju u Republici Hrvatskoj u svojim ponudama građanstvu uobičajeno svoje kreditne i depozitne proizvode nude uz administrativno promjenjivu kamatnu stopu – kamatnu stopu čija se visina mijenja po odluci uprave banke, a građani koji su se odlučili na kreditno zaduživanje svjesno i svojevoljno da su ušli u rizik promjene kamatne stope. Također da je nesporna činjenica da sve do stupanja na snagu izmjena ZPK iz 2013. godine, tuženik nije imao zakonsku obvezu u vezi izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti. Unatoč tome, tuženik da je obzirom na druge važeće propise ipak definirao uvjete promjenjivosti kamatne stope, nikada kamatnu stopu da nije mijenjao proizvoljno i bez točno utvrđenih kriterija, a svaka promjena kamatne stope da je rezultat primjene točno utvrđenih i definiranih kriterija i predviđenih metodologija. Tužena da je temeljem jasnih zakonskih odredbi bila ovlaštena ugovarati promjenjivu kamatnu stopu koja definitivno nikada nije prelazila zakonom dopuštenu visinu stope,pri tome da je svakako bila dužna postupati sukladno odredbama važećih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što da je tuženik nesporno i činio. Takve obavijesti unutar sustava banke da su bile automatizirane i personalizirane, tako da ne stoji tvrdnja tužitelja da bi ga banka samo jednom obavijestila o promjeni kamatne stope. Konačno navodi da novi kriteriji promjene kamatne stope su uvedeni izmjenama i dopunama ZPK iz 2013. godine koji da je na snazi od 01.01.2014. godine, pa primjena toga zakona u pogledu reguliranih kriterija promjene kamatne stope, na period prije njegova stupanja na snagu svakako da je nedopuštena. Konkretan Ugovor o kreditu da zaključen 2007. godine u vrijeme važenja Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.godine (NN 96/03) kao i u vrijeme važenja Općih uvjeta poslovanja tuženika na snazi od 01.11.2004. godine do 14.07.2009. godine, koji su bili javno objavljeni na internetskim stranicama tuženika i dostupni u svim poslovnicama tuženika,tuženik da je učinio potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela banke. Nakon stupanja na snagu ZOKI, tuženik da je sukladno odredbi članka 308. stavak 1. citiranog zakona informirao tužitelja o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene stope te je uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan premda u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojala zakonska odredba o osobnom obavještavanju korisnika kredita, već se urednim smatralo obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja, tuženik da je ipak svojim klijentima dostavljao personalizirane obavijesti o promjenama kamatnih stopa i novoj visini anuiteta. Nemogućnost predviđanja kretanja onih elemenata koji utječi na promjenu kamatne stope, a isključivo ovise o tržišnim kriterijima, a ne volji banke da se izuzimaju iz ocjene poštenosti čak i prema primjenjivim kriterijima europskog prava. U tom smislu da i Direktiva Vijeća 93/13 EEZ od 05.04.1993.godine, a koja regulira pitanje nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, sadrži Prilog u vidu otvorene liste ugovornih odredbi koje se smatraju nepoštenim i da se pod 1./točka j. Priloga navodi: „Nepoštenim odredbama smatraju se odredbe koje imaju za cilj ili posljedicu: davanje mogućnosti prodavatelju roba ili davatelju usluga da jednostrano izmjeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom… ALI takva se odredba neće smatrati nepoštenom ukoliko se radi … o proizvodima li uslugama kod kojih je cijena povezana s oscilacijama burzovnih kotacija ili indeksa ili stopama na financijskom tržištu koje prodavatelj robe ili davatelj usluga nema pod nadzorom.“ Nadalje, Zakonom o obveznim odnosima i to baš člankom 22. izričito da je dopušteno ugovaranje valutne klauzule te da ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima pravnog posla. ni Vlada Republike Hrvatske, ni HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetrane vlasti, da nisu podržali izmjenu odnosno ukidanje valutne klauzule, HNB u okviru svojih zakonskih ovlaštenja da nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza mora držati u obliku likvidne rezerve pa da je jasno da dopuštenost i valjanost ugovaranja valutne klauzule svoj temelj ima u zakonskoj odredbi,ujedno predmetni Ugovor o kreditu da je potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku, te da ima snagu javnobilježničkog akta. Javni bilježnik da je istu ispravu pročitao sudionicima pravnog posla i upozorio ih na značaj ovršne snage, nakon čega da su sudionici posla izjavili da prihvaćaju pravne posljedice koja za njih iz toga proizlaze i da to odgovara njihovoj volji a tužitelj da je poslovno sposobna osoba koja tijekom ishođenja predmetnog kredita nije izdvojila niti jednu ugovornu odredbu kao spornu niti je tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza, ugovor da je višestruko provjeravan kako od strane službenika banke tako i po javnom bilježniku, pa da se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije bilo a tužitelj da se svjesno i samostalno, u konkurenciji različitih vrsta kredita, odlučio baš za predmetni sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je očito i sam ocijenio kako isti po svemu odgovara upravo njegovim potrebama i mogućnostima. Tužitelj da je od tuženika prije sklapanja ugovora nedvojbeno dobio sva tražena pojašnjenja i informacije, kao uostalom i od javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovora te da su mu prilikom sklapanja predmetnog ugovora bile jasne i poznate ugovorne odredbe, kao i prava i obveze koje iz njega proizlaze, što da je u konačnici i potvrdio podnošenjem isprave na solemnizaciju. Tuženik u cijelosti da osporava i visinu predmetnog potraživanja kao i da ističe da je u odnosu na potraživanje tužitelja nastupila zastara s obzirom da je kredit realiziran 2007.g. godine a isplaćen i zatvoren dana 20. srpnja 2015.g., dok da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 19. lipnja 2019.g. Tražbina po osnovi stjecanja bez osnove – a to bi bila svota koju je tužitelj isplatio banci na temelju ugovornih odredbi ugovora sklopljenog 2007. godine – korisnik kredita da može tražiti prvog dana kada je obavio tu isplatu i tada da počinje teći petogodišnji zastarni rok i to stoga što za stjecanje bez osnove nije propisan neki drugi zastarni rok pa da u primjenu dolazi isključivo opći zastarni rok predviđen odredbom članka 225. ZOO-a. Zakonom o zaštiti potrošača da je propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava. Ta odredba sasvim jasno da pokazuje kako podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje povrijeđeno subjektivno pravo potrošača pa ne može izazvati ni prekid zastare tog prava, a posebno imajući na umu da ni tužba potrošača na utvrđenje da je ugovor ništetan (ili pojedine njegove odredbe) ne prekida zastaru jer se takvom tužbom ne traži utvrđenje postojanja tražbine, njezino osiguranje ili ostvarivanje u smislu čl. 241. ZOO-a i čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača uz obrazloženje: … jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Kolektivnom tužbom da se štite interesi i prava građana i da joj je cilj spriječiti fizičke i pravne osobe koje obavljanjem svoje djelatnosti teže vrijeđaju ili ozbiljno ugrožavaju interese neodređenog broja osoba. Tvrdnjom da kada se zastara ne bi prekidala podnošenjem kolektivne tužbe, vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima da ne bi imalo smisla. Ukoliko bi se i uzelo da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, a što da ovaj tuženik negira, a da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa u predmetu P-1401/2012 podnesena 4. travnja 2012. godine, to da je prije podnošenja tužbe nastupila zastara u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do 04. travnja 2009. godine. Na iznose anuiteta (a ukoliko sud ne bi usvojio istaknuti prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje tužitelja) da vrijedi trogodišnji zastarni rok, a ne opće propisani petogodišnji rok, pa tuženik ovim podneskom podredno da ističe i prigovor zastare u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do 04. travnja 2009.godine, dakle, prije isteka roka od tri godine do 04. travnja 2012.godine pa tuženik predlaže odbaciti odnosno odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, a tužitelju naložiti da naknadi tuženiku trošak postupka.

Tužitelj je uredio tužbeni zahtjev podneskom od 2. prosinca 2020. temeljem nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Z. C. i to na način da je postavio glavni i podredni tužbeni zahtjev te je glavnim tužbenim zahtjevom potraživao, na ime razlike u iznosima kamata, ukupan iznos od 2.394,56 C. u kunskoj protuvrijednosti s kamatama od dospijeća svakog mjesečnog iznosa anuiteta od lipnja 2007. do svibnja 2014. Tužitelj je postavio i podredni tužbeni zahtjev u kunama, tako da je s osnova preplaćenih kamata potraživao iznos od 16.364,06 kn, sve sa pripadajućim kamatama od dospijeća svakog mjesečnog anuiteta za razdoblje od lipnja 2007. do svibnja 2014.

Tuženik se u odnosu na uređeni tužbeni zahtjev usprotivio preinaci tužbe navodeći da se pod stjecanjem bez osnove podrazumijeva izvanugovorni obvezno – pravni odnos te da u konkretnom slučaju je tuženik primio kune pa da nema osnove da se na ime stečenog bez osnove vezuje potraživanje uz valutnu klauzulu CHF.

Tijekom postupka izveden je dokaz pregledom Ugovora o kreditu broj 9012530920 zaključenog između tuženika i tužitelja 24. svibnja 2007., financijsko – knjigovodstvene dokumentacije tužene, izračuna pretplate te vještačenjem po sudskom vještaku financijske struke Z. C..

Stranke su po punomoćnicima popisale parnični trošak.

Glavni tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

Podredni tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

Među strankama nije sporno da su 24. svibnja 2007. tužitelj kao korisnik kredita te tužena kao banka sklopili Ugovor o kreditu broj 9012530920 i to na iznos od 28.640,00 CHF, dok je kao sporno valjalo utvrditi je li osnovan zahtjev za isplatu zatraženih iznosa zajedno sa pripadajućim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate i to s osnova razlike pretplaćenih iznosa kamata za razdoblje od 30. svibnja 2007. do 31. svibnja 2014.

Pregledom Ugovora o kreditu broj 9012530920 od 24. svibnja 2007. razvidno je da je predmet Ugovora kredit za kupnju vozila u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 28.640,00 CHF, ugovoreni su mjesečni anuiteti kao i rok otplate kredita te je nadalje čl. 6. ugovoren način vraćanja u 84 mjesečna anuiteta nakon prijenosa kredita u otplatu. Nadalje, člankom 4. Ugovora utvrđena je kamata po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila i koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 5,10% godišnje a kamata da se obračunava u CHF mjesečno i da dospijeva na naplatu zajedno sa anuitetima, kao i da se naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamata. Člankom 6. točka 2. je ugovoreno da u slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. Ugovora korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta te da se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete, o izmijenjenom iznosu anuiteta banka da će pisano obavijestiti korisnika kredita te da su stranke suglasne da je obavijest banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta.

U postupku je izveden dokaz vještačenjem po sudskom vještaku Z. C.,

stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo, koje vještvo sud smatra da je sačinjeno po pravilima struke i na koje stranke nisu imale primjedbi. U nalazu i mišljenju sudski vještak je naveo da je nalaz izrađen na temelju dokumentacije u sudskom spisu kao i da obračun potraživanja tužitelja po Ugovoru o kreditu broj 9012530920 zaključenom 29.05.2007. između tužitelja i tuženika, nastalih u promatranom razdoblju od 30.05.2007. do 31.05.2014. zbog povećanja ugovorene kamatne stope, pokazuje da bi ukoliko je kamatna stopa ostala na razini početno ugovorene stope (5,1%/god.), a ne promjenjiva, tužitelj u promatranom razdoblju, po osnovi kamate, trebao isplatiti tuženiku svaki mjesec iznos kako je to prikazano u tablicama koje su prikazane u vještvu, odnosno ukupan iznos od 5.475,99 CHF. Tako nastale razlike zbog povećanja kamatne stope u promatranom razdoblju od lipnja 2007. do svibnja 2014. da iznose mjesečno kako je to vještak prikazao u stupcu 15 tablice br. 1, odnosno ukupno 2.394,56 CHF. Nadalje, obračun razlika između početno ugovorenih uvjeta kredita sa stvarno plaćenim iznosima koje je tužitelj vršio za vrijeme otplate kredita, da pokazuje da bi u promatranom razdoblju od lipnja 2007. do svibnja 2014. razlika kamata iz ugovora o kreditu i plaćenih iznosa po kreditu iznosila mjesečno, kako je to vještak prikazao u stupcu 10, tablice br.2. ukupno 16.364,06 kn.

U ovoj pravnoj stvari predmet spora je zahtjev tužitelja da mu temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu i to odredbi kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, tuženik isplati preplaćeni iznos kamata i to za razdoblje od lipnja 2007. do svibnja 2014.

Dakle, kao sporno valjalo je utvrditi jesu li naprijed navedene ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi kao i o valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru o kreditu bile jasne, lako razumljive i uočljive, odnosno jesu li nepoštene s obzirom da je posljedica nepoštenosti odredaba njihova ništetnost te je sporno pripada li u tom slučaju tužitelju utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo upravo radi primjene takvih odredbi Ugovora.

Ugovorna kamata u ugovoru o kreditu jest naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, a sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. U smislu odredbe članka 269. stavak 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 dalje ZOO) ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva.

Za navesti je da su u presude T. suda, V. trgovačkog suda (dalje: V.)

poslovni broj P.-7129/13 od 13. lipnja 2014. i V. suda R. H., poslovni

broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te da se sukladno čl. 136. ZZP utvrđuje čin povrede propisa o zaštiti potrošača iz čl. 131. st. 1. tog zakona i naređuje se tuženicima da prekinu s postupanjem koje je protivno propisima o zaštiti potrošača iz čl. 131. st. 1. tog zakona te im se zabranjuje takvo ili slično ponašanje ubuduće.

Tim odlukama je utvrđeno da su banke, a među njima i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovornom potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena redovna kamata koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženici kao trgovci s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nisu pojedinačno pregovarali niti ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenim na jednostranom povećavanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa su time tuženici, u razdoblju od 10. rujna 2003. postupali suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 i to čl. 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te je naložio svim tuženicima da prekinu s gore opisanim ponašanjem te da u roku od 60 dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postupku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti presuda, te je zabranio tuženima takvo ili slično postupanje ubuduće.

Nadalje, u odluci VTS-a je posebno istaknuto "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ta činjenica da obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja".

Stoga, odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatu su bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljen od banke, o tim odredbama nije se s potrošačem pojedinačno pregovaralo, potrošač nije imao utjecaj na njihov sadržaj, tim odredbama, suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču je nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, te je takva ugovorna odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača, kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao druge ugovorne strane, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje kao i načelu zabrane zloupotrebe prava, pa da stoga odredbe o promjenjivoj ugovornoj kamati, osim u dijelu u kojem je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, su bile nepoštene, a onda sukladno čl. 87. st. 1. ZZP/03 i ništetne.

Odredba čl. 138.a ZZP propisuje da odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog zakona obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Na temelju takvih ugovornih odredbi i nedostatka jasno definiranih parametara za promjenu kamatne stope, koji bi pritom bili razumljivi prosječnom potrošaču, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila niti određena, a niti odrediva.

Ujedno i prema odredbi članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), kao zakona koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača a neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana treba uvijek procjenjivati prema svim konkretnim okolnostima slučaja.

Na temelju svega gore navedenog, a uvažavajući stav V. suda R. H. kao relevantan i u ovom predmetu, sud smatra kako su nerazumljive odredbe vezane

za promjenjivu kamatnu stopu u člancima 4. i 6. predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, čime je dio odredbe nepošten, a sukladno tome u tom je dijelu ugovor ništetan primjenom odredbe članka 81. Zakona o zaštiti potrošača. Ujedno nepoštena je i ugovorna odredba o valutnoj klauzuli budući da se ni o ovoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, slijedom čega je također ništetna.

Nadalje kako nije sporno da Ugovor ne sadrži ni referentnu stopu (referentna stopa jest osnovna kamatna stopa za kašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope to je tuženik, koristeći ugovornu odredbu prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema odluci banke, mogao postupiti kako je htio tj. i savjesno i nesavjesno.

Dakle za zaključiti je da je predmetna odredba o promjeni kamatne stope ključna ugovorna odredba a ovisna je isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti s obzirom da nema nikakvih egzaktnih kriterija. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, predmet i cijena su bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što je suprotno odredbi članka 26. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Ujedno nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja a upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva - načela savjesnosti i poštenja.

S obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda, trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene. Umjesto toga, vodeći računa očito samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka je tužitelju kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

Dakle na temelju svih utvrđenih činjenica ovaj sud smatra da su odredbe Ugovora kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom samo o odluci banke tj. odredba članka 6. kao i odredba članaka 4. nepoštene, i prema tome ništetne, slijedom čega se ukazuje osnovanim i tužbeni zahtjev tužitelja usmjeren na isplatu razlike u iznosima kamate jer kredit nije otplaćivao po početno ugovorenoj kamatnoj stopi.

Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja u smislu odredbe čl. 111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 63/08, 125/11 i 78/15- dalje ZOO),stav je ovog suda da se kod povrata stečenog bez osnove ne može primjenjivati ugovorena valutna klauzula te da je stjecatelj dužan vratiti ono što je primio bez osnove. S obzirom da je tužitelj banci plaćao ugovorene anuitete u kunama, to je banka dužna vratiti tužitelju onaj iznos kuna koji je plaćen bez pravne osnove, a radi čega je valjalo odbiti glavni tužbeni zahtjev, te usvojiti podredni tužbeni zahtjev tužitelja.

Dakle za zaključiti je, a što je proizašlo iz vještva sudskog vještaka Z. C.

da tužitelju pripada iznos od 16.364,06 kn na ime razlike u više plaćenoj kamati, te se za taj iznos tuženik neosnovano obogatio, a tužitelj je tužbeni zahtjev uredio upravo sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka. Stoga je valjalo prihvatiti zahtjev za vraćanje navedenih iznosa zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, sukladno čl. 1115. ZOO-a, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi s čl. 183. st. 1. i to po stopi određenoj člankom 29. st. 2. ZOO-a.

U odnosu na istaknuti prigovor zastare potraživanja, za navesti je kako je isti neosnovan s obzirom da zastara potraživanja prema pojedinačnim tužbama za pretplaćenu razliku zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nastupa protekom 5 godina od pravomoćnosti odluke Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., dakle zastara nastupa 13. lipnja 2019.g., a tužba je podnesena 19. veljače 2019. godine.Nadalje ovaj sud je mišljenja da tužitelj nije preinačio tužbeni zahtjev podneskom od 2.prosinca 2020. već da je riječ o usklađenju tužbenog zahtijeva u skladu sa vještvom vještaka financijske struke.

U ocjenjivanje ostalih izvedenih dokaza sud se nije upuštao s obzirom da nisu bitni za meritum ovog spora.

Odluka o parničnom trošku donesena je u smislu odredbe čl. 154.st.1. Zakona o parničnom postupku i u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

Tužitelju je valjalo priznati za sastav tužbe 100 bodova, zastupanje po punomoćniku na ročišta od 1. rujna 2020. i 9. veljače 2021. po 100 bodova, za sastav podneska od 2. rujna 2020. 25 bodova te podneska od 2. prosinca 2020. 100 bodova, sveukupno 425 bodova, što pri vrijednosti boda od 10,00 kuna daje iznos od 4.250,00 kuna, kojem iznosu je valjalo nadodat troškove vještačenja u iznosu od 3.000,00 kuna, te trošak sudske pristojbe na tužbu i na presudu u iznosu od po 506,00 kn pa se dobije sveukupan iznos od 8.262,00 kuna, za više traženo trošak tužitelja odbijen je kao neosnovan pa je slijedom svega navedenog odlučeno kao u točci II. 2. izreke ove presude.

Split, 29. ožujka 2021.

SUDAC

Marica Lović,v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka. Žalba se podnosi Županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

DNA:

- punomoćnici tužitelja

- punomoćniku tuženika

- u spis