REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

P. 4396/19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja E. R. iz S., O.:

…, zastupanog po pun. T. B., odvj. u S., protiv tuženika

P. B. Z. d.d. Z., 6, O.: …,

zastupanog po odvjetnicima iz OD L. i P., Z., radi

utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 11. veljače 2021. godine u nazočnosti pun. tužitelja i zamj. pun. tuženika, dana 26. ožujka 2021. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju iznos od 37.913,20 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 5. veljače 2015. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je

vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena;

dok se zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan za više zatražene zakonske zatezne kamate po istoj stopi koje teku na iznos od:

- 352,52 kn od 12. 08. 2007. godine,

- 351,70 kn od 12. 09. 2007. godine,

- 343,94 kn od 12. 10. 2007. godine,

- 350,06 kn od 12. 11. 2007. godine,

- 345,87 kn od 12. 12. 2007. godine,

- 353,80 kn od 12. 01. 2008. godine,

- 622,03 kn od 12. 02. 2008. godine,

- 629,88 kn od 12. 03. 2008. godine,

- 623,98 kn od 12. 04. 2008. godine,

- 613,04 kn od 12. 05. 2008. godine,

- 610,64 kn od 12. 06. 2008. godine,

- 605,95 kn od 12. 07. 2008. godine,

- 613,14 kn od 12. 08. 2008. godine,

- 607,67 kn od 12. 09. 2008. godine,

- 639,17 kn od 12. 10. 2008. godine,

- 644,17 kn od 12. 11. 2008. godine,

- 615,99 kn od 12. 12. 2008. godine,

- 695,97 kn od 12. 01. 2009. godine,

- 703,26 kn od 12. 02. 2009. godine,

- 712,50 kn od 12. 03. 2009. godine,

- 687,70 kn od 12. 04. 2009. godine,

- 690,46 kn od 12. 05. 2009. godine,

- 677,59 kn od 12. 06. 2009. godine,

- 684,54 kn od 12. 07. 2009. godine,

- 672,78 kn od 12. 08. 2009. godine,

- 680,96 kn od 12. 09. 2009. godine,

- 671,06 kn od 12. 10. 2009. godine,

- 676,06 kn od 12. 11. 2009. godine,

- 339,42 kn od 27. 11. 2009. godine,

- 197,28 kn od 12. 12. 2009. godine,

- 397,65 kn od 12. 01. 2010. godine,

- 401,72 kn od 12. 02. 2010. godine,

- 399,32 kn od 12. 03. 2010. godine,

- 406,34 kn od 12. 04. 2010. godine,

- 412,26 kn od 12. 05. 2010. godine,

- 416,05 kn od 12. 06. 2010. godine,

- 429,99 kn od 12. 07. 2010. godine,

- 418,95 kn od 12. 08. 2010. godine,

- 443,91 kn od 12. 09. 2010. godine,

- 431,51 kn od 12. 10. 2010. godine,

- 437,96 kn od 12. 11. 2010. godine,

- 448,01 kn od 12. 12. 2010. godine,

- 464,22 kn od 12. 01. 2011. godine,

- 441,79 kn od 12. 02. 2011. godine,

- 450,35 kn od 12. 03. 2011. godine,

- 465,87 kn od 12. 04. 2011. godine,

- 454,93 kn od 12. 05. 2011. godine,

- 471,66 kn od 12. 06. 2011. godine,

- 485,53 kn od 12. 07. 2011. godine,

- 547,41 kn od 12. 08. 2011. godine,

- 474,18 kn od 12. 09. 2011. godine,

- 463,87 kn od 12. 10. 2011. godine,

- 463,75 kn od 12. 11. 2011. godine,

- 464,62 kn od 12. 12. 2011. godine,

- 474,02 kn od 12. 01. 2012. godine,

- 476,69 kn od 12. 02. 2012. godine,

- 474,92 kn od 12. 03. 2012. godine,

- 470,14 kn od 12. 04. 2012. godine,

- 470,60 kn od 12. 05. 2012. godine,

- 471,62 kn od 12. 06. 2012. godine,

- 466,65 kn od 12. 07. 2012. godine,

- 464,96 kn od 12. 08. 2012. godine,

- 457,16 kn od 12. 09. 2012. godine,

- 460,11 kn od 12. 10. 2012. godine,

- 461,11 kn od 12. 11. 2012. godine,

- 456,57 kn od 12. 12. 2012. godine,

- 456,09 kn od 12. 01. 2013. godine,

- 449,88 kn od 12. 02. 2013. godine,

- 446,40 kn od 12. 03. 2013. godine,

- 452,40 kn od 12. 04. 2013. godine,

- 439,13 kn od 12. 05. 2013. godine,

- 437,22 kn od 12. 06. 2013. godine,

- 434,14 kn od 12. 07. 2013. godine,

- 434,02 kn od 12. 08. 2013. godine,

- 433,61 kn od 12. 09. 2013. godine,

- 435,60 kn od 12. 10. 2013. godine,

- 185,20 kn od 22. 10. 2013. godine pa do 5. veljače 2015. godine.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja u dijelu kojim se traži da se tuženiku naloži u roku od 15 dana isplata iznosa od 9.016,56 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 22. listopada 2013. godine do isplate.

III. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 15.375,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

Obrazloženje

Dana 5.veljače 2015.godine zaprimljena je tužba u kojoj se navodi da su tužitelj i tuženik dana 3.siječnja 2007.godine sklopili Ugovor o kreditu broj …, temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju nenamjenski hipotekarni kredit u iznosu od 96.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, predmetnim ugovorom da je određena kamatna stopa u visinio od 7.68% godišnje, promjenjiva, u skladu sa važećim odlukama banke. Dana 27.studenog 2009.goidne tužitelj i tuženik da su sklopili Prvi dodatak ugovoru o kreditu na način da se kredit nastavlja otplaćivati kao kredit sa ostatkom vrijednosti, uz prijevremenu djelomičnu otplatu u iznosu od 37.591,55 CHF. Tužitelj da je dana 23.listopada 2013.godine zatvorio kredit sa valutnom klauzulom u CHF prijevremenom otplatom kredita. Tužitelj navodi da je ništetna odredba ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, da je ista nepoštena, da je kamatna stopa tužitelju za vrijeme trajanja ugovornog odnosa, nekoliko puta povećavana, pa da je sa početne iz ugovora u visini od 7.68% povećana na 8,68%, 9,43%, te na 9,53%, sve do otplate kredita, uz porast tečaja CHF, da je to rezultiralo značajnim porastom rate kredita. Tuženik da je osnovom nezakonito povećavane kamate preplatio kredit, odnosno da je tuženik neosnovano stekao iznos od ukupno 7.216,98 CHF, ovaj iznos da predstavlja razliku između kamate utvrđene otplatnim planom i stvarno isplaćenog iznosa. Radi navedenog tužitelj postavlja zahtjev te traži da sud utvrdi da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu vezano za promjenjivu kamatnu stopu, potražuje od tuženika iznos od 11.182,44 CHF, protuvrijednosti u kunama, te naknadu parničnog troška od tuženika.

U svom odgovoru na tužbu, tuženik se usprotivio zahtjevu, predlaže da sud isti odbije kao neosnovan. Navodi da je predmetni pravni posao prestao isplatom kredita, tužitelj da je zaključenjem pravnog posla, kao poslovno sposobna osoba, procijenio sam da li posao odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, što je isti nesporno i učinio. Navodi da da ugovorena promjenjiva kamatna stopa, da je to bila volja ugovornih strana, da ta odredba nije sama po sebi nepoštena, niti obveza temeljem takve kamate neodrediva, ugovorena kamata da svakako nije viša od zakonom dozvoljene. Tuženik ističe i prigovor zastare u odnosu na sve iznose sa dospijećem unazad tri godine od podnošenja tužbe, s obzirom da se radi o potraživanju s osnova „preplaćene“ kamate. U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka dana 3.siječnja 2007.godine sa prvim dodatkom zaključenim dana 27.studenog 2009.godine; presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. 26 P-1401/2012 od 4.srpnja 2013.godine; otplatnih planova i sve relevantne dokumentacije u pogledu predmetnog pravnog posla; vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo i financije dipl.oecc. M. T..

Tijekom postupka, podneskom od 29.lipnja 2016.godine tužitelj je uredio tužbeni zahtjev, kojem se tuženik usprotivio.

Predmet ove parnice bio je zahtjev tužitelja prema tuženiku za utvrđenjem ništetnim odredbe ugovora o kreditu a koja odredba se odnosi na jednostrano ovlaštenje tuženiku da izvrši promjenu stope ugovorne kamate sukladno Odluci o kamatama banke te zahtjev za isplatu iznosa na ime povrata preplaćenih iznosa kamata po svakom mjesečnom anuitetu počevši od dospijeća svakog iznosa do isplate.

Dana 8.prosinca 2017.godine donesena je ranija prvostupanjska presuda broj Po.44/15 kojom je odlučeno:

"I.Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 9012207149 od 31.siječnja 2007.godine sklopljenog između tužitelja i tuženika, a u dijelu u kojem je iskazana promjenjiva kamatna stopa i to baš u dijelu točke 4.1. u dijelu koji glasi: „koja je promjenjiva“, u dijelu točke 4.2. u dijelu koji glasi: „može promijeniti“, te u dijelu točke 7.2. u dijelu koji glasi: „U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete“.

II.Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju iznos od 37.913,20 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 14.lipnja 2014.godine do 31.srpnja 2015.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje

je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.kolovoza 2015.godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; dok se za više zatražene kamate na dosuđenu glavnicu, te na više zatraženi iznos glavnice od 8.979,52 kn sa zakonskim zateznim kamatama zahtjev tužitelja odbija kako neosnovan.

III.Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 7.187,50 kn sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."

Protiv ove presude žalbe su podnijeli i tužitelj i tuženik, dana 12.lipnja 2019.godine donesena je odluka Županijskog suda u Rijeci broj Gž-206/18 kojom je odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u tč.I.izreke, ukinuta je prvostupanjska presuda u tč. II. i III.izreke i predmet je u tom dijelu vraćen prvostupanjskom sud u na ponovno suđenje. U obrazloženju drugostupanjske odluke navodi se da je bio osnovan zahtjev tužitelja za utvrđenje da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je iskazana promjenjiva kamatna stopa, kako je to pravomoćno i presuđeno u ovom postupku. Međutim, u odnosu na zahtjev za isplatu prvostupanjski sud da je pogrešno utvrdio činjenično stanje, a u odnosu na tijek kamate pogrešno primijenio materijalno pravo. Tužitelj da je imao primjedbe na dio nalaza i mišljenja sudskog vještaka M. T., da je prvostupanjski sud propustio pozvati vještaka da se usmeno očitije na primjedbe tužitelja na vještvo, tim više što se ne radi o paušalnim primjedbama.

U daljnjem tijeku postupka, pored već izvedenih dokaza ovaj sud je izveo dokaz i dopunom knjigovodstveno financijskog vještačenja po vještaku dipl.oecc M. T.

koja je svoju pisanu dopunu dana 30.ožujka 2020.godine i time odgovorila na sve primjedbe na njen nalaz i mišljenje, dakle, prema stavu ovog suda, otklonila je na kvalitetan i uvjerljiv način sve primjedbe na njeno vještvo, opširno, uvjerljivo i stručno. Nakon ove dopune vještva tužitelj je podneskom od 26.kolovoza 2020.godine uredio svoj zahtjev tako da od tuženika na ime više plaćenih kamata potražuje iznos od 37.913,20 kn sa zakonskim zateznim kamatama i na ime preplaćene glavnice iznos od 9.016,56 kn sa zakonskim zateznim kamatama. Tužitelj je nakon dopune nalaza i mišljenja sudskog vještaka M. T. ustrajao u prijedlogu da se vještak T. pozove na usmeno očitovanje i očitovanje na vještvo vještaka M. Z.. Sud je odbio prijedlog tužitelja iz njegovog posljednjeg podneska u pogledu očitovanja vještaka T. na dio vještva vještaka M. Z., jer je vještvo M. Z. privatno vještvo i sud ga ne uzima u obzir u dokazne svrhe, a vještvo vještaka T. sa dopunom je prema stavu ovog suda stručno, logično i uvjerljivo vještvo. Tužitelj je nakon toga predložio da sud provede dokaz novim vještačenjem po sudskom vještaku financijsko-knjigovodstvene struke. nakon toga Na ročištu održanom dana 11.veljače 2021.godine tužitelj je naveo da nema daljnjih dokaznih prijedloga i predložio zaključenje raspravljanja, dakle, odustao je od prijedloga za izvođenjem dokaza novim vještačenjem i pozivanjem sudskog vještaka T. na usmenu dopunu vještva. Što se tiče prijedloga tuženika da se u postupku provede vještačenje na način da vještak utvrdio kolika bi bila kamatna stopa obzirom na objektivne kriterije koji su utjecali na kretanje parametra uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u periodu otplate kredita, odnosno da izračuna kolika bi bila realna kamatna stopa uzevši u obzir objektivne parametne i kriterije koji utječu na visinu kamatne stope a što su javno dostupni podaci; sud ovaj prijedlog nije prihvatio smatrajući da ne treba provesti vještačenje po ovom zadatku i ovim kriterijima, sudski vještak M. T. obavila je zadatak vještačenja koji joj je zadan i povjeren od strane suda, a prijedlog tuženika nije u skladu sa stavom suda vezano za meritum spora i ovakvo vještačenje prema stavu suda nije potrebno provesti. Dakle, ovaj sud drži da je činjenično stanje sada u potpunosti utvrđeno i da je temeljem toga donesena meritorna odluka u ovom postupku.

Konačno je tužitelj podneskom od 26.kolovoza 2020.godine uredio svoj tužbeni zahtjev, potražuje od tuženika iznose od 37.913,20 kn sa zakonskim zateznim kamatama te iznos od 9.016,56 kn sa zakonskim zateznim kamatama.

Stranke su popisale parnični trošak.

Zahtjev tužitelja je djelomično osnovan.

Među strankama nije sporno da je između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita dana 3.siječnja 2007.goidne sklopljen Ugovor kreditu s valutnom klauzulom na iznos od 96.300,00 CHF, da je isti otplaćen prijevremenom otplatom dana 23.listopada 2013.godine. Nije sporno ni da su stranke ugovorile početnu ugovornu kamatnu stopu od 7,68%, da je određeno da se promjena kamatnih stopa vrši u skladu s Odlukom banke.

Međutim, sporno jest je li odredba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena ugovorna odredba, a što bi ju činilo ništetnom, o čemu ovisi i osnovanost tužiteljevog zahtjeva za isplatom pretplate kredita koja se očituje u razlici između početno ugovorene kamatne stope i promjenjive kamatne stope tijekom otplatnog perioda ( zaključno s danom otplate cjelokupnog kredita). Istaknut je i prigovor zastare. Tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom se utvrđeno da je, između ostalih banaka, tuženik u razdoblju od 10.9.2003.god. do 31.12.2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda R. H.

posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, a Vrhovni sud R. H.

svojom odlukom br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine je odbio revizije I-VII- tuženika kao neosnovane.

Naprijed navedeni postupak pokrenut po tužbi HSUZ potrošača- P. protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja

kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („NN“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08,

57/11, 25/13 – dalje: ZPP),pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine, u odnosu na tuženika je utvrđeno između ostalog da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Taj dio odluke je Visoki trgovački sud potvrdio svojom odlukom br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine. U odluci Vrhovnog suda R. H. br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka kao trgovaca i korisnika kredita kao potrošača a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

Tuženik smatra da sud da bi mogao primijeniti utvrđenje iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu pa tako i Vrhovnog suda R. H., osim nespornog, treba utvrditi da se o odredbi koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu nije pojedinačno pregovaralo i koja nema jasno utvrđene parametre na temelju kojih se ista mijenja i utvrđuje.

Suprotno navodima tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda R. H. i Vrhovnog suda R. H., je već

utvrđeno da je između ostalih upravo i tuženik postupao suprotno Zakonu o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Temeljem naprijed navedenog dio odredbi sadržan u spornom Ugovoru o kreditu sklopljenog između stranaka, vezano za promjenjivu kamatnu stopu jednostranom odlukom tuženika, utvrđen je ništetnim, jer je odredba o ugovornoj kamati utvrđena nepoštenom, s obzirom da nije određena odnosno odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 78/15), pa su u smislu odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (2003) odnosno čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača, te ugovorne odredbe ništetne te je odlučeno kao u t. I. izreke.

S obzirom da je dio odredbe Ugovora o kreditu, sadržan u istom, koji se tiče dijela o promjenjivoj kamatnoj stopi, utvrđen ništetnim to tužitelj ima pravo potraživati neosnovano stečeno po tom Ugovoru u skladu s propisom čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima.

Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva ovaj sud je proveo financijsko- knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo i financije M. T. na okolnost razlike između početno ugovorene kamatne stope i svake promijenjene kamatne stope, pojedinačno po anuitetima, odnosno razlike između obračuna kamate u prvobitnom otplatnom planu i kamate u otplatnim planovima nakon promjene kamatne stope, te eventualne pretplate po glavnici.

U pisanom nalazu i mišljenju izrađenom temeljem cjelokupne dokumentacije priložene spisu, sudski vještak M. T., pored iscrpnog nalaza, daje mišljenje i zaključak u kojem navodi da je po predmetnom ugovoru o kreditu tužitelj zbog promjene kamatne stope platio 7.137,93 CHF više s osnova redovnih kamata, što preračunato u kune na dan konačne otplate kredita iznosi 44.190,49 kn, a dane dospijeća odnosno plaćanja svakog anuiteta iznosi 37.913,20 kn, ukupno više plaćeni iznos da se odnosi na redovne kamate dok nema razlike u odnosu na obračunatu i plaćenu glavnicu od 96.300,00 CHF. Vještak navodi u vještvu i to da je iz dokumentacije razvidno da je samo prvih šest anuiteta utvrđeno uz obračun po ugovorenoj kamatnoj stopi od 7,68% dok su svi preostali anuiteti iskazani uz obračun po izmijenjenim, višim kamatnim stopama i to za razdoblje od 12.8.2007.godine do 12.1.2008.godine po stopi od 8,68%, za razdoblje od 12.2.2008.godine do 12.12.2008.godine po stopi od 9,43% i za razdoblje od 12.siječnja 2009.godine do 23.10.2013.godine po stopi od 9,53%. U dopuni vještva vještak ističe da je temeljem njenog nalaza razvidno da je na dan prijevremene otplate kredita u cijelosti 22.listopada 2013.godine obveza tužitelja s osnova anuiteta od broja 1 do broja 180, iznosila 129.285,41 CHF po prvom otplatnom planu (kamata po stopi od 7,68%), te 136.453,38 CHF po drugom otplatnom planu (uz promjenjive kamatne stope). Razlika između ova dva obračuna da iznosi 7.173,93 CHF koliko je tužitelj više platio i to da se odnosi na više plaćene redovne kamate dok je obveza s osnova glavnice po oba otplatna plana ista i iznosi 93.300,00 CHF. Dakle, razlika obveze po prvom i drugom otplatnom planu da se iskazuje samo u odnosu na redovne kamate i iznosi 7.167,97 CHF koliko je tužitelj više platio, dok nema razlike u odnosu na iznose glavnice. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka u cijelosti, jer je isti stručan, temeljit i objektivan.

Što se tiče prigovora zastare istaknutog od strane tuženika isti nije osnovan, jer sukladno članku 215.st.1.ZOO zastara počinje teći prvog dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a po mišljenju ovog suda, vodeći računa o tome da je Visoki trgovački sud RH pravomoćno odlučio u žalbenom postupku 14.lipnja 2014., od tada je tužitelj stekao pravo potraživati razliku više plaćenih kamata, a kako je tužba podnesena 13.srpnja 2015. razvidno je da nije protekao opći zastarni rok od pet godina propisan odredbom čl.225.ZOO.

Dakle, tuženik tužitelju temeljem treba isplatiti ukupan iznos od 37.913,20 kn sa zakonskim zateznim kamatama, na ime više plaćenih kamata, ali ne od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog obroka koji tvore ovu glavnicu do isplate, nego od podnošenja tužbe do isplatu i u ovom dijelu ovaj sud mijenja svoj raniji stav po pitanju tijeka zakonskih zateznih kamata. Prema odredbi čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U ovom slučaju tužitelju stečeno bez osnove na strani tuženika temeljem ništetnih odredaba Ugovora pripada od dana podnošenja zahtjeva tuženiku, a to je dan podnošenja tužbe 5.veljače 2015.godfine do isplate. Tužitelj je tek nakon uspjeha kolektivne tužbe i uspjeha iste, istakao svoj zahtjev i ukazao na nepoštenje predmetnih odredaba, do tada, odnosno do dana podnošenja ove tužbe sam tužitelj nije ukazivao, niti tuženiku, na ništetnost odredaba, sud je stava da zbog specifičnosti ovih slučajeva ugovora o kreditima u CHF treba držati da tuženik nije bio nepošten stjecatelj, pa stečeno treba vratiti tužiteljima od dana podnošenja tužbe tužitelja u ovom predmetu. Dakle, za više zatraženo zahtjev tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovan. U ovom dijelu, zatraženih kamata na dosuđenu glavnicu od dospijeća do podnošenja tužbe, zaista ima mjesta primjeni stava sa sjednice Građanskog odjela VS RH održane 5.ožujka 2004.godine, analognoj primjeni istog kao i kod ništavog ugovora o zajmu po kojem ugovorne strane istog treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju zatezne kamate pripadaju od dana podnošenja zahtjeva odnosno tužbe. Dakle, na dosuđeni iznos od 37.913,20 kn tužitelju je valjalo dosuditi i zakonske zatezne kamate radi zakašnjenja od podnošenja tužbe do isplate, dok je za više zatražene zakonske zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog iznosa koji tvore ovu glavnicu do podnošenja tužbe valjalo odbiti zahtjev tužitelja kao neosnovan i odlučiti kao u tč.I. izreke ove presude.

S obzirom da nije utvrđena preplata tužitelja na ime više plaćene glavnice, to je dio zahtjeva koji se odnosi na ovaj osnov u iznosu od 9.016,56 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 22.listopada 2013.godine valjalo odbiti kao neosnovan u cijelosti te odlučiti kao u tč.II. izreke ove presude.

Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi čl. 154. st.3. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05,

84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19), a budući da tužitelj nije uspio u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva radi čega nisu nastali posebni troškovi, sud je naložio tuženiku da tužitelju naknadi čitav parnični trošak koji je imao i koji je bio potreban za vođenje ovog postupka. Obistinjeni trošak tužitelju odnosi se na trošak sastava tužbe u iznosu od 1.000,00 kn; pristupa na odgođeno pripremno ročište od 17.svibnja 2016.godine u iznosu od 250,00 kn (25%); zastupanja na 5 ročišta u iznosu od po 1.000,00 kn (27.rujna 2016.godine, 26.listopada 2017.godine, 5.studenog 2019.godine, 13.listopada 2020.godine i 11.veljače 2021.godine); sastava jednog obrazloženog podneska u iznosu od 1.000,00 kn; sastava žalbe protiv prvostupanjske presude u iznosu od 1.250,00 kn; 25% PDV-a u iznosu od 2.215,00 kn; sudsku pristojbu tužbe u iznosu od 930,00 kn; pristojbu žalbe u iznosu od 600,00 kn; pristojbu presude u iznosu od 820,00 kn; trošak vještačenja u iznosu od 2.400,00 kn; što ukupno zbrojeno daje iznos od 15.375,00 kn, koliko je tuženik na ime naknade cjelokupnog potrebnog troška obvezan isplatiti tužitelju. Preostali trošak tužitelju nije priznat jer nije bio potreban za vođenje postupka. Prema odredbi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (NN broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17) tužiteljima zakonska zatezna kamata

na dosuđeni trošak pripada od presuđenja do isplate, kako je i dosuđeno, s tim da je sud odredio i stopu ove kamate.

U S., 26. ožujka 2021. godine

S U D A C

Julijana Ponoš v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu u Splitu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana, od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravak iste.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika