REPUBLIKA HRVATSKA
P-3322/17
OPĆINSKI SUD U SPLITU
Ex vojarna Sveti Križ-Dračevac
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Živomiru Topić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja M. F. G. iz S., OIB: … .zastupan po pun. V. S. odvj. u S., protiv tuženika P. B. Z. d.d. Z., OIB:…, zastupan po pun. V.
V. odvj. u S., radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane dana 26. veljače 2021. god., u prisustvu pun. tužitelja V. S. odvj. u S., i zamj. pun. tuženika S. R. odvj. vjež. u S., dana 26. ožujka 2021. godine,
p r e s u d i o j e :
I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi;
"-Utvrđuje se ništetnim čl. 12.3. Ugovora o nenamjenskom kreditu br. 9014423108 sklopljen između tužiteljice i tuženice "U S., dana 22.04.2009. god.", koji glasi:
"Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu s osnova odobravanja kredita i obrade kreditnog zahtjeva u visini od 2,75% (slovima: dva cijelih sedamdesetpet posto) od iznosa kredita ."
-Nalaže se tuženici da isplati tužiteljici iznos od 1.872,20 HRK, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče:
-od 23.04.2009. god. do 31.07.2015. god., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,
-od 01.08.2015. god. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.
-Nalaže se tuženici da tužiteljici naknadi parnični trošak u roku od 8 dana od donošenja presude, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude pa do isplate, prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."
II Dužan je tužitelj u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 703,12 kn.
Obrazloženje
Tužiteljica je dana 30. lipnja 2017. god., podnijela ovom sudu tužbu protiv tuženika u kojoj navodi da su stranke dana 22.04.2009.god., sklopile Ugovor o nenamjenskom kreditu br. 9014423138 u iznosu od 9.200,00 EUR plativo u kunama prema srednjem tečaju za EUR tečajne liste tužene na dan korištenja kredita. U čl. 11. predmetnog Ugovora, ugovorena je nadležnost stvarno nadležnog suda prema sjedištu podružnice tužene. U zaglavlju tog ugovora je navedeno da se radi o podružnici u Splitu.
U čl. 12.3. predmetnog ugovora stoji: "Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu s osnova odobravanja kredita i obrade kreditnog zahtjeva u visini od 2,75% (slovima: dva cijelih sedamdesetpet posto) od iznosa kredita ."
U čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima (N.N. 35/05, 41/08, dalje ZOO),koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora stoji: "Ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje plaćati banci ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno."
U čl. 322. st. 1 ZOO-a stoji: "Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo."
U čl. 323. st.1 ZOO-a, u bitnome stoji: "U slučaju ništetnosti Ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora…"
Iz navedenog čl. 1021 ZOO-a, jasno proizlazi da je tužiteljica dužna plaćati samo ugovorene kamate, a ne naknadu koja je obračunata u čl. 12.3. predmetnog Ugovora. S obzirom da je takva odredba protivna prisilnim propisima, radi se o ništetnoj odredbi sukladno čl. 322 st. 1 ZOO-a, te se radi o djelomičnoj ništetnosti. Zbog navedenog, tužena je dužna vratiti tužiteljici ono što je stekla na temelju te odredbe, i to temeljem čl. 323 st.1 ZOO- a. Ugovor je bio na iznos od 9.200,00 EUR, a 2,75 % od toga je 253,00 EUR, što preračunato iznosi 1.872,20 HRK.
U čl. 1115 ZOO-a stoji: "Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva."
U čl. 10 st1. ZOO-a stoji: "Sudionik u obveznom odnosu dužan je u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka)."
S obzirom da je tužena banka, nesporno je da se radi o osobi koja ispunjava obvezu iz svoje profesionalne djelatnosti, te je morala prilikom sklapanja predmetnog Ugovora postupiti s pažnjom dobrog stručnjaka, i ne unijeti u taj Ugovor njegov čl. 12.3. Tim više što se radi o Ugovoru koji je pripremila i predložila tužena, a tužiteljica nije mogla imati nikakav utjecaj na njegove odredbe. Dakle, radi se o stjecanju bez osnove s nepoštenim postupanjem tužene, te tužiteljica ima pravo potraživati zatezne kamate od dana kada je tužena stekla iznos od 1.872,20 HRK, a sve sukladno čl. 1115 ZOO-a.
Tužiteljica navodi da se je obratila tuženoj radi pokušaja mirnog rješenja spora dopisom odvjetnika dana 30.05.2017.god., no tužena je samo lakonski zatražila original punomoći.
Slijedom navedenog, tužiteljica je predložila sudu da donese odluku pobliže opisanu u izreci presude.
U podnesku od 07. siječnja 2021.god., tužiteljica navodi da je Europski sud presudom od 03.09.2020.god., u spojenim predmetima C-84/19, C-222/19 i C-252/19, odlučio da ne kamatni troškovi kredita koji su u okvirima maksimalne efektivne kamatne stope jesu podložni ispitivanju poštenosti na temelju Direktive 93/13, kao i da troškove koji ne čine glavnicu i kamate nacionalni sud mora provjeriti u smislu čine li oni stvarnu uslugu, i jesu li ti troškovi transparentno ugovoreni, a to znači da nije dovoljno da su gramatički razumljivi, nego moraju sadržavati i jasne ekonomske kriterije zbog kojih se takvi troškovi ugovaraju.
Također, sud EU je odlučio da je ulazna naknada za obradu kredita primjerena samo ako je jasno na koju se konkretnu uslugu ta naknada odnosi, te da nacionalni sud mora provjeriti je li ulazna naknada ugovorena kao primjerena naknada odnosno kao odredba koja sadrži prirodu troška i uslugu koja se daje za naplaćenu naknadu. Isto tako je odlučio i da nacionalni sud mora utvrditi proporcionalnost ugovorene naknade u odnosu na uslugu koja je pružena te na iznos ugovorenog kredita.
I kako navodi udruga F. (Izvor S. D. 20. studenog 2020.-10:56)
"Možemo zaključiti u skladu s tom presudom, budući da naknade za obradu kredita u hrvatskim potrošačkim ugovorima ne sadrže nikakva objašnjenja, osim šturoga pojma – naknada za obradu kredita – da su sve takve naknade nepošteno ugovorene i zbog toga su ništetne."
Ugovaranje naknade je u načelu dozvoljeno, ali u svakom pojedinačnom slučaju treba utvrditi šta se time plaća, da li je cijena za određenu uslugu ili što banka čini za klijenta po toj cijeni ili se nadoknađuje nešto što za banku predstavlja izdatak ili trošak koji se prevaljuje na klijenta. Ako se ne može utvrditi za šta je klijent platio naknadu troškova ta odredba bi mogla da bude ništetna zbog neodređenosti predmeta obveze u smislu čl. 269 Zakona o obvezni odnosima ili ako je banka za sebe ugovorila nerazmjernu korist prema obavljenom poslu, čl. 3, 4 i 7 Zakona o obveznim odnosima.
U zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa, stranke su shodno odredbi čl. 4 ZOO-a dužne da se pridržavaju načela savjesnosti i poštenja, a u zasnivanju dvostranih ugovora strane polaze od načela jednakih vrijednosti davanja u smislu odredbe čl. 7 ZOO-a. Ugovorna obveza se shodno odredbi čl. 9 ZOO-a može sastojati u davanju, činjenju, ne činjenju i trpljenju, i mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva. Kada je predmet obveze nemoguć, ne dopušten, ne određen i ne odrediv, ugovor je ništetan u smislu odredbe čl. 270 ZOO-a, međutim ništetnost jedne odredbe ugovora kao u konkretnom slučaju, ne mora da povlači ništetnost samog ugovora, ako on može da opstane bez te odredbe i ako ona nije ni bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor zaključen, kako to propisuje odredba čl. 324 ZOO-a.
Obveza plaćanja troškova obrade kredita može uživati sudsku zaštitu samo onda kada je ona određena na osnovu ugovorom utvrđenih jasnih, nedvosmislenih i objektivnih kretanja koji su u neposrednoj vezi sa predmetom obveze, a uz uvjet da se i tako propisanim odredbama ne vrijeđaju osnovna načela obveznog prava, jer u suprotnom kada se radi o neodredivim odredbama ugovora ili su iste suprotne osnovnim načelima obveznog prava, sud će utvrditi njihovu ništetnost.
Tužiteljica očekuje da će sud cijeniti što piše u ugovoru, da li je trošak bio predočen stranci, da li joj je to razjašnjeno, da li je kao stranka bila zaštićena, da li se krše načela jednakosti uzajamnog davanja i načela savjesnosti i poštenja. Nesporno je da tužena banka ima pravo na naknadu troškova i naknadu bankarskih usluga, pa odredba ugovora o kreditu kojom se korisnik kredita obvezuje da banci plati troškove kredita nije ništavan, ali jedino pod uvjetom da je ponuda banke sadržala jasno i nedvosmislene podatke o troškovima kredita. Troškovi obrade kredita i puštanja kredita u tečaj, kao i drugi troškovi koje banka obračunava korisniku prilikom odobravanja kredita ili koji su poznati na dan obračuna, i koje banka obračunava korisniku u toku realizacije ugovora o kreditu, mogu biti iskazani u postotnom iznosu i naplaćuju se samo kroz obračun efektivne kamatne stope.
Obveza korisnika kredita da plati naknadu za obradu kredita je nepravična ugovorna odredba, jer banka za uzvrat ne pruža nikakvu konkretnu protučinidbu klijentu. Obradu kredita i provjeru boniteta klijenta banka radi prvenstveno u vlastitom interesu, i to čini dio općih troškova poslovanja banke, koje ona želi da prebaci na klijenta. Problem je u načinu ugovaranja ove naknade. Ona čini dio gotovog teksta, paketa odredbi koji se u pravu označavaju kao opći uvjeti poslovanja banke, kojima klijent pristupa kada sa bankom zaključuje ugovor o kreditu kao ugovor po pristupu. Spornom odredbom ugovora se ne preciziraju koji su to stvarni troškovi kredita i zašto se isti vezuju za iznos kredita. Glede navedenog, tužiteljici je nepoznat postupak temeljem kojeg se dobiva visina tih troškova, a što je nesporno dovodi u neravnopravan položaj u odnosu na tuženu koja je na temelju unaprijed pripremljenog i otisnutog ugovora o kreditu, na čiji sadržaj tužiteljica kao korisnik kredita ne može da utječe, stavlja korisniku kredita određeni novčani iznos na raspolaganje, a pri tom za sebe zadržava pravo da odredi troškove kredita bez odgovarajućih obrazloženja, koji su to troškovi, na temelju čega su utvrđeni i zašto se vezuju za iznos odobrenog kredita. Polazeći od navedenog, takvo postupanje tužene je u suprotnosti sa osnovnim načelima na kojima počiva pravni poredak Republike Hrvatske, prije svega načelom jednakih vrijednosti uzajamnih davanja koje je Zakonom o obveznim odnosima normirano kao osnovno načelo dvostranih ugovora, upravo sa ciljem da se kod takvih ugovora zaštita pruža onoj strani čija je ugovorna obveza u disporporciji sa obvezom druge strane. Naknada troškova obrade kreditnog zahtjeva se sastoji u tome što banka stavlja na raspolaganje korisniku kredita određeni novčani iznos za razdoblje korištenja kredita, i za koji naplaćuje kamatu, i ona obuhvaća cijenu korisnikove kreditne usluge, bez ekonomske opravdanosti da banka od korisnika naplaćuje i dodatne pravne usluge u smislu naplate troškova obrade kredita.
Međutim, iz same formulacije spornog članka 12.3. ne može se zaključiti da je iznos od 2,75% od iznosa ugovorenog kredita tužene predstavljen i naplaćen kao provizija banke, koja po prirodi stvari predstavlja zaradu za izvršenu financijsku uslugu, već je naprotiv samim ugovorom i to spornim čl. 12.3. iznos od 2,75 % od iznosa odobrenog kredita, po strukturi prikazan kao trošak odobravanja kredita i obrade kreditnog zahtjeva (nije šija nego vrat). Takvo je postupanje tužene u suprotnosti sa osnovnim načelima pravnog poretka, prije svega sa načelom savjesnosti i poštenja, a potom i načelom jednake vrijednosti uzajamnog davanja. Ovo iz razloga što odredbom čl. 12.3. ugovora nije precizirano koji su stvarni troškovi kredita i zašto se isti vezuju za iznos kredita. Sve kreditne usluge banka naplaćuje kroz kamatnu stopu. Drugim riječima, način na koji je odredba ugovorena omogućava sudovima da odbiju njenu primjenu iz razloga nepravičnosti prema korisniku kredita, a po osnovi čl.296 ZOO-a.
Ako se jedna ugovorna strana tijekom postupka poziva na opće uvjete ugovora, ona mora dokazati da su opći uvjeti ugovora sastavni dio ugovora koji je pravna osnova njezinog potraživanja. Međutim, čak i u slučaju da ona to dokaže, sud će odbiti primjenu pojedinih odredbi općih uvjeta koje su nepravične prema drugoj ugovornoj strani – Visoki trgovački sud Republike Hrvatske br. Pž-4132/05 od 31. prosinca 2007.godine.
Cijenu kredita prije svega treba da određuje kamatna stopa koju banka naplaćuje, a da naknade i troškovi ne treba da budu zamjena za kamatnu stopu ili služe naknadi eventualnog gubitka koji bi banka mogla da pretrpi zbog prenisko određene nominalne kamatne stope, već odraz stvarnih troškova koje banka ima pri uspostavljanju i tijeku trajanja ugovornog odnosa na ime svake pojedinačno definirane i realno pružene usluge korisnicima. Slijedom navedenog, a uzimajući u obzir da naknade i troškovi koji padaju na teret korisnika kredita treba da odražavaju stvarne troškove banaka, njihovu visinu bi bilo potrebno odrediti jednoobrazno, u fiksnom nominalnom iznosu, a ne u postotku, što je uglavnom bila dosadašnja praksa banaka. Određivanje visine naknade u postotku od vrijednosti kredita u praksi dovodi do toga da za istovrsni bankarski proizvod, odnosno uslugu, korisnici kredita plaćaju naknadu različite visine (pri čemu banka zapravo ima potpuno iste troškove) što znači da visina naknade ne predstavlja odraz stvarnih troškova usluge.
Osim navedenog, kada je riječ o potrošačkom kreditu, čl. 47 Zakona o zaštiti potrošača, zabranjuje trgovcu (ovdje banci) da potrošaču naplati bilo kakve dodatne troškove (ovdje troškove obrede kredita), ako ne dobije izričitu suglasnost potrošača za konkretne dodatne troškove, i to prije zaključenja ugovora. Od svih mogućih upozorenja i objašnjenja, tužiteljici je objašnjeno samo gdje treba da stavi potpis na ugovor. Tužiteljica napominje da su se identični sudski sporovi s uspjehom vodili i u N. i u S., te da su banke U. po prvim izgubljenim sporovima, samoinicijativno kako bi izbjegle trošak sudskog spora, vraćali klijentima novac koji je protuzakonito uziman za "obradu kredita".
Ako banka može da naplati naknadu za obradu kredita, onda je jasno da će je zadržati, ali u drugoj formi. Ona može da postane dio cijene kredita, kamate, a to je upravo ono što su banke željele da izbjegnu, iz prostog razloga što će kamata biti veća. Nije svejedno kada netko vidi da je kamata na gotovinski kredit 7 % godišnje, ili 10%, i koliko je efektivna kamata sa svim uračunatim drugim troškovima koje banka naplaćuje. Niti u Zakonu o potrošačkom kreditiranju, čl. 2 toč. 7 i 8, ne može se iščitati obveza tužiteljice/klijenta banke da je obvezna platiti troškove na koje nije izričito pristala i na koje nije bila upozorena, i koji joj nisu bili objašnjeni na način razumljiv prosječnom građaninu. O takvom pristupu postoje i odluke EU sudova i najnovije presude Županijskog suda u Splitu, glede zaštite potrošača. Ukupni trošak kredita za potrošača je kamata, kroz koju banka naplaćuje svoju cijenu kredita, a Zakon o potrošačkom kreditiranju određuje samo moguću strukturu te cijene. Osim navedenog, upitna je (ako se norma tumači restriktivno) i u stalnost i zakonitost takvih odredbi, ako se promotre s aspekta načela Zakona o obveznim odnosima i Zakona o zaštiti potrošača.
U odgovoru na tužbu od 13. siječnja 2021.god., tuženik navodi da se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu kao neosnovanom. Naime, zaključenjem Ugovora o nenamjenskom kreditu, tužiteljici je stavljen na raspolaganje iznos od 9.200,00 EUR, koji iznos se ista obvezala vratiti u 60 mjesečnih anuiteta sukladno roku otplate koji čini njegov sastavni dio. Sukladno čl. 12.3. Ugovora je propisano da se Korisnik kredita obvezuje istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu s osnove odobravanja kredita i obrade kreditnog zahtjeva 2,75 % od iznosa kredita. Zaključenjem predmetnog Ugovora o nenamjenskom kreditu, kao dvostranoobvezujućeg ugovora za stranke ugovora, nastupila su odgovarajuća prava i obveze sukladno odredbama ZOO-a.
Tako je tuženik svoju obvezu uredno ispunio u vidu isplate ugovorenog iznosa, umanjenog za iznos naknade na tekući račun tužiteljice, a na navedeni iznos kao i otplatnu tablicu je tužiteljica izrijekom pristala, nije isticala prigovore prilikom njegova zaključenja, a u konačnici je cjelokupno ugovoreni iznos kredita i uredno vratila. Slijedom navedenoga, predmetni ugovor o nenamjenskom kreditu je svakako konvalidirao u smislu čl. 326 ZOO-a, ispunjenjem ugovora u cijelosti od strane obiju ugovornih strana, i to isplatom od strane Banke, i izvršenim povratom cjelokupno ugovorenog iznosa kredita od strane tužiteljice. Tužiteljica nema opravdani pravni interes za ustajanje tužbom, obzirom da je predmetni ugovor ispunila u cijelosti, i isti je zatvoren u poslovnim knjigama Banke.
Nadalje, tuženik ističe kako ugovaranje naknade za učinjene usluge platnog prometa Banke nije protivno niti jednom pozitivnopravnom propisu RH, a uzgred rečeno, niti odredbama Ugovora o kreditu iz ZOO-a, kako pogrešno drži tužiteljica. Naime, iznos (brzog gotovinskog) kredita je isplaćen na tekući račun tužiteljice sukladno odredbi čl. 12.3. Ugovora, pa dovodeći istu u svezu s odredbama ZOO-a glede bankarskih tekućih računa, čl. 1014 ZOO-a, propisano je kako Banka ima pravo uračunati posebnu naknadu za troškove učinjene u svezi s ugovorom o bankarskom tekućem računu. Potpisom i zaključenjem predmetnog ugovora Korisnik kredita, ovdje tužiteljica, pristala je na Opće uvjete poslovanja P. d.d. s fizičkim osobama, i Odluku Banke o naknadama u poslovanju s domaćim i stranim poslovnim subjektima, fizičkim osobama i financijskim institucijama, a kako izrijekom slijedi iz čl. 4 predmetnog Ugovora.
Općim uvjetima poslovanja P. d.d. s fizičkim osobama, u čl. 20 naziva "Kamate i naknade po transakcijskim računima", u odredbi 20.9. propisanom je:
"Klijent plaća Banci naknade za vođenje računa, naknadu za izvršenje naloga za plaćanje kao i druge naknade i troškove koje proizlaze iz ugovornog odnosa kao i sve naknade vezane za obavljanje usluga platnog prometa sukladno Općim uvjetima poslovanja P. b. Z. d.d. za platni promet s fizičkim osobama – potrošačima i Tarifi Banke."
U predmetnoj tužbi, tužiteljica očigledno gubi iz vida temeljno načelo slobode uređivanja obveznih odnosa sadržano u čl. 2 ZOO-a, prema kojem sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a isti ne smiju biti protivni Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva, što u predmetnom slučaju, a pozivom na naprijed citirane zakonske i podzakonske akte Banke, nije slučaj.
Tužiteljica gubi iz vida i načelo dužnosti ispunjenja obveza sadržano u čl. 9 ZOO-a, pa ista čak osam godina nakon isplaćenog kredita i ispunjenog ugovora, spori iznos naknade na koji je izrijekom pristala potpisom Ugovora o nenamjenskom kreditu i zaprimanjem ugovorenog iznosa.
Tuženik ističe kako je na dopis tužiteljice upućen dana 30.svibnja2017.god., Banka nakon zaprimanja punomoći odvjetnika kojom stranka istog ovlašćuje na zastupanje pred Bankom, zaprimljenom dana 12.lipnja 2017.god., odgovorila dopisom od 13.srpnja 2017.god., a kojim izvješćuje tužiteljicu kako nije u mogućnosti udovoljiti njenom zahtjevu, i upućuje na važeće akte Banke sukladno kojima je ugovorena i obračunata sporna naknada.
Konačno, ističe prigovor zastare predmetnog potraživanja obzirom da je iz spornog ugovora razvidno kako je predmetna isplata iznosa kredita umanjenog za iznos naknade, izvršena dana 22.04.2009.god, pa je jasno kako je tužba podnesena izvan općeg zastarnog roka od pet godina.
Dakle, a obzirom da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan, a sklopljeni Ugovor o brzom gotovinskom kreditu i pripadajuća naknada ugovorena sukladno pozitivnim zakonskim propisima, i podzakonskim aktima Banke – Općim uvjetima i Odluci Banke o naknadama u poslovanju s domaćim i stranim poslovnim subjektima, fizičkim osobama i financijskim institucijama, na koje je tužiteljica pristala potpisom i ispunjenjem, a da je predmetna tražbina radi isplate u zastari, tuženik je predložio sudu da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti.
Tužiteljica na pripremnom ročištu dana 26.veljače 2021.god., navodi da ispunjenje ugovora nema značaj u ovom predmetu jer tužena obavlja djelatnost kao profesionalac i nije smjela unijeti spornu odredbu u ugovor, a radi se u unaprijed pripremljenom ugovoru, odnosno "uzmi ili ostavi" situaciju za tužiteljicu. Opći uvjeti P.-a ne mogu derogirati ZOO, jer njegov članak 1021 jasno propisuje da je korisnik kredita dužan plaćati samo ugovorene kamate. Prigovor zastare je neosnovan jer kod ništetnosti nema zastare. Nema daljnjih dokaznih prijedloga, te predlaže zaključenje rasprave.
Tuženik na istom ročištu navodi kako je u istovrsnim postupcima Županijski sud u Zagrebu potvrdio presude ovog suda, kojima se odbijaju tužbeni zahtjevi tužiteljice iz istog činjeničnog i pravnog osnova. U spis je prilažio presudu Županijskog suda u Zagrebu br. 3 Gž-4583/2018-2 od 03. rujna 2019. godine, presudu ovog suda br. P-3326/2017-8 od 17. svibnja 2018. god., Presudu Županijskog suda u Zagrebu br. 35 Gž-633/19-2 od 14. siječnja 2020. godine, i presudu ovog suda ber. P-3325/17 od 09. studenog 2018. god., sve u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku.
Stranke su zatražile parnični trošak.
U dokazne svrhe sud je pregledao Ugovor o nenamjenskom kreditu br. 9014423108 od 22. travnja 2009.god., Poziv na mirno rješenje spora od 30.svibnja 2017.god., Izvadak iz Općih uvjeta poslovanja P. d.d. s fizičkim osobama (čl.20 toč. 1-9), dopis od 10. lipnja 2017.god., sa punomoći za zastupanje od 27.05.2017.god., i Potvrdom o predaji pošiljke od 10.06.2017.god., Odgovor na zahtjev od 13.srpnja 2017.god., Presudu Županijskog suda u Zagrebu posl.br. 35 Gž-633/19-2 od 14. siječnja 2020.god., Presudu ovog suda posl.br. P- 3325/17 od 09.studenog 2018.god., Presudu Županijskog suda u Zagrebu posl.br. 3Gž- 4583/2018-2 od 03.rujna 2019.god., te Presudu ovog suda posl.br. P-3326/2017-8 od 17.svibnja 2018. godine.
Tužbeni zahtjev nije osnovan.
Zakon o obveznim odnosima (N.N. br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, u daljnjem tekstu ZOO), propisuje u odredbama čl. 296, da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela (st.1). Prilikom ocjene ništetnosti određene odredbe općih uvjeta ugovora uzimaju se u obzir sve okolnosti prije i vrijeme sklapanja ugovora, pravna narav ugovora, vrsta robe ili usluge koja je objekt činidbe, ostale odredbe ugovora kao i odredbe drugog ugovora s kojim je ta odredba općih uvjeta ugovora povezana (st.2). Odredba stavka 1. ovoga članka ne primjenjuje se na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pri tom mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive (st. 3).
U odredbi čl. 322 st.1 ZOO-a, propisano je da je Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva, ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. U odredbama čl. 323 ZOO-a, propisano je da je u slučaju nišetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje (st. 1). Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti (st. 2).
Nadalje je u odredbama čl. 324 ZOO-a, propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (st. 1). Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.
Tuženik je u dokazne svrhe priložio Izvadak iz Općih uvjeta poslovanja P. d.d. s fizičkim osobama (čl. 20 toč. 1-9), iz kojega je razvidno da je u čl. 20 toč. 9, određeno da Klijent plaća Banci naknade za vođenje računa, naknadu za izvršenje naloga za plaćanje kao i druge naknade i troškove koje proizlaze iz ugovornog odnosa, kao i sve naknade vezane za obavljanje usluga platnog prometa, sukladno Općim uvjetima poslovanja P. b. Z. d.d. za platni promet s fizičkom osobama – potrošačima i Tarifi Banke.
Spisu predmeta je priložena Presuda Županijskog suda u Zagrebu posl. br. 35 Gž- 633/2019-2 od 14. siječnja 2020. god., donijeta u pravnoj stvari po tužbi tužiteljice radi utvrđenja ništetnosti identične sporne odredbe Ugovora o brzom gotovinskom kreditu br. 9014608567 od 03. 11. 2009. god., i isplate iz istog činjeničnog i pravnog osnova protiv tuženika, u kojoj se između ostalog navodi da se odredbom čl. 1. st. 3. Direktive 93/13 EEZ od 05. travnja 1999. god., (dalje Direktiva), reguliraju nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima, te se smatra nepoštenom ona jednostrano određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu na štetu potrošača. Pri tome, opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija, i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama, te se mora protiviti načelu savjesnosti i poštenja.
Tu treba napomenuti da je Direktiva, iako se može primjenjivati direktno, implementirana u zakonodavstvo Republike Hrvatske, pa tako i u mjerodavan Zakon o zaštiti potrošača (dalje: ZZP).
Imajući u vidu da je Ugovor sklopljen 2009., valja se primijeniti ZZP iz 2007. ("Narodne novine" broj: 79/09 i 125/97).
Prema odredbi čl. 96. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.). Smatra se da se o pojedinoj ugovorenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2.).
U konkretnom slučaju, a što nije sporno, Ugovor je sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu, pa se stoga ima smatrati da je sporna odredba unaprijed formulirana od strane tuženice, te da tužiteljica nije imala nikakav utjecaj na njezin sadržaj.
Međutim, prema odredbi čl. 99. ZZP-a (nedopuštenost ocjene pojedinih ugovornih odredaba), nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.
Odredbe Ugovora kojima je tužiteljica tuženici dužna platiti naknadu u određenom postotku od iznosa kredita su vrlo razumljive i jasne, te ih je tužiteljica jednostavnim iščitavanjem mogla uočiti i shvatiti, jer je bilo jasno i precizno navedeno, to nema mjesta ocjeni te odredbe u smislu Direktive i ZZP-a, kako to pogrešno smatra tužiteljica u žalbi, već je pravilan zaključak suda prvog stupnja da predmetna klauzula nije ništetna.
Kako taj zaključak prihvaća i ovaj sud, to su neprihvatljive suprotne žalbene tvrdnje.
Spisu predmeta je priložena i Presuda Županijskog suda u Zagrebu posl.br, 3 GŽ- 3583/2018-2 od 03.rujna 2019.god., donijeta u pravnoj stvari po tužbi tužiteljice radi utvrđenja ništetnosti identične sporne odredbe Ugovora o pozajmici br. 9015148886 od 01.07.2010. god., i isplate iz istog činjeničnog i pravnog osnova protiv tuženika, u kojoj se između ostalog navodi da ugovorna odredba, koja je predmet tužbenog zahtjeva, nije ništetna u smislu odredbe čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – dalje: ZOO). To zato što je tužiteljica bila upoznata s odredbama Ugovora, pa tako i s obvezom plaćanja jednokratne naknade, predviđene i općim aktima tuženika, s kojima je također bila upoznata, a koja naknada se odnosi na troškove za učinjenu uslugu Banke u svezi sklapanja predmetnog Ugovora, a na koju obvezu je pristala sklapanjem Ugovora, primitkom pozajmljenog iznosa i njegovom otplatom sukladno ugovorenim odredbama.
Takva ugovorna odredba nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa se radi o slobodno uređenom obveznom odnosu, u smislu odredbe čl. 2. ZOO-a.
Pri tome još treba ukazati da u smislu odredbe čl. 326. st. 2. ZOO-a, sve kada bi i bile utemeljene tvrdnje tužiteljice o uzroku ništetnosti predmetne odredbe Ugovora, iste ne bi bile od značaja obzirom da je Ugovor u cijelosti ispunjen.
Kako navedena odredba Ugovora nije ništetna, to u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO nema osnova niti za plaćanje (vraćanje) iznosa plaćenog tuženiku temeljem te odredbe, pa je i taj zahtjev pravilno odbijen.
Među parničnim strankama nije sporan citirani sadržaj sporne odredbe čl. 12.3. predmetnog Ugovora o nenamjenskom kreditu br. 9014423108 od 22. travnja 2009.god., kao niti sadržaj citirane odredbe čl. 20 toč. 9 Općih uvjeta poslovanja P. d.d. s fizičkim osobama.
Slijedom navedenog, ovaj sud u potpunosti prihvaća pravna stajalište sadržana u citiranim obrazloženjima priloženih presuda Županijskog suda u Zagrebu, a budući da je sporna odredba čl. 12.3. predmetnog Ugovora o nenamjenskom kreditu koja glasi; "Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu s osnova odobravanja kredita i obrade kreditnog zahtjeva u visini od 2,75% (slovima: dva cijelih sedamdesetpet posto) od iznosa kredita", vrlo razumljiva i jasna, te ih je tužiteljica jednostavnim iščitavanjem mogla uočiti i shvatiti, jer je bila jasno i precizno navedena, pa stoga nema mjesta ocjeni te odredbe u smislu Direktive 93/13 EEZ od 05. travnja 1999. god., i odredbe čl. 99 ZZP-a, a kako to pogrešno smatra tužiteljica.
U odredbi čl. 225 ZOO-a, propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.
Među strankama nije sporno da je predmetna isplata iznosa kredita umanjenog za iznos naknade, izvršena dana 22. travnja 2009. god, dok je predmetna tužba podnesena dana 30. lipnja 2017. god., pa je jasno kako je osnovan istaknuti prigovor zastare potraživanja budući da je tužba podnesena po proteku općeg zastarnog roka od pet godina, koji je otpočeo teći od dana isplate, pa je i iz tog razloga odbijen tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu iznosa od 1. 872,20 kn sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama.
Radi svega navedenog, valjalo je donijeti odluku kao u izreci presude.
Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi čl. 154 st. 1 Zakona o parničnom postupku (N.N. br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 70/19). Tuženiku su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku, i to za sastav odgovora na tužbu 25 bod., pristup na jedno ročište 6,25 bod., pristup na jedno ročište 25 bod., a priznati su i troškovi PDV-a u iznosu od 140,62 kn, sve sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.
U Splitu, 26. ožujka 2021. godine
S U D A C
Živomir Topić, v.r
POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude se može izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi Županijskom sudu u Splitu, putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku.
DNA:
- pun. tužitelja
- pun. tuženika
