P-6243/16-51

Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

Ex vojarna Sv. Križ, Dračevac

21000 Split

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Marici Lović u pravnoj stvari tužitelja I. L., Š., P., OIB: … , zastupan po punomoćniku

I. Ć., odvjetniku u I., protiv tuženika pod 1) M. G., OIB: … i pod 2) Z. G., OIB: … , oboje na adresi …,

S. i zastupani po punomoćniku B. B., odvjetniku u S., radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 2. veljače 2021. godine u prisutnosti tužitelja sa punomoćnikom i zamjenikom punomoćnika tuženika S. K., odvjetničkog vježbenika kod odvjetnika B. B. i objavljene dana 26. ožujka 2021. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženima da u roku od 15 dana isplate tužitelju iznos od 35.500,00 kn sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 1. ožujka 2016. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena te da mu u roku od 15 dana naknade troškove parničnog postupka sa zateznom kamatom koja teče od donošenja presude do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena."

II. Dužan je tužitelj u roku od 15 dana naknaditi tuženicima pod 1) i 2) trošak parničnog postupka u iznosu od 11.290,00 kn sa kamatom koja teče od 26. ožujka 2021. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

Obrazloženje

U tužbi koja je zaprimljena kod ovog suda dana 22. prosinca 2016. tužitelj navodi da je na objektu tuženika anagrafske oznake . . u S., izgrađenog na nekretnini označenoj kao kat. čest. zem. 6723/8 K.O. S., izvodio i izveo suhomontažne radove postavljanja knaufa u tri apartmana. Tuženici da su izvođenje tih radova kao i ostalih radova rekonstrukcije objekta ugovorili sa D. M. kao izvođačem te da je D. M.

ugovorio s tužiteljem kao podizvođačem radova, izvođenje suhomontažnih radova u tri apartmana tuženika, dakle, radove pregrađivanja apartmana te oblaganja zidova i stropova apartmana, koje radove da je tužitelj izveo a za koje mu D. M. nije platio naknadu u iznosu od 35.500,00 kn. Uočivši nepošteno postupanje D. M. te izbjegavanje isplate dužne naknade za izvedene radove, tužitelj da je odlučio prekinuti izvođenje radova i da je o toj svojoj namjeri obavijestio tuženike pa da mu je tom prigodom tužena pod 1) izjavila da će mu platiti dug odnosno naknadu za izvedene radove koju mu duguje D. M., radi čega da je tužitelj pristupio završetku svojih radova smatrajući da će tuženici ispuniti svoju obvezu. Međutim niti tuženici, a niti D. M. da tužitelju nisu platili utuženi iznos, radi čega da je tužitelj organizirao susret s tuženicima radi pokušaja rješenja nastalog spora i tom prigodom tuženici da su i pred svjedokom T. R. ponovili da će do kraja veljače 2016.

tuženiku isplatiti iznos od 35.500,00 kn, a što da nisu učinili niti nakon upućene opomene pred tužbu. Tuženici da su u smislu odredbe čl. 101. Zakona o obveznim odnosima pristupili dugu pa je tužitelj predložio sudu donošenje odluke sadržaja navedenog u izreci ove presude između navodnih znakova.

U odgovoru na tužbu tuženici pod 1) i pod 2) su naveli da istu osporavaju u cijelosti i to u odnosu na osnov i visinu te da predlažu tužbeni zahtjev tužitelja odbiti i istoga obvezati na snašanje parničnog troška. Tuženici da su vršili određene građevinske radove na svojoj nekretnini anagrafske oznake … u S., da su obavljanje radova ugovorili sa

Trgovačkim društvom M. d.o.o., te da im nije poznato koga je to društvo angažiralo kao podizvođača kao ni koje bi radove obavljao tužitelj. Tuženici da nikada nisu bili u poslovnom odnosu sa tužiteljem, sa istim da nisu nikada stupili u obvezno pravni odnos, a posebno da nisu pristupili dugu osobe koju tužitelj navodi u tužbi. Nadalje tuženicima da nije poznato za koji iznos je tužitelj ugovorio posao kao i da je netočna tvrdnja da bi tužena pod 1) izjavila tužitelju da će mu platiti dug D. M.. Ujedno su nadodali da bi u slučaju pristupanja duga tuženici bili jedinstveni suparničari sa D. M. a koji da nije obuhvaćen predmetnom tužbom.

Stranke su po punomoćnicima popisale parnični trošak.

Tijekom postupka izveden je dokaz pregledom Opomene pred tužbu od 14. srpnja 2016., pregledom snimke – audiozapisa kao i sačinjenog prijepisa (transkripta) iste, saslušanjem tužitelja te tuženika pod 1) i 2) u svojstvu parničnih stranaka, kao i saslušanjem A. K., I. Z., M. B. i T. R. u svojstvu svjedoka.

Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

Među strankama sporna je osnovanost tužiteljeva potraživanja koje tužitelj temelji na odredbi čl. 101. Zakona o obveznim odnosima.

Prema odredbi čl. 101. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05, 41/08 i 125/13-dalje ZOO/05), ugovorom između vjerovnika i trećega, kojim se ovaj obvezuje vjerovniku da će ispuniti njegovu tražbinu prema dužniku, treći stupa u obvezu pored dužnika.

Pregledom Opomene pred tužbu od 14. srpnja 2016. kao i priložene primke povratnice proizlazi da je ovaj dopis koji je sačinjen po punomoćniku tužitelja dostavljen tuženicima 20. srpnja 2016. godine te se navodi da se tuženike poziva na isplatu iznosa od 35.500,00 kn od prijetnjom podnošenja tužbe.

Pregledom snimke – audiozapisa kao i sačinjenog prijepisa (transkripta) iste, sačinjenog po I. Š., stalnom sudskom vještaku za telekomunikacije i informatiku, a čija autentičnost prema navodima tuženih nije sporna, proizlazi da je snimanje audiozapisa izvršenog mobilnim aparatom te da su razgovoru koji se odvijao u kući tuženika bili prisutni tužitelj (označen kao muška osoba 1 - I.) , tužena pod 1) (označena kao ženska osoba - M.) i tuženik pod 2) (označen kao muška osoba 2 - Z.), te da je bio prisutan i T.

R. (označen kao muška osoba 3- T.) kao i da je razlog dolaska tužitelja bio plaćanje naknade za obavljene radove na kući tuženika. Tijekom razgovora tužitelj je tvrdio da se tužena pod 1) obvezala njemu platiti za obavljene radove, dok je tužena pod 1) izjavljivala da je taj novac isplatila D. M.. Nadalje proizlazi da su se tijekom razgovora stranke dogovorile da će tuženici pokušati od D. M. naplatiti dug koji isti ima prema tužitelju (uzimanjem auta od istoga) te ukoliko isto ne uspiju da će tuženici kad budu mogli i koliko budu mogli tužitelju isplatiti određeni iznos , i to barem tisuću eura (45:59, 48:03 i 51:07 razgovora).

U svom stranačkom iskazu tužitelj je naveo da predmetnom tužbom potražuje da mu tuženici isplate iznos od 35.500,00 kn na ime obavljenih radova na njihovoj kući, za koje poslove da ga je angažirao D. M. koji mu je trebao i izvršiti plaćanje a prilikom dogovora sa istim da je bila prisutna i tužena pod 1). Međutim, već prilikom prvog dolaska na gradilište, a kada je donio potreban materijal za izvođenje radova, da je došlo do fizičkog sukoba između D. M. i radnika koji su na kući postavljali estrih, tužitelj da ih je razdvojio i da je tada kazao tuženoj pod 1) da očito D. M. nije iz građevinske branše te da nije osoba za koju se predstavlja a tužena pod 1) da ga je zamolila da započne sa radovima te mu kazala da će mu platiti za obavljene radove i materijal čim dovrši posao. Pred Božić 2014. godine, a nakon što je radove dovršio, da je zatražio od tužene pod 1) da mu isplati utuženi iznos te da mu je tada kazala da njoj nije u interesu da bilo tko od radnika i izvođača ne bude plaćen za svoj rad, međutim prilikom idućeg kontakta sa istom da je izjavila da ona nema ništa sa tužiteljem i da je taj novac dala D. M.. Potom da je pokušao ostvariti kontakt i sa D. M., međutim da se isti nije javljao na telefon kao i da je u još jednom navratu od tužene pod 1) zatražio da mu isplati novac, a potom i da su se sastali i u kući tuženika i da je taj razgovor snimao, s tim da do tada sa tuženikom pod 2) nije kontaktirao. Inače sa D. M. da je dogovorio naknadu za obavljene radove u visini od 35.500,00 kn, račun za obavljene radove da nije izdan a radovi da su obavljani preko obrta naziva I.. Prije izvođenja radova da je vlastoručno ispisao ponudu koju da je dao D. M., a nakon što je dovezao materijal na gradilište da mu je D. M. isplatio iznos od 500 eura koji da ne potražuje predmetnom tužbom, te da nije pokrenuo nikakav postupak kako bi naplatio svoje potraživanje od D. M. i to iz razloga što nije mogao utvrditi koja je njegova adresa stanovanja. Tuženoj da nije davao nikakvu ponudu, nakon što je pristala isplatiti radove postavljanja knaufa te da nije tražio da mu uplati predujam.

Tužena pod 1) u svom iskazu navodi da je tužitelja kao i sve ostale radnike angažirao D. M., a D. M. da je ona angažirala za izvođenje radova na njezinoj kući te

da joj je M. kazao da ima svoju ekipu radnika koji će obaviti sve potrebne radove. Odmah na početku da mu je uplatila na račun 5.000,00 eura, sveukupno da mu je isplatila 200.000,00 kn dok da od tog iznosa 90.000,00 kn se odnosi na radove koji u konačnici nisu ni izvedeni. Navodi kako je točno da ju je tužitelj pitao ima li namjeru platiti troškove izvođenja radova postavljanja knaufa, na što da mu je odgovorila da će sve svoje obveze ispoštovati ali da mu nikada nije kazala da će njemu taj iznos isplatiti te upravo suprotno da je za izvođenje radova postavljanja knaufa platila D. M., a ukoliko bi ponovno isplatila tužitelju za iste radove da bi izvršila dvostruko plaćanje. Nakon što joj je tužitelj kazao da će prekinuti s radovima tužena pod 1) navodi da mu je odgovorila da za tim nema potrebe i da će sve uredno platiti D. M. a D. M. da joj je kazao da je tužitelju dužan 6.000,00 kn i da ona nema što razgovarati s tužiteljem s obzirom da ga je on angažirao kao i da je točno da joj je tužitelj kazao da je D. M. varalica s tim da mu je na to odgovorila da je M. već platila 100.000,00 kn i da ne može sada odustati od njega kao izvođača. Iz razgovora koji je sniman da proizlazi kako je isključivo pristala odreći se svog potraživanja od 90.000,00 kn za neobavljene radove a da se tužitelj pokuša naplatiti od D. M.. Inače njezin suprug da je u više navrata nazivao M. i tražio od njega da plati radnicima za obavljene radove.

Tuženik pod 2) saslušan pred sudom navodi da je u cijelosti suglasan sa iskazom tužene pod 1) kao svoje supruge, da nikada se nije obvezao tužitelju isplatiti utuženi iznos te je nadodao da mu je tužitelj pokušao prijetiti i da ukoliko je i obećao da će mu navedeno isplatiti da je to učinio pod prisilom te da ga je nakon njegovog odlaska nazvao telefonom i kazao da mu nema namjeru ništa isplatiti. D. M. da je kazao da oni kao investitori nemaju što razgovarati sa bilo kojim izvođačem radova s obzirom da ih je on angažirao za izvođenje radova.

Saslušani svjedok A. K. u svom iskazu je naveo da je kod tužitelja bio zaposlen u razdoblju od 2012. do 2015. te da je izvodio radove postavljanja knaufa, da su te radove izvodili na kući koja je vlasništvo tuženika, međutim da mu nije ništa poznato vezano za dogovor između tužitelja i D. M., s tim da je D. M. nakon određenog vremena napustio gradilište a tužitelj da je sa svojim radnicima nastavio obavljati posao postavljanja knaufa, na gradilište da je svakodnevno bila prisutna tužena pod 1).

Daljnji svjedok I. Z. u svom iskazu je naveo da je nekoliko dana obavljao poslove na kući u vlasništvu tuženika, da se radilo o grubim građevinskim radovima i da je M. i tuženoj pod 1) predložio da im radove postavljanja knaufa obavi tužitelj, drugo ništa da mu nije poznato.

Svjedok M. B. u svom iskazu navodi da je bio zaposlenik tužitelja te da je tužitelja angažirao D. M. za obavljanje poslova na kući tuženika, da je bio prisutan razgovoru koji je vođen između tužitelja i tužene pod 1), kada je navratio i tuženik pod 2) te da je tada tužena pod 1) izričito kazala da moli tužitelja da dovrši započete radove a da će ona podmiriti sve troškove. Tužitelj da je njemu kao radniku uredno podmirio naknadu za obavljeni posao, dok da mu ništa nije poznato što se zbivalo nakon što su radovi obavljeni.

Nadalje, svjedok T. R. saslušan pred ovim sudom navodi da ga je tužitelj, s kojim je inače prijatelj od djetinjstva, jedne prigode pozvao da pođe s njim u S., da su u S. ušli u jednu kuću i tamo zatekli žensku i mušku osobu, tužitelj da je tražio od te ženske osobe da mu isplati određeno dugovanje kako bi dao plaću svojim radnicima, da je imao nekakvu knjigu u kojoj je imao evidenciju njegovih radnji te da sa sigurnošću tvrdi da je ta ženska osoba kazala da će tužitelju platiti ono što on traži. Svjedok je istaknuo da se ne sjeća o kojem iznosu se radilo, da je tužitelj kazao da mu isplatu može izvršiti u nekoliko obroka dok da je ta ženska osoba spominjala kako je novac dala nekom drugom čovjeku, razgovor da je trajao sat ili dva i da on u istome nije sudjelovao.

Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja usmjeren prema tuženicima na isplatu iznosa od 35.500,00 kn sa pripadajućim kamatama od 1. ožujka 2016. pa do isplate, kao naknadu za obavljene radove na kući tuženih, a potraživanje se temelji na citiranoj odredbi čl. 101. ZOO- a, pa je dakle u postupku valjalo utvrditi je li se neka izjava tuženika pod 1) i 2) može smatrati preuzimanjem duga od dužnika D. M. kao osobe čija je tvrtka angažirala tužitelja kao podizvođača radova a sa kojom tvrtkom su tuženici dogovorili izvođenje radova.

Iz svih dokaza izvedenih u ovom postupku nedvojbeno proizlazi,a što među strankama i nije sporno, da je tužitelj obavljao radove na kući tuženika pod 1) i pod 2), da su tuženici obavljanje radova ugovorili sa trgovačkim društvom M. d.o.o., vlasnik kojeg društva je D. M., dok da je tužitelj kao vlasnik građevinskog obrta bio angažiran kao podizvođač radova na postavljanju knaufa, tuženici da su D. M. platili za izvedene radove, dok

D. M. nije isplatio tužitelja i njegove radnike kao podizvođače. Sve navedeno su potvrdile i parnične stranke saslušane pred ovim sudom kao i svjedoci A. K., I. Z. i M. B., dok je svjedok T. R., a što među strankama tkđ. nije bilo

sporno, potvrdio samo činjenicu da je zajedno sa tužiteljem bio u kući tuženika i da je vođen razgovor oko spornog dugovanja.

Dakle, tužitelj je ovom sudu, kao bitno za donošenje odluke, trebao dokazati činjenicu da su tuženici preuzeli na sebe plaćanje duga koji bi bio obveza D. M. i to nakon što su obavljeni radovi. Tužitelja je angažirao D. M. kao podizvođača radova, sa istim je ugovorio sve bitne elemente tog posla, ali nakon što je saznao da je tužena pod 1) iznos koji je predmet ovog spora isplatila D. M., tužitelj nije protiv istoga pokretao nikakav postupak navodeći kao razlog da nije znao gdje stanuje pa od dotičnog nije ni pokušao zatražiti ispunjenje duga. Iz transkripta razgovora u bitnome proizlazi da su se tužitelj i tuženici dogovorili da će tuženici pokušati "utjerati dug" od D. M., a ukoliko isto ne uspiju da će tužitelju dati barem tisuću eura kad to budu u mogućnosti te se iz navedenoga ne može zaključiti da bi jasno bila izražena volja tuženika da pristupe dugu dužnika D. M..

Naime takva volja i namjera mora biti jasno izražena u smislu da osoba koja pristupa dugu mora jasno iskazati da pored dužnika pristupa dugu i da time ovlašćuje vjerovnika da ima pravo zatražiti ispunjenje i od njega. Ujedno pozivanje tužitelja da je tužena prije započinjanja izvođenja radova preuzela na sebe obvezu plaćanja istih ne može se podvesti pod preuzimanje duga iz razloga što u to vrijeme dug nije ni egzistirao. Zaključno, tuženici nisu ni u jednom trenutku tužitelju pristali isplatiti utuženi iznos, dotični su jedino iskazali kako su spremni, kada to budu u mogućnosti ,tužitelju isplatiti tisuću eura, a čime očito nisu preuzeli na sebe plaćanje duga koji bi bio obveza D. M. prema tužitelju.

Slijedom svega naprijed navedenog ovaj sud tužbeni zahtjev tužitelja smatra neosnovanim, tuženici nisu nedvojbeno iskazali da su voljni pristupiti dugu dužnika i to u iznosu od 35.500,00 kn pa je valjalo odlučiti kao točci I. izreke ove presude.

U ocjenjivanje ostalih izvedenih dokaza sud se nije upuštao s obzirom da nisu bili bitni za meritum ovog spora.

Odluka o parničnom trošku donesena je u smislu odredbe čl. 154. st.1. ZPP-a i u skladu sa Odvjetničkom tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

Tuženicima pod 1) i pod 2) valjalo je priznati za sastav odgovora na tužbu 100 bodova, za zastupanje po punomoćniku na ročište od 25. rujna 2018. 25 bodova, na ročišta od 19. veljače 2018., 13. lipnja 2018., 11. prosinca 2018., 26. veljače 2019. i 8. rujna 2020. po 50 bodova, na ročišta od 3. travnja 2018., 8. svibnja 2019., 9. rujna 2019., 27. studenog 2019. i 2. veljače 2021. po 100 bodova sveukupno 875 bodova, što pri vrijednosti boda od 10,00 kn i uvećano za 25% PDV-a iznosi 10.937,50 kn, kojem iznosu je valjalo nadodati trošak sudske pristojbe na odgovor na tužbu u iznosu od 352,50 kn, pa je sveukupno tužitelja valjalo obvezati na naknadu parničnog troška tuženicima u iznosu od 11.290,00 kn, radi čega je odlučeno kao u točci II. izreke ove presude.

Split, 26. ožujka 2021.

S U D A C

Marica Lović, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ovog rješenja može se izjaviti žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka, a rok za žalbu je 15 dana i počinje teći danom primitka rješenja.

DNA:

-punomoćniku tužitelja

-punomoćniku tuženika

- u spis