P. broj: 11 P-558/19

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

20000 Dubrovnik

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku, sutkinja Marija Bušković, u pravnoj stvari tužitelja S. A., OIB: …, D., V. B. …, kojeg zastupa punomoćnik

A. M., odvjetnik iz D., protiv tuženika R. A. d.d. Z.,

P. 59, OIB:…, kojeg zastupa punomoćnik B. I., odvjetnik iz

Z., radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 15. ožujka 2021. u prisutnosti punomoćnika stranka, 29. ožujka 2021.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 1. Ugovora o kreditu broj …, koji je potvrđen (solemniziran) kod javnog bilježnika A. S. iz

D. 5. listopada 2006. pod poslovnim brojem OV-…, između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica za CHF.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 2. Ugovora o kreditu broj …, koji je potvrđen (solemniziran) kod javnog bilježnika A. S.

iz D. 5. listopada 2006. pod poslovnim brojem OV-…, a kojom je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, kao kreditora.

III. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 32.842,62 kuna sa zateznom kamatom koja teče

- na iznos od 48,41 kuna od 1. travnja 2008.,

- na iznos od 4,41 kuna od 1. lipnja 2008.,

- na iznos od 25,41 kuna od 1. srpnja 2008.,

- na iznos od 15,41 kuna od 1. listopada 2008.,

- na iznos od 158,41 kuna od 1. studenog 2008.,

- na iznos od 68,41 kuna od 1. prosinca 2008.,

- na iznos od 109,41 kuna od 1. siječnja 2009.

- na iznos od 222,41 kuna od 1. veljače 2009.,

- na iznos od 241,41 kuna od 1. ožujka 2009.,

- na iznos od 237,41 kuna od 1 travnja 2009.,

- na iznos od 253,41 kuna od 1. svibnja 2009.,

- na iznos od 210,41 kuna od 1. lipnja 2009.,

- na iznos od 184,41 kuna od 1. srpnja 2009.,

- na iznos od 196,51 kuna od 1. kolovoza 2009.,

- na iznos od 200,41 kuna od 1. rujna 2009.,

- na iznos od 198,41 kuna od 1. listopada 2009.,

- na iznos od 180,41 kuna od 1. studenog 2009.,

- na iznos od 217,41 kuna od 1. prosinca 2009.,

- na iznos od 234,41 kuna od 1. siječnja 2010.,

- na iznos od 275,41 kuna od 2. veljače 2010.,

- na iznos od 271,41 kuna od 1. ožujka 2010.,

- na iznos od 312,41 kuna od 1. travnja 2010.,

- na iznos od 308,41 kuna od 1. svibnja 2010.,

- na iznos od 320,41 kuna od 1. lipnja 2010., - na iznos

od 463,41 kuna od 1. srpnja 2010.,

- na iznos od 398,91 kuna od 1. kolovoza 2010.,

- na iznos od 534,41 kuna od 1. rujna 2010.,

- na iznos od 494,41 kuna od 1. listopada 2010.,

- na iznos od 442,81 kuna od 6. studenog 2010.,

- na iznos od 549,00 kuna od 2. prosinca 2010.,

- na iznos od 628,47 kuna od 1. siječnja 2011.,

- na iznos od 589,40 kuna od 1. veljače 2011.,

- na iznos od 622,41 kuna od 1. ožujka 2011.,

- na iznos od 585,06 kuna od 1. travnja 2011.,

- na iznos od 572,18 kuna od 1. svibnja 2011.,

- na iznos od 770,41 kuna od 2. lipnja 2011., - na iznos

od 776,12 kuna od 1. srpnja 2011.,

- na iznos od 927,11 kuna od 2. kolovoza 2011.,

- na iznos od 850,41 kuna od 1. rujna 2011.,

- na iznos od 761,11 kuna od 1. listopada 2011.,

- na iznos od 735,40 kuna od 1. studenog 2011.,

- na iznos od 710,28 kuna od 1. prosinca 2011.,

- na iznos od 712,60 kuna od 1. siječnja 2012.,

- na iznos od 870,06 kuna od 1. veljače 2011.,

- na iznos od 810,81 kuna od 1. ožujka 2012.,

- na iznos od 784,74 kuna od 1. travnja 2012.,

- na iznos od 794,46 kuna od 3. svibnja 2012.,

- na iznos od 812,83 kuna od 1. lipnja 2012., - na iznos

od 802,32 kuna od 1. srpnja 2012.,

- na iznos od 791,21 kuna od 1. kolovoza 2012.,

- na iznos od 782,31 kuna od 1. rujna 2012.,

- na iznos od 746,89 kuna od 1. listopada 2012.,

- na iznos od 786,59 kuna od 1. studenog 2012.,

- na iznos od 801,73 kuna od 1. prosinca 2012.,

- na iznos od 790,84 kuna od 1. siječnja 2013.,

- na iznos od 729,82 kuna od 1. veljače 2013.,

- na iznos od 750,66 kuna od 1. ožujka 2013.,

- na iznos od 783,69 kuna od 1. travnja 2013.,

- na iznos od 766,29 kuna od 1. svibnja 2013.,

- na iznos od 702,69 kuna od 1. lipnja 2013., - na iznos

od 730,29 kuna od 1. srpnja 2013.,

- na iznos od 716,60 kuna od 1. kolovoza 2013.,

- na iznos od 747,55 kuna od 1. rujna 2013.,

- na iznos od 775,96 kuna od 1. listopada 2013.,

- na iznos od 759,64 kuna od 1. studenog 2013. do isplate,

po stopi koja do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena.

IV. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana nadoknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 11.106,00 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 30. ožujka 2021. do isplate po stopi koja se određuje po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena.

Obrazloženje

Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu 3. lipnja 2019. tvrdi da je s tuženikom 5. listopada 2006. sklopio ugovor o kreditu broj …, solemniziran po javnom bilježniku A. S. pod brojem OV-…, temeljem kojeg mu je tuženik isplatio

iznos od 28.459,33 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita. Tvrdi da se ugovorom obvezao otplaćivati kredit u jednakim mjesečnim anuitetima, s rokom dospijeća posljednjeg dana u mjesecu i rokom otplate 84 mjeseca, uz promjenjivu kamatnu stopu od 5,20 %, a koja je promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama tuženika. Kako predmetni ugovor o kreditu ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, tuženik je jednostrano i nepošteno, protivno načelu savjesnosti i poštenja, bez da je o istom pregovarao s njim ili mu pak objasnio ekonomske posljedice ugovorenog načina promjene kamatne stope, mijenjao kamatnu stopu i time naplatio veći iznos po istoj. Ukazuje da je tek presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž- 7129/13-4 , u kolektivnom sporu, utvrđeno da je tuženik nepošteno postupio prilikom obračuna i povećanja kamatne stope, konkretno naplatom većih iznosa kamata od onih koje mu pripadaju time što je jednostrano, na njegovu štetu, povećao kamatnu stopu tijekom otplate kredita, pa da je ista odredba ništetna. Zahtijeva utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe prema kojoj je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci o kamatnima stopama tuženika, uz isplatu preplaćenog iznosa kamata po kreditu sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana preplate pojedinog anuiteta, uz obvezu tuženika da mu nadoknadi trošak postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude do isplate.

U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda obzirom su predmetnim ugovorom o kreditu stranke ugovorile nadležnost suda sjedišta tuženika. Tvrdi da tužitelj ne dokazuje pretplatu kredita, a da isti mora dokazati, sukladno navedenim presudama donesenim u kolektivnom sporu, postojanje nepoštene odredbe u konkretnom ugovoru o kreditu, i to u dijelu u kojem je ugovorena promjena kamatne stope jednostranom odlukom banke, ne i same promjenjivosti kamatne stope. Ukazuje da je prava volja stranaka bila ugovaranje promjenjive kamatne stope, a ne fiksne kamatne stope, kako to tužitelj zahtijeva. Tvrdi da se prilikom promjene kamatne stope vodio jasnim i preciznim kriterijima, uzimajući u obzir promjene tržišta troškova financiranja banaka, a koje su u potpunosti neovisne o odlukama samih stranaka, te koje promjene on nije mogao predviđati i koje su nastale neovisno o njegovoj volji. Konkretno, tvrdi da je promjene kamatne stope temelji na parametrima 6-mjesečnog Libora za CHF, 10 godišnje premije rizika za hrvatsko tržište, 6- mjesečnog troška regulacije izračunatog za obveznu pričuvu banaka koja se mora održavati na računu HNB-a i za propisani minimum pokrića deviznih obveza banaka sa kratkoročnim deviznim potraživanjima. Tvrdi da su ovi kriteriji i parametri promjene kamatne stope bili navedeni u njegovim općim uvjetima koji su izjednačeni s ugovorom o kreditu. Prigovara zastari potraživanja u dijelu u kojem se ista odnose na razdoblje prije 3 godine od podnošenja tužbe, to stoga što tražbine po osnovi naknade štete zastarijevaju u roku od tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za osobu koja je tu štetu počinila, podredno prigovara zastari potraživanja po općem zastarnom roku od 5 godina od podnošenja tužbe. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev i naložiti tužitelju da mu nadoknadi trošak postupka sa zakonskom zateznom kamatom.

Tužitelj je tijekom prethodnog postupka preinačio tužbu na način da pored istaknutih zahtjeva ističe i zahtjev da se utvrdi ništetnim odredbe ugovora o predmetnom kreditu kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF-a, te da mu tuženik isplati preplaćeni iznos kredita po osnovi primjene ništetne valutne klauzule i kamatne stope u ukupnom iznosu od 32.811,73 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana preplate do isplate. Pojašnjava da su odredbe ugovora o kreditu kojima je otplata glavnice vezana uz tečaj CHF-a ništetne i nepoštene jer ga tuženik, prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu nije, kao potrošača, u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, na njegovu štetu. Ukazuje da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., te presudom Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., u kolektivnom sporu radi zaštite istovjetnih interesa potrošača, a protiv ovdje tuženika, načelno utvrđeno da su ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o kreditima tuženih banaka koje se odnose na valutnu klauzulu u švicarskim francima u razdoblju od 2003. do 2008., te im je naloženo da prekinu s postupanjem po istima.

Tuženik se protivi preinaci tužbe te smatra da ne postoji osnova za istu. Ukazuje da je valutna klauzula ugovorena kao dvostrana klauzula koja ima učinak na način da prati kretanje CHF u odnosu na kunu u situacijama kada raste tečaj CHF-a, ali i kada pada, pa da ista ne može prouzročiti značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, dapače, da je u konkretnom slučaju, do rasta tečaja došlo uslijed više nepredvidivih faktora, na koje on nije mogao utjecati. Ukazuje da je tužitelju stavio na znanje promotivne uvjete i za druge valute, a da isti svakako nema pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti oba rizična faktora, time kamatne stope i tečaja, jer da otklanjanjem jednog rizičnog faktora drugi prestaje biti ništetan. Nakon provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja, tužitelj zahtijeva isplatu ukupnog iznosa od 32.842,62 kuna, kako je isti obračunala vještakinja.

U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti, ocjena je ovog suda da je odredba ugovora o kreditu po kojem je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta banke ništetna. Naime, čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (¨Narodne novine¨ broj 96/03, u nastavku teksta: ZZP) je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

Nadalje, čl. 82. ZZP-a izričito je, kao primjer opisane ništetnosti, navedena odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza ležao na trgovcu. Iz sadržaja samog ugovora o kreditu jasno proizlazi da je sadržaj ugovora unaprijed formuliran od strane tuženika, te da se inače radi o tekstu koji je opširan, na 4 stranice i pisan u manjem formatu. Kada se navedeno dovede u vezu s činjenicom da je banka trgovac a tužitelj potrošač, ocjena je ovog suda da stranke nisu pojedinačno pregovarale o ovoj odredbi, dapače da je ista kao sporedna unesena u tekst ugovora i da tužitelj kao potrošač uopće nije upozoren na značenje iste.

Sama odredba, suprotno stajalištu tuženika, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka jer podrazumijeva da tužitelj kao potrošač ¨prati¨tuženika kao osobi koja obavlja profesionalnu djelatnost radi ostvarivanja svojih prava iako je za sklapanje samog ugovora očito tuženik taj koji je pratio potrošača u smislu mjesta sklapanja ugovora, pa pored činjenice da banka pruža uslugu putem podružnice u mjestu potrošača, po ocjeni ovog suda nema niti jednog objektivno opravdanog razloga zbog kojeg bi potrošač za ostvarivanje prava morao putovati u sjedište tuženika. Navedenom odredbom se potrošača kao slabija ugovorna strana stavlja u nepovoljni položaj jer isti u situaciji kada zahtjeva zaštitu svojih prava mora napustiti mjesto svog boravišta, time i svakodnevne poslovne i privatne obveze, putovati u udaljeno sjedište tuženika i izlagati se troškovima putovanja i smještaja u drugom gradu, što je obzirom na mjesto sklapanja ugovora i uloge stranaka protivno načelu savjesnosti i poštenja.

Pravilno tuženik ukazuje da je Zakonom o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 57/11 i 25/13; dalje u tekstu ZPP) za suđenje općemjesno nadležan sud na čijem području tuženik ima prebivalište, odnosno sjedište, no pri tome ne uzima u obzir da je čl. 59. ZPP-a određeno da je za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, nadležan i na čijem se području nalazi ta jedinica.

Kada se navedena odredba, koja je bila na snazi u vrijeme ugovaranja nadležnosti, dovede u vezu s činjenicom da je tužitelj ugovor potpisao i solemnizirao u mjestu svog prebivališta, očito je da isti ne bi pristao na istu da se o njoj pregovaralo i da je sam mogao utjecati na njen sadržaj jer je potpuno nelogično da bi ugovor sklapao u mjestu svog prebivališta a u slučaju spora putovao u mjesto sjedišta banke.

Obzirom je navedena odredba nepoštena iz prethodno navedenih razloga, a kako je odredbom čl. 19.l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (¨Narodne novine¨ broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15, 52/16) jasno propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, ocjena je ovog suda je upravo ovaj sud nadležan za suđenje u ovoj pravnoj stvari po tužbi tužitelja koja je podnesena nakon stupanja na snagu istog zakona.

U odnosu na prigovor tuženika kojim se isti protivi preinaci, ocjena je ovog suda da je preinaka pravovremena i dopuštena jer se svi zahtjevi tužitelja temelje na istom ugovornom odnosu stranaka, pa je radi rješavanja ukupnih odnosa stranaka, preinaka tužbe svrsihodna, sukladno čl. 190. st. 2. i 3. ZPP-a.

Tijekom glavne rasprave pročitan je ugovor o kreditu, otplatni plan, knjigovodstvenu karticu, obavijesti o promjeni kamatne stope, izračun visine potraživanja, opće uvjete tuženika, te je provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje.

Daljnji dokazi nisu izvođeni jer je činjenično stanje utvrđeno temeljem provedenih dokaza a ocijenjeno je da bi izvođenje daljnjih dokaza bilo protivno načelu ekonomičnosti postupka.

Ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. ZPP-a, utvrđeno je da su tužbeni zahtjevi osnovani. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike više plaćenih anuiteta po kreditu u vezi sa povećanjem kamatne stope i tečaja CHF-a u odnosu na kunu tijekom otplate kredita.

Nesporno je među strankama

-da su tužitelj i tuženik 5. listopada 2006. sklopili potrošački ugovor o kreditu za iznos od 28.459,33 CHF u kunskoj protuvrijednosti,

- da su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu,

- da je kamatna stopa tijekom otplate kredita mijenjana temeljem odluke tuženika,

- da su anuiteti kredita tijekom otplate kredita rasli zbog povećanja kamatne stope i rasta tečaja CHF-a.

Sporno je među strankama:

-primjenjivost odluke u postupku kolektivne zaštite potrošača na odnos stranaka, pa time -je li ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u predmetnom ugovoru o kreditu ništetna i

-ništetnost ugovorene valutne klauzule, -te

zastara potraživanja tužitelja.

Iz sadržaja ugovora ugovora o kreditu koji su stranke sklopile 5. listopada 2006. proizlazi da su stranke istim ugovorile da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke o kamatnim stopama, a da ista na dan sklapanja ugovora iznosi 5,20 % godišnje, dok su sva međusobna potraživanja ugovorom o kreditu vezana za valutu CHF na način da se obveza ispunjava u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženik za CHF u odnosu na kunu. Kredit je odobren u iznosu od 28.459,33 CHF-a u kunskoj protuvrijednosti za kupnju novog vozila.

Već iz citiranog sadržaja ovog ugovora, vremena sklapanja i nesporne činjenice da je isti ugovoren uz valutnu klauzulu CHF, jasno proizlazi da se zahtjev tužitelja kao potrošača u ovom postupku temelji na istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu na ovdje tuženika, a u kojem je pravomoćno odlučeno da su odredbe ovakvih ugovora ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjena kamatne stope isključivo temeljem odluke banke te u dijelu u kojem su obveze ugovornih strana vezane za tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, pa tužitelj sukladno čl. 502 c ZPP-a ima pravo pozvati se na utvrđenje suda u ovom postupku po kojem su nepoštene, time i ništetne, odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovoreno pravo banke da jednostranom odlukom, bez objektivnih parametara, izmijeni kamatnu stopu i primjeni na ovaj način ugovorenu valutnu klauzulu u CHF-a.

Tvrdnja tuženika da tužitelj nema ovo pravo na izravnu primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora nije utemeljena jer je smisao kolektivne zaštite kao i utvrđenja ništetnosti odredbe u obeštećenju oštećene strane ugovora, dok zakonski termin ¨parnicama radi naknade štete¨, kako to propisuje čl. 502c ZPP-a, treba tumačiti ekstenzivno i teološki kao parnica u kojima se oštećenom potrošaču nadoknađuje štete koja mu je nastala povredom prava i interesa, a što je biti ove parnice u kojoj tužitelj zahtjeva da se za konkretni ugovor utvrdi ništetnost istovjetne odredbe ugovora o kreditu u vezi kamatne stope te valutne klauzule i da mu se isplati šteta koja mu je nastala temeljem ništetne odredbe u vidu preplaćenih iznosa anuiteta kredita nastalih primjenom ništetne kamatne stope i valutne klauzule.

Odredbom čl. 502.c ZPP-a je propisano da su fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

U navedenom kolektivnom sporu u kojem je tuženik bio stranka istog, također u ulozi tuženika, za ugovore koji su sklopljeni u isto vrijeme kada je sklopljen i ovdje predmetni kredit uz ugovaranje valutne klauzule u CHF- u i pravo banke da jednostranom odlukom bez ugovorom određenih jasnih i objektivnih parametara mijenja kamatnu stopu tijekom otplate kredita, u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu o kojima se nije individualno pregovaralo u smislu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, uz potpuno informiranje potrošača o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, pa kada se navedeno dovede u vezu sa sadržajem ovdje predmetnog ugovora o kreditu po kojem je ugovoreno da tuženik može visini kamatne stope određivati jednostrano i to bez ugovaranja bilo kojeg objektivnog kriterija (parametra), uz ugovaranje obveze tužitelja da istu bezuvjetno prihvati, te činjenicom da je tužitelj tijekom otplate kredita zbog jednostranog povećanja kamatne stope i primjene valutne klauzule otplaćivao anuitete koji su znatno uvećani u odnosu na početne anuitete, zaključuje se da je tuženik kao trgovac očito nametnuo potrošaču citiranu odredbu ugovora kao ¨jača¨ strana ugovora jer time u biti ugovorio da cijenu svoje usluge može mijenjati po vlastitom nahođenju bez obveze da promjenu cijene veže za objektivne razloge i bez mogućnosti potrošača da istoj prigovori, čime je tužitelja kao potrošača doveo u znatno nepovoljniji položaj, dok je sasvim logično i životno da tužitelj kao potrošač, nestručna osoba, u odnosu na tuženika kao osobu koja se profesionalno bavi financijama, bio potpuno nesvjestan rizika vezivanja otplate kredita uz valutu CHF, koja kao takva nije platežno sredstvo kojim je isti uobičajeno poslovao, dapače koja je kao valuta u vrijeme sklapanja ugovora bila potpuna novina u Republici Hrvatskoj.

Iz sadržaja ugovora o kreditu kao tipskog ugovora uz primjenu Općih uvjeta poslovanja tuženika, jasno proizlazi da se radilo o ponudi banke o kojoj se nije individualno pregovaralo u smislu ugovaranja konkretnih odredbi na čijim bi sadržaj potrošač mogao utjecati, jer je potpuno nelogično da bi isti pristao da plati iznos koji ovisno o odluci banke i tečaju valute, a koja nije platežno sredstvo u Republici Hrvatskoj, i to iznos koji može i je s vremenom znatno rastao, pa da bi pristao da vjerovniku plati cijenu koja je time gotovo neovisna o tražbini koju je dobio jer ovlašćuje vjerovnika da za istu tražbinu kasnije naplati cijenu znatno različitu od inicijalno ugovorene. Logično je i životno da je potrošač svoju obvezu shvatio kao iznos koji je naveden da mora mjesečno plaćati u otplatnom razdoblju za iznos koji mu je isplaćen, a očito je da isti nije znao, mogao znati, a sigurno ne bi pristao da za dobiveni iznos plati višestruko uvećani iznos i to zbog odluke tuženika i znatnog povećanja valute CHF u odnosu na kunu, na koje nije mogao utjecati a niti po logici stvari predvidjeti, čime je njegova imovina znatno umanjenja, obveza znatno otežana, a tuženik kao stručna osoba – trgovac stekao znatno povećanje svoje imovine.

Obzirom je tuženik nesporno na temelju ništetnih odredbi primio uplate po otplati kredita, isti je u obvezi vratiti sve što je primio po ništetnim ugovornim odredbama.

Jedine odredbe ugovora o kreditu koje su kao takve jasne i razumljive te odmah određene i primijenjene u smislu kamatne stope i iznosa glavnice tražbine/duga, su po ocjeni ovog suda kamatna stopa od 5,20 % godišnje, kao stopi koja je jedina jasno određena i ugovorena cijena danog zajma, te iznos glavnice koji je primijenjen kod isplate kredita u smislu iznosa kredita koji je isplaćen tužitelju i na koji iznos je primijenjen tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate. To su parametri koji su bili jasni i potpuni i o kojima je tužitelj kao potrošač jasno informiran jer se radi o konkretnim iznosima i parametrima, pa je slijedom navedenog, sudskoj vještakinji dan zadatak da izračuna iznos anuiteta kredita uz primjenu kamatne stope od 5,20 % godišnje kroz cijelo vrijeme otplate kredita i tečaj CHF u odnosu na kunu koji je vrijedio na dan isplate kredita.

Za odluku u ovoj pravnoj stvari relevantna je cijena o kojoj su stranke pregovarale i na istu po objektivnom kriteriju pristale, a to je u ovom slučaju jedino inicijalno ugovorena kamatna stopa i iznos glavnice vezan za tečaj kada je glavnica isplaćena potrošaču, za koju je tužitelj kao potrošač znao u trenutku sklapanja ugovora i na nju kao točno određenu pristao, pa tvrdnje tuženika da se time fiksira kamatna stopa, protivno činjenici da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, nisu utemeljene. Naime, stranke jesu ugovorile promjenjivu kamatnu stopu, no pri tome nisu na valjani način odredile kriterije promjene iste, dapače tužitelj kao potrošač uopće nije jasno i potpuno informiran o rasponu kretanja kamatne stope kao cijene zajma, pa da bi isti pristao na takvu cijenu i način mijenjanja iste. U situaciji kada je jedini ugovoreni parametar, kao jasan i potpun kriterij, ugovorena određena stopa i tečaj, isti predstavlja osnovu potraživanja stranaka, a sud nije ovlašten ugovorni odnos stranaka regulirati na način da sam određuje kriterije i elemente ugovora, a koji nisu ugovoreni između stranaka, što bi predstavljala situacija u kojoj bi sud određivao kamatnu stopu i tečaj prema kriterijima koji nisu sastavni dio ugovora o kreditu.

Stranke nisu prigovarale izračunu vještakinje, pa je isti kao potpun, jasan, te sastavljen temeljem isprava u spisu, sukladno pravilima struke i danom zadatku, prihvaćen u cijelosti.

Pri tome se ukazuje da je ugovorni odnos cjelina i da tužiteljev zahtjev kojim traži da mu se vrati preplaćeni iznos kredita po osnovi ništetne promjene kamatne stope i tečaja, treba sagledati kroz cijelo razdoblje otplate kredita, time uvažavajući i razdoblja kada je kamatna stope i tečaj, zbog promjenjivosti, bio niža u odnosu na početno primijenjenu kamatnu stopu i tečaj, pa je tuženik dužan vratiti samo ukupno preplaćeni iznos koji je vještakinja utvrdila na navedeni način i koji je dosuđen u točki I. izreke presude.

Čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (¨Narodne novine¨ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, u nastavku: ZOO) propisuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a st. 3. istog članka da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Nadalje, čl. 1115. ZOO-a propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Ocjena je ovog suda da je tuženik od trenutka stjecanja, time trenutka uplate anuiteta koje je sam obračunao primjenom ništetnih odredbi ugovora znao ili morao znati da nema pravo na isplatu istih, pa je temeljem čl. 29. st. 1. i. 2. ZOO-a dužan platiti zatezne kamate na svaki pojedinačno preplaćeni iznos od idućeg dana od dana kada je iste primio. Zatezne kamate su sporedno potraživanje koje svoju osnovu i visinu temelji na činjenici da je određen iznos uplaćen bez osnove i to određenog datuma, pa tužitelj ima pravo na iste kako je navedeno u izreci presude.

U odnosu na prigovor zastare potraživanja ocjena je ovog suda da postupak kolektivne zaštite prava potrošača predstavlja vjerovnikovu radnju poduzetu radi utvrđivanja i ostvarenja tražbine u smislu čl. 241. ZOO-a, to stoga što se radi o postupku koji je izričito reguliran odredbama Zakona o zaštiti potrošača (¨Narodne novine¨ broj 79/07, dalje u tekstu ZZP ) kao jedno od sredstava za zaštitu potrošača od konkretnih postupanja trgovaca, i to u postupku u kojem pojedinačni potrošač ne mora sudjelovati ali ima sva prava koja mu pripadaju kao potrošaču na kojeg se postupanje trgovca odnosi, dapače koji po tom istom zakonu ima pravo izravno zahtijevati ovrhu odluke donesenu u tom postupku, sukladno čl. 117 ZZP-a.

Činjenica da potrošač može neovisno o postupku kolektivne zaštite poduzimati radnje protiv trgovca kao svog dužnika, ne pretpostavlja obvezu poduzimanja istih pored činjenice da je u tijeku kolektivni spor, dapače upravo je logično da ova kolektivna zaštita predstavlja primjerenije i ekonomičnije radnje vjerovnika radi ostvarenja tražbine od pojedinačne zaštite. Svakako, u smislu čl. 241. ZOO-a je dovoljna i jedna radnja vjerovnika pred sudom radi ostvarenja zaštite da bi zastara potraživanja bila prekinuta. Obzirom je postupak kolektivne zaštite pokrenut 2012., dakle prije proteka roka od pet godina za zastaru potraživanja, očito je daje istim prekinuta zastara, a obzirom se radi o postupku koji je pravomoćno okončan tek 12. lipnja 2014., odnosno 14. lipnja 2018.. kada je zastara počela iznova teći za potraživanja isplate po osnovi ništetne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi odnosno ništetnoj valutnoj klauzuli.

Neovisno o navedenom, tužitelj u konkretnom slučaju tek u ovom postupku zahtjeva utvrđenje ništenosti konkretnih odredbi ugovora o kreditu, pa je time a sukladno općim načelima obveznog prava odnosno na činjenicu da pravo na isticanje ništetnosti sukladno čl. 328. ZOO-a nikada ne prestaje, dok sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, izraženom na sjednici Građanskog odjela tog suda 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, čime pravo na tužitelja na isplatu potraživanja nije zastarjela.

Tužitelj je u cijelosti uspio u postupku pa sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a, u vezi s čl. 155. ZPP-a, ima pravo na nadoknadu troška nastalog uslijed zastupanja po punomoćniku odvjetniku sukladno vrijednosti predmeta spora i to kako slijedi: sastav tužbe u iznosu od 1.250,00 kuna (tbr. 7. t. 1. u vezi s tbr. 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, "Narodne novine" broj 142/12, 03/14, 118/14 i 107/2015, dalje: OT), sastav obrazloženih podneska od 26. svibnja 2020. i 11. siječnja 2021. u ukupnom iznosu od 2.500,00 kuna (tbr. 8. toč. 1. u vezi tbr. 42. OT-a), te zastupanja na ročištima 28. kolovoza 2020. i 15. ožujka 2021. na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari u ukupnom iznosu od 2.500,00 kuna (tbr. 9. toč. 1. u vezi tbr. 42. OT-a), što daje ukupni trošak zastupanja u iznosu od 6.250,00 kuna.

Tužitelj ima pravo i na nadoknadu troška sudskih pristojbi za tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 1.356,00 kuna, te troška plaćenog predujma za vještačenje u iznosu od 3.500,00 kuna, što s troškom zastupanja daje ukupni trošak postupka u iznosu od 11.106,00 kuna.

O osnovi i visini zatezne kamate na dosuđeni trošak je odlučeno primjenom čl. 29. ZOO-a, u vezi s čl. 30. Ovršnog zakona (¨Narodne novine¨ broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17).

Dubrovnik, 29. ožujka 2021.

Sutkinja

Marija Bušković, v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, putem ovog suda, pisano u tri istovjetna primjerka.

Dostaviti:

1. Pun. tužitelja, uz pristojbu za tužbu i presudu

2. Pun. tuženika