REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: 9 Pn-2758/19-12
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Mariju Klariću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja: K. P., S., OIB:…, kojeg zastupa opunomoćenik T. K., odvjetnik u Z., protiv tuženice: Republika Hrvatska, OIB:., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, Zagreb, radi naknade štete, nakon održane javne, glavne rasprave, zaključene 9. veljače 2021. u nazočnosti tužitelja osobno i tužiteljevog opunomoćenika te tuženičine zakonske zastupnice, 25. ožujka 2021.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju štetu u iznos 23.500,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 16. ožujka 2019. do isplate, po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.
II. Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu 5.585,00 kn sa zateznim kamatama od 25. ožujka 2021. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.
Obrazloženje
Tužitelj je ovome sudu podnio tužbu 11. studenoga 2019. (list 1), u kojoj navodi da je protiv tužitelja K. P. vođen kazneni postupak pred Županijskim sudom u Zagrebu pod posl. br. K-130/14, radi kaznenog djela protiv imovine-oduzimanjem tuđe pokretne stvari iz čl. 221. st. 1 (KZ/97.), kaznenog djela razbojništva iz čl. 230. st. 1. i 2. (KZ/11.) te kaznenog djela protiv opće sigurnosti-dovođenje u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvo iz čl. 215. st. 1 (KZ/11.), koji postupak je okončan oslobađajućom presudom istoimenog suda od 27. svibnja 2015., potvrđenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Kž-535/15-7 od 9. listopada 2018., primljenom 19. studenoga 2018. U navedenom predmetu temeljem rješenja Županijskog suda u Zagrebu posl. br. KIR-1055/12 od 24. ožujka 2012. je određen istražni zatvor tužitelju, koji je produljen rješenjem Županijskog suda u Zagrebu posl. br. KIR-1350/12 od 20. travnja 2012., s tim da je tužitelju oduzeta sloboda 22. ožujka 2012. po djelatnicima policije. Potonjim rješenjem prihvaćen je i prijedlog ovdje tužitelja K. P. te je određeni istražni zatvor zamijenjen jamstvom u iznosu 50.000,00 kn. Po pravomoćnosti citiranog rješenja i uplaćenom jamstvu 7. svibnja 2012. doneseno je rješenje posl. br. KIR-1571/12, kojim rješenjem je udovoljeno zahtjevu ovdje tužitelja, te mu je istoga dana ukinut istražni zatvor i pušten je na slobodu. U ovom slučaju je protiv tužitelja vođen kazneni postupak u trajanju preko šest godina i sedam mjeseci, za koje cijelo vrijeme je tužitelj izložen teškoj difamaciji sredine u kojoj živi od rođenja. Pritom potrebno je istaknuti kako je tužitelj u vrijeme neosnovanog oduzimanja slobode bio otac dvoje malodobne djece od kojih je jedno u opisano vrijeme bilo svega 3 mjeseca starosti, a drugo je bilo staro svega 5 godina, ali ipak dovoljno svjesno da svakodnevno postavlja pitanja majci u smislu gdje mu je otac i kada će doći kući, što je kod djeteta i majke, kao i članova njegove obitelji izazvalo teške i neizbrisive duševne boli. Malodobna djeca tužitelja cijelo su navedeno vrijeme vođenja postupka bila izložena proživljavanju traume izazvane neopravdanim oduzimanjem slobode njihovom roditelju. Obitelj je cijelu situaciju teško primila, s obzirom da je u mjestu u kojem živi od rođenja, tužitelj označen kao opasna i agresivna osoba i da su ga izbjegavali prijatelji i znanci zbog čega se on potpuno povukao u sebe i izgubio gotovo svaki socijalni kontakt s ljudima i okolinom u kojoj se rodio i odrastao. Ovdje posebno treba istaknuti da tužitelj nikada prije i nikada poslije nije dolazio u sukob sa zakonom, da nikada prije nije bio u istražnom zatvoru pa mu je ova situacija bila neizdrživa, kako u pogledu njegovih obiteljskih prilika, tako i u pogledu njegovog osobnog stanja oduzimanja slobode, a s kojom se prvi put susreo, kao i pritvorskim uvjetima koji su u to vrijeme bili katastrofalni u smislu prenatrpanosti ćelija i loših općih uvjeta u Zatvoru u Zagrebu. Tužitelj je 15. ožujka 2019., dakle prije podnošenja ove tužbe, a sukladno odredbi čl. 186.a Zakona o parničnom postupku, podnio prijedlog radi mirnog rješenja spora za naknadu štete zbog neutemeljenog uhićenja, te mu na njegov prijedlog tuženica nije nikada odgovorila. Kako tuženica na ovaj prijedlog nije nikada odgovorila tužitelju te je tužitelj samoinicijativno tuženici poslao i požurnicu za postupanje 24. rujna 2019., ali unatoč zaista pokazanoj dobroj volji i strpljenju tužitelja, tuženica niti na ove dopise nije nikada ništa odgovorila niti postupala. Tužitelj do dana podnošenja ove tužbe nije dobio od strane Republike Hrvatske, Ministarstva pravosuđa, Uprave za kazneno pravo, nikakav odgovor na njegov zahtjev. Tužitelju je dakle protupravno oduzeta sloboda, te mu je određen pritvor koji je trajao ukupno 47 dana, pa stoga tužitelj osnovano zahtijeva neimovinsku štetu za svaki dan proveden u istražnom zatvoru iznos od 500,00 kn koji iznos smatra pravičnim, a što u ukupnom iznosu predstavlja iznos 23.500,00 kn, u kojem iznosu postavlja tužbeni zahtjev za isplatu sa zateznim kamatama od 16. ožujka 2019. i naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate.
Tuženica u odgovoru na tužbu navodi da tuženica osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Naime, spisu predmeta ne prileži dokaz da je tužitelj podnio formalni zahtjev Ministarstvu pravosuđa koje je po zakonu ovlašteno odlučivati u mirnom postupku koji prethodi tužbi, odnosno na požurnici od 24. rujna 2019. (prilog tužbe), naslovljenoj na Ministarstvo pravosuđa nema otpremnog ni prijamnog štambilja, niti eventualne povratnice, kao dokaza o stvarnom tužiteljevom podnošenju zahtjeva Ministarstvu pravosuđa. U tom smislu se ističe prigovor preuranjenosti tužbe, sukladno čl. 477. st. 2. i čl. 478. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine, br. 110/97.), čije odredbe se i dalje primjenjuju temeljem čl. 573. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine, br. 121/11.). Nadalje, tuženica osporava i osnovu tužbenog zahtjeva, te predlaže službenim putem ishoditi od Županijskog suda u Zagrebu potvrdu je li rješenje posl. br. KIR-1571/12 od 7. svibnja 2012., postalo pravomoćno i je li tužitelj od toga datuma zaista na slobodi ili je po možebitnoj žalbi drukčije odlučeno. Tuženica također osporava visinu tužbenog zahtjeva smatrajući je apsolutno previsoko postavljenom. Tuženica ističe da bi zatraženi iznos po postavljenom tužbenom zahtjevu imao za cilj popravljanje osobnog i imovnog obiteljskog stanja tužitelja, a ne dosudu pravične naknade. Pravni pojam pravičnosti treba cijeniti ne samo sa stajališta tužitelja, već imajući u vidu cjelokupno stanje u društvu. Nadalje, jedan od elemenata koje sud mora imati na umu kada odlučuje o zadovoljštini u ovakvim slučajevima je socijalni, s obzirom da cilj ovakvoga oblika naknade štete nije popravljanje osobnog i obiteljskog imovinskog stanja, već dosuda pravične novčane naknade sukladno svim okolnostima slučaja kao i cjelokupnom gospodarskom, socijalnom i moralnom stanju u društvu. Stoga je zatraženi iznos naknade štete suprotan svemu upravo navedenom,e a suprotan je i sudskoj praksi kao supsidijarnom izvoru prava. Naime, tuženica ukazuje na sudsku praksu izraženu u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-21/00 od 10. prosinca 2002. u kojoj je za jedan dan oduzimanja slobode dosuđen iznos 210,00 kn, kao i presudi Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gžn-150/12 od 28. veljače 2012. u kojoj je za jedan dan oduzimanja slobode dosuđen iznos 250,00 kn, presudi Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gžn-1408/09 od 27. ožujka 2012. u kojoj je za jedan dan oduzimanja slobode dosuđen iznos 222,00 kn po danu, te presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-422/13 od 5. ožujka 2014. u kojoj je za jedan dan oduzimanja slobode dosuđen iznos 280,00 kn po danu. Slijedom navedenog, tuženica predlaže, zbog preuranjenosti, odbaciti tužbu, podredno, odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu parničnih troškova tuženici sa zateznim kamatama od dana presuđenja do isplate.
Tijekom postupka izvedeni su dokazi i to uvidom u presudu Županijskog suda u Zagrebu posl. br. K-130/14 od 27. svibnja 2015. i odnosnu presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Kž-535/15-7 od 9. listopada 2018. (list 6-21), rješenja Županijskog suda u Zagrebu posl. br. KIR-1055/12 od 24. ožujka 2012., KIR-1350/12 od 20. travnja 2012. i KIR-1571/12 od 7. svibnja 2012. (list 22-30), tužiteljev zahtjev-prijedlog radi mirnog rješenja spora primljen 15. ožujka 2019. kod ODO u Zagrebu i požurnica glede istoga, uz potvrdu o primitku preporučene pošiljke s povratnicom (list 31-34 i 46-51) i pravomoćno rješenje Županijskog suda u Zagrebu posl. br. KIR-1571/12 od 7. svibnja 2012. (list 58 i 59) te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja osobno kao stranke (list 60 i 61).
Tužbeni zahtjev je osnovan.
Predmet spora je zahtjev za naknadu štete zbog povrede prava osobnosti kao posljedice neosnovanog oduzimanja slobode.
Sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.
Pravo na naknadu štete pripada temeljem Zakona o kaznenom postupku osobi koja je bila u pritvoru, odnosno istražnom zatvoru, a nije došlo do pokretanja kaznenog postupka, ili je postupak obustavljen pravomoćnim rješenjem, ili je pravomoćnom presudom oslobođena optužbe, ili je optužba odbijena. To stoga što je čl. 25. Ustava Republike Hrvatske određeno da svatko tko je bio nezakonito lišen slobode ili osuđen ima, u skladu sa zakonom, pravo na odštetu i javnu ispriku. Naposljetku i čl. 5.1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda propisano je svatko tko je žrtva uhićenja ili pritvaranja suprotno odredbama istoga članka ima izvršivo pravo na odštetu.
Neosnovan je prigovor preuranjenosti tužbe, budući da iz tužiteljevog zahtjeva-prijedloga radi mirnog rješenja spora zbog neosnovanog lišenja slobode proizlazi da je isti primljen 15. ožujka 2019. kod Općinskog državnog odvjetništva u Zagrebu, kao i da je tužitelj uputio požurnicu glede istoga, uz potvrdu o primitku preporučene pošiljke s povratnicom, a koju je Ministarstvo pravosuđa primilo 26. rujna 2019. (list 31-34 i 46-51).
Uvidom u pravomoćno rješenje Županijskog suda u Zagrebu posl. br. KIR-1571/12 od 7. svibnja 2012. (list 58 i 59) utvrđeno je da je temeljem čl. 127. st. 1. u svezi čl. 103. st. 2. ZKP-a ukinut istražni zatvor protiv 1. osumnjičenika K. P., ovdje tužitelja, određen rješenjem istoga suda posl. br. KIR-1055/12 od 24. ožujka 2012. i produljen rješenjem istoga suda posl. br. KIR-1350/12 od 20. travnja 2012., a iz osnove čl. 123. st. 1. toč. 3. ZKP-a te da se isti ima odmah pustiti na slobodu, uz obrazloženje da je na ročištu 7. svibnja 2012. isti osumnjičenik sukladno čl. 102. st. 1. ZKP-a dao obećanje, a kako je rješenje o određivanju visine jamstva koje može zamijeniti istražni zatvor prije toga postalo pravomoćno i jamčevina je bila uplaćena na depozitni račun istoga suda, to su na isti način prestali razlozi za daljnjim boravkom istoga osumnjičenika u istražnom zatvoru, pa je sukladno čl. 103. st. 2. ZKP-a valjalo donijeti rješenje o ukidanju istražnog zatvora istom osumnjičeniku i naložiti puštanje na slobodu.
Uvidom u presudu Županijskog suda u Zagrebu posl. br. K-130/14 od 27. svibnja 2015. i odnosnu presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Kž-535/15-7 od 9. listopada 2018. (list 6-21) utvrđeno je da su pravomoćno oslobođeni optužbe 1. optuženik K. P.,
ovdje tužitelj i 2. optuženik D. Č., da bi isti optuženici zajedno drugome protupravno oduzeli tuđu pokretnu stvar, da bi je držali u svom posjedu bez cilja njenog prisvajanja, da bi isti optuženici uporabom sile protiv druge osobe oduzeli tuđu pokretnu stvar s ciljem da ju protupravno prisvoje, a uporabljeno je oružje te da bi 1. optuženik općeopasnim sredstvom izazvao opasnost za život i tijelo ljudi, a djelo je počinjeno iz nehaja na mjestu gdje je okupljeno više osoba, dakle, da bi 1. i 2. optuženik počinili kazneno djelo protiv imovine-oduzimanjem tuđe pokretne stvari i kazneno djelo razbojništva te 1. optuženik kazneno djelo protiv opće sigurnosti dovođenjem u opasnost života i imovine općeopasnim radnjama i sredstvima.
Odredbom čl. 480. st. 1. toč. 1. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine, br. 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02., 178/04., 115/06., 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12., 56/13. i 145/13.) propisano je da pravo na naknadu štete pripada i osobi koja je bila u pritvoru, a nije došlo do pokretanja kaznenog postupka ili je postupak obustavljen pravomoćnim rješenjem ili je pravomoćnom presudom oslobođena optužbe ili je optužba odbijena.
Iz svih gore izloženih utvrđenja slijedi da je tužitelju neosnovano oduzeta sloboda u trajanju od ukupno 47 dana (22. ožujka 2012.-7. svibnja 2012.) pa mu stoga pripada pravo na naknadu štete.
Radi utvrđivanja okolnosti navoda iz tužbe, poglavito povrede prava osobnosti u vidu neimovinske štete, u smislu čl. 19. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO), kao posljedice neosnovanog oduzimanja slobode, izveden je dokaz saslušanjem tužitelja osobno kao stranke.
Na temelju iskaza tužitelja, saslušanog osobno kao stranke, koji se u cijelosti prihvaća kao neposredno uvjerljiv i životno logičan, a koji je u cijelosti ostao kod svih navoda iz tužbe te svih tužiteljevih navoda istaknutih tijekom postupka, u kojem smislu je iskazao, te je iste navode dopunio i pojasnio, utvrđeno je da je 2012. g. započet je kazneni postupak protiv tužitelja, te je tužitelj terećen za kazneno djelo razbojništva (pljačke) i to benzinske postaje. Isti kazneni postupak je pravomoćno završen 2019. g. odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske te je tužitelj oslobođen optužbe. Naime, policijski službenici su došli s pet službenih vozila na tužiteljevu kućnu adresu u S., su tada zatekli tužiteljevu suprugu i
dvoje djece u dobi 3 mjeseca i 5 godina. Tužitelj je u to vrijeme bio radio te je uslijed toga bio odsutan u vrijeme navedenog uhićenja. Supruga ga je obavijestila i pitala što se događa, pa se je tužitelj stoga sam prijavio policiji, kako bih uvidio o čemu se ovdje radi. Supruga je bila iznenađena, nije znala o čemu se ovdje radi, te je prijetila razvodom braka, jer se za takvu osobu nije udala. To stoga što je pri navedenom dolasku policijskih službenika, jedan policijskih inspektor izjavio tužiteljevoj supruzi "da sam gotov", odnosno da će tužitelj biti osuđen na 3-5 godina zatvora, a isti je govorio da ima čvrste dokaze protiv tužitelja. Tužitelj je bio privremeno oduzete slobode u trajanju od 47 dana, a nakon čega je pušten s obzirom da je dao jamčevinu u iznosu 50.000,00 kn. Za istu jamčevinu je tužitelj morao pozajmiti isti novac, uz određenu kamatu, koji iznos je tek nedavno tužitelj vratio. Zbog vođenja istog postupka, tužitelj je ostao bez posla koji je obavljao do istog uhićenja i pokretanja kaznenog postupka. Ujedno, zbog vođenja kaznenog postupka nije bio u mogućnosti se zaposliti nigdje drugdje, s obzirom da nije mogao dobiti potvrdu da se protiv tužitelja ne vodi istražni ili kazneni postupak. Zbog vođenja navedenog kaznenog postupka bio je nezaposlen oko godine dana. Od tužiteljev prijave policijskim službenicima, kako bi tužitelj uvidio o čemu se ovdje radi, tužitelj je bio pritvoren u Zatvoru u Zagrebu, Remetinec. Bio je smješten s ostalim pritvorenicima te ih je bilo ukupno 6-7 osoba u istoj ćeliji, površine 20-25 čm, a u istom prostoru je bio i nužnik. Tuširali su se na drugom mjestu i to jedanput tjedno. Uslijed svega navedenog, tužitelj se je užasno osjećao. S obzirom na dolazak pet policijskih vozila po tužitelja na njegovu kućnu adresu, isto su primijetili i tužiteljevi susjedi. Stoga su susjedi okretali glavu od tužitelja. Tužitelj misli da je to do današnjeg dana zaboravljeno, pa sada više nitko posebno ne pita za isti slučaj, dok tužitelj osjeća posljedice istoga najviše u financijskom smislu. Tužitelj na navedenoj adresi u S, stanuje od kada se tužitelj oženio, tj. od 2005. godine. U vrijeme dolaska
policijskih službenika tijekom 2012. je u istoj kući, na etaži ispod njih, stanovao šogor, dakle brat tužiteljeve supruge, a kasnije se isti oženio te sada tamo živi sa suprugom i djecom. Osim njih, na istom zemljištu su izgrađene kuće za ukupno petero braće tužiteljevog punca, dakle žive sa svojim obiteljima. Nasuprot tužiteljeve obiteljske kuće je kuća u kojoj stanuje obitelj majke tužiteljeve supruge. Osim toga, iza tužiteljeve kuće je kuća ujaka tužiteljeve supruge. Zaključno, u radijusu od 30-40 metara je uža i šira obitelj, ukupno oko 50-tak ljudi. Prije predmetnog kaznenog postupka, kao niti nakon pokretanja istog, protiv tužitelja se nije vodio nikakav kazneni postupak, niti tužitelj ima ikakve veze s kriminalom, niti je bio u istražnom zatvoru.
Dakle, iskaz saslušanog tužitelja sud je ocijenio vjerodostojnima, jer u bitnom podudaran s ostalim pisanim dokazima, a radi se o ljudskim osjećajima u okolnostima dugotrajnog boravka u istražnom zatvoru, za koji je logično i životno uvjerljivo da se teško psihički i fizički podnosi.
Pri određivanju visine pravične novčane naknade sud je uzeo u obzir duljinu trajanja istražnog zatvora i činjenicu da ljudska sloboda predstavlja jedno od temeljnih prava i težnji svakog čovjeka, kao i izazvane duševne boli, nastale uslijed toga. Pored okolnosti kojima je u istražnom zatvoru izložen svaki osumnjičenik, poput ograničene mogućnosti kretanja i kontaktiranja s obitelji, loših uvjeta i prenapučenosti ćelija, sud je cijenio i specifične okolnosti vezane za tužiteljevu konkretnu situaciju. Tako je sud uzeo u obzir da je tužitelj bio u pritvoru 47 dana, koji je u vrijeme uhićenja oženjen i otac dvoje mldb. djece u dobi od 3 mjeseca i 5 godina te da su radi uhićenja tužitelja na tužiteljevu adresu stanovanja, došli policijski službenici s pet službenih vozila, na kojoj adresi tužitelj stanuje od ženidbe 2005. g. te da u radijusu od 30-40 metara stanuje uža i šira tužiteljeva obitelj, ukupno oko 50-tak ljudi, što se negativno odrazilo i na njihove daljnje kontakte i odnose s tužiteljem, uz naglasak da prije predmetnog kaznenog postupka, kao niti nakon pokretanja istog, protiv tužitelja se nije vodio nikakav kazneni postupak niti je bio u istražnom zatvoru.
Imajući na umu navedene okolnosti, a koje su od utjecaja na stupanj pretrpljenih duševnih boli, uslijed straha i drugih povreda pravnih dobara kojima je tužitelj nesumnjivo bio izložen u istražnom zatvoru, kao i povrede njegove časti i ugleda, sud u smislu čl. 19. ZOO smatra opravdanim dosudu pravične novčane naknade tužitelju i to u zahtijevanom iznosu 23.500,00 kn (500,00 kn po danu provedenom u pritvoru x 47 dana), s time da tužitelju pripada pravo i na zatezne kamate, temeljem čl. 29. st. 1. ZOO u svezi čl. 183. st. 1. ZOO, koje teku od dana nakon podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora (list 31), tj. od 16. ožujka 2019. do isplate, sukladno čl. 1086. ZOO, po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO.
Slijedom navedenog, valjalo je u cijelosti prihvatiti tužbeni zahtjev, kako je odlučeno pod toč. I. izreke presude.
Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP, pa su stoga tužitelju priznati troškovi zastupanja po opunomoćeniku, u skladu s vrijednosti predmeta spora, zahtjevom za naknadu troškova i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, br. 142/12., dalje: OT), koja je bila na snazi u vrijeme poduzimanja radnje, imajući na umu da vrijednost boda iznosi 10,00 kn (Tbr. 50. OT) te da na sve obavljene radnje odvjetnik ima pravo obračunati pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 42. OT).
Slijedom navedenog, tužitelju je valjalo priznati troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava tužbe (Tbr. 7./1. OT) i podneska od 16. lipnja 2020. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 20. listopada 2020. i 9. veljače 2021. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u iznosu 1.000,00 kn, dakle ukupno u iznosu 4.000,00 kn, uvećanog za pripadajući PDV 25% (1.000,00 kn), odnosno ukupno u iznosu 5.000,00 kn, kao i troška sudske pristojbe za tužbu u iznosu 585,00 kn. Stoga je tužitelju valjalo dosuditi parnične troškove u sveukupnom iznosu 5.585,00 kn, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate, jer se zatezne kamate na parnične troškove mogu stranci odrediti i u parničnom postupku, temeljem podredne primjene odredbe čl. 30. st. 3. Ovršnog zakona (Narodne novine, br. 112/12., 25/13., 93/14., 55/16. i 73/17.), kako je odlučeno pod toč. II. izreke presude.
Također je i tuženici valjalo odmjeriti troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava odgovora na tužbu (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 20. listopada 2020. i 9. veljače 2021. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u iznosu 1.000,00 kn, dakle ukupno u iznosu 3.000,00 kn, no, ovako odmjereni parnični troškovi nisu dosuđeni tuženici s obzirom na neuspjeh iste u sporu.
Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.
U Zagrebu 25. ožujka 2021.
S u d a
c: Mario
Klarić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u tri istovjetna primjerka, u roku 15 dana od dana objave presude, odnosno od dana dostave prijepisa ove presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. ZPP).
DNA: - opun. tužitelja, uz rješenje o sudskoj pristojbi za presudu u iznosu 585,00 kn i
- z. z.
tuženice. Rj.
- presuda nepravomoćna
- vidi upisnik "P"
- kal. 30 dana
U Zagrebu 25. ožujka
2021. Sudac: Mario Klarić
